Pravno shvatanje Ustavnog suda je obavezujuće i onda kada je suprotno pravnom shvatanju Vrhovnog kasacionog suda
Šta obavezuje: Pravno shvatanje Ustavnog suda ili pravno shvatanje Vrhovnog kasacionog suda?
Odgovor:
Pravno shvatanje Ustavnog suda je obavezujuće i onda kada je suprotno pravnom shvatanju Vrhovnog kasacionog suda, a nebitno je što je taj stav iskazan u obrazloženju njegovih odluka.
Kao što znamo:
Sudska praksa je oblik prava u kome se iskazuje pravo značenje opšte pravne norme. To se postiže sudskim tumačenjem prava. Njegov materijalni izraz može biti odgovarajuća pojedinačna pravna norma odnosno usvojeno pravno shvatanje. Primena prava iskazana u njihovom sadržaju nema uvek isti stepen obaveznosti. Stepen obaveznosti pravne prakse zavisi od pravne moći suda koji je njen autor. Tako, na primer, pravno shvatanje usvojeno na sednici odeljenja Vrhovnog kasacionog suda obavezuje sva veća u sastavu odeljenja-argument iz odredbe člana 43. stav 3. Zakona o uređenju sudova.[1] Nesporan je i njegov uticaj na odluke nižestepenih sudova.
Slovo zakona je poverilo odlukama Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda poseban značaj u ostvarivanju prava na pravično suđenje zbog neujednačene pravne prakse, jer se one isključivo po slovu zakona mogu upotrebiti uspešno kao razlog za ponavljanje postupka, što nije slučaj na primer sa odlukama odnosno pravnim shvatanjem Vrhovnog kasacionog suda.
Međutim, pravno shvatanje iskazano u sudskoj odluci obrazovano u povodu tumačenja merodavnih pravnih normi deluje i u odnosu na sve pro futuro iste situacije. Podrazumeva se da je taj stav izdržao kontrolu po pravnom leku, odnosno da je reč o pravnom shvatanju odgovarajućeg suda, koji s obzirom na svoj položaj u sistemu sudske vlasti ima snagu delovanja koja se mora poštovati. To je u skladu sa zahtevom za ostvarivanje prava na pravično suđenje. Stav iz sudske odluke mora biti podvrgnut proveri suda po odgovarajućem leku da bi za slučaj da bude prihvaćen obavezivao taj sud.
Na taj način pravni stav iz odgovatrajuće sudske odluke postaje oblik prava, jer se njegovim sadržajem iskazuje pravo značenje opšte pravne norme. U teoriji se to označava “kao oblik u kome se pravne norme nalaze u svom autoritativnom ili merodavnom izrazu” To se primarno čini u odnosu na određenu in concreto situaciju i između određenih subjekata-stranaka u parničnom postupku, na taj način se ne iscrpljuje dejstvo sudske odluke ali taj stav postaje obavezan za buduće iste pravne situacije.
Pravno shvatanje iskazano u toj odluci obrazovano u povodu tumačenja merodavnih pravnih normi deluje i u odnosu na sve pro futuro iste situacije.
Na taj način se postiže pravna sigurnost i otklanja neizvesnost u primeni prava pošto lice zna sa razumnom verovatnoćom da će se njegov spor rešiti na isti način kao i prethodni sporovi iz iste pravne situacije. Tako se postiže ono što se u teoriji definiše kao pretvaranje pojedinačne pravne norme u opštu pravnu normu.[3] To je ono što se iskazuje u početnom fragmentu člana 6. EKLJP iskazom da svako, tokom odlučivanja o njegovim građanskim pravima i obavezama ili o krivičnoj optužbi protiv njega, ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom, obrazovanim na osnovu zakona.[4]
Pravo na pravično suđenje neće biti ostvareno u prisustvu različite sudske prakse u istoj situaciji. Iskaz: stav iz merodavne odluke znači stav koji je primarno iskazan u odlukama Evropskog suda za ljudska prava, Ustavnog suda, Vrhovnog kasacionog suda i u odlukama Privrednog apelacionog suda i pravnim shvatanjima apelacionih sudova. Podrazumeva se i da apelacioni sudovi u ambijentu gde se prostire njihova mesna nadležnost moraju jednako postupati u istoj situaciji. Redosled u navođenju pravnih stavova i sudova koji su njihovi autori ukazuje i na rang njihovog pravno vrednog značaja.
