Pravni Portal meni

Pravna redakcija Profi Sistem Com-a

ZOUP

U Republici Srbiji nema smrtne kazne

U Republici Srbiji nema smrtne kazne

Iako je dilema pro et contra smrtne kazne formalno rešena pre dvanaest godina, a nekoliko godina kasnije i potvrđena ustavnom normom koja predviđa da u Republici Srbiji nema smrtne kazne, time suštinski nije u potpunosti nestala ideja o potrebi za takvom krivičnom sankcijom.

To jasno pokazuje rasprava koja se upravo vodi, a čiji povod je nemili događaj u kojem je žrtva usmrćena na način koji kod građana stvara uverenje da jedan, ako ne i jedini mogući odgovor na taj čin treba da bude – “oko za oko, zub za zub”. Nisam uveren da bi smrtna kazna odvratila pojedince od činjenja ovakvog ili sličnih nečovečnih dela, što uostalom pokazuju i događaji u proteklih petnaestak godina, u kojima smo bili svedoci ratnih zločina, organizovanog kriminala, ubistava najviših državnih funkcionera, brojnih krivičnih dela sa elementima nasilja i tome slično, kaže za Danas Goran P. Ilić, profesor Pravnog fakulteta u Beogradu, komentarišući zahteve da se u sistem krivičnih sankcija, dvanaest godina nakon što je ukinuta, vrati smrtna kazna.

Šta zahtevi o vraćanju smrtne kazne govore o našem društvu?

Reč je, pre svega, o urušavanju vrednosnog sistema, slabosti državnih institucija i nedelotvornosti deljenja pravde. Zbog toga mi se ponovno otvaranje rasprave o uvođenju smrtne kazne čini kao kretanje u ritmu – jedan korak napred, dva koraka nazad.

Koliko su na značaju ovoj ideji dali i državni zvaničnici, poput ministra policije Nebojše Stefanovića, koji je, govoreći o slučaju ubistva Tijane Jurić, rekao da mu je žao što je smrtna kazna ukinuta?

Svakako da takve izjave imaju uticaja na raspoloženje koje se stvara u javnosti o smrtnoj kazni kao jedinom mogućem odgovoru države. Nažalost, ovo nije neka novina za naše prilike, jer je, ako se ne varam, pre desetak godina tadašnji ministar pravde izneo stav da bi smrtnu kaznu trebalo privremeno vratiti u naš pravni sistem kako bi se “završio posao”, a zatim je ponovo ukinuti. Dakle, nešto kao smrtna kazna na određeno vreme. Ne bi trebalo, međutim, zaboraviti ni doprinos koji su pojedini mediji imali u svemu tome, što iznova otvara prostor za raspravu o medijizaciji krivičnih postupaka. Ovaj put se išlo tako daleko da je čak i porodica žrtve (Tijana Jurić, prim. aut.) bila izložena svojevrsnom pritisku poslenika sedme sile. Ima li svrhe onda uopšte govoriti o tome da za lice koje je osumnjičeno da je učinilo ovo krivično delo važi pretpostavka nevinosti, da javno tužilaštvo treba da dokaže navode optužbe, a da je jedino sud nadležan da odluči o osnovanosti tužiočevih tvrdnji. Stavljanjem naglaska na kaznu koja je primerena u ovom slučaju, čini se da su sva prethodno postavljena pitanja već rešena.

Da li smatrate da je kazna od 40 godina dovoljno oštra, odnosno da je ona pandan smrtnoj kazni?

To je pitanje kaznene politike i stvar je procene zakonodavca da odredi kolika će biti kazna zatvora koja će “zameniti” smrtnu kaznu. Imajući u vidu prosečan ljudski vek, kao i životnu dob u kojoj se nalaze učinioci ovakvih krivičnih dela, kazna zatvora od 40 godina se praktično pretvara u doživotni zatvor. Jednom rečju, mislim da je ona primerena krivičnim delima za koja se može izreći.

Da li u prilog činjenici da ne treba ponovo uvoditi smrtnu kaznu ide i tvrdnja da sudija prilikom odlučivanja može da pogreši, odnosno da na smrt osudi nevinog čoveka, što se, istina, ne baš često, dešavalo?

Reč je o argumentu koji iznose protivnici smrtne kazne. U ovom slučaju stara maksima da je ljudski grešiti dobija poseban prizvuk upravo zbog nepopravljivosti te greške u slučaju da smrtna kazna bude izvršena, a nakon toga se otkriju dokazi u prilog osuđenog. Ma kako slučajevi pogrešnog izricanja smrtne kazne bili retki, oni otvaraju i pitanje onoga što se naziva “čekanje u hodnicima za smrt” ili “život na belom hlebu”, tj. vremena od izricanja do izvršenja ove kazne.

Izrečene, ali nisu izvršavane

Da li vam se čini da smo 2002. godine smrtnu kaznu ukinuli samo radi zadovoljenja evropskih standarda?

Svakako da je to bio osnovni, ali ne i isključivi razlog za ukidanje smrtne kazne. Činjenica je da izrečene smrtne kazne nisu bile izvršavane ni u periodu pre njenog ukidanja ukazuje da je u našem društvu preovladalo shvatanje o neprimerenosti smrtne kazne kao načina državne reakcije. Ulazak pod okrilje Saveta Evrope i prihvatanje Evropske konvencije o ljudskim pravima bili su zato prilika da se i formalno ozvaniči ono što je suštinski već postojalo – da se ukine smrtna kazna.

Izvor: Danas.

Ostavite komentar

Profi Sistem baner