U prethodnih 14 godina na čelu Ministarstva pravde bilo je petoro ljudi – Vladan Batić, Zoran Stojković, Dušan Petrović, Snežana Malović i Nikola Selaković, ali niko od njih nije uspeo da sprovede reformu pravosuđa.
Činjenica da se i danas govori o reformi jeste najbolja ocena svih ministara pravde, ali i nas koji radimo u pravosuđu. Mi se i dalje nalazimo na početku, a bilo bi logično da sada govorimo o rezultatima i efektima sprovedene reforme, ocenjuje za Danas Omer Hadžiomerović, potpredsednik Društva sudija Srbije.
Takođe, kaže on, nijedan od ovih ministara nije izrazio opredeljenje da eliminiše mogućnost uticaja vlasti na sudstvo. Kako objašnjava, prethodnih godina su u pravosuđu uvođeni međunarodni standardi, ali “na dozu”, odnosno tako da se “na kraju zakine i ostavi mogućnost političkog uticaja na pravosuđe”.
Za mandat Vladana Batića, prvog ministra pravde nakon 2000, Hadžiomerović kaže da je karakteristično stihijsko odvijanje promena u pravosuđu.
– Postojala je izražena želja da se pravosuđe reformiše, ali nije postojala jasna strategija. Taj period karakteriše česta izmena pravosudnih zakona, ali bez jasne koncepcije šta se želi postići, te se improvizovalo i lutalo. Dugo se personalno pitanje pravosuđa postavljalo kao centralni problem, odnosno smatralo se da se promenom sudija može rešiti problem koji postoji. U vreme Batićevog mandata sačinjen je spisak sudija koje je trebalo razrešiti. Nisu bili navedeni argumenti i razlozi, nego samo imena – podseća Hadžiomerović.
Kako dodaje, pomak u unapređenju sudskog sistema u to vreme jeste uvođenje Visokog saveta pravosuđa, kao i formiranje Komisije za reformu pravosuđa, koja kasnije ipak nije bila podržana od Vlade Srbije.
– Značajno je i formiranje Pravosudnog centra, na inicijativu Društva sudija. Takođe, u to vreme je osnovano i Posebno odeljenje Višeg suda (Specijalni sud) – navodi naš sagovornik.
Od 2004. do 2007. ministar pravde u Vladi Vojislava Koštunice bio je Zoran Stojković. U javnosti će ostati upamćen kao neko ko se zalagao za ukidanje Specijalnog suda ili bar njegovu transformaciju. Tih godina su često menjani pravosudni zakoni, a kao značajno se izdvaja donošenje Strategije reforme pravosuđa.
– Sudije pamte da je za vreme Stojkovićevog mandata promenjen Zakon o platama, pa su svim državnim funkcionerima bile povećane zarade osim sudijama, što je rezultiralo tužbama. Sudije su kasnije i dobile spor, a država je na ime toga platila velika sredstva – podseća Hadžiomerović.
Sredinom 2007. na mesto ministra pravde dolazi Dušan Petrović i na toj funkciji ostaje malo više od godinu dana. Hadžiomerović kaže da je njegov dolazak u pravosuđu probudio nadu da će doći do suštinskih promena, jer je on bio potpredsednik Demokratske stranke, koja je tada bila najjača politička partija.
– Međutim, u to vreme je potpuno stao rad Komisije za sprovođenje Strategije reforme pravosuđa. Počelo je da se razmišlja i o smanjenu broja sudija, a smanjen je i broj administrativnog osoblja. Petrović je smatrao da je za Srbiju previše da ima 2.400 sudija, te da bi realno bilo da ih je oko 1.700 – kaže Hadžiomerović.
U mandatu Snežane Malović, koja je na čelu Ministarstva bila do 2012, donet je Zakon o oduzimanju imovine stečene kriminalom, Pravosudni centar je prerastao u akademiju, a kao najvažnija stvar izdvaja se reforma pravosuđa.
– Za njen mandat se vezuje propala reforma. Sproveden je reizbor sudija, ali takav način rešavanja personalnog problema u pravosuđu pokazao se kao katastrofalno loš. To najpre nije bilo u skladu za Ustavom i standardima niti je time bio otklonjen pravi uzrok problema u kadrovskoj strukturi. Drugi aspekt propale reforme jeste nova mreža sudova, formiranje sudskih jedinica, ukidanje osnovnih i smanjenje broja sudova – navodi sagovornik Danasa.
Malovićevu je 2012. nasledio Nikola Selaković, koji dobija zadatak da otkloni negativne posledice propale reforme. U njegovom mandatu dolazi do izmene svih pravosudnih zakona (osim Zakona o Visokom savetu sudstva), ali i do vraćanja na posao svih sudija koje 2009. nisu bile izabrane.
– Dobili smo novu Strategiju reforme pravosuđa i to je ključni momenat Selakovićevog mandata. Društvo sudija je učestvovalo u koncipiranju te strategije, ali smo u jednom trenutku istupili. Mi smo, naime, smatrali da VSS i Državno veće tužilaca, u sadašnjem sastavu (većina članova je učestvovala u propaloj reformi, prim. aut.), ne mogu da učestvuju u koncipiranju strategije budući da su stvorili mnogo problema oko nezavisnosti sudstva. S druge strane, nisu se pokazali sposobnim da upravljaju sudskim sistemom. Društvo sudija smatra da treba promeniti zakonski okvir i stvoriti mogućnost da se postavi pitanje odgovornosti članova VSS – zaključuje Hadžiomerović.
Zanemarena reč struke
Hadžiomerović navodi da su se prethodnih 14 godina mnoge stvari u pravosuđu dešavale pod „pritiscima“ ili zbog zahteva Evropske unije, a ne zato što je kod političara, odnosno ministara pravde postojala svest o suštinskim promenama. „Takođe, sva dosadašnja ministarstva pravde su uvek bila zatvorena za uticaj koji dolazi iz struke i civilnog društva. A nijedno ministarstvo, pa ni današnje, nema kapacitet da samo nosi reformu pravosuđa“, kaže on.
Izvor: Danas.