Narodna skupština Republike Srbije usvojila je dugo očekivani i najavljivani Zakon o vraćanju oduzete imovine i obeštećenju (u daljem tekstu: Zakon), koji je objavljen u „Sl. glasniku RS“, br. 72/2011 od 28. septembra 2011. godine. Zakon je stupio na snagu i primenjuje se od 6. oktobra 2011. god. U pitanju je propis iz seta zakona čije je usvajanje propisano kao uslov za kandidaturu za članstvo u Evropskoj uniji, a kako se govorilo godinama unazad, radi se o ispravljanju istorijske nepravde.
Ranije podneta prijava oduzete imovine u skladu Zakonom o prijavljivanju i evidentiranju oduzete imovine („Službeni glasnik RS”, broj 45/05), ne predstavlja zahtev za ostvarivanje prava na povraćaj oduzete imovine ili obeštećenje za tu imovinu, već uslov da se takav zahtev podnese u skladu sa ovim Zakonom.
Od primene zakona izuzeta je jedino teritorija Autonomne pokrajine Kosovo i Metohija, do prestanka funkcionisanja međunarodne uprave uspostavljene u skladu sa Rezolucijom 1244 Saveta bezbednosti Ujedinjenih nacija.
Propisana je zabrana otuđenja i opterećenja podržavljene imovine (član 62. Zakona), te imovina koja može biti vraćena i za koju je podneta prijava u skladu sa Zakonom o prijavljivanju i evidentiranju oduzete imovine („Službeni glasnik RS”, broj 45/05), ne može biti predmet otuđivanja, hipoteke ili zaloge, do pravnosnažnog okončanja postupka po zahtevu za vraćanje.
Vraćena imovina je u slobodnom prometu, a Republika Srbija, autonomna pokrajina, odnosno jedinica lokalne samouprave ima pravo preče kupovine prilikom prvog otuđenja.
Ovim zakonom uređuju se uslovi, način i postupak vraćanja oduzete imovine i obeštećenja za oduzetu imovinu, koja je na teritoriji Republike Srbije primenom propisa o agrarnoj reformi, nacionalizaciji, sekvestraciji, kao i drugih propisa, na osnovu akata o podržavljenju, posle 9. marta 1945. godine oduzeta od fizičkih i određenih pravnih lica i prenesena u opštenarodnu, državnu, društvenu ili zadružnu svojinu. Zakon se primenjuje i na vraćanje imovine čije je oduzimanje posledica Holokausta na teritoriji koja danas čini teritoriju Republike Srbije.
Pravo na vraćanje imovine može se ostvariti za imovinu oduzetu primenom sledećih propisa:
1) Odluka o prelazu u državnu svojinu neprijateljske imovine, o državnoj upravi nad imovinom neprisutnih lica i o sekvestru nad imovinom koju su okupatorske vlasti prisilno otuđile („Službeni list DFJ”, broj 2/45);
2) Zakon o agrarnoj reformi i kolonizaciji („Službeni list DFJ”, broj 64/45 i „Službeni list FNRJ”, br. 16/46, 24/46, 99/46, 101/47, 105/48, 19/51, 42-43/51, 21/56, 52/57, 55/57 i 10/65);
3) Zakon o agrarnoj reformi i unutrašnjoj kolonizaciji („Službeni glasnik NRS”, br. 39/45 i 4/46);
4) Zakon o agrarnoj reformi i unutrašnjoj kolonizaciji („Službeni glasnik NRS”, br. 5/48, 11/49 i 34/56);
5) Odluka o ustanovi suda za suđenje zločina i prestupa protiv srpske nacionalne časti („Službeni glasnik NRS”, broj 1/45);
6) Odluka o sudu za suđenje zločina i prestupa protiv srpske nacionalne časti („Službeni glasnik NRS”, broj 3/45);
7) Zakon o suzbijanju nedopuštene špekulacije i privredne sabotaže („Službeni list DFJ”, broj 26/45);
8) Zakon o zabrani izazivanja nacionalne, rasne i verske mržnje i razdora („Službeni list DFJ”, broj 36/45 i „Službeni list FNRJ”, broj 56/46);
9) Zakon o zaštiti narodnih dobara i njihovom upravljanju („Službeni list DFJ”, broj 36/45);
10) Zakon o konfiskaciji imovine i o izvršenju konfiskacije („Službeni list DFJ”, broj 40/45);
11) Zakon o potvrdi i izmenama i dopunama Zakona o konfiskaciji imovine i o izvršenju konfiskacije („Službeni list FNRJ”, br. 61/46 i 74/46);
12) Zakon o oduzimanju ratne dobiti stečene za vreme neprijateljske okupacije („Službeni list DFJ”, broj 36/45);
13) Zakon o potvrdi i izmenama i dopunama Zakona o oduzimanju ratne dobiti stečene za vreme neprijateljske okupacije („Službeni list FNRJ”, broj 52/46);
14) Zakon o državljanstvu Demokratske Federativne Jugoslavije („Službeni list DFJ”, broj 64/45);
15) Zakon o državljanstvu Federativne Narodne Republike Jugoslavije („Službeni list FNRJ”, br. 54/46 i 105/48);
16) Zakon o oduzimanju državljanstva oficirima i podoficirima bivše jugoslovenske vojske, koji neće da se vrate u otadžbinu i pripadnicima vojnih formacija koji su služili okupatoru i odbegli u inostranstvo („Službeni list DFJ”, broj 64/45 i „Službeni list FNRJ”, broj 86/46);
17) Zakon o krivičnim delima protiv naroda i države („Službeni list DFJ”, broj 66/45 i „Službeni list FNRJ”, br. 59/46, 106/47 i 110/47);