Ista situacija se odnosi i na isto tumačenje odgovarajuće pravne norme koja se odnosi na određeni materijalno pravni i procesni institut. Tako, na primer bitno je da za naknadu štete prouzrokovane krivičnim delom, važi rok zastarelosti propisan odredbom člana 376. Zakona o obligacionim odnosima nezavisno od toga ko je odgovorno lice, a ne samo da je to učinilac krivičnog dela. To tumačenje odredbe člana 376. ZOO dato u više odluka Ustavnog suda obavezuje za sve iste situacije, pa i nezavisno od suprotnog sizifovskog postupanja u pravnoj praksi i pravnim shvatanjima Vrhovnog kasacionog suda.[5]
Uvodeći dejstvo ovih odluka koje sadrže tumačenje prava na sva lica koja su se našla u istoj pravnoj situaciji, pa i kada to nisu podnosioci ustavne žalbe, slovo zakona je takođe pokazalo da njihovo pravno dejstvo nije redukovano samo na stranku koja je podnosilac ustavne žalbe odnosno na in concreto parnični postupak. Ta odluka Ustavnog suda, ako se poštuje pravo na pravično suđenje i s tim u vezi dužnost jednakog postupanja u istim situacijama, ne može ostati omeđena samo na in concreto postupak, gde je podneta ustavna žalba, pošto ona svojim domašajem nije identifikacija povrede ljudskih prava koje se prepoznaju samo u tom postupku. Suprotno, ovo delovanje odluke Ustavnog suda se odnosi i na druga lica koja su se našla u istoj situaciji. Ovde odluka po ustavnoj žalbi predstavlja tumačenje zakona sa stanovišta ustavom zajemčenih ljudskih prava i zato ima opšte dejstvo kao što takav učinak proizvodi i naznačena norma zakona. Na taj način se ostvaruje cilj postupka po ustavnoj žalbi. To je eliminisanje povreda ustavnog prava u odnosu na sva lica koja su se našla u istoj situaciji, pa i kada je reč o množini postupaka.
Tvrditi suprotno, znači uskratiti tim licima i pravo na delotvoran pravni lek – predlog za ponavljanje postupka. Naglasak je na širini prava na sud (Golder protiv Ujedinjenog kraljevstva 21. januar 1975. strane 17,18, 25. stavovi 25, 35. i 36).
Ista situacija:
Pojam ista pravna situacija označava skup istih činjenično pravnih elemenata koji čine sadržaj određenog pravnog odnosa. Pri tome nije odlučno da li se lica iz tog pravnog odnosa nalaze, ili ne nalaze u istom ili više parničnih postupaka gde ostvaruju svoj pravnozaštitni zahtev. Bitno je da je reč o identičnom činjeničnom stanju i spornom pravnom pitanju. Na to ukazuje i Odluka Ustavnog suda kojom je utvrđena povreda prava na pravično suđenje zajemčeno odredbom člana 32. stav 1. Ustava Republike Srbije, isključivo sa razloga što i ako se radi o istoj činjenično pravnoj situaciji množine lica koji su podneli posebne tužbe, isti sud je donosio različite presude.[6] U tom smislu i praksa Evropskog suda za ljudska prava: Tako u presudi toga suda Rakić i drugi protiv Srbije od 05.10.2010. godine, u obrazloženju ove presude se navodi i ovo: “Sud podseća da iako se određena odstupanja u tumačenju mogu prihvatiti kao sastavni deo svakog pravosudnog sistema, koji je baš kao i srpski, zasnovan na mreži sudećih i apelacionih sudova, koji imaju nadležnost nad određenom teritorijom, u slučajevima podnosioca predstavki suprotna tumačenja proistekla su iz iste sudske nadležnosti tj. Okružnog suda u Beogradu i podrazumevala su dosledno presuđivanje zahteva od strane mnogih lica u istim situacijama (Vidi Vinčić i drugi protiv Srbije naveden gore stav 56.; vidi takođe, mutatis mutandis, Tudor protiv Rumunije broj 2191/03 stav 29, 24.mart 2009.godine)”.[7]
Mutatis mutandis to važi i u odnosu na primenu određene opše pravne norme i u odnosu na njeno pravo značenje s tim u vezi.
