Sudija Ustavnog suda dr Mihajlo Rabrenović, pored ostalog, bavi se pitanjima opterećenosti Ustavnog suda velikim brojem predmeta, nedovoljnim razumevanjem same prirode ustavne žalbe, izraženom neskladu između očekivanja podnosilaca, s jedne strane, i stvarne nadležnosti Suda i ishoda rešavanja, s druge strane.
Sudija Ustavnog suda u svom tekstu pod naslovom “Ustavni sud između opterećenja I modernizacije” naglašava da se pitanje modernizacije Suda ne može svesti samo na unutrašnju organizaciju i tehnička unapređenja, već podrazumeva i podizanje nivoa pravne kulture u društvu – jasnije razumevanje šta Ustavni sud jeste, ali i šta nije.
Prema njegovim navodima:
Više od 43.000 predmeta u radu, veoma veliki broj odbačenih ustavnih žalbi zbog nedostatka procesnih pretpostavki i postupci koji katkad traju godinama – to nije samo pitanje kapaciteta, već i dublji nesporazum o tome šta Ustavni sud jeste, a šta nije. Podaci za poslednje dve decenije pokazuju da je u samo 12,3% slučajeva ustavna žalba usvojena, dok je u 2,5% odbijena, što ukazuje da u Ustavni sud manji deo predmeta zaista dospeva do meritornog odlučivanja koje podrazumeva ulaženje u suštinu predmeta.
Ustavni sud Srbije nije suočen samo sa velikim brojem predmeta, već i sa problemom koji proizlazi iz nedovoljnog razumevanja same prirode ustavne žalbe. Kada veoma veliki broj podnesaka mora da bude odbačen, otvara se pitanje načina na koji se uloga ove institucije doživljava i koristi u pravnom sistemu. U tom smislu, može se govoriti o izraženom neskladu između očekivanja podnosilaca, s jedne strane, i stvarne nadležnosti Suda I ishoda rešavanja, s druge strane.
Drugim rečima, Ustavni sud se u značajnoj meri bavi odbacivanjem predmeta usled proceduralnih nedostataka, dok u mnogo manje slučajeva meritorno odlučuje o povredi ustavnih prava.
Zato se pitanje modernizacije Suda ne može svesti samo na unutrašnju organizaciju I tehnička unapređenja, već podrazumeva i podizanje nivoa pravne kulture u društvu – jasnije razumevanje šta Ustavni sud jeste, ali i šta nije. U tom smislu, modernizacija rada Ustavnog suda mora biti deo šireg procesa jačanja pravne države, u kojem se građanin zaista postavlja u središte institucionalnog delovanja, a ustavnosudska zaštita dobija svoju pravu, a ne pogrešno zamišljenu ulogu.
Polazeći od činjenice da je krajem decembra prošle godine novi saziv sudija Ustavnog suda nasledio više desetina hiljada nerešenih predmeta, postaje jasno da se ne radi o uobičajenom opterećenju, već o problemu koji zahteva temeljno preispitivanje načina funkcionisanja Suda. Taj broj nije samo statistika, već pokazatelj dugotrajnog nesklada između priliva predmeta i kapaciteta institucije da na njih odgovori. Tokom više godina rast broja ustavnih žalbi nije bio praćen adekvatnim prilagođavanjem organizacije I načina rada Suda. Stoga se mnogi predmeti zadržavaju dugo u postupku, dok novi pristižu, čime se dodatno produbljuje izazov.
Problem se, međutim, ne može svesti samo na pitanje opterećenosti, već značajnim delom I na način na koji se u našem društvu razume uloga i svrha Ustavnog suda.
Kada se veliki broj postupaka okončava odbacivanjem, to ukazuje da ustavna žalba često nije shvaćena u skladu sa svojom pravom prirodom – ni među građanima, ni u delu stručne javnosti. Zato ovo nije tema isključivo za pravnike, već pitanje od šireg društvenog značaja. Način na koji građani pristupaju Ustavnom sudu i očekuju zaštitu svojih prava neposredno utiče na efikasnost celog sistema. Upravo u tom raskoraku između očekivanja i stvarne uloge Suda leži i najdublji koren problema – ali i prostor za njegovo rešenje. Nažalost, veoma veliki broj ustavnih žalbi okončava se već u početnoj fazi – odbacivanjem.
Razlozi su najčešće procesne prirode: primera radi, nisu iscrpljena sva pravna sredstva, žalba je podneta neblagovremeno ili ne ispunjava druge zakonom propisane uslove.
Međutim, kada se u tolikom obimu postupci završavaju bez ulaska u suštinu predmeta, postaje jasno da problem ne nastaje tek unutar Suda, već mnogo ranije – u načinu na koji se pravo razume i koristi. Značajan deo opterećenja Ustavnog suda, u suštini, nastaje pre nego što postupak zaista i otpočne. Otuda je pitanje efikasnosti nerazdvojivo od pitanja pravne pismenosti.To, međutim, nije izazov svojstven samo našem sistemu. Sličan obrazac uočljiv je i pred Evropskim sudom za ljudska prava, gde se veliki broj predstavki takođe odbacuje iz procesnih razloga a postupci, takođe, umeju dugo da traju. Upravo ta uporedna praksa pokazuje da je reč o širem fenomenu savremenih pravnih sistema – ali i da rešenje ne leži samo u institucionalnom jačanju, već i u podizanju pravne kulture i razumevanju uloge sudske zaštite.