18) Zakon o suzbijanju nedopuštene trgovine, nedopuštene špekulacije i privredne sabotaže („Službeni list FNRJ”, br. 56/46 i 74/46);
19) Zakon o prelazu u državnu svojinu neprijateljske imovine i o sekvestraciji nad imovinom odsutnih lica („Službeni list FNRJ”, br. 63/46 i 74/46);
20) Zakon o postupanju sa imovinom koju su vlasnici morali napustiti u toku okupacije i imovinom koja im je oduzeta od strane okupatora i njegovih pomagača („Službeni list DFJ”, broj 36/45);
21) Zakon o potvrdi i izmenama i dopunama Zakona o postupanju sa imovinom koju su sopstvenici morali napustiti u toku okupacije i imovinom koja im je oduzeta od strane okupatora i njegovih pomagača („Službeni list FNRJ”, broj 64/46);
22) Zakon o zaštiti opštenarodne imovine i imovine pod upravom države („Službeni list FNRJ”, broj 86/46);
23) Zakon o nacionalizaciji privatnih privrednih preduzeća („Službeni list FNRJ”, br. 98/46 i 35/48);
24) Uredba o arondaciji državnih poljoprivrednih dobara opštedržavnog značaja („Službeni list FNRJ”, broj 99/46);
25) Odluka Nacionalnog komiteta oslobođenja Jugoslavije o privremenoj zabrani vraćanja kolonista u njihova ranija mesta življenja („Službeni list DFJ”, broj 13/45);
26) Zakon o postupanju sa napuštenom zemljom kolonista u Autonomnoj Kosovsko-Metohijskoj oblasti („Službeni list NRS”, broj 9/47);
27) Zakon o reviziji dodeljivanja zemlje kolonistima i agrarnim interesentima u Autonomnoj Kosovsko-Metohijskoj oblasti („Službeni list FNRJ”, broj 89/46);
28) Zakon o likvidaciji agrarne reforme vršene do 6. aprila 1941. godine na velikim posedima u Autonomnoj Pokrajini Vojvodini („Službeni list FNRJ”, broj 9/47);
29) Osnovni zakon o eksproprijaciji („Službeni list FNRJ”, br. 28/47, 12/57 i 53/62 i „Službeni list SFRJ”, br. 13/65, 5/68, 7/68 i 11/68);
30) Osnovni zakon o postupanju sa eksproprisanim i konfiskovanim šumskim posedima („Službeni list FNRJ”, broj 61/46);
31) Krivični zakonik („Službeni list FNRJ”, broj 13/51);
32) Zakon o izvršenju kazni, mera bezbednosti i vaspitno-popravnih mera („Službeni list FNRJ”, broj 47/51);
33) Uredba o imovinskim odnosima i reorganizaciji seljačkih radnih zadruga („Službeni list FNRJ”, broj 14/53);
34) Zakon o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta („Službeni list FNRJ”, broj 52/58);
35) Zakon o iskorišćavanju poljoprivrednog zemljišta („Službeni list FNRJ”, br. 43/59 i 53/62 i „Službeni list SFRJ”, br. 10/65, 25/65 – prečišćen tekst, 12/67 i 14/70) – ako korisnici prava nisu dobili odgovarajuće drugo zemljište;
36) Zakon o određivanju građevinskog zemljišta u gradovima i naseljima gradskog karaktera („Službeni list SFRJ”, br. 5/68 i 20/69);
37) Zakon o otkupu privatnih apoteka („Službeni list FNRJ”, broj 50/49);
38) Zakon o potvrdi i izmenama i dopunama Zakona o uređenju i delovanju kreditnog sistema („Službeni list FNRJ”, broj 68/46);
39) Uredba o reviziji dozvola za rad i likvidaciji privatnih kreditnih preduzeća („Službeni list FNRJ”, broj 51/46);
40) Pravilnik o postupku likvidacije privatnih kreditnih preduzeća („Službeni list FNRJ”, broj 57/46);
41) Ukaz Predsedništva Prezidijuma Narodne skupštine Federativne Narodne Republike Jugoslavije U. br. 392 od 8. marta 1947. godine („Službeni list FNRJ”, broj 64/47).
1. Lica koja imaju pravo na vraćanje imovine ili obeštećenje
Pod pojmom „bivši vlasnik” podrazumeva se fizičko ili pravno lice koje je bilo vlasnik oduzete imovine u momentu podržavljenja.
Prema članu 5. Zakona pravo na vraćanje imovine ili obeštećenje ima:
1) domaće fizičko lice koje je bivši vlasnik oduzete imovine, a u slučaju njegove smrti ili proglašenja umrlim – njegovi zakonski naslednici;
2) zadužbina kojoj je oduzeta imovina, odnosno njen pravni sledbenik;
3) bivši vlasnik koji je svoju nekadašnju imovinu koja je oduzeta vratio u svojinu na osnovu teretnog pravnog posla;
4) fizičko lice koje je zaključilo ugovor o kupoprodaji sa državnim organom u periodu od 1945. do 1958. godine ako se u sudskom postupku utvrdi da je oštećeno visinom kupoprodajne cene ima pravo isključivo na obeštećenje, umanjeno za visinu isplaćene kupoprodajne cene;
5) fizičko lice – strani državljanin, a u slučaju njegove smrti ili proglašenja umrlim, njegovi zakonski naslednici, pod uslovom reciprociteta (pretpostavlja se da postoji reciprocitet sa državom koja nije uređivala vraćanje imovine ako domaći državljanin može da stekne pravo svojine i nasledi nepokretnosti u toj državi).