Uloga Vrhovnog kasacionog suda u ujednačavanju prakse
U ujednačavanju sudske prakse posebnu ulogu ima Vrhovni kasacioni sud. Na to podseća odredba člana 24. stav 1. Zakona o uređenju sudova koja glasi: Apelacioni sudovi održavaju zajedničke sednice i obaveštavaju Vrhovni kasacioni sud o spornim pitanjima od značaja za funkcionisanje sudova u Republici Srbiji i ujednačavanje sudske prakse.[8]
Ključni iskazi iz ove norme su: apelacioni sudovi, zajedničke sednice, sporna pitanja, ujednačavanje sudske prakse, novo tumačenje prava i obaveštavaju Vrhovni kasacioni sud. Prva četiri daju odgovor na pitanja gde i šta, dok poslednja dva iskaza pokazuju šta treba učiniti u toj situaciji. Kada se pojavi sporno pitanje od značaja za ujednačavanje prakse, apelacioni sudovi obaveštavaju Vrhovni kasacioni sud. Podrazumeva se da to ne čine uvek, već samo onda kada je stvorena neujednačna praksa koja nije otklonjena na njihovoj zajedničkoj sednici. To je slučaj kada je sporno pitanje na naznačene teme ostalo sa tim atributom i posle održane zajedničke sednice apelacionih sudova koja nije rešila u suštini pravni spor.
Međutim, sve dok slovo zakona ne uspostavi instrumente za druga nomo rešenja sa temom načina ujednačavanja njegovih, sa stavovima Ustavnog suda po spornim pravnim pitanjima moraju se poštovati pravni stavovi iskazani u odlukama Ustavnog suda. Moraju u interesu prava na pravično suđenje u razumnom roku. Nebitno je koje je shvatanje vremenski pre usvojeno. Bitno je da se radi o suprotnim stavovima i da se iz odluke Ustavnog suda prepoznaje njegova kontrola pravnog shvatanja iskazanog u odluci suda opšte nadležnosti.
Slobode i ograničenja u ujednačavanju sudske prakse
U naznačenom delovanju Vrhovni kasacioni sud nema neograničenu slobodu. Nema, jer je primarno izložen pritisku odgovarajućih normi Ustava, zakona i potvrđenih međunarodnih konvencija. To još nije sve. NJegovo delovanje na temu ujednačene sudske prakse, ograničeno je i obavezujućim stavovima iz odluka Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda. Pri tome i Ustavni sud sa stanovišta primene prava mora poštovati presude Evropskog suda, jer su one “centralno sredstvo tumačenja Konvencije koje se kao takve odnose na sve članice Konvencije”.[9] Mutatis mutandis važi i za dužnost poštovanja dejsta odluka Ustavnog suda sa stanovišta stavova iskazanih u njihovom sadržaju.
Tome u prilog to što kasatorno ovlašćenje ima Ustavni sud u odnosu na sudske odluke nezavisno od vrste suda što mu u realitetu daje atribut višeg suda. Taj atribut sledi iz naznačenih zakonskih rešenja čiji je razlog sprečavanje otuđenja sudske vlasti kada se njegovim odlukama ostvaruje povreda ljudskih i manjinskih prava. Tako se ostvaruje njena svojevrsna kontrola.
