Zakonik o krivčnom postupku (“Sl. glasnik RS”, br. 72/2011, 101/2011, 121/2012, 32/2013, 45/2013, 55/2014, 35/2019, 27/2021 – odluka US i 62/2021 – odluka US) propisuje odredbom čl.93. isključenje od dužnosti svedočenja i odredbom čl.94. oslobođenje od dužnosti svedočenja.
Isključenje od dužnosti svedočenja
Od dužnosti svedočenja isključeno je:
1) lice koje bi svojim iskazom povredilo dužnost čuvanja tajnog podatka, dok nadležni organ, odnosno lice organa javne vlasti ne opozove tajnost podatka ili ga ne oslobodi te dužnosti;
2) lice koje bi svojim iskazom povredilo dužnost čuvanja profesionalne tajne (verski ispovednik, advokat, lekar, babica i dr.), osim ako je oslobođeno te dužnosti posebnim propisom ili izjavom lica u čiju je korist ustanovljeno čuvanje tajne;
3) lice koje je branilac o onome što mu je okrivljeni kao svom braniocu poverio.
Izuzetno od stava 1. ovog člana, sud može na predlog okrivljenog ili njegovog branioca odlučiti da ispita lice koje je isključeno od dužnosti svedočenja.
Oslobođenje od dužnosti svedočenja
Od dužnosti svedočenja oslobođeno je:
1) lice sa kojim okrivljeni živi u braku, vanbračnoj ili drugoj trajnoj zajednici života;
2) srodnik okrivljenog po krvi u pravoj liniji, u pobočnoj liniji do trećeg stepena zaključno, kao i srodnik po tazbini do drugog stepena zaključno;
3) usvojenik i usvojitelj okrivljenog.
Maloletno lice koje, s obzirom na uzrast i duševnu razvijenost, nije sposobno da shvati značaj prava da je oslobođeno od dužnosti svedočenja, ne može se ispitati kao svedok, osim ako to sam okrivljeni zahteva.
Organ postupka je dužan da lice iz stava 1. ovog člana, pre ispitivanja ili čim sazna za njegov odnos prema okrivljenom, upozori da ne mora da svedoči. Upozorenje i odgovor se unose u zapisnik.
Lice koje ima osnova da uskrati svedočenje prema jednom od okrivljenih, oslobođeno je od dužnosti svedočenja i prema ostalim okrivljenima, ako se njegov iskaz prema prirodi stvari ne može ograničiti samo na ostale okrivljene.
Kod isključenja od dužnosti svedočenja, radi se o relativnoj nesposobnosti svedoka, koji su inače apstraktno sposobi da budu svedoci u svakoj drugoj krivčnoj stvari, a kao nesposobni se javljaju samo u konkretnom krivičnom postupku zbog potrebe da se isključenjem svedočenja zaštiti opšti interes ili interes određenje profesije. Radi se o licima koji bi svojim svedočenjem povredili dužnost čuvanja službene, vojne ili profesionalne tajne i branilac okrivljenog.
Ovi svedoci su dužni da se odazovu na poziv organa postupka i mogu se ispitati o drugim okolnostima, sem u vezi sa tajnama koje su dužni da čuvaju. Međutim, iskaz svedoka koji je svedočio o onome što je dužan da čuva kao tajnu, zato što se nije pozvao na tajnu, nije ništav. Naravno, svedok se u ovom slučaju izlaže disciplinskoj i krivičnoj odgovornosti.
O zabrani ispitivanja se vodi računa po službenoj dužnosti. Organ pred kojim se vodi postupak, ako se ne složi sa prigovorom svedoka da je reč o kakvoj tajni, tražiće mišljenje organa nadležnog da oslobodi od dužnosti čuvanja tajne.
Oslobođenje od dužnosti svedočenja znači da se nabrojana lica mogu ispitati kao svedoci, ali za njih ne postoji dužnost svedočenja, već od njihove volje zavisi da li će svedočiti ili neće. Radi se dakle o privilegovanim svedocima, koji bi, zbog prirode odnosa sa okrivljenim, te bi obaveza davanja iskaza predstavljala moralni pritisak na njih i da bi verovatno navela na davanje lažnih iskaza.
Značajno je istaći da koliko kod puta se pomenuta lica ispituju kao svedoci, organ koji ih ispituje dužan je da im ukaže na njihovo pravo da uskrate svedočenje, te da opomenu i odgovor na nju unese u zapisnik. Ukoliko to ne učini, na iskazu svedoka ne može se zasnivati sudska odluka.
Svedok koji pristane da svedoči, potpuno je izjednačen u pogledu obaveza i odgovornosti sa svakim drugim svedocima. Kada je pristao da svedoči i dalo je svoj iskaz, može kasnije da uskrati svedočenje, ali ne može odustati od datog iskaza.
Bitno je istaći da sud ne može zasnivati svoju odluku ni na iskazima svedoka koji su svoje saznanje o odlučnim činjenicama dobili iz iskaza svedoka oslobođenih od dužnosti svedočenja datih pred organima koji prikupljaju obaveštenja o krivičnom delu pre otpočetog krivičnog postupka, odnosno predistražnog postupka.
Prilikom odbijanja da svedoči, svedok to svoje odbijanje ne mora da obrazlaže.
Lica-svedoci nabrojani u navedenom članu, da bi mogla da koriste ovlašćenja koja im zakonik daje, treba da raspolažu faktičkom sposobnošću samostalnog odlučivanja i davanja svesnih izjava volje. Odnosno svedok treba da je u mogućnosti da shvati značaj prava koje ima po zakoniku i u skladu s njim donese odluku da li će to pravo koristiti ili će se tog prava odreći.
Kod maloletnog svedoka, najpre se po službenoj dužnosti ceni da li je maloletnik, s obzirom na uzrast i duševnu razvijenost, sposoban da shvati značaj prava da ne mora svedočiti. Ako nađe da ne raspolaže tom sposobnošću, ne može se ispitati kao svedok, izuzev ako okrivljeni to traži. Ako se utvrdi da je sposoban da shvati značaj tog prava, od svedoka se uzima izjava da li želi ili ne želi da svedoči.
Pomenuta srodstva kod oslobođenja od dužnosti svedočenja treba da postoje u vreme svedočenja, bez obzira što je nastalo posle izvršenja krivčnog dela.
Oslobođenje od dužnosti svedočenja ne oslobađa svedoka od ostalih dužnosti u postupku, koje bi mogle biti štetne za okrivljenog, kao što su dužnost davanja predmeta, zadržavanja prepiske, pretresanja stana radi pronalaska okrivljenog i dr.
Izvor: Izvod iz propisa preuzet iz pravne baze Propis Soft, redakcija Profi Sistem Com.