Pravo na vraćanje imovine ili obeštećenje nema:
1) fizičko lice &ndash
strani državljanin, odnosno njegovi zakonski naslednici, za koje je obavezu obeštećenja preuzela strana država po osnovu međunarodnog ugovora;
2) fizičko lice – strani državljanin, odnosno njegovi zakonski naslednici, koji su i bez postojanja međunarodnog ugovora, obeštećeni ili im je pravo na vraćanje imovine priznato pravom strane države;
3) lice koje je bilo pripadnik okupacionih snaga koje su delovale na teritoriji Republike Srbije, za vreme Drugog svetskog rata, kao ni njegovi naslednici.
Otklanjanje posledica oduzimanja imovine žrtvama Holokausta i drugim žrtvama fašizma na teritoriji Republike Srbije, koje nemaju živih zakonskih naslednika, urediće se posebnim zakonom.
Podnosilac zahteva koji ima pravo da, po različitim osnovima, zahteva vraćanje određene imovine, za isti predmet obeštećenja može da to pravo ostvari samo po jednom osnovu.
2. Imovina koja je predmet vraćanja ili obeštećenja
U smislu Zakona, pod „imovinom” se podrazumevaju oduzete pokretne i nepokretne stvari, kao i oduzeta preduzeća.
Oblici ostvarenja prava, dati su u članu 4. Zakona, pa se tako imovina vraća u naturalnom obliku ili se daje obeštećenje u vidu državnih obveznica Republike Srbije i u novcu.
Odredbe zakona primenjuju se i na imovinu koja je:
– konfiskovana posle 9. marta 1945. godine, pod uslovom da je bivši vlasnik rehabilitovan ili bude rehabilitovan;
– oduzeta na osnovu propisa o eksproprijaciji koji su se primenjivali do 15. februara 1968. godine, ako bivšem vlasniku na ime naknade za eksproprisanu imovinu nije ustupljena druga nepokretnost u svojinu, stanarsko pravo ili drugi oblik najšire pravne vlasti.
Bivši vlasnik nema pravo na vraćanje imovine, odnosno obeštećenje:
– za imovinu oduzetu na osnovu propisa o eksproprijaciji koji su se primenjivali posle 15. februara 1968. godine, za koju je određena naknada u novcu ili drugim stvarima ili pravima;
– ako je oduzeta stvar prestala da postoji usled dejstva više sile.
Zakonom je propisana zaštita sticaoca imovine koji je, nakon podržavljenja imovine, u skladu sa zakonom, stekao pravo svojine, te on ostaje vlasnik i držalac stvari, i njegova stečena prava ne smeju biti povređena.
Predmet vraćanja, prema članu 15. Zakona, su:
– nepokretne i pokretne stvari u javnoj svojini Republike Srbije, autonomne pokrajine odnosno jedinice lokalne samouprave, u državnoj, društvenoj i zadružnoj svojini, osim stvari u svojini zadrugara i društvenoj i zadružnoj svojini koje je imalac stekao uz naknadu;
– podržavljene nepokretnosti: građevinsko zemljište, poljoprivredno zemljište, šume i šumsko zemljište, stambene i poslovne zgrade, stanovi i poslovne prostorije i drugi objekti koji postoje na dan stupanja na snagu zakona;
– podržavljene pokretne stvari upisane u javni registar, kao i druge pokretne stvari koje prema propisima o kulturnim dobrima predstavljaju kulturna dobra i kulturna dobra od velikog i izuzetnog značaja, a koja postoje na dan stupanja na snagu ovog zakona.
2.1. Građevinsko zemljjište
Predmet vraćanja jeste građevinsko zemljište u državnoj, društvenoj odnosno zadružnoj svojini i u javnoj svojini Republike Srbije, autonomne pokrajine ili jedinice lokalne samouprave.
Ne vraća se po pravilu (osim izuzetaka propisanih zakonom i pod propisanim uslovima):
– izgrađeno građevinsko zemljište, osim u pojedinim slučajevima;
– građevinsko zemljište na kome se nalaze javne površine ili je planskim dokumentom predviđena izgradnja objekata javne namene;
– građevinsko zemljište na kome su izgrađeni objekti koji nisu predmet vraćanja u naturalnom obliku;
– neizgrađeno građevinsko zemljište za koje postoji pravnosnažno rešenje o lokacijskoj dozvoli;
– neizgrađeno građevinsko zemljište na kome je planskim dokumentom predviđena izgradnja objekta u funkciji realizacije projekta ekonomskog razvoja ili objekta koji je namenjen za socijalno stanovanje i stanova u skladu sa merama podrške građevinskoj industriji kada je investitor izgradnje tih stanova Republika Srbija;
– građevinsko zemljište na kome je izgrađen objekat stalnog karaktera, a na tom zemljištu nije izvršena konverzija prava korišćenja u pravo svojine;
– građevinsko zemljište na kome je izgrađen objekat bez građevinske dozvole, a koje u postupku legalizacije bude određeno kao zemljište za redovnu upotrebu objekta.
Član 23. Zakona propsiuje da vlasnik objekta ili vlasnik na posebnom fizičkom delu zgrade, bez obzira na vreme izgradnje objekta, koji je u vreme podržavljenja bio vlasnik na građevinskom zemljištu na kome je taj objekat izgrađen, ostvaruje pravo svojine, odnosno susvojine na tom građevinskom zemljištu, ako to pravo ne ostvari po osnovu konverzije. Bivšem vlasniku koji je nosilac prava korišćenja na neizgrađenom građevinskom zemljištu u državnoj svojini, građevinsko zemljište se vraća ukoliko pravo svojine ne ostvari konverzijom prava korišćenja u pravo svojine. Izuzetno, bivšem vlasniku vratiće se pravo svojine i pravo korišćenja na neizgrađenom građevinskom zemljištu, kada je kupac u ugovoru o prodaji kapitala zaključenom u postupku privatizacije prihvatio vraćanje imovine, ako nije podnet ili zahtev za konverziju u roku od 60 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona i ako se ne izvrši konverzija prava korišćenja u pravo svojine uz naknadu u roku od dve godine od dana podnošenja tog zahteva. Bivšem vlasniku vratiće se pravo svojine i pravo korišćenja na neizgrađenom građevinskom zemljištu za koje određeno lice – nosilac prava korišćenja ima pravo na konverziju u skladu sa propisima o planiranju i izgradnji, a pravo korišćenja mu je prestalo na njegov zahtev saglasno tim propisima.
