Zaštitnik građana smatra da bi odredbu člana 294. stava 2. Zakonika o krivičnom postupku trebalo dopuniti na taj način što bi se propisalo da razlozi zbog kojih je javni tužilac odložio saslušanje osumnjičenog i odredio njegovo zadržavanje najduže 48 časova od časa njegovog hapšenja ili odazivanja na poziv, budu navedeni kao obavezni deo rešenja o zadržavanju, stoji u Inicijativi za dopunu Zakonika o krivičnom postupku, koju je Zaštitnik građana podneo Vladi i Narodnoj skupštini Republike Srbije
U članu 294. stavu 2. Zakonika o krivičnom postupku („Službeni glasnik Republike Srbije“, br. 72/2011, 101/2011, 121/2012, 32/2013, 45/2013 i 55/2014) stoji:
„O zadržavanju, javni tužilac ili, po njegovom odobrenju, policija odmah, a najkasnije u roku od dva časa od kada je osumnjičenom saopšteno da je zadržan, donosi i uručuje rešenje. U rešenju moraju biti navedeni delo za koje se osumnjičeni tereti, osnovi sumnje, dan i čas lišenja slobode ili odazivanja pozivu, kao i vreme početka zadržavanja“.
Članovima 294. stavovima 1. i 2. Zakonika o krivičnom postupku propisano je da je lice uhapšeno u skladu sa članom 291. stavom 1. i članom 292. stavom 1. tog zakonika, kao i osumnjičenog iz člana 289. stava 1. i 2. tog zakonika, javni tužilac može izuzetno zadržati radi saslušanja najduže 48 časova od časa hapšenja, odnosno odazivanja na poziv, da o zadržavanju javni tužilac ili, po njegovom odobrenju, policija odmah, a najkasnije u roku od dva časa od kada je osumnjičenom saopšteno da je zadržan, donosi i uručuje rešenje, da u rešenju moraju biti navedeni delo za koje se osumnjičeni tereti, osnovi sumnje, dan i čas lišenja slobode ili odazivanja pozivu, kao i vreme početka zadržavanja.
Iz (gramatičkog tumačenja) navedenih odredaba Zakonika o krivičnom postupku proizlazi da uhapšeni i osumnjičeni može biti zadržan radi saslušanja samo izuzetno, da zadržavanje može trajati najduže 48 časova od časa lišenja slobode, da o zadržavanju u roku od dva časa od kada je osumnjičenom saopšteno da je zadržan mora biti doneto rešenje, ali da rešenje o zadržavanju kojim se lice lišava slobode ne mora da sadrži razloge za odlaganje saslušanja najduže 48 časova.
Kontrolišući zakonitost i pravilnost rada Ministarstva unutrašnjih poslova, Zaštitnik građana je u dosadašnjem radu uočio da rešenja o zadržavanju osumnjičenog najduže 48 časova od časa lišenja slobode, koja ovlašćena službena lica Ministarstva unutrašnjih poslova donose po odobrenju javnog tužioca u predistražnom postupku, ne sadrže razloge zbog kojih je potrebno zadržati osumnjičenog, odnosno izuzetno odložiti njegovo saslušanje najduže do 48 časova, uz pojavu da do momenta saslušanja osumnjičenog nije sprovedena ni jedna druga predistražna radnja.
Članom 20. Ustava Republike Srbije („Službeni glasnik Republike Srbije“, br. 98/2006) propisano je da ljudska i manjinska prava zajemčena Ustavom mogu zakonom biti ograničena ako ograničenje dopušta Ustav, u svrhe radi kojih ga Ustav dopušta, u obimu neophodnom da se ustavna svrha ograničenja zadovolji u demokratskom društvu i bez zadiranja u suštinu zajemčenog prava, a da su pri ograničavanju ljudskih i manjinskih prava svi državni organi, a naročito sudovi, dužni su da vode računa o suštini prava koje se ograničava, važnosti svrhe ograničenja, prirodi i obimu ograničenja, odnosu ograničenja sa svrhom ograničenja i o tome da li postoji način da se svrha ograničenja postigne manjim ograničenjem prava.
