Prema članu 108.tač.4. Zakona o radu:
Zaposleni ima pravo na uvećanu zaradu u visini utvrđenoj opštim aktom i ugovorom o radu, i to:
– po osnovu vremena provedenog na radu za svaku punu godinu rada ostvarenu u radnom odnosu kod poslodavca (u daljem tekstu: minuli rad) – najmanje – 0,4% od osnovice.
Pri obračunu minulog rada računa se i vreme provedeno u radnom odnosu kod poslodavca prethodnika iz člana 147. ovog zakona, kao i kod povezanih lica sa poslodavcem u skladu sa zakonom.
Na primer: poslodavac sudiji je Republika Srbija, pa okolnost da je sudija pre radio u drugom državnom organu, ne znači promenu poslodavca.
Kod utvrđivanja da li je zaposleni radio ili ne u državnom organu, ako se na osnovu posebnog zakona i podzakonskih akata ne može identifikovati da li je reč o državnom organu ili ne, treba da se utvrdi kojim je propisom osnovan organ u kome zaposleni ostvaruje prava iz radnog odnosa i koji mu je status prilikom osnivanja dat i na osnovu toga odlučiti o pravu zaposlenog na minuli rad.
Rad ostvaren u jedinicama lokalne samouprave, ustanovama socijalne i zdravstvene zaštite, odnosno u službama autonomne pokrajine ne smatra se radom kod poslodavca Republike Srbije.
Novelirana odredba člana 108. stav 1. tačka 4. Zakona o radu primenjuje se kod obračuna i isplate zarade od stupanja na snagu Novela Zakona o radu i od tada obračun minulog rada se vrši za svaku godinu rada ostvarenu u radnom odnosu kod poslodavca odnosno njegovog prethodnika, najmanje 0,4% od osnovice.
Prema odredbi člana 108. stav 1. tačka 4. Zakona o radu: Zaposleni ima pravo na uvećanu zaradu u visini utvrđenoj opštim aktom i ugovorom o radu, i to: po osnovu vremena provedenog na radu za svaku punu godinu rada ostvarenu u radnom odnosu kod poslodavca (u daljem tekstu: minuli rad) – najmanje 0,4% od osnovice.
Ključni iskaz iz ove norme je puna godina rada ostvarena u radnom odnosu kod poslodavca. Pojam poslodavca definiše odredba stava 2. člana 5. Zakona koja glasi: Poslodavac, u smislu ovog zakona, jeste domaće, odnosno strano pravno ili fizičko lice koje zapošljava, odnosno radno angažuje, jedno ili više lica. Dakle reč je o domaćem fičkom ili pravnom licu kod koga se zaposleni radno angažuje po nekom od osnova, a u ovoj situaciji po osnovu radnog odnosa. Računaju se i godine rada ostvarene kod pravnog prethodnika aktuelnog poslodavca iz odredbe člana 147. ZOR (statusne promene, odnosno promene poslodavca ili povezana lica).
Procenat ne može biti niži od 0,4 % od osnovice, ali može biti veći ako je tako propisano opštim aktom u značenju iz odredbe člana 8. stav 1. ZOR-a.
Ovde i dilema da li odredba člana 108. stav 1. tačka 4. Zakona o radu dozvoljava da se opštim aktom, u značenju i odredbe člana 8. stav 1. ZOR-a, može utvrditi povoljnije pravo zaposlenog za obračun minulog rada, na primer: “za sve godine provedene u radnom odnosu”. Odgovor na to pitanje je potvrdan, primenom pravila iz odredbe stava 2. člana 8. Zakona, čiji početni fragment glasi: Opštim aktom i ugovorom o radu mogu da se utvrde veća prava i povoljniji uslovi rada od prava i uslova utvrđenih zakonom.
Poslodavac sudiji, u smislu ostvarivanja prava i obaveza iz radnog odnosa, je Republika Srbija. Tome u prilog to što sudija svoju funkciju vrši u sudu kao samostalnom i nezavisnom državnom organu. U tom značenju je i početni fragment iz odredbe člana 1. stav 1. Zakona o uređenju sudova koja glasi: Sudovi su samostalni i nezavisni državni organi koji štite slobode i prava građana, zakonom utvrđena prava i interese pravnih subjekata i obezbeđuju ustavnost i zakonitost.
Pojam: državni organ je rodni pojam, koji svojim sadržajem obuhvata sve organe koji vrše prava i dužnosti u ime Republike Srbije. Oni nemaju svojstvo pravnog lica, pa zato kada zaposleni samo promeni državni organ gde ostvaruje svoj rad, on nije promenio poslodavca. Poslodavac je ostao isti – Republika Srbija.
Kod utvrđivanja, da li je zaposleni radio ili ne u državnom organu, ako se on po posebnim zakonima, odnosno podzakonskim aktima ne može identifikovati, treba utvrditi kojim je propisom osnovan organ u kome zaposleni ostvaruje prava iz radnog odnosa i koji mu je status prilikom osnivanja dat i da na osnovu toga odluči o pravu zaposlenog na minuli rad, koji može biti ostvaren samo u državnom organu.
