Pravni Portal meni

Pravna redakcija Profi Sistem Com-a

ZOUP

Dopuštenost analogije u tumačenju krivičnog zakona

Dopuštenost analogije u tumačenju krivičnog zakona

Načelo legaliteta limit za primenu analogije u krivičnom pravu.
Analogija se više primenjuje u onim pravnim oblastima koje su manje
izgrađene (npr. u oblasti upotrebe kopjutera, zaštite potrošača i sl.), a ima i grana zakonodavstva u kojima je posve iz drugih razloga zabranjena njenaprimena, poput krivičnog zakonodavstva. Za razliku od drugih grana prava, primena analogije kao oblika logičkog tumačenja krivičnopravnih normi„svedena je na najmanju meru“,42 zbog važenja načela legaliteta: nullum crimen, nulla poena sine lege. U krivičnom materijalnom pravu načelo legaliteta je neprikosnoveno – ono određuje granice tumačenja krivičnog zakona uopšte,pa i žlogičkog tumačenja pomoću argumenta analogije.

Za razumevanje na koji način i u kom obimu je načelo legaliteta prepreka za primenu analogije u materijalnom krivičnom pravu, potrebno je ukazati na njegovo dejstvo uopšte i njegov uticaj na određivanje granica tumačenja krivičnopravnih normi.
Načelo legaliteta ima višestruko dejstvo a ogleda se u sledećem:
(1)samo zakon može biti izvor krivičnog prava (nullum crimen sine lege scripta), čime se isključuje primena običajnog prava;

(2) isključeno je stvaranje novih inkriminacija putem analogije (nullum crimen sine lege stricta);

(3) merodavan je samo zakon koji važi u vreme izvršenja krivičnog dela: nullum crimen, nulla poena sine lege (ovaj zahtev se još u teoriji označava kao princip zabrane retroaktivnog dejstva krivičnog zakona – nullum crimen sine lege praevia);

(4)opisi bića krivičnih dela u zakonskim normama moraju biti jasni i precizni.
Ovako shvaćeno načelo zakonitosti osigurava garantivnu funkciju krivičnog prava – zaštitu sloboda i prava čoveka.
Svojim dejstvom načelo legaliteta određuje i granice tumačenja krivičnih normi.
Najpre, zbog važenja ovog načela posebno je izražen zahtev da je zakonski tekst početak i osnov svakog tumačenja. Vernost zakonskom tekstu dovodi tumačenje do pravog smisla i granica zakona – što više ga poštovati a što manje se udaljavati od njega. Međutim, pošto bi potpunorobavanje tekstu zakona otežalo osavremenjavanje zakona u sudskoj praksi i zanemarilo bi značenje konstantnih društvenih promena, u krivičnopravnoj nauci prevladava zalaganje za slobodnijim utvrđivanjem smisla zakona. Razume se da je sam tekst granica tumačenju u smislu da sprečava stav koji bi u biti bio.
42 N. Srnzetić – A. Stajić – Lj. Lazarević, Krivično pravo – Opšti deo, Beograd,
1978, str. 106.
43 Cf. Franjo Baćić, Krivično pravo – Opšti dio, Zagreb, 1978, str. 100; Zoran Stojanović,
Krivično pravo – Opšti deo, Beograd, 2004, str. 40.
DA LI JE DOPUŠTENA ANALOGIJA U KRIVIČNOM PRAVU?
Suprotan onome što znače same reči zakonskog teksta.

