Uzrast deteta kao relevantna okolnost za samostalno vršenje roditeljskog prava

Pre nego što sud donese odluku o zaštiti prava deteta ili o vršenju roditeljskog prava, u sporu za vršenje roditeljskog prava, dužan je da se rukovodi najboljim interesom deteta, koji predstavlja pravni standard.

Porodični zakon (u daljem tekstu: Zakon), kao i Konvencija o pravima deteta iz 1989.godine, koja je ključni međunarodni pravni instrument za zaštitu dece, su koncipirani na potrebi zaštite prava deteta, u kom pogledu se uvažavaju i potrebe, prava i obaveze roditelja, koje su ipak u ovom domenu podređeni interesima dece.

Najbolji interes deteta kao pravni standard se ceni prema okolnostima svakog konkretnog slučaja, a elementi te procene su, između ostalog, uzrast i pol deteta, odnosno njegove potrebe (vaspitne, u vezi stanovanja, ishrane, odevanja, zdravstvene brige, obrazovanja) kao i sposobnost roditelja da zadovolji utvrđene potrebe deteta.

Prema čl. 6. Zakona:

(1) Svako je dužan da se rukovodi najboljim interesom deteta u svim aktivnostima koje se tiču deteta.
(2) Država ima obavezu da preduzima sve potrebne mere za zaštitu deteta od zanemarivanja, od fizičkog, seksualnog i emocionalnog zlostavljanja te od svake vrste eksploatacije.
(3) Država ima obavezu da poštuje, štiti i unapređuje prava deteta.
(4) Dete rođeno van braka ima jednaka prava kao dete rođeno u braku.
(5) Usvojeno dete ima jednaka prava prema usvojiteljima kao dete prema roditeljima.
(6) Država je dužna da detetu bez roditeljskog staranja obezbedi zaštitu u porodičnoj sredini uvek kada je to moguće.

Prema čl.75.st.1. Zakona:

Roditellji roditeljsko pravo vrše zajednički i sporazumno kada vode zajednički život. Takođe, roditelji roditeljsko pravo vrše zajednički i sporazumno i kada ne vode zajednički život ako zaključe sporazum o zajedničkom vršenju roditeljskog prava i ako sud proceni da je taj sporazum u najboljem interesu deteta”.

Napred citirane odredbe regulišu vršenje roditeljskog prava kada roditelji vode zajednički život ili kad ne vode zajednički život a zaključili su sporazum o zajedničkom vršenju roditeljskog prava.

Međutim, Zakon reguliše u čl.77. i samostalno vršenje roditeljskog prava, prema kojoj odredbi:

(1) Jedan roditelj sam vrši roditeljsko pravo kada je drugi roditelj nepoznat, ili je umro, ili je potpuno lišen roditeljskog prava odnosno poslovne sposobnosti.
(2) Jedan roditelj sam vrši roditeljsko pravo kada samo on živi sa detetom, a sud još nije doneo odluku o vršenju roditeljskog prava.
(3) Jedan roditelj sam vrši roditeljsko pravo na osnovu odluke suda kada roditelji ne vode zajednički život, a nisu zaključili sporazum o vršenju roditeljskog prava.
(4) Jedan roditelj sam vrši roditeljsko pravo na osnovu odluke suda kada roditelji ne vode zajednički život, a zaključili su sporazum o zajedničkom ili samostalnom vršenju roditeljskog prava, ali sud proceni da taj sporazum nije u najboljem interesu deteta.
(5) Jedan roditelj sam vrši roditeljsko pravo na osnovu odluke suda kada roditelji ne vode zajednički život ako zaključe sporazum o samostalnom vršenju roditeljskog prava i ako sud proceni da je taj sporazum u najboljem interesu deteta.

Pored citiranih odredbi, Zakon u čl.266. propisuje i dužnost suda u sporovima za zaštitu prava deteta i za vršenje roditeljskog prava.

Prema ovoj odredbi:

(1)U sporu za zaštitu prava deteta i u sporu za vršenje odnosno lišenje roditeljskog prava sud je uvek dužan da se rukovodi najboljim interesom deteta.
(2) Ako sud proceni da u sporu za zaštitu prava deteta ili u sporu za vršenje odnosno lišenje roditeljskog prava dete kao stranka nije zastupano na odgovarajući način, dužan je da detetu postavi privremenog zastupnika.

(3) Ako sud utvrdi da je u sporu za zaštitu prava deteta ili u sporu za vršenje odnosno lišenje roditeljskog prava stranka dete koje je sposobno da formira svoje mišljenje, dužan je:

1. da se stara da dete blagovremeno dobije sva obaveštenja koja su mu potrebna;
2. da dozvoli detetu da neposredno izrazi svoje mišljenje i da mišljenju deteta posveti dužnu pažnju u skladu sa godinama i zrelošću deteta;
3. da mišljenje deteta utvrdi na način i na mestu koje je u skladu sa njegovim godinama i zrelošću, osim ako bi to očigledno bilo u suprotnosti sa najboljim interesom deteta.

