Društvo sudija Srbije, u saradnji sa Organizacijom za evropsku bezbednost i saradnju (OEBS), sprovodi projekat Podrška promovisanju nezavisnosti pravosuđa i diskusije o ustavnim redormama kroz izdavanje Informatora i jačanje veština komunikacije i zagovaranja članova Društva sudija. U okviru ovog projekta, Društvo sudija ima u planu objavljivanje elektronskog Informatora koji će sadržati četiri sveobuhvatne analize određenih pitanja za koje su smatrali da su od značaja za funkcionisanje pravosuđa.
U okviru navedene analize, Društvo sudija Srbije je navelo sledeće:
U konsultativnom procesu za izmene Ustava Republike Srbije u delu koji se odnosi na pravosuđe, koji je trajao od maja 2017. do oktobra 2018. godine, mogle su se čuti ocene izvršne vlasti, ali i pojedinih udruženja građana, da je sudstvo neefikasno, jer se na pravdu čeka, da je nepredvidivo, zbog nejednake primene prava, i neodgovorno, jer samo sebe bira i neprestano se zalaže za nezavisnost, zbog čega ga je potrebno spolja kontrolisati.
S tim u vezi čula su se različita mišljenja o tome kako sudstvo učiniti odgovornijim, odnosno kontrolisanim – počev od nadzora koji bi vršio ombudsman, do kontrolisanja sudskih odluka od strane novoformiranih tela u čijem sastavu bi bile određene sudije i predstavnici drugih pravničkih profesija, potpuno zanemarujući činjenicu da je zakonima Republike Srbije, u skladu sa međunarodnim standardima u oblasti pravosuđa, regulisana i odgovornost sudija. Vladavina prava, između ostalog, znači oraganizaciju jednog društva, odnosno države, na takav način da se svakom građaninu garantuje ostvarivanje ljudskih prava i sloboda, bez obzira na njegovo poreklo, materijalni položaj, stepen obrazovanja, pol, rasu, veroispovest ili bilo koju drugu osobenost. Naravno, to podrazumeva i da je garancija sprovodiva, odnosno da za njeno ostvarenje postoje pravni instrumenti, kao i da se ona zaista i sprovodi.
Zaštitu tih prava pruža nezavisan i nepristrasan sud, odnosno sudija, koji mora imati integritet i sve preduslove, lične i institucionalne, da bi bio u stanju da se odupre svakoj vrsti neprimerenog uticaja. Način obavljanja sudijske funkcije proizilazi pre svega iz prava svakog na pravično suđenje koje je definisano odredbom čl. 32 Ustava Republike Srbije (“Sl. glasnik RS”, br. 98/2006) prema kome Svako ima pravo da nezavisan, nepristrasan i zakonom već ustanovljen sud, pravično i u razumnom roku, javno raspravi i odluči o njegovim pravima i obavezama, osnovanosti sumnje koja je bila razlog za pokretanje postupka, kao i o optužbama protiv njega.
Dakle, iz prava građana proizilaze ovlašćenja i obaveze sudija – da bude nezavisan, nepristrasan, pravičan, efikasan i da omogući javnosti uvid u njegov rad.
Država je stoga u obavezi da stvori uslove koji omogućavaju sudijama da svoju funkciju vrše nepristrasno, odgovorno, pravovremeno i delotvorno.
U funkciji ostvarivanja prava na pravično suđenje i principa nepristrasnosti država je dužna da, pre svega, sudijama pruži odgovarajuće garancije nezavisnosti, institucionalne i faktičke – stalnost sudijske funkcije, nepremestivost,Osnovna načela nezavisnosti sudstva, potvrđena od strane Generalne skupštine Ujedinjenih nacija 1985. godine: Nezavisnost sudstva je zajamčena od države i zaštićena Ustavom i nacionalnim zakonima. Dužnost je svih ustanova, vladinih i drugih, da poštuju nezavisnost sudstva. Sudstvo rešava iznesene slučajeve nepristrasno, na osnovu činjenica i u skladu sa zakonom, bez ikakvih ograničenja, nedostojnih uticaja, podsticaja, pritisaka, pretnji ili uplitanja, posrednih ili neposrednih, bilo od koga i iz bilo kojih razloga. Evropska povelja o zakonu za sudije, Opšta načela, tačka 1.6: Država je obavezna da obezbedi da sudije imaju sva sredstva neophodna za pravilno obavljanje njihovih dužnosti, a posebno da predmete rešavaju u razumnom roku materijalni položaj u skladu sa odgovornošću i dostojanstvom sudijske funkcije, funkcionalni imunitet, kontinuiranu obuku. Neizostavne pratioce i preduslove tih garancija predstavljaju zahtevi društva da sudije budu stručne i odgovorne, kao i da imaju uzorno ponašanje, kako u javnom, tako i u privatnom životu, koje se ne zahteva od ostalih građana. Vrste i sadržina odgovornosti Kao i svi građani i sudije podležu krivičnoj i građanskoj odgovornosti, dok je njihova odgovornost u vezi sa vršenjem sudijske funkcije specifična, upravo imajući u vidu ovlašćenje da odlučuju o pravima i obavezama drugih, ali i obavezu da čuvaju i unapređuju nezavisno vršenje funkcije. Pored toga, sudije su dužne da u svakoj prilici očuvaju poverenje javnosti u svoj rad i sudski sistem u celini.
Krivična odgovornost
U široj javnosti postoji pogrešno mišljenje da sudije ne mogu biti pozvane na krivičnu odgovornost dok vrše sudijsku funkciju jer ih štiti imunitet. Istina je, međutim, da tu vrstu imuniteta – da ne mogu biti pritvoreni, niti da se protiv njih može voditi krivični ili drugi postupak u kome se može izreći kazna zatvora, uživaju narodni poslanici, predsednik Republike i članovi Vlade, za vreme trajanja njihovih mandata, ali ne i sudije. Zbog specfičnosti sudijske funkcije i njenog trajnog karaktera, sudije uživaju imunitet na način da ne mogu biti pozvani na odgovornost za mišljenje ili glasanje izraženo prilikom donošenja sudske odluke, osim ako se radi o krivičnom delu kršenje zakona od strane sudije i ne mogu biti lišeni slobode u postupku pokrenutom zbog krivičnog dela učinjenog u obavljanju sudijske funkcije, bez odobrenja Visokog saveta sudstva. U svemu ostalom, u pogledu krivičnopravne odgovornosti, izjednačeni su sa svim ostalim građanima.
