Pravni Portal meni

Pravna redakcija Profi Sistem Com-a

ZOUP

Rok za izmirenje novčanih obaveza prema licima angažovanim po službenoj dužnosti ili Problemi pisanja i tumačenja propisa uopšte

Rok za izmirenje novčanih obaveza prema licima angažovanim po službenoj dužnosti ili Problemi pisanja i tumačenja propisa uopšte

Povod za pisanje ovog komentara je  Mišljenje Ministarstva finansija, br. 011-00-00876/2013-16 od 5. novembra 2013. god. u vezi primene Zakona o rokovima izmirenja novčanih obaveza u komercijalnim transakcijama („Sl. glasniku RS“, br. 119/2012) – u daljem tekstu: Zakon,  koje ćemo prvo preneti u celosti a zatim analizirati.

Pitanje koje je ministarstvu postavljeno je„Da li se odredbe člana 4. stav 1, člana 5. stav 1. i člana 12. stav 4. zakona primenjuju na troškovnike/fakture advokata, branilaca angažovanih po službenoj dužnosti u pretkrivičnom postupku od strane organa unutrašnjih poslova, kao i troškovnike/fakture prevodilaca ili tumača angažovanih u pretkrivičnom postupku?“.

Odgovor ministarstva je glasio:

„U dopisu je postavjeno pitanje da li se odredbe Zakona o rokovima izmirenja novčanih obaveza u komercijalnim transakcijama („Sl. glasnik RS“, br. 119/12, u dajem tekstu: Zakon) sadržane u članu 4. stav 1, članu 5. stav 1. i članu 12. stav 4. primenjuju na troškovnike/fakture advokata, branilaca angažovanih po službenoj dužnosti u pretkrivičnom postupku od strane organa unutrašnjih poslova, sa spiska koji ovom ministarstvu dostavja Advokatska komora Srbije, pri čemu se ne radi o dobrovojnom ili ugovornom angažovanju, već o „obaveznoj odbrani“ i troškovnike/fakture prevodilaca ili tumača angažovanih u pretkrivičnom postupku, u skladu sa odredbama Zakonika o krivičnom postupku („Sl. glasnik RS“, br. 72/11,101/11, 121/12, 32/13 i 45/13).

Zakonom o rokovima izmirenja novčanih obaveza u komercijalnim transakcijama uređeni su rokovi izmirenja novčanih obaveza u komercijalnim transakcijama između javnog sektora i privrednih subjekata, odnosno između privrednih subjekata, u ciju sprečavanja neizmirenja novčanih obaveza u roku.

Članom 2. stav 1. tačka 2) Zakona definisano je da je javni sektor deo nacionalne ekonomije koji obuhvata opšti nivo države, u smislu zakona koji uređuje budžetski sistem, kao i javna preduzeća. Privredni subjekt je, u smislu tačke 3) istog člana, privredno društvo i preduzetnik osnovan u skladu sa zakonom kojim se uređuju privredna društva, kao i zadruga i registrovano pojoprivredno gazdinstvo i ostala pravna lica osnovana u skladu sa posebnim zakonom.

Članom 4. stav 1. Zakona propisano je da se ugovorom između javnog sektora i privrednih subjekata ne može predvideti rok za izmirenje novčanih obaveza duži od 45 dana.

Saglasno navedenom, a imajući u vidu da su Zakonom uređeni rokovi izmirenja novčanih obaveza u komercijalnim transakcijama između javnog sektora i privrednih subjekata, odnosno između privrednih subjekata, mišljenje Ministarstva finansija je da je Ministarstvo unutrašnjih poslova, kao subjekt javnog sektora, u obavezi da ugovornim odnosima predvidi izmirivanje svojih obaveza prema privrednim subjektima u Zakonom propisanim rokovima, odnosno u rokovima koji ne mogu biti duži od 45 dana.

Članom 8. stav 1. Zakona propisano je da nadzor nad sprovođenjem ovog zakona između korisnika sredstava budžeta Republike Srbije, čiji se računi vode u konsolidovanom računu trezora, i privrednih subjekata, u komercijalnim transakcijama u kojima su ti korisnici dužnici, vrši Uprava za trezor.