Bivši vlasnik, koji je preneo pravo korišćenja na neizgrađenom građevinskom zemljištu na treće lice, nema pravo na vraćanje ni na obeštećenje.
2.2. Poljoprivredno i šumsko zemljište
Bivšem vlasniku vraća se pravo svojine na poljoprivrednom i šumskom zemljištu i šumama, a ako je zemljište bilo predmet komasacije, odnosno arondacije nakon oduzimanja, bivši vlasnik ima pravo na vraćanje zemljišta koje je dobijeno iz komasacione mase za to zemljište.
Ne vraća se pravo svojine na poljoprivrednom i šumskom zemljištu ako je:
– na katastarskoj parceli izgrađen objekat koji je u funkciji, ona površina katastarske parcele koja služi za redovnu upotrebu tog objekta, odnosno ako je na kompleksu zemljišta izgrađen veći broj objekata koji su u funkciji – površina zemljišta koja ekonomski opravdava korišćenje tih objekata;
– neophodna nova parcelacija zemljišta radi obezbeđivanja pristupnog puta za zemljište koje je predmet zahteva za vraćanje;
– zemljište u društvenoj, odnosno zadružnoj svojini stečeno teretnim pravnim poslom.
Pravo korišćenja poljoprivrednog zemljišta prestaje danom izvršnosti rešenja o vraćanju imovine bivšem vlasniku, lice koje je imalo pravo korišćenja poljoprivrednog zemljišta dužno je da preda državinu bivšem vlasniku po skidanju useva, a najkasnije do 30. oktobra godine u kojoj je rešenje postalo izvršno, a kad je rešenje postalo izvršno posle ovog datuma – u roku od osam dana od skidanja prvog narednog useva u sledećoj godini. Ukoliko je poljoprivredno zemljište dato u zakup, ostaje u državini zakupca do isteka ugovora o zakupu, osim u slučaju da se stranke drukčije ne sporazumeju, s tim da zakupninu od dana izvršnosti rešenja o vraćanju zemljišta zakupac plaća bivšem vlasniku.
2.3. Stambeni i poslovni objekti
Bivšim vlasnicima vraćaju se stambene zgrade, kuće, stanovi, garaže i drugi prateći objekti, osim stambenih zgrada i kuća na kojima je, u slučaju zasnivanja etažne svojine, prestalo da postoji pravo svojine na zgradi, odnosno kući. Stambene zgrade, kuće i stanovi na kojima postoji zakonom zaštićeno stanarsko pravo, vraćaju se u svojinu bivšem vlasniku, koji od dana izvršnosti rešenja o vraćanju postaje zakupodavac zaštićenom stanaru.
Poslovni objekti i poslovne prostorije vraćaju se bivšem vlasniku u svojinu i državinu, izuzev ako su uloženi u kapital podržavljenog preduzeća radi sticanja udela, odnosno akcija. Poslovni objekti i poslovne prostorije date u zakup bilo koje vrste ili srodan odnos vraćaju se bivšem vlasniku u svojinu po isteku tri godine od dana izvršnosti rešenja o vraćanju imovine i u državinu, ako se bivši vlasnik i zakupac drugačije ne sporazumeju. U periodu od sticanja svojine do stupanja u posed bivšeg vlasnika, zakupac stupa u pravni odnos sa njim po ugovoru koji je zaključio sa prethodnim vlasnikom.
2.4. Pokretne stvari
Vraćaju se u svojinu i državinu postojeće podržavljene pokretne stvari, osim:
– pokretnih stvari koje susastavni deo zbirki muzeja, galerija, nepokretnih kulturnih dobara od izuzetnog značaja, ili drugih srodnih ustanova;
– pokretnih stvari koje su prodate u postupku privatizacije.
3. Vraćanje oduzete imovine
Oduzeta imovina vraća se bivšem vlasniku u svojinu i državinu (član 8. Zakona), a ako to nije moguće, bivši vlasnik ima pravo na obeštećenje. Ako vraćanje državine nije odmah moguće, bivšem vlasniku vratiće se svojina na oduzetoj stvari, a sa licem koje je držalac, uspostaviće se zakupni odnos pod tržišnim uslovima.
Prema članu 9. Zakona, obveznik vraćanja podržavljene imovine u naturalnom obliku je Republika Srbija, autonomna pokrajina, jedinica lokalne samouprave, javno preduzeće, privredno društvo ili drugo pravno lice čiji je osnivač Republika Srbija, autonomna pokrajina ili jedinica lokalne samouprave, privredno društvo sa većinskim društvenim kapitalom i zadruga, uključujući i privredna društva i zadruge u postupku stečaja i likvidacije, a koji je na dan stupanja na snagu zakona, vlasnik, držalac ili nosilac prava korišćenja, odnosno raspolaganja na podržavljenoj imovini – u odnosu na pravo koje mu pripada.
Obveznik obeštećenja u vidu državnih obveznica i u novcu
je Republika Srbija.
Član 14. Zakona predviđa da se ne uzima u obzir pri utvrđivanju prava na vraćanje imovine, odnosno obeštećenje naknada koja je na osnovu propisa čijom primenom je imovina oduzeta, isplaćena u novcu ili hartijama od vrednosti bivšem vlasniku. S druge strane, ne može se zahtevati vraćanje plodova, niti naknada štete po osnovu izgubljene dobiti zbog nemogućnosti korišćenja, odnosno upravljanja podržavljenom imovinom, kao i po osnovu njenog održavanja u periodu od dana podržavljenja do vraćanja imovine.