Sledeća specifičnost tumačenja inkriminacija vezana je za osnovnu funkciju krivičnog prava –zaštitu određenih vrednosti, koja se ne sme gubiti iz vida pri svakom tumačenju.
Utvrđivanje zaštitnog objekta temeljna je pretpostavka za ispravno tumačenje krivičnog zakona. Otkrivanjem objekta zaštite saznajemo šta hoće zakonodavac da zaštiti nekom krivičnom normom, šta je njen cilj. Tom spoznajom objekta zaštite, postaje jasan pravi smisao i značenje norme koja se tumači. Otuda je ovo tumačenje prema objektu zaštite osobena odlika teleološkog tumačenja
u krivičnom pravu. Pored objekta, za tumačenje krivičnog zakona značajan je i obim krivičnopravne zaštite. Fragmentarni, parcijalni karakter krivičnopravne zaštite određuje granice do kojih se može ići u tumačenju:za utvrđivanje pravog smisla norme mora se znati u kom obimu norma koja se tumači pruža zaštitu nekom dobru (zaštićeno dobro ne uživa krivičnopravnu zaštitu od svih napada već samo nekih, po pravilu najtežih). Za utvrđivanje odnosa između zakonskih bića pojedinih krivičnih dela, naročito međusobno
bliskih, značajna je i visina zaprećene kazne. Na kraju, zabranjeno je svako tumačenje protivno suštini i svrsi načela legaliteta u krivičnom pravu, kao garantu pravne sigurnosti pri tumačenju krivičnog zakona.
Izneto tumačenje granica primene analogije dominira savremenim
krivičnim zakonodavstvima, a ako se uzmu u obzir opšti istorijski razvoj krivičnog prava i pojedinačna rešenja u uporednom pravu, može se zaključiti
da zakonodavci po tom pitanju imaju ili su imali različite stavove: (1) da je analogija izričito zabranjena, ali je ovakav zakonodavni postupak veoma redak; (2) da nema izričite zabrane nego se propisuje načelo legaliteta, pa iz propisane sadržine i dikcije norme o ovom neprikosnovenom načelu proizlazi da je analogija zabranjena;

(3) da se unošenjem tzv. generalnih klauzula u dispoziciju krivičnopravne norme u pojedinim odredbama predviđa
analogija intra legem; (4) da zakonsku ili pravnu analogiju ili obe zajedno, dotično zakonodavstvo poznaje kao opšti pravni institut.
b) Opravdanje i polje važenja zabrane analogije u krivičnom materijalnom pravu
Krivičnopravnim propisima se štite najvažnija dobra ljudi i za njihovo
kršenje propisuju najteže sankcije, pa se neprikosnoveno važenje principa zakonitosti javlja kao nužno za osiguranje pravne sigurnosti građana.

To je i osnovni razlog da se zabrani analogija u krivičnom pravu, kao sredstvo stvaranja novih krivičnih dela, pošto je direktno suprotna smislu i fukciji.
44 Franjo Baćić, op. cit., str. 105.
45 Cf. Stanko Pihler, Analogija u krivičnom pravu, Anali, br. 1-2/1971, str. 152. i 152.
46 Uporedi: R. Lukić, Teorija…, str. 272.

U našem krivičnom pravu analogija je zabranjena. Nije dipušteno da sud kvalifikuje kao krivično delo neku radnju ako u krivičnom zakonu nije predviđena kao krivično delo iako je slična nekom zakonom predviđenom krivičnom delu. Takva zabrana nije
izričito propisana ali proizlazi iz odredbe čl. 1. KZ o načelu legaliteta:
„Nikome ne može biti izrečena kazna ili druga krivična sankcija za delo koje pre nego što je učinjeno zakonom nije bilo određeno kao krivično delo, niti mu se može izreći kazna ili druga krivična sankcija koja zakonom nije bila propisana pre nego što je krivično delo učinjeno“. Princip legaliteta podignut je na rang ustavnog načela i važi za sva kažnjiva dela, a regulisan je u odredbama o pravu na pravnu sigurnost u kaznenom pravu (čl. 34. st. 1. Ustava).
Iz garancije da nema krivičnog dela ni kazne bez zakona, koja se označava kao princip određenosti dela i kazne u zakonu, primenom pravila argumentum a contrario, kao oblika logičkog tumačenja, zaključuje se da krivično delo i kazna ne mogu biti određeni normom izvan zakona, što znači ni normom na stalom u postupku stvaranja prava primenom analogije. Zabranjena je, dakle, ona analogija kojom se stvaraju nova krivična dela: ne može se kvalifikovati kao krivično delo neko ponašanje čoveka, ma koliko bilo društveno opasno
i štetno, ako zakonom nije predviđeno kao krivično delo. Takva analogija se isključuje iz krivičnog prava kao direktno suprotna načelu legaliteta jer stvara pravnu nesigurnost i omogućava samovolju, arbitrernost i zloupotre be od strane sudskih organa. Upravo zaštita sloboda i prava čoveka od svake
proizvoljnosti i mogućih zloupotreba od strane suda, prestavlja odlučujući motiv za zabranu analogije kojom se stvaraju novo krivično delo, makar ono bilo i slično s nekim od zakonom predviđenih.Ukratko rečeno, značenje  funkcija načela legaliteta određuju obim važenja, granice i zabranjenu zonu analogije u krivičnom pravu.
Zabarana analogije u krivičnom pravu nije sama sebi cilj, pa stoga ne
predstavlja apsolutnu zabranu. Ta zabrana služi da se preduprede i onemoguće arbitrernost i zloupotrebe kojima se ugrožavaju slobode i prava čoveka.
Analogija u krivičnom pravu samo ne sme da bude sredstvo kojim će se dovesti u pitanje zakonitost rada sudova, pravna sigurnost i ustavom i međunarodnim dokumentima garantovane slobode i prava čoveka, i to u granicama koje osigurava načelo legaliteta. Time su postavljene granice zabranjene analogije u krivičnom pravu.