U svakom slučaju, propisujući njegovo ovlašćenje, da u postupku kontrole sudskih odluka, sa stanovišta ljudskih i manjinskih prava, donese i kasatornu odluku Ustavni sud je dobio instrument nadzora i u odnosu na stavove iskazane u odlukama Vrhovnog kasacionog suda, a to znači i u njihovom sadržaju izloženom tumačenju prava. Drugo je pitanje da li Ustavni sud u donošenju korektivnih odluka, u određenim slučajevima, izlazi izvan granica svoje nadležnosti, limitirane njihovim vrednovanjem sa stanovišta ljudskih i manjinskih prava ili se kreće praeter legem, namećući istovremeno i svoja pravna shvatanja u tumačenju odgovarajućih pravnih normi. Međutim, to je prigovor lege ferenda, a ne lege lata. Taj prigovor može biti pravno teorijski i ispravan, ali ne koristi, jer nema kapacitet da izmeni obavezujuće dejstvo odluka Ustavnog suda i njegovih, u njihovom sadržaju iskazanih pravnih stavova.
O tom njihovom dejstvu govori i prinuda slova zakona i to ne samo onda kada je nekom od naznačenih odluka utvrđena povreda ljudskih odnosno manjinskih prava. Vrhovni kasacioni sud obavezuju i stavovi izraženi u odluci Ustavnog suda u odnosu na iste situacije. Na to podseća nadležnost Ustavnog suda propisana odredbom člana 89 stav 2. Zakona o Ustavnom sudu. Ta norma glasi: Kada Ustavni sud utvrdi da je osporenim pojedinačnim aktom ili radnjom povređeno ili uskraćeno ljudsko ili manjinsko pravo i sloboda zajemčena Ustavom, može poništiti pojedinačni akt, zabraniti dalje vršenje radnje ili odrediti preduzimanje druge mere ili radnje kojom se otklanjaju štetne posledice utvrđene povrede ili uskraćivanja zajemčenih prava i sloboda i odrediti način pravičnog zadovoljenja podnosioca. Iskaz: može poništiti pojedinačni akt iz ove pravne norme, znači svaki pravni akt koji sadrži pojedinačnu normu. Tome u prilog i to što je taj pojam upotrebljen u rodnom značenju, a to znači da njegov sadržaj obuhvata i sudski akt. Pojam akt može da znači i telesni akt, opšti pravni akt, ali i pojedinačni pravni akt.
To znači da on svojim pojmovnim sadržajem obuhvata i pravni akt, koji sadrži ili stvara pojedinačnu pravnu normu kojom je odlučeno u određenoj pravnoj stvari u kom značenju se pojam pravni akt upotrebljava i u teoriji.[10]
Odredba stava 2 člana 89. Zakona o Ustavnom sudu kada koristi pojam poništiće akt, ne pravi razliku kada se radi o pojedinačnom pravnom aktu zavisno od vrste suda koji je njegov autor. To znači da to može biti i odluka Vrhovnog kasacionog suda. Ova odluka Ustavnog suda je tip interpretativnih odluka, jer ne samo što poništava sudsku odluku, već u obrazloženju daje pravo značenje opšte pravne norme, sa ciljem da ono bude prihvaćeno pro futuro, kao opšte obavezujuće.[11] To važi i onda kada je Ustavni sud izložio svoje pravno shvatanje u obrazloženju svoje odluke, što po pravilu i čini zauzimajući svoj stav prema shvatanju iz sudske odluke. Na to tvrdoglavo podseća stav 2. dispozitiva Odluke Ustavnog suda Už. 224/2013 od 06.06.2013. godine koji glasi: “i nalaže se da u skladu sa ocenama Ustavnog suda iznetim u ovoj odluci (Vrhovni kasacioni sud-primetio BŽ) ponovo odluči o reviziji tužilaca”.[12] Mutatis mutandis isto važi i kada je odlukom Ustavnog suda utvrđeno da nema povrede prava na imovinu ili drugog ljudskog odnosno manjinskog prava. Važi, jer je i tada iskazana interpretacija prava, ali vrednovana i sa stanovišta ljudskih odnosno manjinskih prava.
