Predsednik Republike juče je objavio odluku o proglašenju vanrednog stanja usled opasnosti od širenja zaraze korona virusom. Zajedno sa odlukom najavio je i određene mere koje podrazumevaju uvođenje vanrednog stanja. Ove mere podrazumevaju raspuštanje škola, vrtića, fakulteta, kao i sportskih aktivnosti. Najavljena je i kazna do 3 godine zatvora za one koji prekrše odluku o izolaciji, kao i obavezan karantin za državljane Srbije koji dolaze iz inostranstva. Detalje mera koje će biti preduzete, znaćemo tek kada bude objavljena Uredba Vlade Republike Srbije koja propisuje navedene mere. Srbija je poslednji put bila u vanrednom stanju 2003. godine kada je ubijen predsednik Vlade, Zoran Đinđić.
Šta je vanredno stanje?
Vanredno stanje regulisano je Ustavom kao posebna okolnost u kojoj ”javna opasnost ugrožava opstanak države i građana”. Zakon o odbrani bliže uređuje šta znači ova opasnost, pa navodi:
Vanredno stanje je stanje javne opasnosti u kojem je ugrožen opstanak države ili građana, a posledica je vojnih ili nevojnih izazova, rizika i pretnji bezbednosti. Pri ovome treba imati u vidu da se nevojni izazovi, rizici i pretnje bezbednosti ispoljavaju u obliku: terorizma, organizovanog kriminala, korupcije, elementarnih nepogoda, tehničko-tehnoloških i drugih nesreća i opasnost. Jedan drugi zakon, izričito propisuje da se pandemija smatra elementarnom nepogodom.
Prema odredbi čl.200. Ustava Republike Srbije (“Sl. glasnik RS”, br. 98/2006):
Vanredno stanje
Kada javna opasnost ugrožava opstanak države ili građana, Narodna skupština proglašava vanredno stanje.
Odluka o vanrednom stanju važi najduže 90 dana. Po isteku ovog roka, Narodna skupština odluku o vanrednom stanju može produžiti za još 90 dana, većinom od ukupnog broja narodnih poslanika.
Za vreme vanrednog stanja, Narodna skupština se sastaje bez posebnog poziva i ne može biti raspuštena.
Proglašavajući vanredno stanje Narodna skupština može propisati mere kojima se odstupa od Ustavom zajemčenih ljudskih i manjinskih prava.
Kad Narodna skupština nije u mogućnosti da se sastane, odluku o proglašenju vanrednog stanja donose zajedno predsednik Republike, predsednik Narodne skupštine i predsednik Vlade, pod istim uslovima kao i Narodna skupština.
Kad Narodna skupština nije u mogućnosti da se sastane, mere kojima se odstupa od ljudskih i manjinskih prava može propisati Vlada, uredbom, uz supotpis predsednika Republike.
Mere odstupanja od ljudskih i manjinskih prava koje propišu Narodna skupština ili Vlada važe najduže 90 dana, a po isteku ovog roka mogu se obnoviti pod istim uslovima.
Kad odluku o vanrednom stanju nije donela Narodna skupština, Narodna skupština je potvrđuje u roku od 48 sati od njenog donošenja, odnosno čim bude u mogućnosti da se sastane. Ako Narodna skupština ne potvrdi ovu odluku, odluka prestaje da važi završetkom prve sednice Narodne skupštine održane po proglašenju vanrednog stanja.
Kad mere kojima se odstupa od ljudskih i manjinskih prava nije propisala Narodna skupština, Vlada je dužna da uredbu o merama odstupanja od ljudskih i manjinskih prava podnese na potvrdu Narodnoj skupštini u roku od 48 sati od njenog donošenja, odnosno čim Narodna skupština bude u mogućnosti da se sastane. U suprotnom, mere odstupanja prestaju da važe 24 sata od početka prve sednice Narodne skupštine održane po proglašenju vanrednog stanja.
Šta znači uvođenje vanrednog stanja?
Ustav Srbije dozvoljava da, prilikom proglašenja vanrednog stanja budu donete mere odstupanja od određenih ljudskih i manjinskih prava. Koja će to prava biti, ne znamo unapred, jer sve zavisi od okolnosti same situacije koja je prouzrokovala vanredno stanje. Ono što znamo jeste da postoje prava za koje ograničenje nije moguće u vreme vanrednog stanja.
Prava koja nije moguće ograničiti su:
Pravo na dostojanstvo i slobodan razvoj ličnosti
Pravo na život
Pravo na fizički i psihički integritet ličnosti
Zabrana ropstva i prinudnog rada
Prava vezana za postupanje s licem lišenim slobode (uvažavanje dostojanstva ličnosti, zabrana nasilja i iznuđivanja iskaza)
Pravo na pravično suđenje
Pravo na pravnu sigurnost u kaznenom pravu (pretpostavka nevinosti, nema kazne za delo koje u momentu kada je učinjeno nije bilo krivično delo, nema retroaktivne primene krivičnog zakona, osim ako je to povoljnije za učinioca…)
Pravo na pravnu ličnost
Pravo na državljanstvo
Sloboda misli, savesti i veroispovesti
Prigovor savesti
Sloboda izražavanja nacionalne pripadnosti
Zabrana izazivanja nacionalne, rasne i verske mržnje
Pravo na zaključenje braka i ravnopravnost supružnika
Sloboda odlučivanja o rađanju
Prava deteta
Zabrana nasilne asimilacije
Sva ostala prava moguće je ograničiti u vanrednom stanju. Ovo uključuje: pravo na slobodu i bezbednost, dopunska prava u slučaju lišenja slobode bez odluke suda, prava koja su vezana za pritvor, trajanje pritvora, jednaku zaštitu prava i pravno sredstvo, slobodu kretanja, nepovredivost stana, tajnost pisama i drugih sredstava opštenja, zaštitu podataka o ličnosti, slobodu mišljenja i izražavanja, slobodu medija, pravo na obaveštenost, slobodu okupljanja, slobodu udruživanja i druga prava garantovana Ustavom Srbije koja nisu izričito isključena od mogućnosti ograničenja.