Osnovna načela nezavisnosti sudstva
Krivično delo kršenje zakona od strane sudije (javnog tužioca i njegovog zamenika) može izvršiti samo sudija (javni tužilac i zamenik javnog tužioca) koji u sudskom postupku, u nameri da drugom pribavi kakvu korist ili da mu nanese kakvu štetu, donese nezakonit akt ili na drugi način prekrši zakon. Pored posebnog svojstva izvršioca, za izvršenje ovog dela potrebna je namera, dakle isključene su nenamerne greške, odnosno nehat, što je u skladu i sa evropskim standardima (Mišljenje br. 3 Konsultativnog veća evropskih sudija).
Analogno rešenju Zakona o radu (“Sl. glasnik RS”, br. 24/2005, 61/2005, 54/2009, 32/2013, 75/2014, 13/2017 – odluka US, 113/2017 i 95/2018 – autentično tumačenje) da zaposlenom radni odnos prestaje ako zbog izdržavanja kazne zatvora mora biti odsutan sa posla u trajanju dužem od šest meseci od dana stupanja na izdržavanje kazne, i Zakon o sudijama kao jedan od razloga prestanka sudijske funkcije predviđa razrešenje sudije kada je osuđen za krivično delo na bezuslovnu kaznu zatvora od najmanje šest meseci.
Razlika je u tome što zaposlenom prestaje radni odnos bez obzira da li je na kaznu zatvora u trajnju od šest meseci osuđen zbog učinjenog krivičnog dela ili prekršaja, dok se sudija razrešava samo zbog učinjenog krivičnog dela. Međutim, sudija se, upravo zbog važnosti funkcije koju obavlja, razrešava funkcije i za kažnjivo delo koje ga čini nedostojnim sudijske funkcije, bez obzira da li se radi o krivičnom delu ili prekršaju.
Takođe, zakon propisuje obavezu predsednika prvostepenog suda pred kojim je vođen i okončan krivični postupak protiv sudije da bez odlaganja Visokom savetu sudstva dostavi pravnosnažnu osuđujuću presudu. Inicijativu za razrešenje sudije može podneti svako lice. Postupak za razrešenje vodi Visoki savet sudstva, koji je, pored predsednika suda, predsednika neposredno višeg suda, predsednika Vrhovnog kasacionog suda, organa nadležnih za vrednovanje rada sudija i Disciplinske komisije, takođe ovlašćen i da taj posutpak pokrene.
Postupak za razrešenje sudije je zatvoren za javnost, a Visoki savet sudstva je u obavezi da ga okonča i donese obrazloženu odluku u roku od 45 dana od dana dostavljanja akta kojim se postupak pokreće. Protiv odluke Visokog saveta sudstva o prestanku sudijske funkcije sudija ima pravo žalbe Ustavnom sudu koji može doneti dve vrste odluka – odbiti žalbu sudije ili je usvojiti i poništiti odluku o prestanku sudijske funkcije.
Ovakvo rešenje, međutim, stavlja sudije u nepovoljniji položaj u odnosu na ostale zaposlene, jer o njihovim pravima, u postupku po žalbi ili reviziji, ne odlučuje redovni sud, čije sudije uživaju garancije nezavisnosti, već Ustavni sud koji ima karakter pravno-političke institucije, s obzirom na način izbora sudija tog suda.
Građanska odgovornost
Za štetu koju eventualno prouzrokuje sudija nezakonitim ili nepravilnim radom odgovara Republika Srbija, koja izuzetno, samo ukoliko se dokaže da je šteta učinjena namerno, ima pravo regresa prema sudiji. Identična je situacija i ako je odlukom Ustavnog suda ili Evropskog suda za ljudska prava ili pak drugog međunarodnog suda utvrđeno da su u toku sudskog postupka kršena ljudska prava i osnovne slobode i da je presuda zasnovana na takvom kršenju ili da je presuda izostala zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku, dakle, potrebno je utvrditi nameru sudije da prouzrokuje štetu.
I ovo zakonsko rešenje je u skladu sa međunarodnim standardima, koji se uvek i iznad svega rukovode neophodnošću institucionalnog obezbeđivanja sudijske nezavisnosti. „Načelno, sudije bi trebalo da uživaju apsolutnu slobodu od odgovornosti u pogledu zahteva podnetih zbog odluka donetih u vršenju sudijske funkcije. Sudijske greške, bilo u pogledu nadležnosti ili postupka, u izboru ili primeni prava ili u oceni dokaza, rešavaju se kroz žalbe; drugi sudijski propusti koji ne mogu biti ispravljeni na ovaj način (recimo odugovlačenje) mogu, najviše, dovesti do podnošenja tužbe od strane nezadovoljne stranke protiv države“ (Mišljenje br. 3 CCJE).
Disciplinska odgovornost
Država propisuje i slučajeve kada rad i ponašanje sudija nisu neprihvatljivi u toj meri da je potrebno da budu krivično sankcionisani, ali je ipak neka vrsta sankcije neophodna. Kada sudija nesavesno vrši sudijsku funkciju ili kada je njegovo ponašanje nedostojno sudijske funkcije, na način na koji je to propisano zakonom, on vrši disciplinski prekršaj. Pravno sankcionisanje težih propusta sudija u ponašanju ili u obavljanju njihovog posla (disciplinski prekršaji), organi za pokretanje i vođenje disciplinskog postupka, sam taj postupak, mere koje se u njemu mogu izreći i posledice koje iz svega toga proističu za sudiju, predstavljaju sistem discplinske odgovornosti sudija. Optužbe ili žalbe protiv sudija, podnete u vezi sa sudijskim i profesionalnim sposobnostima biće brzo i pravedno razmotrene, u odgovoarajućem postupku. Sudija ima pravo na pravično saslušanje.
Početna faza razmatranja slučaja biće poverljiva, osim ako sudija ne zahteva drugačije. Sudija može biti udaljen sa dužnosti ili razrešen samo ako je nepodoban da nastavi sa obavljanjem svoje funkcije zbog nesposobnosti ili nedoličnog ponašanja.