Pri tome je nebitno što je taj stav, kako je već obrazloženo, iskazan u obrazloženju njegovih odluka. Pošto Ustavni sud ima kasatorno ovlašćenje i u odnosu na odluke Vrhovnog kasacionog suda, što je potvrdila i pravna praksa, to je dovoljno za zaključak da u ujednačavanju pravne prakse mora se poštovati tumačenje pravne norme koje je u postupku kontrole sudskih odluka sa stanovišta odgovora na pitanje: da li je ostvarena povreda ljudskih odnosno manjinskih prava, izrekao Ustavni sud u obrazloženju njegovih odluka, jer i on takođe ima obavezujuće dejstvo. Ima, jer je to sa stanovišta Ustavnog suda prihvaćeno kao ustavno pravno prihvatljivo tumačenje određene pravne norme, što istovremeno znači, da je to pravo značenje i u skladu sa potvrđenim međunarodnim konvencijama (jer je to sve njegovo ovlašćenje, pod uslovom da je njihov sadržaj pravno važan za tu namenu). Pretpostavlja se da odluka Ustavnog suda sadrži interpretaciju prava koja obuhvata i tumačenje pravnih normi sa stanovišta ljudskih i manjinskih prava.
Ovde, tome u prilog navedimo i razlog što će uvek u toj situaciji postojati neujednačena praksa Ustavnog suda i Vrhovnog kasacionog suda, što će biti dovoljan dokaz o “bolesti” pravnog sistema Republike Srbije. Pouzdanje u pravo, ne dopušta prisustvo suprotnih rešenja o istom spornom pravnom pitanju koje se odnosi na istu situaciju. Ovde tome u prilog navedimo i ovaj razlog: lice u sporu kao stranka ne može ostati u neizvesnosti da je bila u pravu, jer je tako odlučio jedan od naznačenih sudova sa stanovišta prava i ovlašćenja za tumačenje prava, sa stanovišta ljudskih i manjinskih prava to je Ustavni sud.[13]
Sve to je potvrda da i Vrhovni kasacioni sud mora poštovati odluke Ustavnog suda i u njegovom sadržaju iskazane pravne stavove na temu tumačenja pravnih normi i utvrđivanju njihovog pravog značenja. Reč je o pravnoj obaveznosti odluka Ustavnog suda i to ne samo onda kada su one sadržane u njegovom dispozitivu, već i onda kada stav o tumačenju, za ovu temu, istu situaciju, je prisutan u njenom obrazloženju.[14]
Da obavezuje i stav suda izložen u obrazloženju odluke ovog suda, ali i o kasatornom dejstvu njegovih odluka govori i pravna praksa.[15]
Reč je o sporu o pravnoj obaveznosti odnosno pravnoj snazi odluka, koji je sa stanovišta primene pozitivnog prava rešen u korist Ustavnog suda, jer mu je poverena sankcija u vidu poništaja sudskih odluka. Vrednovano primenom ovog pravila, odluka Ustavnog sud ima kasatorno dejstvo u odnosu na sve sudske odluke što znači i u odnosu na odluke Vrhovnog kasacionog suda. Suprotno, Vrhovni kasacioni sud po slovu zakona, nema pravni kapacitet da kontroliše odluke Ustavnog suda – te odluke su izvan njegove nadležnosti. Pošto se pravna nemoć ne može zameniti insistiranjem na “svojim razlozima” u pravnom sistemu Republike Srbije, u cilju ostvarivanja zaštite prava stranke na ostvarivanje prava na pravično suđenje, u razumno prihvatljivom roku, mora se voditi računa i o obaveznosti odluka Ustavnog suda u odnosu na iste situacije i s tim u vezi, nepodnošljivom, sa stanovišta primene prava, insistiranju na svojim stavovima.