Stavom 2. istog člana Zakona propisano je da nadzor nad sprovođenjem ovog zakona između korisnika sredstava budžeta autonomne pokrajine, čiji se računi vode u konsolidovanom računu trezora autonomne pokrajine i privrednih subjekata, u komercijalnim transakcijama u kojima su ti korisnici dužnici, vrši trezor autonomne pokrajine.

Stavom 3. istog člana propisano je da nadzor nad sprovođenjem ovog zakona između korisnika sredstava budžeta jedinice lokalne samouprave, čiji se računi vode u konsolidovanom računu trezora jedinice lokalne samouprave i privrednih subjekata, u komercijalnim transakcijama u kojima su ti korisnici dužnici, vrše trezori jedinice lokalne samouprave.

S obzirom na navedeno, nadzor nad sprovođenjem ovog zakona između korisnika sredstava budžeta Republike Srbije, čiji se računi vode u konsolidovanom računu trezora, i privrednih subjekata vrše nadležni trezori, a način i postupak vršenja nadzora uređen je Pravilnikom o načinu i postupku vršenja nadzora nad sprovođenjem Zakona o rokovima izmirenja novčanih obaveza u komercijalnim transakcijama između korisnika javnih sredstava i privrednih subjekata kada su korisnici javnih sredstava dužnici („Sl. glasnik RS“, br. 21/13 ).

Saglasno iznetom, mišljenje Ministarstva finansija je da je neophodno, za sva dopunska tumačenja u vezi sa načinom i postupkom sprovođenja nadzora i eventualnim sankcionisanjem za učinjeni prekršaj po ovom Zakonu, obratiti se Upravi za trezor kao nadležnom organu za sprovođenje nadzora nad ovim zakonom kada je korisnik budžetskih sredstava dužnik u konkretnoj komercijalnoj transakciji.

Ministarstvo finansija dalo je mišljenje u vezi sa primenom propisa prema podacima koji su izneti u zahtevu. Shodno članu 8. stav 1. Zakona o Narodnoj skupštini („Sl. glasnik RS“, br. 9/10), Narodna skupština donosi autentično tumačenje zakona, a u skladu sa članom 80. stav 2. Zakona o državnoj upravi, mišljenja organa državne uprave nisu obavezujuća.“.

 

Zašto nam je ovo mišljenje posebno zanimljivo? Osim toga što je u njemu mnogo napisano  a konkretan odgovor nije dat, možda zato što dokazuje tezu koju neprestano ponavljamo u komentarima na Pravnom portalu.

Idemo redom. Pitanje je bilo vrlo konkretno i jasno, da li se rokovi izmirenja novčanih obaveza primenjuju na fakture lica angažovanih po službenoj dužnosti  od strane organa unutrašnjih poslova u pretkrivičnom postupku?

Šta je ministarstvo odgovorilo?

Redom:

– da su Zakonom uređeni  rokovi izmirenja novčanih obaveza u komercijalnim transakcijama između javnog sektora i privrednih subjekata, odnosno između privrednih subjekata, u ciju sprečavanja neizmirenja novčanih obaveza u roku.

–  da je Zakonom definisano šta je da je javni sektor a šta privredni subjekt;

– da je  propisano je da se ugovorom između javnog sektora i privrednih subjekata ne može predvideti rok za izmirenje novčanih obaveza duži od 45 dana.

Ministarstvo potom daje mišljenje da je Ministarstvo unutrašnjih poslova, kao subjekt javnog sektora, u obavezi da ugovornim odnosima predvidi izmirivanje svojih obaveza prema privrednim subjektima u Zakonom propisanim rokovima, odnosno u rokovima koji ne mogu biti duži od 45 dana.

Dalje, ministarstvo zakjučuje da s obzirom na navedeno, nadzor nad sprovođenjem ovog Zakona između korisnika sredstava budžeta Republike Srbije, čiji se računi vode u konsolidovanom računu trezora, i privrednih subjekata vrše nadležni trezori, te da je neophodno, za sva dopunska tumačenja u vezi sa načinom i postupkom sprovođenja nadzora i eventualnim sankcionisanjem za učinjeni prekršaj po ovom Zakonu, obratiti se Upravi za trezor kao nadležnom organu za sprovođenje nadzora nad ovim zakonom kada je korisnik budžetskih sredstava dužnik u konkretnoj komercijalnoj transakciji.