Članom 11. Konvencije protiv torture i drugih surovih, neljudskih ili ponižavajućih kazni i postupaka konvencije propisano je da svaka država članica vrši sistematski nadzor nad pravilima, uputstvima, metodama i praksom saslušanja i nad odredbama u vezi sa čuvanjem i postupanjem na bilo koji način sa uhapšenim, pritvorenim ili zatvorenim licima na nekoj teritoriji pod njenom jurisdikcijom, a radi sprečavanja svakog slučaja torture.
Principom 11. Principa UN za zaštitu svih lica u bilo kojoj formi lišenja slobode ili zatvaranja (Principles for the Protection of All Persons under Any Form of Detention or Imprisonment, A/RES/43/173, 76th plenary meeting, 9 December 1988) postavljen je standard da lice neće biti lišeno slobode a da mu se ne pruži stvarna mogućnost da bude odmah saslušano pred sudskim ili drugim organom.
U skladu sa odredbama Zakonika o krivičnom postupku, policija je dužna da uhapšenog, bez odlaganja, sprovede javnom tužiocu uz predaju izveštaja o razlozima i vremenu hapšenja. Javni tužilac bi potom trebalo, po pravilu, da odmah sasluša uhapšenog i odluči da li će ga pustiti na slobodu ili će sudiji za prethodni postupak predložiti određivanje pritvora, ili će, izuzetno, odložiti saslušanje i osumnjičenog zadržati, do saslušanja, najduže 48 časova od časa hapšenja.
Odluka javnog tužioca da odredi zadržavanje osumnjičenog najduže 48 časova predstavlja odluku o ograničenju Ustavom garantovanog prava na slobodu i bezbednost, odnosno odluku o lišavanju slobode. U skladu sa Ustavom, javni tužilac je prilikom donošenja odluke o ograničenju prava na slobodu i bezbednost osumnjičenog, njegovim zadržavanjem najduže 48 časova od časa lišenja slobode, dužan da vodi računa o suštini prava koje se ograničava, važnosti svrhe ograničenja, prirodi i obimu ograničenja, odnosu ograničenja sa svrhom ograničenja i o tome da li postoji način da se svrha ograničenja postigne manjim ograničenjem prava. Sledstveno tome, svako zadržavanje osumnjičenog koje – sa stanovišta obima i svrhe – nije neophodno, predstavlja nedozvoljeno ograničavanje, odnosno kršenje prava građana.
Kako bi se obezbedilo da se ovlašćenja organa gonjenja koja obuhvataju lišenje slobode u predistražnom postupku primenjuju – shodno Ustavu i Zakoniku o krivičnom postupku – restriktivno, svaka odluka o lišenju slobode trebalo bi da bude obrazložena, odnosno da sadrži svrhu, kao materijalnopravni razlog, ograničenja prava na slobodu i bezbednost nekog lica. Zbog toga, a imajući u vidu sadržinu rešenja o zadržavanju u koja je Zaštitnik građana imao uvid, koja su ovlašćena službena lica Ministarstva unutrašnjih poslova donosila po odobrenju javnih tužilaca, Zaštitnik građana smatra da bi odredbu člana 294. stava 2. Zakonika o krivičnom postupku trebalo dopuniti na taj način što bi se propisalo da razlozi zbog kojih je javni tužilac odložio saslušanje osumnjičenog i odredio njegovo zadržavanje najduže 48 časova od časa njegovog hapšenja ili odazivanja na poziv, budu navedeni kao obavezni deo rešenja o zadržavanju.
Dopuna odredbe člana 294. stava 2. Zakonika o krivičnom postupku na način da se propiše da rešenje o zadržavanju osumnjičenog obavezno sadrži i razloge koji opravdavaju odlaganje njegovog saslušanja, najduže 48 časova od časa hapšenja, odnosno odazivanja na poziv, doprinela bi boljoj zaštiti prava građana od arbitrarnog lišavanja slobode u predistražnom postupku i jačanju poverenja građana u rad nadležnih organa.
Izvor: sajt Zaštitnika građana
Izvor: izvodi iz Zakona preuzeti su iz programa „Propis Soft“ – Redakcija Profi Sistem Com-a