(Konačno pravno shvatanje usvojeno na sednici Građanskog odeljenja za radne sporove Apelacionog suda u Beogradu održanoj 21. januara 2015. godine)
[1] Videti odredbu člana 43. Zakona o uređenju sudova (“Službeni glasnik RS”, br. 116/2008, 104/2009, 101/2010, 31/2011, 78/2011, 101/2011, 101/2013);
[2] U tom smislu i Rosko Paund Jurisprudencija, knjiga druga JP “Službeni list Beograd”, 2000. godina str.224;
[3] Videti dr Radomir Lukić: Uvod u pravo, Naučna knjiga, Beograd, 1972. godine, str.251;
[4] Videti odredbu člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda izmenjenu Protokolom 11 (“Službeni list SCG” – Međunarodni ugovori, br. 9/2003, 5/2005, 7/2005, “Službeni glasnik RS” – Međunarodni ugovori, br. 12/2010). U tekstu: EKLJP;
[5] Videti ove odluke kao primer “ping pong” odlučivanja: Presudu Vrhovnog suda Srbije Rev. 2002/07 od 29.08.2007. godine, Odluku Ustavnog suda Už.482/2008 od 13.10.2011. godine, Presudu Vrhovnog kasacionog suda Rev.17/11 od 03.10.2012. godine i Odluku Ustavnog suda Už.224/2013 od 06.06.2013. godine. Posle ove odluke kojom je poništena naznačena presuda Vrhovnog kasacionog suda kojom je i utvrđeno pravo podnsiocu ustavne žalbe na naknadu nematerijalne štete svakom, u iznosu od po 1000 evra u dinarskoj protivrednosti po srednjem kursu NBS, postupljeno je u skladu sa ocenama Ustavnog suda;
[6] Odluka Ustavnog suda, Už broj 703/2009 od 17. marta 2011. godine, objavljena u “Sl. glasniku RS”, br. 36/2011 od 27. maja 2011. godine. Isti stav se zastupa i u Odluci Ustavnog suda, Už broj 2416/2009 od 12.5.2011. godine, koja je objavljena u “Sl. glasniku RS”, br. 51/2011 od 13. jula 2011. godine. U njenom sadržaju se navodi i ovo: “S obzirom na ovako utvrđene činjenice i okolnosti, Ustavni sud je ocenio da su donoseći različite odluke, Okružni sud u Beogradu, sa jedne strane i u ovom slučaju, Vrhovni sud Srbije, sa druge strane, kao sudovi poslednje instance, povodom iste činjenične i pravne situacije, stvorili pravnu nesigurnost kod podnosioca ustavne žalbe, te da ova okolnost sama po sebi predstavlja dovoljan razlog da se utvrdi postojanje povrede prava na pravično suđenje iz člana 32. stav 1. Ustava. Stoga je Ustavni sud, saglasno odredbi člana 89. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu (“Službeni glasnik RS”, broj 109/07), u ovom delu, u tački 1. izreke, ustavnu žalbu usvojio, dok je u preostalom delu ustavna žalba odbačena. (U vezi sa razlozima za ovakvo odlučivanje videti, među mnogim drugim, i odluke Ustavnog suda: Už – 60/2009 od 10. marta 2011. godine i Už – 61/2009 od 3. marta 2011. godine);
[7] Presuda Evroskog suda u Strazburu predmet Rakić i drugi protiv Srbije (predstavke br.47460/07, 49257/07, 49265/07, 1028/08, 11746/08, 14387/08, 15094/08, 16159/08, 18997/08, 22997/08, 23007/08, 23110/08, 23102/08, 26892/08, 26908/08, 29305/08, 29306/08, 29323/08 29389/08, 30792/08, 30795/08, 31202/08, 31968/08, 32120/08, 32537/08, 32661/08, 32666/08 i 36079/08) od 05.10.2010.godine. Na isti način se o ovom pojmu govori i u Presudi Evropskog suda za ljudska prava: “Sud primećuje da iako se mogu prihvatiti određena odstupanja u tumačenju kao prirodno svojstvena svakom pravosudnom sistemu koji je, kao i sistem u Srbiji, zasnovan na mreži prvostepenih i drugostepenih sudova koji imaju nadležnost na određenoj teritoriji, u predmetnim slučajevima u kojima protivrečna tumačenja proističu iz iste sudske nadležnosti, tj. sudske prakse Okružnog