A kraju, Ministarstvo finansija zaključuje da je dalo mišljenje u vezi sa primenom propisa prema podacima koji su izneti u zahtevu i upozorava da  Narodna skupština donosi autentično tumačenje zakona, a da mišjenja organa državne uprave nisu obavezujuća.

 

Da malo analiziramo odgovore ministarstva.

Konstatovali su šta je predmet i cilj zakona, što uopšte nije sporno, i nije postavljeno kao pitanje.

Konstatovali su da postoji maksimalni zakonski rok za izmirenje novčanih obaveza. Pa postoji naravno, to je bila  ideja za donošenje ovakvog zakona.

Dalje, vispreno zaključuju da je Ministarstvo unutrašnjih poslova subjekt javnog sektora. Pa nije valjda kao državni organ deo privatnog sektora  ili  privrede? Iako senzacionalistička  pisanja medija o brojnim aferama i ponašanjima pojedinaca iz MUP predstavljaju to tako, MUP se ipak ne bavi pružanjem usluga radi sticanja profita.

Kažu i da MUP mora da ugovorima predvidi rokove izmirivanje svojih obaveza prema privrednim subjektima. To kaže i Zakon, ali i dalje ne kažu šta su konketno subjekti u vezi kojih je pitanje postavljeno. Ovime se prebacuje odgovornost na onoga ko sastavlja ugovor (MUP u ovom slučaju) i njegovo tumačenje.

Potom se odgovornost dalje elegantno svaljuje na Upravu za trezor, kao organ nadležan za, kako su iskonstruisali „nadzor nad ovim zakonom“. Uprava za trezor može biti organ nadležan za sprovođenje nadzora nad primenom zakona tj. izvršavanje obaveza po njemu, a nikako za sprovođenje nadzora nad zakonom. Zakon se primenjuje, ne nadzire se.

I na kraju Ministarstvo finansija skida sa sebe svu odgovornost, konstatujući da mišjenja organa državne uprave nisu obavezujuća, a da bi ako već neko treba da donese autentično tumačenje zakona, onda neka to uradi Narodna skupština. Tačno je, mišjenja organa državne uprave nisu obavezujuća a Narodna skupština donosi autentično tumačenje zakona, ali postavićemo par pitanja u  vezi toga.

Ko je bio idejni tvorac i predlagač ovog zakona i ko ga je obrazlagao pred skupštinom? Koje ministarstvo? I koje je ministarstvo nadležno za nadzor nad sprovođenjem ovog zakona? Doduše, Zakon kaže da je to Uprava za trezor, u transakcjama između korisnika sredstava budžeta i privrednih subjekata, ali ona je valjda deo nekog ministarstva, te je onda to ministarstvo nadležno. Pitamo se o kom ministarstvu se radi?

Logika stvari je valjda da pedlagač, idejni tvorac propisa zna šta je mislio, odnosno hteo da postigne kada ga je pisao. Ili možda autor ovog teksta greši?

Možda mišjenja organa državne uprave nisu obavezujuća ali će konkretni izvršioci  postupati prema njima. Malo koja stranka će po  ovim pitanjima doći do suda, koji presudom u suštini daje jedino izvršno tumačenje odredbi propisa (koje će se sprovesti u konkretnom slučaju).

I gde se dede odgovor na postavljeno pitanje, kada  advokati, tj. branioci, prevodioci i tumači angažovani u pretkrivičnom postupku  po službenoj dužnosti,  mogu očekivati isplatu za svoje usluge?

 

Pošto ministarstvo nije odgovorilo, hajde da autor ovog teksta pokuša. Prvo i osnovno što je važno u takvom procesu je razumeti pitanje, pa onda definisati problem postavljen u njemu i tražiti odgovor u okviru propisa (tumačenjem i povezivanjem).

Pitanje je po nama jasno a da bi se na njega odgovorilo treba samo definisati status tih lica i prirodu tih transakcija, odnosno da li potpadaju pod odredbe zakona.

Na šta treba konkretno dati odgovor u odnosu na odredbe zakona? Jednostavno, na pitanje da li su to komercijalne transakcije između subjekta koji spada u javni sektor i privrednog  subjekta, u kojim postoji novčana novčana obaveza izražena fakturom.