U pogledu disciplinske odgovornosti
Konsultativno veće evropskih sudija smatra da: – u svakoj zemlji bi, zakonom ili poveljom koji se primenjuju na sudije, trebalo definisati, što je konkretnije moguće, propuste koji mogu dovesti do dicsiplinskih sankcija kao i disciplinski postupak koji će se voditi; – u pogledu pokretanja disciplinskog postupka države bi trebalo da uspostave posebno telo ili lice nadležno za prijem pritužbi, prikupljanje izjava od sudija i donošenja odluke da li postoje osnovani razlozi za pokretanje disciplinskog postupka; – disciplinski postupak bi trebalo da se vodi pred nezavisnim telom ili tribunalom, na način koji obezbeđuje puno pravo na odbranu; – ukoliko takvo telo ili tribunal nije u isto vreme i sud, članove takvog tela trebalo bi da imenuje nezavisno telo (sa pretežnom zastupljenošću sudija izabranih na demokratski način od strane ostalih sudija) kao što je opisano u stavu 46 Mišljenja br.1 (2001); – organizacija disciplinskog postupka u svakoj zemlji bi trebalo da bude takva da omogući pravo na žalbu na odluku prvostepenog disciplinskog tela (posebnog tela, tribunala ili suda) sudu; – sankcije koje su takvom telu na raspolaganju trebalo bi da budu definisane koliko god je to precizno oguće, zakonom ili osnovnom poveljom za sudije i trebalo bi da se primenjuju srazmerno.9 Pravosudni sistem Republike Srbije do 1.1.2002. godine nije propisivao sistem disciplinske odgovornosti. Jedino što je moglo biti shvaćeno kao disciplinska sankcija bilo je razrešenje, kao jedan od načina prestanka sudijske funkcije.
Do tada se smatralo da je sudija ili dostojan da obavlja svoju funkciju ili nije, a ponašanja koja bi se iz sadašnje perspektive mogla posmatrati kao disciplinski prekršaji bila su rešavana neformalnim razgovorom sa sudijom, u kome su mu predočavani propusti uočeni u njegovom radu koje je on sam otklanjao.
U suprotnom, stavljana mu je u izgled mogućnost razrešenja, kada je sudija najčešće sam odlučivao da podnese ostavku. Zakon o sudijama koji je stupio na snagu 1.1.2002. godine začeo je sistem disciplinske odgovornosti.
On je uveo novinu time što je ustanovio telo, propisao postupak i uveo dve mere koje praktično predstavljaju disciplinske sankcije – meru upozorenja i meru uklanjanja iz suda od jednog meseca do jedne godine. Sami disciplinski prekršaji nisu bili propisan zakonom, već je Veliko personalno veće, telo Vrhovnog suda, ustanovljeno istim zakonom da bi odlučivalo o navršenju radnog veka sudija i o eventualnim razlozima za razrešenje sudija (dok je samo razrešenje bilo u nadležnosti Narodne skupštine), procenjivalo težinu propusta sudije i ocenjivalo da li je za taj propust primereno izreći navedene mere ili predložiti Narodnoj skupštini razrešenje sudije.
Na pitanja koja nisu regulisana Zakonom o sudijama i Pravilnikom shodno se primenjuju odredbe Zakonika o krivičnom postupku, što nije adekvatno rešenje i trebalo bi ga menjati ili na način da se Pravilnikom reguliše celokupan disciplinski postupak, ili da se eventualno shodno primenjuju odredbe Zakona o opštem upravnom postupku, imajući u vidu razliku između krivičnog dela i disciplinskog prekršaja u pogledu stepena društvene opasnosti. Disciplinski prekršaj je nesavesno vršenje sudijske funkcije ili ponašanje sudije nedostojno sudijske funkcije i mora biti propisan zakonom (čl. 89. st. 1. Zakona o sudijama).
Pravilnik o postupku za utvrđivanje disciplinske odgovornosti sudija i predsednika sudova (Službeni glasnik RS, broj 41/2015)
Disciplinski prekršaji su u Zakonu o sudijama taksativno navedeni i ima ih osamnaest. Težak disciplinski prekršaj je posebno definisan i on postoji u šest slučajeva – ako je usled izvršenja disciplinskog prekršaja došlo do ozbiljnog poremećaja u vršenju sudske vlasti ili obavljanja radnih zadataka u sudu ili do teškog narušavanja ugleda i poverenja javnosti u sudstvo, a naročito do zastarevanja predmeta zbog nesavesnog rada sudije, ili ako je nastupila veća šteta u imovini stranke u postupku, kao i u slučaju ponovljenog disciplinskog prekršaja. Ponovljenim disciplinskim prekršajem smatra se tri puta pravnosnažno utvrđena odgovornost sudije za disciplinski prekršaj. Disciplinski organi su Disciplinski tužilac i njegovi zamenici i Disciplinska komisija, koju čine predsednik i dva člana, a imenuje ih Visoki savet sudstva, iz reda sudija na stalnoj sudijskoj funkciji. Svako može podneti disciplinsku prijavu protiv sudije, odnosno predsednika suda Disciplinskom tužiocu, u pismenoj formi, a prijava pored imena i prezimena sudije, naziva suda u kome obavlja sudijsku funkciju ili funkciju predsednika suda, kratkog opisa radnji sudije ili predsednika suda, mora sadržati i ime i prezime podnosioca prijave, adresu i njegov potpis. Anonimne prijave se odbacuju, kao i prijave koje po nalogu Disciplinskog tužioca nisu uređene ili ako je nastupila zastarelost vođenja disciplinskog postupka. Ukoliko nema dovoljno dokaza za podnošenje predloga za vođenje disciplinskog postupka, Disciplinski tužilac disciplinsku prijavu odbija kao neosnovanu i o tome obaveštava podnosioca prijave. Ukoliko, pak, nađe da postoji opravdana sumnja da je učinjen disciplinski prekršaj, Disciplinski tužilac podnosi Disciplinskoj komisiji predlog za vođenje disciplinskog postupka, a Disciplinska komisija predlog dostavlja sudiji , odnosno predsedniku suda sa dokazima Disciplinskog tužioca. Sudija, odnosno predsednik suda, može angažovati zastupnika, a može i sam da učestvuje u postupku, da se izjasni o predlogu i predloži dokaze. Potom Disciplinska komisija zakazuje disciplinsko ročište, izvodi dokaze, po predlogu stranaka ili po službenoj dužnosti, a po okončanju postupka donosi odluku koja mora biti obrazložena.
Dakle, disciplinski postupak protiv sudije može inicirati svako – učesnik u sudskom postupku, sudija, predsednik suda, advokat, zaposleni u sudu, građanin, ali se pokreće na predlog Disciplinskog tužioca, koji vrši selekciju prijava, da se sudije ne bi našle u situaciji da se protiv njih vodi veliki broj disciplinskih postupaka jer su stranke nezadovoljne ishodom sudskog spora, odnosno sudskog postupka.