Suočen sa ovakvim izazovima, Ustavni sud može da ponudi dva odgovora. Prvi je unutrašnji – jasnije organizacione, tehnološke i normativne promene koje unapređuju befikasnost. Drugi je spoljašnji – jačanje pravne kulture i razumevanja ustavne žalbe među građanima i advokatima. Efikasan sud ne znači samo da se u njemu brže odlučuje, već i da se pred njega, na primeren način, iznose pitanja koja pripadaju njegovoj nadležnosti.
U takvim okolnostima, od posebnog značaja je činjenica da novi predsednik Ustavnog suda prepoznaje potrebu za reformskim pristupom, čini snažan zaokret i daje jasan+ bimpuls u pravcu unapređenja načina rada. Bez takvog zamaha sa vrha institucije nijedna promena – ma koliko bila stručno utemeljena – ne može da dobije punu snagu.
Upravo zato je važno što postoji spremnost da se otvori prostor za nove ideje i da se krene u postepeno, ali sistematično unapređenje načina rada. Raduje i okolnost što unutar Suda već postoje inicijative i procesi usmereni ka unapređenju efikasnosti rada i sistematskom praćenju učinka. Poseban značaj imaju inicijative koje uvode merljivost rezultata i jasnije upravljanje predmetima, u duhu savremenih pristupa javnom upravljanju. Te inicijative dobijaju svoj puni značaj tek onda kada postoji institucionalna podrška i volja da se pretoče u konkretne mere.
U tom smislu, jedno od praktičnih rešenja je uvođenje elektronskog portala putem koga bi se podnosile ustavne žalbe. Takav portal ne bi bio samo tehnički kanal za dostavljanje dokumentacije. Imao bi i izraženu edukativnu funkciju. Kroz sistem jednostavnih pitanja – da li su iscrpljena pravna sredstva, da li je žalba podneta u roku, da li postoji konačna odluka, koje ustavno pravo je povređeno, da li je priloženo punomoćje – podnosioci bi već u početnoj fazi mogli da procene da li njihov slučaj ispunjava uslove.
Portal ne bi bio samo olakšica za građane, već mehanizam koji pomaže da se ukaže na moguće nedostatke ustavne žalbe kako bi podnosilac blagovremeno sagledao da li bi mogla biti odbačena. Na taj način, digitalni alat postaje ne samo sredstvo komunikacije, već iinstrument preventivne pravne kontrole.
S obzirom na jasne prednosti ovakvog rešenja, osnovano je očekivati da će građani I advokati ovaj način komunikacije prepoznati kao prirodan i poželjan izbor. Na taj način se u postupak uvodi element prevencije, koji postaje ključan u savremenim pravnimsistemima.
Poslovnik o radu Ustavnog suda (“Službeni glasnik RS”, broj 103/13), ranije donet u drugačijem tehnološkom kontekstu, danasnužno zahteva preispitivanje i prilagođavanje savremenim uslovima. Promene Poslovnika ne treba posmatrati isključivo kao interno pitanje organizacije rada, već kao deo šireg procesa unapređenja pravne sigurnosti i efikasnosti u ostvarivanju ustavne zaštite. Time se obezbeđuje da tehnološki razvoj ne ostane na nivou mogućnosti, već da postane sastavni deo prakse u službi građana i vladavine prava.
Jedan od najbržih načina da se sistem unapredi jeste edukacija zainteresovanih – stručne išire javnosti. Organizacija vebinara, kratkih video-objašnjenja i dostupnih vodiča mogla bi značajno da doprinese razumevanju ustavne žalbe. Što su pravila jasnija, manje jepogrešnih koraka – i za građane i za sam Sud. U tom smislu, edukacija nije prateća aktivnost, već jedan od ključnih mehanizama rasterećenja Suda.
Dalja modernizacija informacionog sistema omogućava efikasnije upravljanje predmetima i bolju dostupnost. U tom smislu, modernizacija Ustavnog suda nije izolovan proces, već deo šire transformacije države. U državi koja je u značajnoj meri već digitalizovala svoju upravu, a broj korisnika tih usluga kontinuirano raste (eUprava, eSud, ePorezi, eZdravlje, eKatastar, Agencija za privredne registre, eFaktura…), očekivanje da i Ustavni sud prati taj razvoj nije stvar izbora, već nužan pravac njegovog daljeg institucionalnog brazvoja.
Svaka reforma trebalo bi da doprinese jačanju kredibiliteta Suda – jer bez poverenja u instituciju, ni najbolja pravila ne daju puni efekat. Digitalizacija nije cilj sama po sebi. Ona je sredstvo da put građanina do pravde bude jasniji, brži i predvidiviji, ali i da Sud više energije usmeri ka suštini – zaštiti ustavnih prava i očuvanju pravnog poretka.
Poverenje u institucije ne gradi se deklarativnim izjavama, već načinom na koji one funkcionišu u praksi. Savremena država ne nastaje samo kroz velike odluke, već I postepenim unapređivanjem rada institucija.
Upravo u tom tihom, ali odlučnom procesu leži put ka jačanju vladavine prava – ne samo putem povećanja efikasnosti, već i putem jasnijeg razumevanja uloge Ustavnog suda u+ sistemu pravne zaštite.
Stavovi izneti u tekstu predstavljaju mišljenje autora i ne predstavljaju nužno stav institucije niti redakcije.
Izvor: Sajt Ustavnog suda Srbije (www.ustavni.sud.rs).
Izvor: Izvodi iz propisa preuzeti su iz programa „Propis Soft“, Redakcija Profi Sistem Com-a.