Zakon u članu 2. daje definicije pa kaže da su:

1) komercijalne transakcije – ugovorene transakcije između javnog sektora i privrednih subjekata, odnosno između privrednih subjekata, koje se odnose na isporuku dobara, odnosno pružanje usluga uz naknadu, u koje se ubrajaju i građevinski i investicioni radovi, kao i komunalne usluge;

2) javni sektor – deo nacionalne ekonomije koji obuhvata opšti nivo države, u smislu zakona kojim se uređuje budžetski sistem, kao i javna preduzeća;

3) privredni subjekt – privredno društvo, preduzetnik, zadruga, registrovano poljoprivredno gazdinstvo i ostala pravna lica osnovana u skladu sa posebnim zakonom;

4) novčana obaveza – iznos ugovorene naknade naveden u ugovoru, fakturi ili drugom odgovarajućem zahtevu za isplatu, uključujući direktne troškove nabavke;

5) faktura – dokument kojim se obračunava naknada za isporuku dobara, odnosno pružanje usluga u komercijalnim transakcijama.

 

Sada idemo redom.

Dali su ove transakcije komercijalne? Jesu, jer se odnose na pružanje usluga uz naknadu.

Ministarstvo unutrašnjih poslova nesporno jeste subjekt javnog sektora, jer su ministarstva organi državne uprave  koji obavljaju poslove državne uprave  koji su im povereni i finansiraju se iz Budžeta.

Da ovde postoji fakturisana novčana obaveza za pružene usluge (advokatske, prevodilačke, tumačke) takođe je nesporno.

Jedino što donekle pravi problem, je, status tih lica koja te usluge pružaju. Da li ona spadaju u privredne subjekte u smislu Zakona. Problem je u stvari to što ih je Zakon definisao u odnosu na njihov status a ne u odnosu na privrednu aktivnost. Da je rečeno da su privredni subjekti, sva lica odnosno oblici organizovanja koja vrše isporuku dobara ili pružaju neku uslugu uz naknadu, ne bi bilo nikakvih problema. Ovako je malo komplikovanije, pa se odgovor mora tražiti tumačenjem i  povezivanjem više propisa.

Ali i tu su neke stvari nesporne. Recimo, da bi ta lica mogla da pružaju takve usluge zvanično pred državnim organima i iste naplaćuju,  njihov status mora biti priznat nekim aktom, odnosno da  moraju biti upisani i voditi se u nekoj zvaničnoj evidenciji. 

 

Zakon o advokaturi („Sl. glasnik RS“, broj 31/2011 i 24/2012-OUS) definiše advokaturu kao nezavisnu i samostalnu službu pružanja pravne pomoći fizičkim i pravnim licima, a advokata kao lice koje je upisano u imenik advokata i položilo advokatsku zakletvu i bavi se advokaturom. Imenik advokata vode Advokatska komora Srbije i advokatske komore u njenom sastavu i donose odluke o upisu u isti. Prema članu 23. navedenog zakona advokat ima pravo na nagradu i naknadu troškova za svoj rad, u skladu sa tarifom, koju donosi Advokatska komora Srbije. Visina nagrade za rad advokata utvrđuje se u zavisnosti od vrste postupka, preduzete radnje, vrednosti spora ili visine zaprećene kazne.Visina nagrade za odbrane po službenoj dužnosti, utvrđuje se aktom koji donosi ministar nadležan za poslove pravosuđa. Advokat je dužan da klijentu izda obračun nagrade i naknade troškova za izvršene radnje i izdatke za troškove. Član 38. istog zakona kaže da je advokat  dužan da na prihod ostvaren po osnovu obavljanja advokatske službe, plaća porez u skladu sa poreskim propisima. Nesporno je da se advokati pružanjem usluga bave uz naknadu, znači da obavljaju privrednu delatnost u smislu Zakona. Oblik, odnosno da li to rade samostalno, u zajedničkoj advokatskoj kancelariji ili kao član advokatskog ortačkog društva, nije bitan.

Pravilnik o stalnim sudskim tumačima („Sl.  glasnik RS“, br. 35/2010) propisuje postupak za postavljenje i razrešenje stalnih sudskih tumača – stalnih sudskih prevodilaca i stalnih sudskih tumača znakova slepih, gluvih ili nemih lica i određuje visinu nagrade za njihov rad. Isti pravilnik kaže da Ministarstvo nadležno za pravosuđe vodi evidenciju o prevodiocima u elektronskom obliku, a da se odredbe ovog pravilnika primenjuju i na tumače znakova slepih, gluvih ili nemih lica. Rešenje o postavljenju i razrešenju prevodioca donosi ministar. Prevodilac ima pravo na nagradu za svoj rad prema propisanoj tarifi. Nije bitno da li su kod  Agencije za privredne registre  registrovani samostalno kao preduzetnicu, ili nastupaju zajednički, ili možda usluge pružaju preko pravnog lica za koje rade ili su u njemu zaposleni.