Disciplinske sankcije su: javna opomena, umanjenje plate do 50% do jedne godine i zabrana napredovanja u trajanju do tri godine, a izriču se srazmerno težini učinjenog disciplinskog prekršaja. Javna opomena može biti izrečena samo kada se prvi put sudiji utvrdi odgovornost za disciplinski prekršaj. Ukoliko Disciplinska komisija utvrdi odgovornost sudije za težak disciplinski prekršaj pokreće pred Visokim savetom sudstva postupak za njegovo razrešenje. 10 Protiv odluke Disciplinske komisije, Disciplinski tužilac i sudija protiv koga se vodi disciplinski postupak, mogu izjaviti žalbu Visokom savetu sudstva, čija odluka je konačna, a protiv te odluke, sudija kome je izrečena disciplinska sankcija, može voditi upravni spor. Zastarelost vođenja disciplinskog postupka nastupa u roku od dve godine od dana kada je disciplinski prekršaj učinjen. Analizom izveštaja Disciplinske komisije za 2019. i 2020. godinu izvodi se zaključak da je u dva predmeta pokrenut i vođen postupak za razrešenje sudije zbog izvršenog teškog disciplinskog prekršaja iz čl. 90 st. 2 Zakona o sudijama – u jednom slučaju zbog očigledno nekorektnog postupanja prema učesnicima u sudskim postupcima i zaposlenima u sudu i kršenja odredaba Etičkog kodeksa u većoj meri, a u drugom slučaju zbog neopravdanog odugovlačenja postupka.
U istom periodu izrečene su ukupno tri javne opomene, u jednom predmetu izrečena je zabrana napredovanja sudije u trajanju od jedne godine, a u deset slučajeva izrečena je disciplinska sankcija umanjenje plate sudije. Mera zabrane napredovanja izrečena je zbog kršenja odredaba Etičkog kodeksa u većoj meri, a umanjenje zarada zbog neopravdanog nezakazivanja ročišta ili pretresa, neopravdanog odugovlačenja postupka, očigledno nekorektnog postupanja prema učesnicima u sudskim postupcima i zaposlenima u sudu i kršenja odredaba Etičkog kodeksa u većoj meri. Zloupotreba sistema disciplinske odgovornosti I pored činjenice da je u Republici Srbiji disciplinska odgovornost sada uređena zakonom, tako da se unapred zna kakav način rada i ponašanja sudija nije prihvatljiv, ko inicira, a ko podnosi disciplinsku prijavu, ko i u kakvom postupku odlučuje o disciplinskoj odgovornosti sudije, kakav je položaj sudije u tom postupku, kakve su sankcije propisane, u praksi se javljaju različiti izazovi – od zloupotrebe tog sistema od strane predsednika sudova, do zloupotrebe ili nerazumevanja suštine sistema disciplinske odgovornosti sudija od strane druge dve grane vlasti. Neodređenost pojedinih disciplinskih prekršaja, kao što je slučaj sa prekršajem kršenje odredaba Etičkog kodeksa u većoj meri, dvostruko sankcionisanje određenog ponašanja, kao što je to slučaj sa prekršajem neopravdano kašnjenje u izradi odluka, jer za posledicu ima i disciplinski postupak i lošu ocenu prilikom vrednovanja rada sudije il nepoštovanje radnog vremena i dr. teme su o kojima se polemiše u stručnim krugovima, ali svakako prevazilaze obim ovog teksta.
U našoj stručnoj i široj javnosti poznata su dva slučaja podnošenja disciplinskih prijava protiv sudija od strane predsednika sudova jer su sudije odbile da postupe po njihovim nalozima. Prvi od tih slučajeva desio se 2012. godine u vezi sa krivičnim postupkom vođenim protiv biznismena MM, kome je sudija odredio jemstvo od 12 miliona evra i dozvolio mu da jednom ode u inostranstvo, odakle se okrivljeni bez 11 ikakvih problema vratio. U medijima su se sinhronizovano pojavili napisi o sudiji VV, kao plaćeniku okrivljenog. Na takve insinuacije niko nije reagovao, ni predsednik suda, ni Visoki savet sudstva, zbog čega je sudija u više navrata od sredine decembra 2013. godine do kraja aparila 2014. godine odgovarao na pitanja novinara dajući tačnu informaciju i razjašnjenje u vezi sa odlukom koju je u tom slučaju doneo.
Disciplinski tužilac je smatrao da je sudija VVsvojim izjavama datim medijima načnio težak disciplinski prekršaj davanje komentara o sudskim odlukama, postupcima ili predmetima na način suprotan zakonu i Sudskom poslovniku čime je došlo do ozbiljnog poremećaja u vršenju sudske vlasti ili obavljanju radnih zadataka u sudu ili do teškog narušavanja ugleda i poverenja javnosti u sudstvo, tj. da je učinio težak disciplinski prekršaj. U drugom slučaju od 2013. godine, koji je proistekao iz primene koncepta tzv. sertifikacione komisije, projektovane Nacionalnom strategijom reforme pravosuđa za period 2013-2018. godine, odeljenje sudske prakse Apelacionog suda u Kragujevcu nije dopustilo da jedna drugostepena presuda bude ekspedovana iz suda jer je navodno odstupala od stava odeljenja (nije navedeno kog pravnog stava ili kog pravnog shvatanja) i vraćena je tročlanom veću koje je odluku donelo, na ponovno razmatranje.Veće je ostalo pri svojoj odluci pa im je predmet oduzet dopunom godišnjeg rasporeda. Nakon što je sudija kojoj je predmet bio dodeljen u rad otišla u penziju, predmet je posle više meseci ponovo vraćen u rad istom veću sa nalogom da bude rešen u što kraćem roku. Veće je odmah donelo istovetnu odluku uz zahtev da odluka konačno bude ekspedovana iz suda. Po isteku 2013. godine to veće je rasformirano, a predmet ponovo oduzet od sudije izvestioca, dodeljen u rad novom sudiji, koji je otvorio raspravu i doneo suštinski istu odluku. Članovi pomenutog veća, sudije OJ i NV su, zbog ugrožavanja sudijske nezavisnosti, Visokom savetu sudstva podneli pritužbu, dok je vršilac funkcije predsednika Apelacionog suda u Kragujevcu suda protiv tih sudija podneo disciplinsku prijavu. Stav sudija, kao i Društva sudija, bio je da su u oba ova slučaja predsednici suda, zahtevajući od sudija da izmene već donete sudske odluke, narušili tzv. unutrašnju nezavisnost sudija, jer sudije nisu dužne da bilo kome, pa ni predsednicima sudova, objašnjavaju svoja pravna shvatanja i utvrđeno činjenično stanje, osim u obrazloženju sudske odluke, a posebno ne da pod njihovim uticajem odluke menjaju. Nažalost, prilikom odlučivanja o pritužbama sudija, u istim tim slučajevima, da im je ugrožena nezavisnost, Visoki savet sudstva je imao drugačiji stav. Dakle, nezadovoljni otporom sudija, koji su s pravom branili sudijsku nezavisnost, predsednici sudova su protiv njih podneli disciplinske prijave. Jednu od prijava disciplinski tužilac je odbacio jer nije našao da u ponašanju sudija postoje elementi disciplinskog prekršaja (u tzv. kragujevačkom slučaju), dok je u drugom slučaju (sudije Vučinića) pokrenuo disciplinski postupak protiv sudije, ali je Disciplinska komisija odbila prijavu kao neosnovanu. Međutim, odlučujući o žalbi Disciplinskog tužioca u slučaju VV, Visoki savet sudstva je najpre doneo novi Pravilnik o postupku utvrđivanja disciplinske 14 Nacionalna strategija reforme pravosuđa, Službeni glasnik RS, br. 57/2013. 12 odgovornosti sudija i predsednika sudova (Službeni glasnik Republike Srbije br. 41/15), njime za sebe uspostavio ovlašćenje da preinači odluku disciplinske komisije, a zatim preinačio rešenje Disciplinske komisije i sudiju oglasio odgovornim za učinjeni disciplinski prekršaj davanje komentara o sudskim odlukama, postupcima ili predmetima u sredstvima javnog informisanja na način suprotan zakonu i Sudskom poslovniku (dakle ne težak disciplinski prekršaj koji mu je stavljen na teret). Odluku Saveta Upravni sud je u postupku po tužbi sudije poništio i predmet vratio Visokom savetu koji je obustavio postupak usled zastarelosti vođenja disciplinskog prekršaja. Ta dva slučaja su pokazala da postoji nerazumevanje sistema disciplinske odgovornosti sudija, odnosno da on može biti i zloupotrebljen.