Obveznik vraćanja dužan je da bivšem vlasniku vrati pravo svojine i državinu na oduzetoj nepokretnosti, osim ako objekat nije uvećan (ukoliko je dograđen ili nadzidan u skladu sa zakonom, čime je uvećana bruto površina). Ako je nakon podržavljenja objekat uvećan, bivšem vlasniku se vraća svojina na delu nepokretnosti u površini koja mu je oduzeta, a državina mu se vraća na osnovu sporazuma ili sudske odluke.
Izuzeci od vraćanja u naturalnom obliku propisani su članom 18. Zakona, i to za imovinu koja ima sledeći status:
– nepokretnosti koje su po Ustavu i zakonu isključivo u javnoj svojini;
– službene zgrade i poslovne prostorije koje služe za obavljanje zakonom utvrđene nadležnosti državnih organa, organa autonomne pokrajine, organa jedinice lokalne samouprave i organa mesne samouprave;
– nepokretnosti koje služe za obavljanje delatnosti ustanova iz oblasti zdravstva, vaspitanja i obrazovanja, kulture i nauke ili drugih ustanova, kao javnih službi, osnovanih od strane nosilaca javne svojine, a čijim bi vraćanjem bio bitno ometen rad i funkcionisanje tih službi;
– nepokretnosti koje su neodvojivi sastavni deo mreža, objekata, uređaja ili drugih sredstava koja služe za obavljanje pretežne delatnosti javnih preduzeća, društava kapitala osnovanih od strane nosilaca javne svojine, kao i njihovih zavisnih društava, iz oblasti energetike, telekomunikacija, saobraćaja, vodoprivrede i komunalnih delatnosti;
– nepokretnosti čije bi vraćanje bitno narušilo ekonomsku, odnosno tehnološku održivost i funkcionalnost u obavljanju pretežne delatnosti subjekta privatizacije koji nije privatizovan, kao i subjekta koji se prodaje u postupku stečaja kao pravno lice a u čijoj se imovini nalaze;
– nepokretnosti koje su namenjene za reprezentativne potrebe Narodne skupštine, predsednika Republike i Vlade;
– nepokretnosti u vlasništvu Republike Srbije namenjene za smeštaj stranih diplomatsko-konzularnih predstavništava, vojnih i trgovinskih predstavništava i predstavnika pri diplomatsko-konzularnim predstavništvima;
– Dvorski kompleks na Dedinju, čiji se status uređuje posebnim zakonom, kao i druga nepokretna kulturna dobra od izuzetnog značaja u državnoj svojini;
– nepokretna imovina koja je prodata, odnosno stečena u postupku privatizacije kao imovina ili kapital subjekata privatizacije, u skladu sa zakonom kojim se uređuje privatizacija;
– nepokretnosti koje su prodate u postupku stečaja nad preduzećima u većinskoj društvenoj, odnosno državnoj svojini, kao i nepokretnosti koje predstavljaju imovinu stečajnih dužnika u većinskoj društvenoj, odnosno državnoj svojini koja su kao pravna lica prodati u postupku stečaja.
– podržavljena preduzeća.
Odlaganje prenosa državine, propisano je članom 19. Zakona, pa tako obveznik vraćanja imovine ima pravo da i nakon donošenja rešenja o vraćanju nepokretnosti, kao zakupac koristi predmetnu nepokretnost za svoju delatnost, u periodu koji je neophodan za prilagođavanje njegovog poslovanja. Zakupac nepokretnosti koja je predmet vraćanja ima pravo da koristi nepokretnost za obavljanje svoje delatnosti, ali ne duže od tri godine od izvršnosti rešenja o vraćanju imovine, s tim što se bivši vlasnik i obveznik mogu i drukčije sporazumeti. Izuzetno, za višegodišnje zasade i vinograde, zakupac poljoprivrednog zemljišta ili lice koje, do donošenja rešenja o vraćanju imovine bivšem vlasniku, a najkasnije u roku od godinu dana od dana stupanja na snagu zakona, zaključi ugovor o zakupu poljoprivrednog zemljišta na osnovu prava prečeg zakupa, ima pravo da koristi poljoprivredno zemljište do 20 godina za višegodišnje zasade, odnosno do 40 godina za vinograde,u kom slučaju bivši vlasnik koji je stupio na mesto zakupodavca, ima pravo na zakupninu, ali ne može jednostrano menjati visinu zakupnine i druge odredbe zatečenog ugovora o zakupu.
Nepokretnosti se vraćaju oslobođene hipotekarnih tereta koji su ustanovljeni od momenta njihovog podržavljenja. Za potraživanja koja su bila obezbeđena hipotekom garantuje Republika Srbija, uz pravo regresa prema hipotekarnom dužniku. Postojeće stvarne službenosti konstituisane u korist ili na teret nepokretnosti ne prestaju, dok se postojeće lične službenosti u korist trećih lica gase.
4. Obeštećenje
Za imovinu koja ne može biti vraćena u naturalnom obliku predviđeno je obeštećenje bivšim vlasnicima u vidu državnih obveznica Republike Srbije i u novcu.
