Sindikat obrazovanja Srbije se obratilo Ministarstvu državne uprave i lokalne samouprave na sledeći način:
„Ovim putem obraćamo Vam se u ime Sindikata obrazovanja Srbije, Beograd, Dečanska br. 14/VI u vezi sa problemom ostvarivanja prava zaposlenih na naknadu troškova odlaska i dolaska rada.
Naime, odredbom člana 189., stavom 1., tačkom 6) Zakona o osnovama sistema obrazovanja i vaspitanja propisano je da se u budžetu jedinice lokalne samouprave obezbeđuju sredstva za prevoz zaposlenih.
Zaposleni u osnovnim, srednjim školama i domovima učenika ostvaruju pravo na dolazak i odlazak sa rada u skladu sa Zakonom o radu i Posebnim kolektivnim ugovorom za zaposlene u osnovnim, srednjim školama i domovima učenika. Dakle, naknada za dolazak i odlazak sa rada zaposlenom pripada u skladu sa navedenim propisima.
Odredbom čl.118. ,stava 1. tačke 1) Zakona o radu („Službeni glasnik RS“, br. 24/2005, 61/2005, 54/2009, 32/2013 i 75/2014,13/2017 odluka US, 113/2017 i 95/2018 – autentično tumačenje) je propisano da „Zaposleni ima pravo na naknadu troškova u skladu sa opštim aktom i ugovorom o radu i to za dolazak i odlazak sa rada, u visini cene prevozne karte u javnom saobraćaju, ako poslodavac nije obezbedio sopstveni prevoz“.
Odredbom čl.26.st.1.i st.2. Posebnog kolektivnog ugovora za zaposlene u osnovnim i srednjim školama i domovima učenika („Sl.glasnik RS“, br.21/2015, 16/18 i 8/19), a propisano je da: „Zaposleni ima pravo na naknadu za dolazak i odlazak sa rada, u visini cene prevozne karte u javnom saobraćaju (gradski, prigradski, međugradski) koja mora biti isplaćena do petog u mesecu za prethodni mesec, ukoliko poslodavac nije obezbedio sospstveni prevoz. Ukoliko je peronska karta uslov korišćenja prevoza, smatra se da je ista sastavni deo troškova prevoza. Na zahtev zaposlenog poslodavac je dužan da zaposlenom obezbedi mesečnu kartu za dolazak i odlazak sa rada, ukoliko nije obezbedio sopstveni prevoz“.
Napominjemo da su gore citiranim propisima, kriterijumi za određivanje visine naknade za dolazak na rad i odlazak sa rada propisani, te da odluka organa jedinice lokalne samouprave kojom se iznova utvrđuju, revidiraju i menjaju isti, nije izvor prava i nije u skladu sa odredbama Ustava RS (u nekoliko odluka Ustavnog suda takve odluke su do sada oglašene neustavnim, kao npr. i u odluci Ustavnog suda Republike Srbije IYo-63/2016 od 16.03.2017.)
Dalje navodimo, da je odredbama čl.18.st.1.tačka 1) Zakona o porezu na dohodak građana propisano sledeće: „Ne plaća se porez na zarade na primanja zaposlenog od poslodavca po osnovu naknade dokumentovanih troškova prevoza za dolazak i odlazak sa rada – do visine cene mesečne prevozne karte u javnom saobraćaju, odnosno do visine stvarnih troškova prevoza, a najviše do 3.914,00 dinara mesečno“.*
Gore citiranim propisom uređuje se dakle pitanje kada će poslodavac na primanja zaposlenih plaćati porez a kada ne, odnosno uslovi pod kojima će poslodavac biti oslobođen plaćanja poreza na primanja, u šta spada naknada sada dokumentovanih troškova prevoza i to do iznosa 3.914,00 dinara.*
Posebno ističemo da su aktuelni stavovi dosadašnje sudske prakse najviših sudskih instanci na teritoriji Republike Srbije išli u prilog tome da naknada za dolazak i odlazak sa rada pripada svim zaposlenima, bez obzira da li zaposleni ide na posao peške, automobilom ili koristi javni prevoz.