Zakon o privrednim društvima („Sl. glasnik RS“, broj 36/2011 i 99/2011) definiše u članu 83. da je preduzetnik  poslovno sposobno fizičko lice koje obavlja delatnost u cilju ostvarivanja prihoda i koje je kao takvo registrovano u skladu sa zakonom o registraciji a da se fizičko lice upisano u poseban registar, koje obavlja delatnost slobodne profesije, uređenu posebnim propisom, smatra se preduzetnikom u smislu ovog zakona ako je tim propisom to određeno. Znači, sva pobrojana lica u pitanju, ukoliko nisu radno angažovana u nekom pravnom licu (obliku  organizovanja),  koje ispostavlja fakturu u njihovo ime, jesu preduzetnici u smislu propisa.

Zakon o porezu na dodatu vrednost (“Sl. glasnik RS”, br. 84/2004, 86/2004-ispr., 61/2005, 61/2007, 93/2012 i 108/2013) propisuje da je obveznik dužan da izda račun za svaki promet dobara i usluga, dok su  Pravilnikom o određivanju slučajeva u kojima nema obaveze izdavanja računa i o računima kod kojih se mogu izostaviti pojedini podaci („Sl. glasnik RS”, br. 123/2012) uređeni  slučajevi u kojima nema obaveze izdavanja računa i računi kod kojih mogu da se izostave pojedini podaci, odnosno da se predvide dodatna pojednostavljenja u vezi sa izdavanjem računa. U slučajevima o kojima raspravljamo račun – faktura se izdaje, jedino se u slučajevima kada lice nije obveznik PDV, to navodi u računu i PDV ne obračunava. Znači sve je jasno.

 

Dakle, odgovor na pitanje postavljeno na početku je, da, odredbe zakona se primenjuju u navedenim slučajevima, odnosno rok za izmirenje obaveze u tim slučajevima je 45 dana, jer je u ovom konkretnom slučaju javni sektor dužnik a lica u odnosu na koje je pitanje postavljeno spadaju u privredne subjekte u smislu Zakona.

 

Dobro, na konketno postavljeno pitanje smo odgovorili. Još samo da odgovorimo kako nastaju ovakava mišljenja ministarstva koja su obimna a ništa ne kažu, tako da ne znamo čemu služe.

 

Zakon o rokovima izmirenja novčanih obaveza u komercijalnim transakcijama smo se već detajno komentarisali, te ćemo ovde samo ukratko ponoviti neke teze.  Ne želeći da sumnjamo u dobru nameru tvoraca Zakona,  uputili smo par zamerki.

Prvo i osnovno pitanje je, zbog čega je donet ovaj propis?

Najspornije pitanje je cilj ovog zakona –  sprečavanje neizmirenja novčanih obaveza u roku. Pitamo se, zar to ne bi trebalo rešavati u postupcima izvršenja i prunudne naplate, i zar to ne bi trebalo da zavisi od funkcionisanja pravosudnog sistema? Ovako umesto principijelnog uspostavljanja efikasnog  sistema, ponovo imamo slučaj da se u pokušaju rešavanja problema sprovođenja postojećih propisa donose novi, koji  će naići na iste takve probleme, jer će ih isti (neefikasni) organi izvršavati. Samo usvajanje nekog propisa ne znači ništa, bitna je njegova primena. U krajnjem ishodu, kao i uvek, domašaj nekog propisa zavisi od ljudi koji ga sprovode.

Recimo i to, da su privredni subjekti nad kojima je otvoren postupak stečaja su u povlašćenom položaju, jer ono što je zakonodavac zaboravio, je, činjenica da ti privredni subjekti, osim ranijih dugova koji su ušli u postupak stečaja, mogu da prave i nove, jer mogu da posluju i zaključuju poslove dok su u postupku stečaja, tako da odlazak u stečaj može biti izvanredan slučaj izigravanja zakona.  I privredni subjekti u postupku restrukturiranja su u povlašćenom položaju, ali sa ograničenim trajanjem, tako da to nećemo dalje komentarisati.