Polazeći od ovako određene svrhe i granica zabrane analogije, u
krivičnopravnoj književnosti se smatra da zabrana obuhvata naročito:
– zabranu one analogije kojom se stvara novo krivično delo primenom krivičnih propisa kojima se reguliše najsličniji slučaj (npr. kad bi neko 47 O principima krivičnog prava vidi: Dr Dragan Jovašević, Krivično pravo –
Opšti deo, Beograd, 2006, str. 30-32.

Prof. dr Vojislav Đurđić, Doc. dr Marko Trajković
Ponašanje koje u zakonu nije predviđeno kao krivično, sud kvalifikovalo kao krivično delo primenom one zakonske odredbe kojom je neko sasvim slično ponašanje inkriminisano kao krivično delo);

– zabranu da se analogijom stvaraju novi kvalifikovani oblici nekog
osnovnog krivičnog dela (npr. proglašavanjem neke okolnosti kvalifikatornom a koja kao takva nije previđena kod tog krivičnog dela ali je ista ili slična sa nekom kvalifikatornom okolnošću predviđenom kod nekog drugog sličnog ili srodnog krivičnog dela;

– zabranu da se tumačenjem po analogiji kazna pooštri;
i
– zabranu pravne analogije, tj zabranu da se krivično delo ili kazna
stvori pojedinačnom pravnom normom na osnovu opštih principa krivičnog zakonodavstva ili duha čitavog pravnog poretka.48 U svim ovim slučajevima primenom analogije zakon se menja i dopunjava na štetu okrivljenog, što je u direktnoj suprotnisti sa načelom zakonitosti u krivičnom pravu, pa se zato ti slučajevi nalaze u zoni zabranjene analogije.
U prve tri pomenute situacije očigledno je reč o zakonskoj analogiji koja je zabranjena, pa bi se moglo zaključiti da je u savremenom krivičnom pravu pravna analogija uvek zabranjena pošto je direktno suprotna načelu legaliteta, a primena zakonske analogije se ne isključuje izvan zabranjene zone, determinisane istim ovim načelom.
Danas se pravna analogija smatra nedopuštenom, ali ni ta zabrana nije apsolutna ni univerzalna. U istoriji krivičnog zakonodavstva poznato je da je Nemačka u jednom periodu svog pravnog razvitka izričito propisivala u svom krivičnom zakonodavstvu i mogućnost primene pravne analogije. U vreme fašističke nemačke države u njenom krivičnom zakonodavstvu bila je dozvoljena i zakonska i pravna analogija. Pravna analogija uvedena je 1935. godine donošenjem Zakona o izmenama Krivičnog zakonika. Odredbama § 2 ovog krivičnog kodeksa predviđeno je da će se kazniti svako ko učini delo koje je zakon proglasio kažnjivim ili koje prema osnovnom duhu nekog krivičnog zakona i zdravom shvatanju naroda zaslužuje kaznu. „Osnovni duh zakona“ i „zdravo narodno shvatanje“ su veoma široki pojmovi pod koje je mogla da se podvede svaka radnja koja je na bilo koji način ugrožavala nacionalsocijalistički poredak, što je sudovima i administrativnim organima dalo odrešene ruke u određivanju kažnjivih dela. Reakcija na ovakvo rešenje bila je veoma oštra
tako da je ovo pitanje došlo pred najviši međunarodni forum, pa je Stalni sud međunarodne pravde ovu nemačku novelu krivičnog zakonika odbacio kao zakonsko rešenje.