Nije namera zakonodavca bila, niti je to svrha pravila o disciplinskoj odgovornosti, da se sudije disciplinuju na način da im se ugrožava nezavisnost i nepristrasnost i omogućava vršenje neprimerenih uticaja na njih u pogledu vršenja sudijske funkcije. Svrha disciplinske odgovornosti je da se sudija opomene ili kazni zbog neprimerenog ponašanja prilikom obavljanja funkcije, u toku sudskog postupka i u odnosu na učesnike u sudskom postupku ili nekog propusta u radu, a koji ugrožava autoritet i nepristrasnost suda, uz uslov da se time ne ugrozi sudijska nezavisnost.
Drugi problem koji je prisutan u sistemu disciplinske odgovornosti kod nas, a koji takođe ugrožava sudijsku nezavisnost, je propisivanje disciplinskih prekršaja zbog navodnog nepoštovanja rokova i to drugim zakonima, a ne Zakonom o sudijama. Naime, procesnim zakonima se propisuju rokovi za postupanje sudija, često i nerazumno kratki, a istovremeno određuje da je nepoštovanje tih rokova disciplinski prekršaj (Zakon o parničnom postupku, Zakon o izvršenju i obezbeđenju), zanemarujući uslove u kojima sudija radi, a za koje uslove su odgovorne zakonodavna i izvršna vlast. Kakva će biti nadležnost suda, a time i priliv predmeta po sudiji, koliku će pomoć sudija imati prilikom rešavanja tih predmeta, odnosno opterećenje sudija poslom, sve to zavisi od političkih vlasti koje pripremaju i donose zakone kojima se ta pitanja uređuju i naravno, određuju budžet kojim će sudstvo raspolagati. Pojedine sudije, pre svega one koje su preopterećene brojem predmeta, koje nemaju stručnu pomoć sudijskih saradnika i sl. u stalnoj su neizvesnosti za svoj položaj, što može proizvesti različite posledice u smislu da se građanima ugrožava pravo na pravično suđenje garantovano Ustavom.
Zakon o parničnom postupku (“Sl. glasnik RS”, br. 72/2011, 49/2013 – odluka US, 74/2013 – odluka US, 55/2014, 87/2018 i 18/2020) svojim opštim odredbama (član 10) propisuje pravo stranke da sud odluči o njenim zahtevima i predlozima u razumnom roku (stav 1), dužnost suda da postupak sprovede bez odugovlačenja, u skladu sa prethodno određenim vremenskim okvirom za preduzimanje parničnih radnji i sa što manje troškova (stav 2), kao i da je nepostupanje sudije u vremenskom okviru osnov za pokretanje disciplinskog postupka u skladu sa odredbama Zakona o sudijama (stav 3).
Iako citirana odredba stava trećeg upućuje na primenu Zakona o sudijama, propisivanje rokova za postupanje, uz potpuno zanemarivanje broja predmeta kojima je 15 Zakon o parničnom postupku, Službeni glasnik RS, br. 72/2011, 49/2013 – odluka Ustavnog suda, 74/2013 – odluka Ustavnog suda, 55/2014, 87/2018, 18/2020. zadužen sudija ili sudsko veće i uslova u kojima oni rade, omogućava da svaki sudija postane „meta“ disciplinskog tužioca i ugrožava nezavisnost sudija.
Tako je, na primer, ustanovljena obaveza sudija da rešenjem određuju vrstu i broj radnji i rokove u kojima će okončati: prvostepeni postupak (član 308. stav 4, drugostepeni postupak – rok koji sebi odredi kada otvori drugostepenu raspravu (član 383. stav 5), kao i obaveza sudija da poštuju vremenski okvir koji su odredili (član 309. stav 4). Isto tako, drugostepenim sudovima se zakonom „naređuje“ da završe predmet u roku od devet meseci (član 383. stav 2), a nepostupanje sudija u tom roku je osnov za disciplinski postupak protiv predsednika veća, u skladu sa odredbama Zakona o sudijama (član 383. stav 7).
Zakon o izvršenju i obezbeđenju (“Sl. glasnik RS”, br. 106/2015, 106/2016 – autentično tumačenje, 113/2017 – autentično tumačenje i 54/2019) donet je u cilju ubrzanja izvršnog postupka i rasterećenja sudova prenošenjem nadležnosti sprovođenja izvršenja javnim izvršiteljima, ali i radi obezbeđenja, u što većoj meri, pravičnosti i zakonitosti izvršnog postupka, uvođenjem žalbe i povećanjem situacija u kojima se može izjaviti prigovor. NJime je propisana hitnost postupanja (član 15. stav 1) i dužnost suda da odluči u određenim rokovima, na primer, u roku od 8 dana i da donetu odluku otpravi u narednih 5 radnih dana (član 15. stav 4), odnosno u roku od 15 dana, uz dužnost otpravljanja odluke u daljem roku od tri dana pod uslovima iz člana 87, kao i dužnost drugostepenog suda da odluči o žalbi u roku od 15 ili 30 dana, pod uslovima propisanim članom 79 i 84; rokovi su propisani i odredbama članova 92. stav 1, 96. stav1, 148. stav 5, 400, 401. stav 1. Odredbom člana 16. direktno je propisana odgovornost sudija za nepostupanje u propisanim rokovima i disciplinski prekršaj: „Nepostupanje sudija u rokovima za donošenje odluka koji su određeni ovim Zakonom predstavlja disciplinski prekršaj sudije“ Takva pozitivnopravna rešenja su očigledno posledica insistiranja druge dve grane vlasti na efikasnosti sudstva koja se pogrešno shvata kao rešavanje što većeg broja sudskih slučajeva u što kraćem roku, suprotno međunarodnom standardu koji efikasnost definiše kao donošenje kvalitetnih odluka u razumnom roku nakon pravičnog razmatranja slučaja.