Iz navedenih razloga citiramo deo obrazloženja presude Vrhovnog kasacionog suda Rev.2 680/2016 od 19.05.2016.godine: „Poštujući navedene odredbe zakona i Posebnog kolektivnog ugovora, pravilno zaključuje drugostepeni suda da tužilac osnovano zahteva isplatu naknade za dolazak i odlazak sa rada za sporni period potraživanja. Ovo pravo tužiocu je kao zaposlenom kod tuženog bilo utvrđeno citiranom odredbom člana 118.stava 1.tačka 1. Zakona o radu, kao i citiranom odredbom člana 25. Posebnog kolektivnog ugovora za zaposlene u osnovnim i srednjim školama i domovima učenika, pravo na naknadu troškova nije uslovljeno rastojanjem od mesta prebivališta do radnog mesta, kao ni određenom kategorijom bolesti zaposlenog, sledi da pravo na naknadu troškova prevoza pripada svim zaposlenima, odnosno i onima koji ne koriste javni saobraćaj, već od kuće do radnog mesta dolaze sopstvenim atuombilom ili pešice. Pored toga, ostvarivanje ovog prava nije uslovljeno ni obavezom zaposlenog da se posebnim zahtevom obrati tuženoj radi priznavanja troškova prevoza, jer ni ta obaveza nije propisana ni zakonom ni Posebnim kolektivnim ugovorom, a ni Ugovorom o radu, pa se u konkretnom slučaju neposredno imaju primeniti odredbe zakona i navedenog Posebnog kolektivnog ugovora za zaposlene u osnovnim i srednjim školama i domovima učenika“.
Iz navedenog proizilazi da se promenio Zakon o porezu na dohodak građana po kome je sada poslodavac za dokumentovane troškove prevoza zaposlenih za dolazak i odlazak sa rada, oslobođen plaćanja poreza do iznosa 3.914,00 dinara* ali se nije promenio nijeda propis koji zaposlenima garantuje isplatu navedenih troškova. Dakle jasno je da važeći propisi nisu ukinuli pravo na isplatu navedenih troškova, pa će svako postupanje poslodavca kojim se zaposlenom uskraćuje ovo pravo ili uslovljava dostavljanjem dokumentovanih troškova prevoza biti suprotno zakonu, i zaposleni će u takvim slučajevima biti prinuđeni da svoja prava ostvare na sudu.
Zbog svega napred navedenog, zahtevamo od Vas kao resornog ministarstva koje je preko jedinica lokalnih samouprava u obavezi da finansira troškove prevoza zaposlenih u ustanovama obrazovanja i vaspitanja, da date preporuku ili uputstvo jedinicama lokalne samouprave, da ne mogu naknadu za odlazak i dolazak sa rada zaposlenih uslovljavati proizvoljnim kriterijumima iz svojih odluka kao i pravdanjem dokumentovanjem istih. U protivnom ukoliko poslodavci budu i dalje uslovljavali zaposlene zahtevima za dostavljanje fiskalnih računa i potpisivanjem svojevrsnih izjava o udaljenosti mesta stanovanja od posla i o načinu dolaska i odlaska sa rada kako bi im nadoknadili troškove odlaska i dolaska sa rada, rizikuju da inciraju pokretanje velikog broja sudskih postupaka i naprave daleko veće troškove za budžet u odnosu na troškove poreza na primanja zaposlenih po osnovu naknade troškova prevoza za dolazak i odlazak sa rada.“
NAPOMENA: * Poslednje usklađivanje iznosa iz ovog člana izvršeno je Usklađenim dinarskim neoporezivim iznosima poreza na dohodak građana iz člana 9. stav 1. tač. 9), 12), 13), 29), 30) i 31), člana 18. stav 1. tač. 1), 2), 5), 7), 8), 9) i 9a), člana 21a stav 2, člana 83. stav 4. tačka 1) i člana 85. stav 1. tačka 11) Zakona o porezu na dohodak građana godišnjim indeksom potrošačkih cena u 2019. godini („Sl. glasnik RS“, br. 5/20). Neoporezivi iznos koji se primenjuje od 1. februara 2020. god. je 3.988 dinara.
Izvor: Sajt Sindikata obrazovanja Srbije (www.sind-obr.org.rs)
Izvor: Izvod iz zakona preuzet iz programa „Propis Soft“, Redakcija Profi Sistem Com-a.