Dalje, u pogledu odredbi o rokovima, postavlja se i pitanje, čemu postavljanje striktnih rokova, pa onda definisanje širokih izuzetaka? Do čega to dovodi u praksi?

U uporednoj praksi, na koju su se zagovornici zakona pozivali, ima različitih rešenja, ali se ona prvenstveno odnose na javni sektor, odnosno na korisnike budžetskih sredstva i njihove obaveze. Ograničavanje slobode ugovaranja u privredi je u najmanju ruku diskutabilno. Ako je to interes privrednika, ko ima pravo da mu zabrani da slobdno ugovori naplatu svog potraživanja. To je njegov novac. Interes države na ovom polju, osim uspostavljanja stabilnog privrednog okruženja, može biti brža naplata fiskalnih potraživanja koja su u nekoj vezi sa komercijalnim transakcijama, mada ako pogledamo, recimo  odredbe o načinu plaćanja PDV, to nema nekog opravdanja. Ali, ako znamo da je kod nas država, odnosno javni sektor najveći dužnik, a taj sektor se odredbama Zakona uglavnom izuzima od ovih rokova, postavlja se pitanje čemu onda ovaj propis. Da nametne privredi  veće obaveze i da sprečava ugovaranje?

Prema  Zakonu o obligacionim odnosima („Sl. glasnik RS“, broj br. 29/1978, 39/1985, 45/1989-USJ, 57/1989 i “Sl. listu SRJ” 31/1993) strane u obligacionim odnosima su slobodne, u granicama prinudnih propisa, javnog poretka i dobrih običaja, da svoje odnose urede po svojoj volji. S tim u vezi ovaj Zakon bi bio u kategoriji prinudnih propisa, kojima se ograničava sloboda ugovaranja, ali je pitanje svrsishodnosti toga. Dalje, strane u obligacionom odnosu su ravnopravne, a ovde vidimo da je javni sektor malo “ravnopravniji”. Možemo postaviti i pitanje ustavnosti ovog zakona, jer prema odredbama važećeg Ustava, ekonomsko uređenje u Republici Srbiji počiva na tržišnoj privredi, otvorenom i slobodnom tržištu, slobodi preduzetništva, samostalnosti privrednih subjekata i ravnopravnosti privatne i drugih oblika svojine. Svi imaju jednak pravni položaj na tržištu, preduzetništvo je slobodno, a   može se ograničiti zakonom samo radi zaštite zdravlja ljudi, životne sredine i prirodnih bogatstava i radi bezbednosti Republike Srbije. Ako se odredbe Zakona odnose na privredne subjekte koji deluju na tržištu u cilju sticanja profita, pitamo se o kakvoj se zaštiti zdravlja ljudi, životne sredine, prirodnih bogatstava i bezbednosti Republike Srbije ovde radi?

Diskutabilna je i Zakonom  uvedena posebna naknada za kašnjenje koja se može zahtevati  mimo zatezne kamate, a sa kojom tek ima problema, koji proizilaze iz tumačenja prirode zatezne kamate, čime smo se bavili u posebnom tekstu.
Dalje, neizmirenje novačane obaveze u roku je proglašeno za prekršaj. Da podsetimo, prema aktuelnom Zakonu o prekršajima (“Sl. glasnik RS“, br. 65/2013), kao i prethodnom, prekršaj  je je protivpravna skrivljeno izvršena radnja koja je propisom nadležnog organa određena kao prekršaj, a nema prekršaja ukoliko je isključena protivpravnost ili krivica iako postoje sva bitna obeležja prekršaja. Dakle, ne mora uvek postojati namera da se nešto ne plati, to može biti i sticaj okolnosti (recimo ne radi Internet te banka ne može da izvrši nalog za plaćanje koji je dužnik dao), ali kako je to u Zakonu postavljeno, ispada da sam istek roka definiše prekršaj. Ovo ustvari znači da će prekršajni sudovi imati pune ruke posla i verovatno mnogo spornih situacija u pogledu ustanovljenja prekršajne odgovornosti I oslobađanja od iste.