Osim toga, kako se istom smernicom planira izmena ZPP kao jedna od mera za unapređenje efikasnosti, a u vezi sa dugogodišnjim insistiranjem da je neefikasnost najkrupniji problem u pravosuđu Srbije, Društvo sudija i ovom prilikom naglašava da u funkcionisanju sudova u Srbiji postoje četiri osnovna problema: nedovoljna (institucionalna i stvarna) nezavisnost sudstva, manjkava obuka sudija (naročito stalna), neravnomerno opterećenje sudija i sudova, i neusaglašen i nekvalitetan zakonski okvir.
Svi ostali problemi u sudstvu Srbije, pa i neažurnost, stari predmeti, neujednačene sudske odluke, proizlaze iz navedenih, i zato je potrebno poći od rešavanja navedena četiri osnovna problema. Kada budu stvoreni uslovi za potpuniju nezavisnost sudija i sudova, za njihovu bolju obuku i njihovo ravnomernije opterećenje, a zakoni budu kvalitetniji i usaglašeni, popraviće se i efikasnost i predvidivost i dostupnost sudskog sistema, a time i poverenje građana u sudije i sudove.
Za gore iznetu tvrdnju postoje i egzaktni podaci. Naime, presude Evropskog suda za ljudska prava svojevrsno su „ogledalo“ sudstva. Od ukupno 221 predmeta u kojima je doneo meritornu odluku protiv Srbije zaključno sa 2020. godinom, ESLJP je u 199 našao povredu bar jednog od prava garantovanih Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, od čega je u 52 14 predmeta utvrdio postojanje povrede prava na suđenje u razumnom roku (23% od svih donetih odluka). Nasuprot tome, u svim ostalim slučajevima utvrđena je povreda ostalih prava, između ostalih, npr: na pravično suđenje u 33 predmeta (15% od svih donetih odluka), prava na pravno sredstvo u 18 predmeta (8%). Pravo na imovinu povređeno je u čak 79 predmeta (36%), dakle u daleko značajnijem broju nego pravo na suđenje u razumnom roku. To što je u 73 slučaja (u trećini) konstatovano da postoji problem sa izvršenjem sudskih odluka, pogotovo u tzv. repetitivnim slučajevima, prvenstveno je odgovornost same države, jer su sudovi u tim postupcima već pravnosnažno presudili. Stoga se tvrdnji da je neefikasnost jedan od najvećih problema srpskog sudstva daje nepotrebno velik značaj, čime se zapostavljaju ostala, važnija pitanja, čija rešenja, posledično, unapređuju i efikasnost sudstva.
Očigledno je da je problem u nečemu drugom – u kvalitetu pravne zaštite, odnosno u nedovoljnoj nezavisnosti i stručnosti sudija, uslovima u kojima rade i zakonima koje primenjuju. Dakle, navedena struktura utvrđenih povreda jasno ukazuje da je kvalitet pravde, a ne brzina, osnovno što treba unaprediti u pravosuđu Srbije.
S tim u vezi, Društvo sudija primećuje i pozdravlja činjenicu da Strategija razvoja pravosuđa 2020-2025 godine (u daljem tekstu: SRP 2020-2025), koja se delom sprovodi kroz revidirani AP 23, konstatuje značaj koji procesni zakoni imaju za građane i pravne subjekte, kao učesnike u postupku, jer im omogućavaju ostvarenje i zaštitu njihovih prava, te u okviru posebnog cilja.
Efikasnost pravosuđa takođe prepoznaje potrebu da se u jednakoj meri unapredi i kvalitet suđenja. S prethodnim u vezi, važno je imati u vidu da se merama predloženim u cilju bržeg okončanja sudskih postupaka ne sme na bilo koji način dovoditi u pitanje kvalitet suđenja. Unapređenje efikasnosti pravosuđa nije moguće ukoliko se na sveobuhvatan način ne pristupi i rešavanju problema neravnomerne i prevelike opterećenosti pojedinih sudova, pre svega rešavanju problema izuzetne opterećenosti sudova na području grada Beograda (tri osnovna suda i Višeg suda u Beogradu) u parničnoj materiji.
Naime, u parničnim odeljenjima osnovnih sudova u Srbiji (njih 66) na kraju 2020. godine ostalo je nerešeno po sudiji: 60 predmeta u Valjevu, 74 u Majdanpeku, 86 u Paraćinu, 88 u Negotinu, 89 u Boru, naspram 320 predmeta po sudiji u Nišu, 343 u Kragujevcu, 353 u Novom Sadu, 544 u Leskovcu, 546 u Smederevu, 772 u Lebanu, 838 u Velikoj Plani. Zaprepašćujući podatak je da je u istom momentu u Prvom osnovnom sudu u Beogradu ostalo čak po 1.092 predmeta po sudiji (ukupno 69.827 predmeta u parničnoj materiji) a u Trećem osnovnom sudu uBeogradu po 2.294 predmeta na svakog od 27 sudija u parničnoj materiji (ukupno 61.951 predmeta u parničnoj materiji). Trend opterećenja i brzina kojom se to dešava u pomenutim osnovnim sudovima u Beogradu su alarmantni. Ovo pokazuju podaci iz prethodne 2019. godine, kada je na kraju te godine u Prvom osnovnom sudu u Beogradu, u parničnoj materiji, ostalo 627 predmeta po sudiji (a ukupno u radu 35.717 nerešenih predmeta), a u Trećem osnovnom sudu u Beogradu 1.953 predmeta na svakog od 13 sudija u parničnoj materiji (ukupno 25.389).