op. cit., str. 111. i 112; uporedi: N. Srnzetić, A. Stajić, Lj. Lazarević, Krivično pravo – Opšti deo, Beograd, 1978, str. 106. 49 Opširnije: S. Pihler, Analogija u krivičnom pravu, Anali, br. 1-2/1971, str. 152.
a) Analogija intra legem
Izvan granica polja zabranjene analogije koje su, kao što smo objasnili, određene načelom legaliteta, i u krivičnom zakonodavstvu dopušteno je tumače pomoću analogije kao sredstva logičkog tumačenja.

U krivičnopravnoj teoriji dopuštenom se smatra „analogija kao način
tumačenja zakona“ kojim se na osnovu sličnosti rešava konkretan slučaj u okviru zakona (intra legem). Ova analogija postoji onda kada zakonodavac u konkretnoj normi krivičnog zakona precizno ne predvidi sve situacije u kojima se ta norma ima direktno primenjivati već ostavlja normu otvorenom i izričito upućuje da se na isti način kao u zakonom određenoj situaciji ima primenjivati norma i na slične situacije ali koje zakonom nisu precizno određene. Ima mišljenja da je ovakva analogija bliska ekstenzivnom tumačenju, ali s njim nije istovetna, a „nalazi se na prelazu od ekstenzivnog tumačenja
jednog postojećeg zakonskog teksta ka analogiji kojom se stvara pravo“.50 Tako se u krivičnopravnoj teoriji, pored zakonske i pravne analogije, dodaje i treći oblik tumačenja prava putem analogije – analogija intra legem.
Opšteprihvaćeno je stanovište da analogiji ima mesta u krivičnom pravu u svim slučajevima kad sam zakon upućuje na argument sličnosti, na okolnosti, ponašanja i situacije koje su slične onima opisanim u biću krivičnog dela. U tim slučajevima bića krivičnih dela određena su u zakonu pomoću tzv. generalne klauzule. Za označavanje sličnosti, u dispoziciji norme koristi se izraz „drugi“ za opis radnje krivičnog dela, sredstva ili objekta radnje i sl., sa značenjem istovetan ili sličan. Primera radi, kod krivičnog dela otmice radnja ovog dela određena je egzemplarnim navođenjem i upućivanjem na analogiju: „ko silom, pretnjom, obmanom ili na drugi način odvede ili zadrži neko lice“ (čl. 134. KZ). U Posebnom delu našeg Krivičnom zakoniku, kao tzv. generalna klauzula veoma često je korišćena sintagma „na drugi način“ (čak kod 52 krivična dela) ili „na drugi sličan način“, a u upotrebi su još sintagme kojima se precizira na koji se segment sličnosti načina izvršenja dela misli: „na drugi protivpravan način“, na „drugi nedozvoljen“, „drugi odgovarajući“ ili „drugi prevaran“ način itd.
Iako su upotrebljene generalne klauzule prilično široke, konstrukcije
dispoziije krivične norme ne dopuštaju da se bilo koja delatnost, naročito ne neodgovarajuća, podvede pod zakonsko biće krivičnog dela. Najpre, navođenjem više pojmova kojima se određuje opis dela u samoj normi koja se tumači, s kojima nove situacije moraju biti slične, određuju se polje sličnosti i granice u kojima tumač može tražiti smisao i značenje te krivičnoprane norme. Pored
50 N. Srnzetić, A. Stajić, Lj. Lazarević, op. cit., str. 106.
51 Vidi: Stanko Pihler, Proces primene analogije u krivičnom pravu,