Prema čl.270. Zakona:

Pre nego što donese odluku o zaštiti prava deteta ili o vršenju odnosno lišenju roditeljskog prava, sud je dužan da zatraži nalaz i stručno mišljenje od organa starateljstva, porodičnog savetovališta ili druge ustanove specijalizovane za posredovanje u porodičnim odnosima.

Postavlja se pitanje kojim kriterijumima se sud rukovodi prilikom utvrđivanja najboljeg interesa deteta pre donošenja odluke kome poveriti dete radi samostalnog vršenja roditeljskog prava.

Prema stavu sadržanom u presudi Vrhovnog kasacionog suda, br. Rev 800/2016 od 25. maja 2016. godine:

“Najbolji interes maloletnog deteta uzrasta oko tri godine je da roditeljsko pravo samostalno vrši majka koja je neophodna kao bitna figura u odrastanju, koja bolje može da zaštiti interese deteta tog uzrasta”.

Dakle, radi se o jednom konkretnom slučaju gde upravo uzrast deteta ima veliki značaj.

Sud je ovakvu odluku doneo prihvatajući mišljenje Centara za socijalni rad kojim je utvrđeno da majka poseduje adekvatne kapacitete za vršenje roditeljske funkcije, a imajući u vidu uzrast deteta i njegove prirodne, afektivne vezanosti za majku, te da maloletnika treba poveriti majci radi vršenja roditeljskog prava. Prema tom mišljenju, oba roditelja imaju kapaciteta za ostvarivanje roditeljskog prava, nemaju znakova trajne ili privremene duševne bolesti, odnosno privremene duševne poremećenosti, niti pokazuju elemente zaostalog duševnog razvoja ili teže duševne poremećenosti.

U ovom konkretnom slučaju radi se o malom detetu (oko tri godine), kome je majka neophodna, kao bitna figura u odrastanju, koja bolje može da zaštiti njegove interese. Pritom, tužilja je provodila vreme sa detetom i brinula o njegovim potrebama dok je bila u zajednici života sa tuženim. Prema oceni suda, radi se o emotivnoj i toploj osobi, koja poseduje kapacitete da udovolji razvojnim potrebama deteta. Sa druge strane, po prestanku zajednice stranaka, ulogu majke je uglavnom preuzela majka tuženog, a ne sam tuženi, koji je manje uključen u svakodnevnu brigu i zadovoljenje potreba deteta. Takođe, tuženi je zanemario potrebe deteta time što je detetu onemogućio ostvarenje kontakta sa majkom, što je neophodno za njegov nesmetani rast i razvoj. Tako uređen lični odnos omogućiće održavanje adekvatnih i bliskih odnosa između njih, potrebnih da bi se zadovoljile psihološke potrebe deteta i obezbedili uslovi za njegov pravilan psihofizički razvoj.

Dakle, najbolji interes deteta je jedan od komplementarnih principa koji proizlazi iz Konvencije o pravima deteta i predstavlja pravni standard koji je uvek u prvom planu kada se odlučuje o zaštiti prava i interesa deteta, a ceni se prema okolnostima svakog konkretnog slučaja. Nesaobraznost ponašanja roditelja sa najboljim interesima deteta može za posledicu imati delimično lišenje roditeljskog prava, pa tako roditelj koji ne vrši roditeljsko pravo može biti lišen prava na održavanje ličnih odnosa sa detetom i prava da odlučuje o pitanjima koja bitno utiču na život deteta (član 82. stav 4. Zakona).

Pitanjima koja bitno utiču na život deteta, u smislu člana 78. stav 4. PZ, smatra se između ostalog promena prebivališta deteta. Dakle, odlučivanje o prebivališti deteta spada u korpus prava roditelja koji ne vrši roditeljsko pravo, kog može biti potpuno ili delimično lišen ukoliko ga nesavesno vrši. Međutim, sve dok roditelj svoja prava i obaveze vrši u punom kapacitetu i obimu, on ima pravo da odlučuje o prebivalištu dece, na način da daje ili odbija davanje saglasnosti za promenu prebivališta dece, njihovim preseljenjem u inostranstvo.

Uloga suda u materiji roditeljskog prava iscrpljuje se određivanjem roditelja koji će vršiti roditeljsko pravo, te načina, mesta i vremena održavanja ličnih odnosa deteta sa roditeljem koji ne vrši roditeljsko pravo, ali samo pod uslovom da među roditeljima ne postoji sporazum o vršenju roditeljskog prava (zajedničkog ili samostalnog) ili da taj sporazum nije u najboljem interesu deteta.

Sud kao državni organ ne može umesto roditelja odlučivati o stvarima koje spadaju u korpus roditeljskih prava, a sudska odluka ne može nadomestiti izostanak saglasnosti jednog ili oba roditelja u pitanjima u kojima je ta saglasnost zakonom određena kao obavezna.

Izvor: Izvod iz Porodičnog zakona preuzet iz programa “Propis Soft”- Redakcija Profi Sistem Com-a.