Dakle, broj predmeta prispelih u sud porastao je od 2019. do 2020. godine u takvoj meri da ga ni duplo više sudija ne samo nije moglo savladati, već je na kraju 2020. godine preostalo dva i po puta više predmeta. Pri tome, sudije u beogradskim osnovnim sudovima su za sve to vreme rešavale dvostruko do trostruko veći broj predmeta mesečno od onog koji je propisan kao njihova mesečna norma. Slična je situacija i sa 25 viših sudova u Srbiji, koji u parničnoj materiji imaju i prvostepenu i drugostepenu materiju. U prvostepenoj parničnoj materiji viših sudova ostalo je prosečno po sudiji po: 22 predmeta u Pančevu, 11 u Jagodini, 10 u Negotinu, 7 u Požarevcu, i po nešto manje od 5 u Pirotu i Zaječaru, naspram 45 predmeta u Nišu, 61 u Kragujevcu, 64 u Kraljevu, 143 u Novom Sadu, 191 u Valjevu i 225 u Beogradu. U drugostepenoj građanskoj materiji viših sudova ostalo je prosečno po sudiji po: 3 u Požarevcu, 8 u Pančevu, 12 u Negotinu, 20 u Zaječaru, 27 u Jagodini, 45 u Pirotu, naspram 178 u Valjevu, 233 u Nišu, 234 u Kraljevu, 1578 u Kragujevcu, 1692 u Beogradu i 1909 u Novom Sadu. Sveukupno, od ukupnog broja parničnih predmeta u višim sudovima u Srbiji na kraju 2020. godine u prvostepenoj materiji preostalo je 8.336, od čega ih je u Višem sudu u Beogradu preostalo 5.855 (70%), dok je u drugostepenoj materiji preostalo ukupno 68.252, od čega ih je u Višem sudu u Beogradu preostalo 37.234 (54,55%). 1.3.3. Budući da je na kraju 2020. godine u svim višim sudovima radilo 351 sudija kojima je preostalo ukupno 94.776 predmeta, a da je na 101 sudiju (29%) u Višem sudu u Beogradu preostalo 50.461 predmeta (53%), to znači da su sudije u Višem sudu u Beogradu nesrazmerno više opterećene od ostalih sudova tog stepena – njih 29% (u odnosu na broj svih sudija viših sudova u Srbiji) zaduženo je sa 53% svih predmeta viših sudova u Srbiji. Ili obratno, 71% sudija u preostalim višim sudovima u Srbiji rešava 47% svih predmeta viših sudova u Srbiji. 1.3.4. Do istog, samo još upečatljivijeg zaključka dolazi se i u pogledu osnovnih sudova i prevelikog i nesrazmerno većeg opterećenja u beogradskim osnovnim sudovima u odnosu na ostale osnovne sudove u Srbiji. Naime, na kraju 2020. godine u osnovnim sudovima ostalo je 743.869 predmeta, od kojih 471.908 predmeta (63,44%) u tri osnovna suda u Beogradu u kojima je, od 1181 sudije u svih 66.
Etička odgovornost
Za razliku od disciplinske odgovornosti, gde država standarde za način rada i ponašanja sudija određuje na negativan način – kako sudija ne bi smeo da se ponaša, i neprihvatljivo ponašanje zakonom sankcioniše, etička odgovornost i standardi sudijske etike, tzv. etički kodeksi sudija se baziraju na moralu, kao opšteusvojenoj svesti o idealnom ponašanju, praćeni su moralnom „sankcijom“ i određeni na pozitivan način – kako bi sudija trebalo da se ponaša. Prvi Kodeks sudijske etike u Republici Srbiji donelo je i usvojilo Društvo sudija Srbije 1998. godine, kao prvo strukovno udruženje sudija, godinu dana nakon što je osnovano, upravo svesno ozbiljnosti sudijske funkcije i činjenice da nasuprot nezavisnosti stoji sudijska odgovornost i da bi sudija trebalo da bude uzor u društvu u svakom pogledu. Kodeks je imao 10 „kanona“ koje su članovi Društva sudija prihvatili kao standarde svoga rada i ponašanja. Oni su bili propisani u formi imperativa: budi: nezavisan, pravedan, profesionalan, slobodan, hrabar, doličan, nepodmitljiv, posvećen, apolitičan i odan Kodeksu, što asocira na deset Božijih zapovesti, kako po broju, tako i po formi zapovednog načina. Kodeks je važio samo za članove Društva sudija Srbije, a ne za sve sudije u Republici Srbiji.
Kodeks je potom, u skladu sa preporukama Konsultativnog veća evropskih sudija zamenjen Standardima sudijske etike18 koji sadrže šest „kanona“: nezavisnost, nepristrasnost, profesionalnost, integritet, posvećenost i odanost Standardima sudijske etike. Svaki kanon sadrži principe kojih bi sudija trebalo da se pridržava u radu i životu i oni bi trebalo da postanu filozofija i način života svih sudija. Statutom Društva sudija ustanovljen je Savet za etička pitanja koji daje mišljenja o usklađenosti određenog ponašanja sa standardima sudijske etike. Savet daje odgovore na etičke dileme sudija ili etičke dileme o sudijama. Svako (građanin, udruženje, institucija ili sudija) može da zatraži od Saveta mišljenje o tome da li je određeno ponašanje sudije u skladu sa Standardima sudijske etike.
U međuvremenu, Visoki savet sudstva je, u skladu sa dužnošću propisanom Zakonom o Visokom savetu sudstva (čl. 13. i 59), doneo Etički kodeks sudija koji važi i primenjuje se na sve sudije.20 Oblast sudijske etike u Srbiji prvi put se zakonski reguliše odredbama Zakona o sudijama koji se primenjuje od 1.1.2010. godine, koje obavezuju sudije da se u svakoj osnovnih sudova u Srbiji, radilo 234 sudije (19%). Dakle, na kraju 2020. godine 19% sudija u beogradskim osnovnim sudovima (u odnosu na ukupan broj sudija u osnovnim sudovima u Srbiji) zaduženo je sa 63,44% od ukupnog broja predmeta svih osnovnih sudova u Srbiji (dok je 81% sudija u preostalim osnovnim sudovima u Srbiji zaduženo sa 35,6% predmeta osnovnih sudova u Srbiji).