Kada se radi o sudijama sudova opšte nadležnosti, za njih je primarno merodavan Zakon o sudijama i to njegove odredbe člana 4. – materijalna nezavisnost i njegove odredbe člana 32.-33. i 37.-42. To su norme o vrednovanju, organima nadležnim za vrednovanje, platnim grupama, koeficijentima, plati sudija koji je premešten i uvećanju osnovne plate sudije. Iz sadržaja ovih normi sledi da Visoki savet sudstva donosi odluku o uvećanju plate sudije koji obavlja funkciju u sudu u kome se ne mogu popuniti sudijska mesta, odnosno sudije koji postupa u predmetima krivičnih dela sa elementom organizovanog kriminala i ratnog zločina i pravu na naknadu plate za odvojeni život (član 42). Supsidijarno se primenjuje Zakon o radu u odnosu na one teme koje nisu uređene Zakonom o sudijama. To je rezultat u tumačenju pravnih normi primene pravila: leh spetialis derogat legi generali.
Rad ostvaren u jedinicama lokalne samouprave, odnosno u službama autonomne pokrajine ne smatra se radom kod poslodavca Republike Srbije, jer je reč o drugim pravnim licima.
Mutatis mutandis, isto važi i za rad u zdravstvenim ustanovama, ustanovama obrazovanja i ustanovama socijalne zaštite, kao što su Centar za socijalni rad, ustanova za vaspitanje dece i omladine odnosno Zavod za socijalnu zaštitu. To su posebna pravna lica, a irelevantno je ko je osnivač prve ovih ustanova .
Nebitno, jer je kriterijum sa ostvarivanje prava na minuli rad, rad kod određenog poslodavca, a ne i ko je njegov osnivač. Ta činjenica ne ulazi u sadržaj materijalne pretpostavke za ostvarivanje prava na minuli rad. Nebitno je takođe i iz kojih se sredstava finansira poslodavac, jer ni to slovom zakona nije propisano kao materijalna pretpostavka. Radi toga, uzimanje tih činjenica, kao pravno važnih je tumačenje contra et praeter legem. Tako, na primer zdravstvene ustanove u smislu odredbe člana 46. Zakona o zdravstvenoj zaštiti može osnovati Republika, autonomna pokrajina, lokalna samouprava, pravno ili fizičko lice, pod uslovima propisanim ovim zakonom. Te ustanove se mogu osnivati sredstvima u državnoj ili privatnoj svojini, ako ovim zakonom nije drukčije uređeno. Međutim, poslodavac zaposlenom koji radi u nekoj od ovih zdravstvenih ustanova je dom zdravlja, apoteka, bolnica (opšta i specijalna), zavod organizovan kao neka od ustanova iz odredbe člana 32. ovih zakona, zavod za javno zdravlje, klinika, institut, kliničko-bolnički centar i klinički centar, a ne i/ili subjekat koji ih finansira.
Primena novelirane odredbe člana 108. stav 1. tačka 4. stava 2. i 4. ZOR-a
Dakle, novelirana odredba člana 108. stav 1. tačka 4. ZOR-a, se primenjuje na obračun i isplatu zarade od stupanja na snagu Zakona o izmenama i dopunama Zakona o radu . Normativni osnov za ovaj zaključak sadržan je u odredbi člana 119. Novela koja glasi: Ovaj zakon stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u “Službenom glasniku Republike Srbije”, osim odredaba člana 54. koje se primenjuju po isteku 30 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona.”
Ovde bi oponent mogao da prigovori da se ova izmenjena norma odredbe člana 108. stav 1. tačka 4. ZOR-a, može primeniti samo na godine provedene na radu ostvarene od stupanja na snagu Novela, ali pogrešno. Pogrešno, jer se na taj način zanemaruje pretpostavka dispozicije iz sadržaja ove norme. Ključni iskazi su: za svaku punu godinu rada, u radnom odnosu kod poslodavca. Prvi ukazuje na merodavne godine, drugi na vrstu merodavnog pravnog odnosa u kome se rad ostvaruje, dok treći iskaz pokazuje koji je rad merodavan. Na taj način u odnosu na ostvarenu zaradu za period od stupanja na snagu Novela biće merodavne samo godine ostvarene kod poslodavca, odnosno njegovog pravnog prethodnika.
Na taj način se ne povređuje pravilo o zabrani retroaktivnosti propisano odredbom člana 197. Ustava. Ne povređuje, jer se Novele Zakona primenjuju pro futuro, a ne retro. Odnos koji je nastao i prestao pre stupanja na pravnu snagu novela je van njenog normativnog dejstva. Na primer za obračun zarade za mesec juli 2014. godine merodavna je odredba člana 108. stav 1. Zakona u tekstu koja je u to vreme pre izmena glasila: Zaposleni ima pravo na uvećanu zaradu u visini utvrđenoj opštim aktom i ugovorom o radu, i to:
– po osnovu vremena provedenog na radu za svaku punu godinu rada ostvarenu u radnom odnosu – 0,4% od osnovice.
Suprotno, na novonastale slučajeve od 01.08.2014. godine, naznačena novela se primenjuje. Ne radi se o stečenim pravima, ne radi, jer činjenice koje obrazuju sadržaj pretpostavke dispozicije za obračun i isplatu zarade (plate) su nastale posle stupanja na snagu ove norme. Kada se radi o zaradi (plati) koju zaposleni treba da ostvari radom, u vremenu od stupanja na snagu novela, ovde dužničko poverilački odnos, tek treba da nastane. To su u bitnom novonastale činjenice koje obrazuju pravnu situaciju. Postoji svršen samo jedan fakt – radni odnos do stupanja na snagu Novela, a ne svršene situacije . Reč je o neposrednoj primeni novog zakona na novonastale situacije.
Korišćena Pravna shvatanja, stavovi i zaključci Apelacionog suda u Beogradu.
Izvor: Redakcija “Profi Sistema”.