Naša zakonitost,br. 9/1970, str. 673- 678.toga, svaka od tih delatnosti mora odgovarati i svim ostalim elementima bića krivičnog dela koje se tumači. Iz rečenog sledi da je tumač dvostruko
oraničen: s jedne strane u samoj normi navedeni su pojmovi koji određuju gra- nice sličnosti, a s druge strane, ta nova slična delatnost mora odgovarati i svim ostalim elementima posebnog bića krivičnog dela koje se tumači. I pored svoje opštosti, dakle, ovakve formule isključuju mogućnost da se pod biće krivičnog dela koje je pomoću njih određeno, podvedu situacije koje bi imale sadržaj koji ne odgovara smislu i značenju inkriminacije koja se tumči. Time su dovoljno čvrsto određene granice tumačenja koje osiguravaju da se
prilikom iznalaženja pravog smisla krivičnopravne norme ne iziđe izvan zakonskog teksta neopravdano široko.
Ovakve zakonske konstrukcije dispozicije krivičnopravne norme pomoću tzv. generalne klauzule korišćene su i u Opštem delu KZ. Tako, kod skrivljene neuračunljivosti (akciones libere in causa), prilikom određivanja kako se neko može dovesti u stanje u kojem ne može da shvati značaj svog dela ili da upravlja svojim postupcima, u zakonu je navedeno: „upotrebom alkohola, droga ili na drugi način“ (čl. 20. KZ). Upućivanja na argument sličnosti ima i u odredbama
o drugim opštim institutima krivičnog prava, na primer: kod odgovornosti urednika – „drugo javno glasilo“ (čl. 38. KZ); kod odgovornosti za dela učinjena auditivnim i video sredstvima – kad odgovara proizvođač tih „ili sličnih sredstava namenjenih širem krugu lica“ (čl. 39. KZ); kod uslovnog otpusta – „druge okolnosti“ koje pokazuju da je postignuta svrha kažnjavanja, odnosno
koje ukazuju na opravdanost opozivanja uslovnog otpusta. (čl. 46. i 47. KZ); kod opštih pravila o odmeravanju kazne – „i druge okolnosti koje se odnose na ličnost učinioca“ (čl. 54. KZ); itd. Takvih zakonskih formula koje upućuju na primenu analogije u Opštem delu Krivičnog zakonika ima u odredbama dva deset pet članova. U kojoj meri se tzv. generalna klauzula koristi u Opštem delu KZ možda najbolje odslikavaju odredbe čl. 112. KZ u kojima su data značenja
upotrebljenih zakonskih izraza – od tridesetak stavova ovog člana, kojima se po pravilu definišu korišćeni pojmovi, u jednoj trećini je upotrebljen pojam „drugi“ sa značenjem „sličan“ ili „istovetan“. Ovi kvantitativni podaci pokazuju da se ne može zanemariti kvantum upućivanja na analogiju intra legem u zakonskim definicijama opštih krivičnopravnih instituta i da je ima u opštem a ne samo u posebnom delu KZ, kako se to uobičajeno navodi u krivičnopravnoj literaturi.
I kod opštih instituta se u dispoziciji sa tzv. generalnom klauzuom
po pravilu navodi više pojmova s kojima nova situacija mora biti slična.
Navedeni pojmovi pomažu tumaču da odredi pravo značenje norme ali istovremeno određuju granice sličnosti. Izvan sličnosti s tim pojmovima norma se ne može tumačiti, čime se značenje klauzule sužava i ujedno odeđuje dozvoljeni obim primene analogije intra legem.
Bez obzira da li je reč o zakonskom definisanju opštih instituta
krivičnog prava ili o zakonskom opisu posebnih bića krivičnih dela,
zakonske konstrukcije pomoću tzv. generalnih klauzula po pravilu dovoljno precizno određuju značenje krivičnopravne norme i ujedno obim primene ove vrste analogije. Na taj način je omogućeno da se krivičnim normama obubhvate raznolike i mnogobrojne situaciji iz života i sve ono onovo što nastane a treba da podleže krivičnim propisima, a s druge strane da dovoljno određeno
izražavaju sadržaj i značenje norme koja se tumači. Međutim, problem nastaje onda kad nije precizno forilisana ni sama dispozicija norme na koju generalna klauzula treba da se naslanja. Osim što sama po sebi ne bi bila dovoljno precizna, dispoziija postaje još nepreciznija zakonskim upućivanjem na slične situacije. Zbog te opasnosti, može se postaviti pitanje da li takva određenost dela i kazne ne protivreče načelu legaliteta.