Osnovica za obeštećenje za oduzete nepokretnosti jednaka je vrednosti nepokretnosti, utvrđenoj procenom nadležnog organa, izraženoj u evrima, prema zvaničnom srednjem kursu Narodne banke Srbije na dan procene. Vrednost nepokretnosti utvrđuje se prema stanju na dan oduzimanja, a prema vrednosti na dan procene. Ukoliko je oduzeto zemljište u vreme oduzimanja bilo poljoprivredno, a na dan procene ima status građevinskog zemljišta, vrednost tog zemljišta proceniće se kao vrednost građevinskog zemljišta. Vrednost objekata koji ne postoje u vreme procene, utvrđuje se na osnovu vrednosti istih ili sličnih objekata, sa istom ili sličnom namenom, na istom mestu ili u bližoj okolini. Ako je objektu, posle oduzimanja, na osnovu povećanja površine u kvadratnim metrima uvećana vrednost utvrđena procenom, izvršiće se smanjenje njene vrednosti, srazmerno uvećanju bruto površine.
Vrednost postojećih pokretnih stvari utvrđuje se u evrima prema njihovoj tržišnoj vrednosti.
Za oduzeta preduzeća za koja je u aktu o oduzimanju imovine navedena čista aktiva, osnovica obeštećenja je vrednost čiste aktive, valorizovane na osnovu pariteta dinara prema američkom dolaru na dan oduzimanja i pariteta dinara prema američkom dolaru na dan donošenja rešenja. Izuzetno, za preduzeća za koja u aktu o oduzimanju nije navedena čista aktiva, osnovicu obeštećenja čini registrovan osnovni kapital na dan oduzimanja, valorizovan na opisani način. Za oduzeto preduzeće koje ima suvlasnike, vrednost predmeta obeštećenja deli se na suvlasnike srazmerno učešću u vlasništvu na tom preduzeću.
Po odredbama zakona može se ostvariti ukupno obeštećenje po osnovu oduzete imovine jednog bivšeg vlasnika, po svim osnovima, koje, u opštem interesu, ne može preći iznos od 500.000 evra. U slučaju kad jedan zakonski naslednik ostvaruje pravo po osnovu oduzete imovine od više bivših vlasnika, obeštećenje nasledniku po osnovu svih bivših vlasnika, ne može preći iznos od 500.000 evra. Republika Srbija će isplatiti bespovratno akontaciju obeštećenja u novcu bivšem vlasniku, u iznosu od 10 % od osnovice obeštećenja po svim osnovima bivšeg vlasnika. Iznos akontacije ne može biti veći od 10.000 evra po bivšem vlasniku po svim osnovima a za iznos isplaćene akontacije umanjiće se obeštećenje u vidu obveznica.
Oblik i ukupan obim obeštećenja u vidu državnih obveznica Republike Srbije i u novcu za isplatu akontacije obeštećenja određen je članom 30. zakona, tako da ne sme da ugrozi makroekonomsku stabilnost i privredni rast Republike Srbije. Za ove namene opredeljen je iznos od dve milijarde evra, uvećan za zbir pripadajućih kamata za sve korisnike obeštećenja, obračunatih po kamatnoj stopi od 2% godišnje, za period od 1. januara 2015. godine do rokova dospeća utvrđenih zakonom.
Radi regulisanja javnog duga koji nastaje po osnovu obeštećenja Republika Srbija će emitovati obveznice koje glase na ime i prenosive su. Obveznice glase na evro, dospevaju u roku od 15 godina i isplaćuju se u godišnjim ratama počev od 2015. godine, osim obveznica za lica koja su na dan stupanja na snagu zakona starija od 70 godina, koje dospevaju u roku od pet godina, odnosno lica koja koju su na dan stupanja na snagu akona starija od 65 godina, koje dospevaju u roku od 10 godina. Promet obveznica emitovanih u skladu sa zakonom je slobodan i oslobođen je svake vrste poreza
Zakonom su određeni i izvori sredstava za izmirenje obaveza po osnovu izdatih obveznica i isplate novčane akontacije.
5. Postupak vraćanja imovine i obeštećenja
Postupak za vraćanje imovine i obeštećenje, propisan je Glavom IV Zakona. Precizirano je ko može biti stranka u postupku i podnosilac zahteva, nadležnost, postupak objave javnog poziva za podnošenje zahteva za vraćanje imovine, način podnošenja, sadržina i rokovi za podnošenje zahteva, dokazi koji se prilažu, sam tok postupka, donošenje rešenja kao i pravna sredstva.
Na osnovu pravnosnažnog rešenja o vraćanju imovine vlasnik ima pravo da upiše svojinu na predmetnoj nepokretnosti. Na osnovu pravnosnažnog rešenja o vraćanju imovine čiji je obveznik vraćanja društvo kapitala ili zadruga u postupku stečaja, odnosno likvidacije, bivši vlasnik ima pravo da zahteva izlučenje iz stečajne, odnosno likvidacione mase stečajnog, odnosno likvidacionog dužnika.
Sticanje imovine i ostvarivanje obeštećenja po ovom zakonu ne podleže plaćanju ni jedne vrste poreza, administrativnih i sudskih taksi. Podnosilac zahteva snosi troškove postupka, osim troškova za rad i pružanje usluga Republičkog geodetskog zavoda, koji padaju na teret tog organa.
Radi vođenja postupka i odlučivanja o zahtevima za vraćanje imovine, kao i radi isplate novčane naknade i obeštećenja i obavljanja drugih poslova utvrđenih zakonom, osnovana je Agencija za restituciju koja će početi sa radom do 1. januara 2012. godine. Agencija će preuzeti predmete, sredstva za rad, arhivu i zaposlene u Direkciji za restituciju. Agencija ima sedište u Beogradu i područne jedinice u Beogradu, Kragujevcu, Nišu i Novom Sadu. Agencija obavlja poslove koji se odnose i na zakona kojim se uređuje vraćanje imovine crkvama i verskim zajednicama.
Svi organi Republike Srbije, organi autonomne pokrajine, organi jedinice lokalne samouprave i drugi organi i organizacije, dužni su da u okviru svojih nadležnosti i bez odlaganja, a najkasnije u roku od 30 dana od dana podnošenja zahteva za izdavanje, izdaju svu potrebnu dokumentaciju i podatke kojima raspolažu, uz pretnju novčane kazne za prekršaj.