Mišljenja Saveta za etička pitanja Društva sudija Srbije Etički kodeks, Službeni glasnik RS, broj 96/2010 i 90/2021. 16 prilici pridržavaju Etičkog kodeksa koji donosi Visoki savet sudstva, koji takođe odlučuje i koji su postupci sudija oprečni dostojanstvu i nezavisnosti sudije i štetni po ugled suda, na osnovu Etičkog kodeksa (čl. 3. stav 4. i 30. stav 4. Zakona). Visoki savet sudstva je tek krajem 2010. godine usvojio Etički kodeks sudija, po sadržini sličan Standardima sudijske etike Društva sudija Srbije, a po uzoru na Bangalorske principe, određujući da se njime utvrđuju pravila ponašanja sudija u cilju očuvanja i unapređenja dostojanstva i ugleda sudije i sudstva. Etički kodeks, kao i Standardi sudijske etike, za kanone postavlja: nezavisnost, nepristrasnost, stručnost i odgovornost (profesionalizam), dostojanstvenost (integritet), posvećenost i odanost principima Etičkog kodeksa (Standardima sudijske etike), s tim što ima i sedmi kanon – slobodu udruživanja, radi zaštite i očuvanja sudijske samostalnosti i nezavisnosti. Da sudije u Srbiji odlično znaju kako bi trebalo da se ponašaju u obavljanju sudijske funkcije i uopšte u životu pokazalo je istraživanje koje je Društvo sudija Srbije sprovelo 2016. godine, kada se, bez ponuđenih odgovora, iskristalisalo da idealni sudija, sudija koji ispunjava zahteve Etičkog kodeksa, mora da poseduje tri osobine: stručnost, nezavisnost i poštenje. Ali, šta se dešava ukoliko neki sudija ne poštuje etičke principe, ukoliko se ponaša suprotno Etičkom kodeksu ili ima određene etičke dileme? Do formiranja Etičkog odbora Visokog saveta sudstva u oktobru 2021. godine nije se ni moglo pratiti poštovanje i primena Etičkog kodeksa koji je usvojio Visoki savet sudstva, osim u okviru sistema disciplinske odgovornosti, s obzirom da je jedan od disciplinskih prekršaja i kršenje Etičkog kodeksa u većoj meri.
Pravilnikom o radu Etičkog odbora Visokog saveta sudstva je propisano da Etički odbor ima sedam članova imenovanih od strane Visokog saveta sudstva iz reda sudija i sudija u penziji, te da donosi načelna mišljenja kada utvrdi da je to od značaja za pravilnu, doslednu i ujednačenu primenu Etičkog kodeksa i smernica kojima bliže tumači značenje i cilj odredaba Etičkog kodeksa radi edukacije sudija, kao i radi prevencije kršenja etičkih principa i pravila ponašanja sadržanih u Kodeksu. Etički odbor među svojim članovima može imenovati i jednog ili više poverljivih savetnika radi obavljanja poverljivog savetovanja sa sudijama o primeni etičkih principa i pravila ponašanja utvrđenih Etičkim kodeksom, u konkretnom pojedinačnom slučaju.
Savetu za etička pitanja Društva sudija Srbije može da se obrati svako (građanin, udruženje, sudija, neka institucija), Etičkom odboru Visokog saveta sudstva može da se obrati samo sudija, što možda i nije adekvatno rešenje, ali ne znači da se u budućnosti neće menjati. Konsultativno veće evropskih sudija, u pogledu standarda sudijskog ponašanja, smatra da : – u svojim aktivnostima sudije bi trebalo da se rukovede načelima porofesionalnog ponašanja, – ta načela bi trebalo da ponude smernice sudijama kako da postupaju i na taj način im omoguće da prebrode teškoće sa kojima se suočavaju u pogledu nezavisnosti i nepristrasnosti, – navedena načela bi trebalo da budu iznedrena od strane samih sudija i da budu potpuno odvojena od disciplinskog sistema, – poželjno je da se u svakoj zemlji osnuje jedno ili više tela ili lica u okviru sudstva radi davanja saveta sudijama koje se suočavaju sa problemom povezanim sa profesionalnom etikom ili nespojivošću vansudskih aktivnosti sa njihovom funkcijom.
Upoređujući mišljenje Konsultativnog veća evropskih sudija o standardima sudijskog ponašanja sa sistemom etičke odgovornosti sudija u Srbiji može se zaključiti da sistem, u skladu sa tim standardima, postoji od 2003. godine, da je u međuvremenu unapređen i konačno, da je u potpunosti institucionalizovan donošenjem Etičkog kodeksa i formiranjem Etičkog odbora Visokog saveta sudstva i imenovanjem sudije za poverljivo savetovanje. Zaključak Polazeći od uloge u društvu koja je sudijama poverena, da štite slobode i prava građana, zakonom utvrđena prava i interese pravnih subjekata i obezbeđuju ustavnost i zakonitost, rečju da sprovode pravdu i čuvaju i unapređuju pravnu državu, sudije podležu višim stručnim i moralnim standardima od ostalih građana, pa i od ostalih funkcionera, kao i posebnom sistemu odgovornosti.
Društvo sudija Srbije je bilo prvi zagovornik uređenja pravnog sistema koji omogućuje dobro funkcionisanje sudstva – razvijanja sistema obuke, uspostavljanja sistema vrednovanja rada sudija, sistema disciplinske odgovornosti, kao i usvajanja standarda u pogledu ponašanja sudija u vršenju sudijske funkcije, kao i u javnom i privatnom životu, i taj sistem je zaživeo. U međuvremenu su sve ove oblasti i uređene zakonom. Nesumnjivo je da i dalje ima prostora za unapređenje celokupnog sudskog sistema, ali je činjenica i da je sistem, pa i onaj koji se tiče odgovornosti sudija, u osnovi uspostavljen u skladu sa međunarodnim standardima u oblasti pravosuđa. U uslovima u kojima sudije u Srbiji danas obavljaju svoju funkciju – česte izmene zakona, njihova neusaglašenost, preopterećenost brojem predmeta, neadekvatni uslovi rada, nedovoljan broj sudijskih pripravnika, pomoćnika i ostalog sudskog osoblja, neodgovarajući materijalni položaj, neregulisan radnopravni status, nedostatak odgovarajuće kontinuirane obuke, razne vrste pritisaka – sve bi to na prvi pogled moglo dovesti u pitanje opravdanost postojanja sistema odgovornosti, u međuvremenu uspostavljenog i na institucionalnom nivou.
Međutim, od sudije se, razumljivo i opravdano, UVEK očekuje više, i kada je u pitanju odnos prema radu i kada je u pitanju ponašanje, kako u sudskom postupku, tako i u javnom, ali i u privatnom životu. Da su sudije u Srbiji toga svesne govori okolnost da su same inicirale uspostavljanje sistema odgovornosti, kao i da preduzimaju aktivnosti da se on unapredi.
Izvor: Izvod iz propisa preuzet iz pravne baze Propis Soft, redakcija Profi Sistem Com.
Izvor: Analiza odgovornosti sudija, Snežana Bjelogrlić, Sajt Društva sudija Srbije (www.sudije.rs).