Što je krivičnopravna norma nepreciznija sve smo bliži primeni
analogije kao metodu stvaranja a ne tumačenja prava, a sve dalje od garancija koje pruža načelo legaliteta. Zato se u krivičnopravnoj literaturi s pravom insistira da krivična dela moraju biti jasna, precizna i što više konkretna, kako bi se međusobno razlikovala i kako bi odgovarala načelu legaliteta. Međutim, određeni nivo opštosti normi je nužan zbog složenosti života i dinamičnog razvoja društva. To su dva suprotstavljena zahteva koja se postavljaju pred zakonodavca, koji za sobom povlače i dve međusobno suprotne
opasnosti. Insistiranje na preciznosti i konkretnosti norme može odvesti zakonodavca u nepreglednu kazuistiku a da se opet ne obuhvate sve situcije koje treba podvesti pod krivične propise. Nasuprot tome, preterano insistiranje na opštosti norme, kako bi se obuhvatilo bogatstvo životnih situacija koje postoje ili će tek nastati, stvara opasnost da krivičnopravne norme postanu u tolikoj meri apstraktne da se ne vidi njihov pravi smisao. Ova
druga opasnost upravo je izražena kod tumačenja po analogiji na koju sam zakon upućuje: jednovremenom upotrebom „kaučuk pojmova“ za opis dela i tzv. generalne klauzule, koja prilikom iznalaženja značenja treba da se na njih osloni, nastala bi opasnost od stvaranja „kaučuk paragrafa“ zbog čijeg bi se visokog nivoa opštosti moglo zaključiti da takva zakonska konstrukcija ne zadovoljava zahtev određenosti dela u zakonu. Otuda su te neprecizne, nejasne i
preširoko određene dispozicije u direktnoj suprotnosti s načelom legaliteta u krivičnom pravu.
U vezi s neodređenošću dela u zakonu, nastaloj zbog nepreciznih, nejasnih i suviše apstraktnih normi u krivičnom zakonodavstvu, može se postaviti pitanje postoji li kakva pravna zaštita od takvih zakonodavčevih postupaka.
To pitanje su još odavno postavili naši krivičnopravni teoretičari i
ujedno izrazili očekivanje da će proces dalje demokratizacije krivičnog prava dovesti da se i ovoj komponenti načela legaliteta osigura zaštita.
Prof. dr Vojislav Đurđić, Doc. dr Marko Trajković
Ukoliko je o ovom drugom slučaju reč, može se tumačiti da je
zbog neodređenosti dela i kazne u zakonu direktno povređeno načelo legaliteta, predviđeno u čl. 1. Krivičnog zakonika a takođe i u ustavnim odredbama. U Ustavu je ovo neprikosnoveno načelo krivičnog prava regulisano u odeljku o ljudskim pravima i slobodama, odredbama člana 34. kojima se proklamuju garancije prava na pravnu sigurnost: „Niko se ne može oglasiti krivim za
delo koje, pre nego što je učinjeno, zakonom ili drugim propisom zasnovanim na zakonu nije bilo predviđeno kao kažnjivo, niti mu se može izreći kazna koja za to delo nije bila predviđena“ (st. 1);
Otuda se može tumačiti da je neodređenost dela i kazne zbog neprecizne, nejasne ili posve apstraktne formulacije nekog posebnog bića krivičnog dela, bez obzira na uzroke pa i kad je tome uzrok zakonsko upućivanje na analogiju, direktno suprotno načelu legaliteta. Takva povreda načela legaliteta predstavljala bi grubo kršenje osnovnog ljudskog prava označenog kao „pravna sigurnost u kaznenom pravu“. I pored očigledne povrede ustavnih normi u takvim slučajevima, ipak se nameće pitanje ima li pravnog puta za ustavnopravnu zaštitu, misli se izvan redovnog postupka za
ocenu ustavnosti nekog zakona, pa i krivičnog.
U traganju za odgovorom na ovo pitanje, kao jedino sredstvo došla bi
u obzir ustavna žaba. Međutim, ustavna žalba je dopuštena jedino protiv pojedinačnog pravnog akta državnog organa kojim je povređeno ili uskraćeno neko osnovno ljudsko pravo ako su isrpljena ili ili uopšte nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu (čl.170. Ustava). Otuda se ustavnom žalbom ne bi mogao pobijati krivični zakon koji pri određivanju nekog posebnog bića krivičnog dela ne zadovoljava zahtev određenosti dela u zakonu,