Ko može da proglasi vanredno stanje?
Vanredno stanje može da proglasi Narodna skupštine Republike Srbije.
Kada Narodna skupština nije u mogućnosti da se sastane, odluku o proglašenju vanrednog stanja donose zajedno predsednik Republike, predsednik Narodne skupštine i predsednik Vlade. Kad Narodna skupština nije u mogućnosti da se sastane, mere kojima se odstupa od ljudskih i manjinskih prava može propisati Vlada, uredbom, uz supotpis predsednika Republike.
Narodna skupština koja nije donela odluku o uvođenju vanrednog stanja, mora ovu odluku potvrditi u roku od 48 sati od donošenja ili prvom prilikom kada bude bila u mogućnosti da se sastane. Isto važi i za mere kojima se ograničavaju pojedina ljudska prava.
Koliko može da traje vanredno stanje?
Vanredno stanje može trajati do 90 dana, s tim što može biti produženo za još 90 dana odlukom većine od ukupnog broja narodnih poslanika (apsolutna većina). Ustav ne daje odgovor na pitanje šta se dešava ukoliko u roku od 90 dana Skupština nije mogla da se sastane i da li je tada moguće produžiti vanredno stanje za još 90 dana odlukom drugih državnih organa
Koja je razlika između vanrednog stanja i vanredne situacije?
Vanredno stanje je ustavna kategorija, dok je vanredna situacija regulisana zakonom, a ne ustavom. Vanredna situacija predstavlja ”stanje koje nastaje proglašenjem od nadležnog organa kada su rizici i pretnje ili nastale posledice po stanovništvo, životnu sredinu i materijalna i kulturna dobra takvog obima i intenziteta da njihov nastanak ili posledice nije moguće sprečiti ili otkloniti redovnim delovanjem nadležnih organa i službi, zbog čega je za njihovo ublažavanje i otklanjanje neophodno upotrebiti posebne mere, snage i sredstva uz pojačan režim rada”.
Zakon o smanjenju rizika od katastrofa i upravljanju vanrednim situacijama izričito propisuje načelo poštovanja ravnopravnosti i ljudskih prava.
Kao što vidimo, iako dosta slična, ova dva instituta imaju značajno različite posledice.
Institut vanrednog stanja ima izričitu ustavnu dozvolu da ograniči ljudska i manjinska prava, a institut vanredne situacije propisuje mere koje je moguće preduzeti u posebnim okolnostima (opasnostima) poput zabrane okupljanja većeg broja ljudi i javnih manifestacija u zonama neposrednog rizika. Ovo takođe predstavlja Ustavom propisano ograničenje ljudskih prava, ali u značajno manjem obimu od ograničenja koja su sadržana u institutu vanrednog stanja.
Sam Ustav propisuje koja prava je moguće ograničiti (i mimo vanrednog stanja) kada je ugroženo javno zdravlje:
Slobodu preduzetništva
Slobodu ispoljavanja vere ili uverenja
Slobodu mišljenja i izražavanja
Slobodu okupljanja
Ova ograničenja dozvoljena su ako je to neophodno i srazmerno merama koje se preduzimaju, odnosno ako se ne može na drugi, manje represivan način ostvariti zaštita stanovništva.
Da li nam je vanredno stanje neophodno?
Ograničenje ljudskih prava je prema Ustavu Srbije dozvoljeno, ako ograničenje dopušta Ustav, u svrhe radi kojih ga Ustav dopušta, u obimu neophodnom da se ustavna svrha ograničenja zadovolji u demokratskom društvu i bez zadiranja u suštinu zajemčenog prava. Osnovna načela ljudskih prava nalažu da se ograničenjima ne pribegava ukoliko je rezultat moguće postići manje restriktivnim merama. Ovo ujedno znači da je uvek bolje odabrati manje ograničenje od većeg, ukoliko se njime može postići isti cilj. U slučaju borbe Srbije sa korona virusom, lakše mere, poput uvođenja vanredne situacije, nisu ni pokušane, pa odgovor na ovo pitanje ostaje otvoren. Ostaje da se nadamo da je država ipak nešto naučila nakon prethodnog iskustva sa vanrednim stanjem kada su, nakon završetka vanrednog stanja, isplaćivani višemilionski iznosi zbog neosnovanih lišenja slobode i kršenja ljudskih prava, jer ljudska prava, premda privremeno ograničena, ne mogu biti potpuno ukinuta.
Suština je da konkretne mere, odnosno koja ograničenja će biti određena, tek treba da budu doneta, kada će se znati tačno šta uvođenje vanrednog stanja podrazumeva za građane. Takođe, reč je o promenljivim merama, koje će biti menjane ili dopunjavanje, zavisno od okolnosti u vezi sa Korana virusom.
Izvor: Izvodi iz zakona su preuzeti iz programa „Propis Soft“ – Redakcija Profi Sistem Com.
Izvor: Sajt Otvorena vrata pravosuđa (otvorenavratapravosudja.rs).