6. Komentar
Iako se na donošenje zakona čekalo veoma dugo, opšti zaključak je da ovim propisom može na neki način biti rešeno pitanje restitucije, ali neće biti ispravljene sve nepravde, dok će njegovom primenom verovatno biti učinjene i neke nove. U ovom tekstu ne postoji namera da se sudi i presuđuje, niti daje konačan stav i mišljenje, već da se problem izloži i da na razmatranje.
Zakonodavac jeste bio u nezavidnoj situaciji da podmiri interese svih zainteresovanih grupa, bivših vlasnika, nosilaca prava na oduzetoj imovini, privatizovanih privrednih subjekta, pa i same države, odonoso poreskih obveznika, koji će u krajnjem ishodu snositi trošak po osnovu vraćanja oduzete imovine.
Zamerka se kreće prvenstveno u načinu izjednačavanja propisa i akata kojima su vršena podržavljenja imovine, kao i osnova i postupaka kojima je to rađeno. Problem je u generealizaciji.
Na primer, ako se u spisak uvrsti propis koji r
guliše oduzimanje ratne dobiti stečene za vreme neprijateljske okupacije, obesmišljava se čitava ideja ispravljanja „istorijske nepravde“. Nijedna država koja je bila pod okupacijom, nakon drugog svetskog rata nije imala razumevanja za ratne profitere, čak naprotiv (uzmimo primere Francuske ili Holandije). Ne želeći da ulazimo u konkretne slučajeve, postavićemo opšte pitanje, da li je moralno vratiti i oduzetu imovinu koja je višestruko uvećana za vreme rata, realizacijom direktnih poslova (proizvodnja opreme i sredstava) za potrebe nemačke vojske (znači neprijateljske, okupacione sile).
Slično je i ako se vraća imovina oduzeta po propisu o suzbijanju nedopuštene trgovine i nedopuštene špekulacije. Ako nešto nije dozvoljeno u određenom trenutku, u pitanju je, znači, neko protivpravno postupanje, bez obzira na društveno-politički sistem koji u tom trenutku važi. I danas se oduzima imovina proistekla iz krivičnih dela. U slučajevima nedopuštene trgovine i nedopuštene špekulacije bi na primer, u postupku trebalo utvrditi da li je oduzeta imovina proistekla iz učinjenog dela ili premašuje ostvarenu korist, u kom slučaju bi moglo biti povraćaja, ukoliko se ne radi o imovinskoj kazni za učinjeno delo.
Dalje, zakonom je predviđeno vraćanje imovine konfiskovane posle 9. marta 1945. godine, pod uslovom da je bivši vlasnik rehabilitovan ili bude rehabilitovan. Trenutno važećim Zakonom o rehabilitaciji (\”Službeni glasniku RS\”, broj 33/2006), koji se primenjuje od 17. aprila 2006. godine uređen je postupak i pravo na rehabilitaciju lica koja su bez sudske ili administrativne odluke ili sudskom ili administrativnom odlukom lišena, iz političkih ili ideoloških razloga, života, slobode ili nekih drugih prava od 6. aprila 1941. godine do dana stupanja na snagu tog zakona, a imala su prebivalište na teritoriji Republike Srbije. Navedenim zakonom su obuhvaćeni politički ili ideološki razlozi, ali se u praksi domaćih sudova taj pojam pokazao kao veoma „rastegljiv“. Navešćemo jedan od primera iz sudske prake, gde je lice osuđeno na zatvorsku kaznu (koju nije izdržalo u celosti) za pokušaj ubistva mesnog partijskog funkcionera, zato što je po sopstvenom priznanju, bio ideološki protivnik nove vlasti i dobio takvo naređenje od svojih istomišljenika. Navedeno lice je skorašnjom presudom rehabilitovano jer je osuđeno iz „političkih i ideoloških razloga“. Može biti da su razlozi njegovog delovanja bili političkih i ideološki, ali delo svakako ne može biti svrstano u tu kategoriju, jer se radi o krivičnom delu učinjenom protiv života i tela, i to nakon završetka rata. Politički i ideološki razlozi ne opravdavaju ubistvo, čak ni za vreme ratnih operacija.
Lica osuđena za dokazane ratne zločine ne mogu biti rehabilitovana, a po tom osnovu ne bi moglo biti ni vraćanja imovine ni obeštećenja. Ovde moramo reći, mnogo lica jeste osuđeno samo zato što su bili pripadnici neke grupe ili politički aktvini pre i za vreme rata, ali ne treba zaboraviti da postoje mnogi slučajevi pravih ratnih zločina.
U zakon je ugrađena i odredba po kojoj pravo na vraćanje imovine ili obeštećenje nema lice koje je bilo pripadnik okupacionih snaga koje su delovale na teritoriji Republike Srbije, za vreme Drugog svetskog rata, kao ni njegovi naslednici, što se na prvi pogled čini logičnim i pravednim rešenjem. Međutim oko ove odredbe, odnosno njenog tumačenja ispao je čak i međudržavni konflikt, jer Republika Mađarska smatra da se takvim zakonskim rešenjem kolektivizira krivica mađarskog naroda i osujećuju pripadnici tog naroda u ostvarenju svojih imovinskih prava, i preti uskraćivanjem podrške za dalje približavanje Srbije Evropskoj uniji. Takav stav se pravda i dodatnim objašnjenjem da postoje i prisilno mobilisana lica (neka čak i srpske nacionalnosti). Poslednje infomacije (prezentovane do dana pisanja ovog teksta), govore da je postignut dogovor i da će pitanje prava na povraćaj imovine, odnosno prava na obeštećenje ovih lica biti rešeno u okviru zakona o rehabilitaciji, koji bi trebao da reguliše rehabilitaciju pripadanika stranih i domaćih oružanih formacija koje su se borile na strani sila osovine (ili su takvim proglašene). Osnovni kriterijum bi trebao biti ratni zločin, odnosno da onaj koji je takvo što činio nema pravo na rehabilitaciju, a samim tim ni na povraćaj imovine ili obeštećenje.