suda u Beogradu koji je sud poslednje instance u ovom pitanju (videti, mutatis mutandis, Tudor protiv Rumunije, broj 21911/03, stav 29, 24. mart 2009. godine) i uključuje nedosledno presuđivanje o zahtevima mnogih lica u identičnim situacijama, čak i posle usvajanja “mišljenja” Okružnog suda od 27. septembra 2006. godine (videti stav 16. u gornjem tekstu). Pošto ove protivrečnosti nisu institucionalno rešene, sve je to stvorilo stanje stalne nesigurnosti, što je zauzvrat moralo smanjiti poverenje javnosti u pravosuđe, pri čemu je to poverenje, jasno, jedno od osnovnih komponenti države zasnovane na vladavini prava. Sud, prema tome, nalazi, a da ne smatra da je prikladno da proglašava koji su stvarni ishod trebalo da imaju parnice podnosilaca predstavki (videti, mutatis mutandis, Garcia Ruiz protiv Španije [VV], broj 30544/96, stav 28, ECHR 1999-I) da ih je predmetna sudska nesigurnost sama po sebi lišila pravičnog suđenja pred Okružnim sudom u Beogradu. Zbog toga je došlo do povrede člana 6. stav 1 po ovom osnovu (videti, mutatis mutandis, Tudor protiv Rumunije, citiran u gornjem tekstu, stav 32, 24. mart 2009. godine). Presuda Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Vinčić i drugi podnosioci predstavke protiv Srbije, predstavka br. 44698/06, 44700/06, 44722/06, 44725/06, 49388/06, 50034/06, 694/07, 757/07, 758/07, 3326/07, 3330/07, 5062/07, 8130/07, 9143/07, 9262/07, 9986/07, 11197/07, 11711/07, 13995/07, 14022/07, 20378/07, 20379/07, 20380/07, 20515/07, 23971/07, 50608/07, 50617/07, 4022/08, 4021/08, 29758/07 i 45249/07 od 1.12.2009. godine, objavljena u “Sl. glasniku RS”, br. 109/2009 od 25.12.2009. godine;
[8] Videti odredbu člana 24.. stav 1. Zakona o uređenju sudova (“Službeni glasnik RS”, br. 116/2008, 104/2009, 101/2010, 31/2011, 78/2011, 101/2011, 101/2013);
[9] Dr LJubica Đorđević, Uticaj presuda Evropskog suda za ljudska prava na praksu Ustavnog suda. Članak je objavljen u “Pravnom životu” časopisu za pravnu teoriju i praksu – Tematski broj 14 TOM VI str.39;
[10] Tako profesor dr Radomir Lukić u Uvodu u pravo navodi i ovo: “Kao što smo već rekli, pojedinačni pravni akt je onaj pravni akt koji sadrži ili stvara pojedinačnu normu bilo u celini ili delimično”, str. 258;
[11] Videti potpunije u članku Tanasija Marinkovića: Interpretativne odluke ustavnih sudova. Članak je objavljen u Zborniku radova Ustavni sud Srbije u susret novom Ustavu, Savetovanje Beograd, 2004., str.243;
[12] Ova Odluka je objavljena u “Službenom glasniku RS” broj 55 od 25.06.2013. godine;
[13] U ovom Nacrtu pravnog shvatanja nije raspravljano na temu koje je pravno shvatanje sa stanovišta prava i ljudskih prava pravno prihvatljivo, jer to nije bitno za temu ujednačavanja sudske prakse sa stanovišta prava na pravično suđenje;
[14] Videti odredbu člana 7. Zakona o Ustavnom sudu (“Službeni glasnik RS”, br. 109/2007, 99/2011, 18/2013), Odluka Ustavnog suda;
[15] U dispozitivu odluke Ustavnog suda Už.224/2013 od 06.06.2013. godine sadržan je i ovaj iskaz: “Poništava se presuda Vrhovnog kasacionog suda Rev.17/11 od 03.10.2012. godine i nalaže se da se u skladu sa ocenama Ustavnog suda iznetim u ovoj odluci ponovo odluči o reviziji tužioca izjavljenoj protiv presude Okružnog suda u Beogradu Gž. 2854/07 od 14. marta 2007. godine”, (“Sl.glasnik RS” broj 55/2013 od 25.06.2013. godine);
Pravno shvatanja, stavovi i zaključci Apelacionog suda u Beogradu.
Izvor: Redakcija “Profi Sistema”.