ali bi ona bila moguća ako se krivičnom presudom povredi ustavom garantovano ljudsko pravo vezano za taj zahtev. Takva mogućnost bi mogla nastati u slučaju ako je u krivičnoj presudi primenjena zakonska odredba kojom je posebno biće krivičnog dela nejasno, neprecizno ili apstraktno određeno, ili je takav opis dela nastao primenom analogije intra legem, pa se zbog toga može oceniti da je neodređenost dela u toj meri izražena da je u direktnoj suprotnosti s načelom legaliteta, tj. da je povređena odredaba člana 34. stav
1. Ustava, pod daljim uslovom da su protiv takve sudske odluke iscrpljeni svi redovni i vanredni pravni lekovi. Pojednostavljeno rečeno, protiv krivične presude najviše sudske instance kojom je povređeno načelo legaliteta zbog
nejasnog i nepreciznog određivanja bića krivičnog dela moguća je ustavna žalba zbog povrede prava na pravnu sigurnost u kaznenom pravu. Ona je moguća protiv krivične presude zbog neodređenosti opisa krivičnog dela, bilo da ta neodređenost postoji u samom zakonu ili je nastala primenom anlogije intra 52 F. Bačić, op. cit., str. 101.
Tim pre je ustavna žaba dopuštena kad krivični sud primeni zakonsku ili pravnu analogiju (mada se primena ove poslednje ne da zamisliti).
Zbog neodređenosti dela (i kazne) u zakonu može se pokrenuti i postupak pred Evropskim sudom za ljudska prava u Strazburu zbog povrede člana 7. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda kojim, kojim je garantovano „kažnjavanje samo na osnovu zakona“. I Evropski sud stoji na stanovištu da organ sudske vlasti koji primenjuje krivični zakon ne sme ga tumačiti preširoko, tj. analogijom, izuzev ako takva primena zakona ide u korist okrivljenom, pa zbog toga zakonodavstva država moraju jasno formulisati normu krivičnog zakona i imati odredbe dovoljno predvidive i pristupačne.
d) Zakonska analogija u krivičnom pravu
U opštoj istoriji krivičnog zakonodavstva bilo je i zakonodavstava
koja su poznavala i eksplicite predviđala primenu zakonske analogije. U tim zakonodavstvima zakonska analogija je bila definisana kao opšti institut krivičnog prava. Mogućnost primene analogije najpre je bila predviđena u Sovjetskom Savezu, nepunu deceniju posle Oktobarske revolucije. U ruskom Krivičnom zakoniku iz 1926. godine (koji je stupio na snagu 01. 01. 1927) analogija je bila formulisana na sledeći način: „Ako neko društveno opasno
delo nije direktno predviđeno ovim Zakonikom, onda se osnovi i granice odgovornosti za nj’ određuju prema onim članovima Zakonika koji predviđaju najsličnija po vrsti krivična dela“ (čl. 16. KZRSFSR). Iz ovakve zakonske formulacije jasno proizlazi da je bila uvedena zakonska analogija, ali se iz citirane zakonske definicije uočava da je u priličnoj meri njen pojam proširen. Unošenjem u definiciju takve klauzule kojom se dopušta da se na zakonom nepredviđeno krivično delo primene krivični propisi koji se odnose
na krivično delo „najsličnije po vrsti“, načelno uzev, obim primene zakonske analogije proširen je tako da se približava pravnoj analogiji. Treba reći da se u krivičnom zakonodavstvu Sovjetskog Saveza analogija zadržala prilično dugo, čitave tri decenije. Tek je ukinuta donošenjem Osnova krivičnog zakonodavstva SSSR-a iz 1958. godine.
I naše krivično zakonodavstvo, istina u veoma kratkom istorijskom
razdoblju, poznavalo je zakonsku analogiju. Krivičnim zakonom FNRJ iz 1948. godine54 uvedena je analogija kao opšti institut. Teško je reći „koliko su praktične, pravnopolitičke potrebe, a koliko uticaji sovjetskog krivičnog zakonodavstva“55 uslovili njeno uvođenje u naše krivično zakonodavstvo Slučaj G v. France, presuda od 27. septembra 1995.
54 „Službeni list FNRJ“ br. 106/1947, od 13. decembra 1947.
55 S. Pihler, Analogija u krivičnom pravu, Anali, br. 1-2/1971, str. 153.