Ovde ipak moramo uzeti neke validne stavove i definicije i pojasniti ovu materiju. Pojam „okupacione snage“ podrazumeva vojnu silu jedne države koja je okupirala (privremeno zauzela) teritoriju druge suverene države. U našem slučaju tu se mogu svrstati i domaći državljani koji su za vreme rata po osnovu podele Kraljevine Jugoslavije između okupacionih sila, postali državljni druge države i služili u vojsci te druge države, ili joj dobrovoljno pristupili, odnosno postali vojnik na bilo koji način, uključujući i prisilnu mobilizaciju. Pitanje za razmatranje je, ako su određene države, odnosno ređimi koji su njima upravljali bili fašistički, tj. nacistički (takvima nedvosmisleno definisani od strane međunarodne zajednice i novih vlasti tih istih država) i sprovodile takvu politiku (koja uključuje i zločine genocida i sl.), da li su dostojni rehabiltacije pripadnici njihovih oružanih snaga, koji nisu lično počinili ratni zločin, samim postojenjem činjenice da su služili u takvoj formaciji, sve i da su prisilno mobilisani. O dobrovoljcima ne treba raspravljati, ali i kod onih koji su tamo zalutali morala je postojati svest o tome gde se nalaze i šta čine. Pristajanje i nereagovanje na zločin je isto tako zločin.
Moramo navesti da ni države koje su sada članice Evropske unije (Češka npr.) nisu vraćale imovinu pripadnicima okupacionoh snaga.
S druge strane, što je mnogo veći problem, nigde nisu pomenuti pripadnici domaćih (srpskih) vojnih formacija koje su se borile na strani sila osovine. Neke od ovih formacija ne može da opravda čak ni klimava konstrukcija „političkih i ideoloških razloga“ ma koliko je slobodno tumačili. Navešćemo kao primer Srpski dobrovoljački korpus, čiji pripadnici su bili isključivo ideološki dobrovoljci, i koji nikada nisu učestvovali u borbama protiv okupacionih snaga (već isključivo za njihov račun), za razliku od, recimo, pripadnika Jugoslovenske vojske u otadžbini koji to u više potvrđenih slučajeva jesu.
Posebna priča su pripadnici oružanih formacija država koje su formirane od strane okupacionih sila i postojale na teritoriji bivše Jugoslavije samo za vreme rata (Srpska državna straža u Srbiji ili Domobrani i Ustaše u Nezavisnoj državi Hrvatskoj). Kakav će biti njihov status, ako uzmemo u obzir karakter tih država i dešavanja na njihovim teritorijama.
Ovaj deo priče završićemo konstatacijom da se nikako ne može biti istovremeno na dve strane, a izbor strane uvek vodi do određenih posledica.
Izjednačavanje osnova i postupaka podržavljenja imovine je takođe sporno. Nacionalizacija na primer, generalno je zamišljena kao podržavljenje uz određenu naknadu, zbog promene društveno-političkog sistema. Ovde ne ulazimo u raspravu da li je takav koncept ispravan, kako su postupci sprovođeni, niti da li je određena naknada bila pravična, da li je i kako isplaćena, što je pitanje za svaki konkretan slučaj. Ali, svakako se ne može generalizovati i reći da se ne uzima u obzir pri utvrđivanju prava na vraćanje imovine, odnosno obeštećenje, naknada isplaćena bivšem vlasniku u novcu ili hartijama od vrednosti i to po na osnovu propisa čijom primenom je imovina oduzeta. Ako je nešto isplaćeno ili dato treba utvrditi koliko, kada i koja je realna vrednost toga što je isplaćeno ili dato u svakom konkretnom slučaju. Pogotovo, ako se već u jednoj od odredbi zakona kaže da fizičko lice koje je zaključilo ugovor o kupoprodaji sa državnim organom u periodu od 1945. do 1958. godine, a za koje se u sudskom postupku utvrdi da je oštećeno visinom kupoprodajne cene, ima pravo na obeštećenje, umanjeno za visinu isplaćene kupoprodajne cene. Zašto se kod jednih uzima u obzir isplaćeno a kod drugih ne?
Takođe, naknada ne mora biti samo u novcu ili imovini. Jedan od pobrojanih propisa čija primena sada predstavljaja osnov za vraćanje imovine ili obeštećenje je, pored varijante procene vrednosti i isplate naknade, predviđao mogućnost sporazuma kojim je bivši vlasnik nepokretnosti koja prelazi u državno vlasništvo u zamenu za svojinu na nepokretnosti i opremu u njoj, mogao da ostvari pravo na zaposlenje za sebe i svoju porodicu, kao i pravo na priznavanje penzijskog staža za godine do tada. Postavićemo pitanje, da li je rešenje egzinstencijalnog problema u vidu redovnih primanja (plata i penzija), nekakva nadoknada?
Na kraju stiče se utisak da je, iako se na njega dugo čekalo, zakon ipak nedorađen, i da će njegova primena doneti brojne probleme u praksi. Drugo pitanje koje se postavlja, je, da li se iza donošenja manjkavih propisa, krije možda namera odugovlačenja postupaka i osporavanja prava pojedinaca u konkretnim slučajevima, prostim komplikovanjem postupka i prevaljivanjem odgovornosti na organe koji postupke sprovode.
Izvor: www.pravniportal.rs