Termine poput: biološkinja, antropološkinja, vozačica, psihološkinja – u javnom govoru možete danas čuti jedino na Televiziji i Radiu B92 i od retkih entuzijasta i entuzijastkinja koje sagovornik/sagovornica isprava i ne razume šta govori.
Problem rodne neravnopravnosti nije samo problem današnje Srbije već i svih ostalih tradicionalnih, zaostalih, nerazvijenih društava. Situacija se popravlja, jer to više nije državni problem s obzirom da je država preduzela niz koraka ka rešavanju „ženskog pitanja“, ali ostaje dubok društveni problem.
Rešenje je bolno i dugotrajno i leži u sveobuhvatnoj edukaciji građanki i građana ali i u smeni generacija.Porazna je međutim, činjenica da je svaka nova generacija u Srbiji, konzervativnija, zaostalija i nepismenija od prethodne – bojim se da cemo se usled siromastva vratiti sve do plemenske zajednice.
Elem, radi razumevanja pitanja rodne ravnopravnosti mora se najpre poći od razlikovanja pojmova Pol i Rod.
Pol je zadat, i odnosi se na biološke razlike među ženama i muškarcima – ljudi su: ili žene ili muškarci. Rod se pak odnosi na razlike nastale u društvenom razvoju, na društveno konstruisane uloge žena i muškaraca.
Zašto je čak i obrazovanim ljudima teško da izgovore termin „antropološkinja“ a bez problema svakodnevno izgovaraju termine „čistačica“, „kuvarica“, „spremačica“?
Razvoj jezika očito ne ide u korak sa razvojem društva. Pitanje jezika nimalo nije bezazleno, kako mnogi, bez prava, tvrde. Osim što je sredstvo komunikacije, jezikom se istovremeno oblikuju stavovi, ubeđenja i sistem vrednosti. Govor koji ne uvažava rod – jeste politički nekorektan, seksistički. Jezik se međutim ne razvija sam od sebe jer su upotreba jezika i planiranje jezičkog razvoja zapravo naučne discipline pa je za standardizovanje politički korektnog jezika neophodna akcija i lingvista-naučnika i političke elite. Naša politička elita taj problem međutim još uvek nije prepoznala. Svetli primeri poput Gordane Čomić ili Nataše Mićić ipak su svetlo na kraju tunela.
Politički korektan govor naša je obaveza prema Deklaraciji o ljudskim pravima iz 1948.godine a pravo na rodnost kroz jezik je žensko ljudsko pravo i nema dileme – mora se poštovati!
Politički korektan govor ukazuje da čovek koji govori želi da afirmiše ljudska prava i ne želi da ikoga diskriminiše.Jezik je moćno sredstvo kojim se menja slika žene u društvu.
Ono što me veseli dok ne dočekamo standardizaciju srpske leksike je da mogu sama da pravim različite kovanice u ženskom rodu, a da sam sigurna da nisam pogrešila, iako nisam sigurna da li lepše zvuči: direktorka ili direktorica, psihološkinja ili psihologinja, vozakinja ili vozačica, tužiteljka ili tužiteljica ili tužilja…