Prof. dr Vojislav Đurđić, Doc. dr Marko Trajković

Uvedena je u poglavlju o krivičnoj odgovornosti, odredbama člana 5. st. 3. pomenutog zakona, a formulacija je glasila: „Za ono društveno opasno delo koje, iako nije izričito određeno u zakonu, po sličnosti svojih obeležja odgovara krivičnom delu koje je u zakonu izričito dređeno, postoji krivična odgovornost. U takvom slučaju osnovi odgovornosti i granice kažnjivosti utvrđuju se po propisima za ono krivično delo prema čijim je obeležjima ustanovljena krivična odgovornost“. Pošto je predviđena analogna primena propisa za najsličnije krivično delo, a ne primena onih „zakonskih
članova“ koji se odnose na krivično delo „najsličnije po vrsti“, očigledno je reč o zakonskoj analogiji. Bila je kratkog veka – postojala je i primenjivala se u sudskoj praksi svega tri godine. Zakonska analogija je ukinuta Krivičnim zakonikom FNRJ iz 1951. godine.

Savremena krivična zakonodavstva izričito ne predviđaju primenu
zakonske analogije ali se smatra da zakonska analogija nije totalno zabranjena i da je njena primena ipak moguća u polju tumačenja i primene krivičnih propisa, u granicama određenim načelom legaliteta. Radi pronalaženja nedostajućih rešenja u zakonu, dopuštena je primena zakonske analogije ako to ide u korist okrivljenog a ne protivreči drugim krivičnim propisima i
krivičnopravnim principima. Primera radi, sud se može poslužiti ovakvom analogijom naročito u materiji o isključenju protivpravnosti, pošto ta oblast u većem delu nije dovoljno regulisana.
Za primenu zakonske analogije zalažu se i u drugim krivičnopravnim
oblastima. Ima mišljenja da je izuzetno moguće primeniti ovu vrstu analogije kad se tumače zakonske odredbe: (1) o osnovima koji isključuju postojanje krivičnog dela, (2) o osnovima koji isključuju kažnjivost ili služe za odmeravanje kazne, i (3) koje se odnose na sve one okolnosti koje stvaraju povoljnu situaciju za okrivljenog.

3. ZAVRŠNE NAPOMENE
Na temelju teorijske rasprave o analogiji kao vrsti zaključivanja i
vrsti tumačenja prava, koja je u radu prikazana, zauzet je stav da se od svog nastanka, analogija u pravu vezuje za pravne praznine i da služi kao sredstvo za njihovo popunjavanje. U raspravi o mestu analogije u teoriji prava, izneti argumenti inspirisani su idejom da analogija predstavlja postupak koji se nalazi u sredini između tumačenja prava u strogom, užem smislu reči i samog stvaranja prava.
Izvor: Zbornik radova Pravnog fakulteta u Nišu-2011.godine; str.11-20.

Ostavite komentar

Profi Sistem baner