Ovde je kao i uvek, osnovni problem u neukosti (nedostatku formalnog pravnog obrazovanja) pisaca propisa, nepoznavanju funkcionisanja pravnog sistema uopšte, a pogotovo domaćeg zakonodavstva. Da ne bude zabune oko toga i pogrešnog tumačenja namere, izneta tvrdnja je vrednosni sud autora teksta i ništa drugo. Jedna stvar je ideja o uređenju određenih društvenih odnosa, a sasvim druga pravnička redakcija teksta, koja ima svoja pravila (razumevanje, značenje pojmova, definicije, upućivanje, rokovi, primena…). Nijedan propis ne može postojati sam za sebe, već je deo nekog sistema i ne sme biti u koliziji sa drugim propisima, a njegove odredbe moraju biti jasne i primenjive. Ali, kod nas se po pravilu radi o nedovoljno promišljenim i brzopleto sporovedenim idejama, bez dovoljno znanja koje se tiče pisanja propisa i poznavanja pravnog sistema  Republike Srbije i bez usaglašavanja sa drugim propisima. O efektima, odnosno konkretnom učinku Zakona nećemo raspravljati, to je stvar za jednu posebnu, dublju analizu. Želja je kao i uvek da ukažemo na probleme koji se pojavljuju u praksi, a koji su pre svega rezultat svega navedenog. Logika stvari je, da ako neki ekonomista ima ideju koju želi da sprovede u delo putem propisa, mora konsultovati iskusnog i obrazovanog pravnika koji će mu pomoći u pisanju teksta.

Od onih koji smisle i napišu nakaradan propis  (ovde se misli uopšteno a ne na konkretne osobe) ne može se naknadno izvući ni precizno i upotrebljivo tumačenje istog.

 

Evo šta u svojoj Odluci broj IUz-920/2012 („Sl. glasnik RS“, br. 34/2014),  po ovom pitanju komentariše  Ustavni  sud Republike Srbije:

„…Ustavni sud još jednom podseća na stav koji je izneo u više svojih odluka (npr. IUz-27/2009, IUz-107/2011, IUz-299/2011 i dr.) povodom kvaliteta zakonskih normi, a polazeći od stava Evropskog suda za ljudska prava izraženog povodom određivanja „autonomnog pojma zakona”, koji glasi: „da bi se jedan opšti akt smatrao zakonom, ne samo formalno, nego i u sadržinskom smislu taj zakon, odnosno njegove norme moraju biti u dovoljnoj meri precizne, jasne i predvidive, tako da subjekti na koje se zakon odnosi mogu uskladiti svoje ponašanje sa zakonom”, kako ne bi zbog nepreciznih, ali i nedostatnih normi bili uskraćeni u ostvarivanju svojih zajemčenih prava ili pravnih interesa. Ustavni sud takođe ukazuje da Evropski sud za ljudska prava nije utvrdio samo autonomni pojam zakona u smislu Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, već je u pojedinim svojim odlukama ukazao i na određena svojstva koja moraju karakterisati zakone i druge opšte akte zemlje potpisnice Evropske konvencije. Naime, Evropski sud za ljudska prava je mišljenja da se izraz „zakon” ne odnosi na puko postojanje zakona, već i na kvalitet zakona, zahtevajući da on bude saglasan vladavini prava, a njegove norme u dovoljnoj meri precizne, jasne i predvidive (vid. predmet „Silver and Others v. The United Kingdom”, predstavke br. 5947/72, 6205/73, 7052/75, 7061/75, 7107/75, 7113/75, 7136/75, presuda od 25. marta 1983. godine; predmet „Sunday Times v. The United Kingdom”, predstavka broj 6538/74, presuda od 26. aprila 1979. godine, predmet „Hasan and Chaush v. Bulgaria”, predstavka broj 30985/96, presuda od 26. oktobra 2000. godine)…“.

 

Iako se i na rad Ustavnog suda, te neke njegove stavove i tumačenja mogu izneti ozbiljne zamerke,  moramo im odati priznanje i reći da su ovde prepoznali srž problema i svojim stavom potvrdili naše teze.

Na kraju, iako možda izgleda tako, cilj pisanja ovog komentara ipak nije bio da po formi i  maniru podseća na čuveno delo  Danila Kiša pod nazivom „Čas anatomije“ (sveobuhvatna i nadasve stručna i duhovita analiza dela „Smrt gospodina Goluže“, te književnosti i društva uopšte), već da ukaže na realne probleme u praksi.

Ostavite komentar

Profi Sistem baner