Krivica predstavlja jedan od četiri obavezna elementa u opštem pojmu krivičnog dela, što znači, da bi se jedna radnja mogla smatrati krivičnim delom potrebno je da se ona može pripisati u krivicu učiniocu.
Krivični zakonik Republike Srbije na jedan novi način određuje pojam krivičnog dela čiji je osnovni element upravo subjektivnog karaktera – krivica učinioca dela. Dakle, krivica se prema novom Zakoniku shvata na dva načina, prvo kao subjektivni element pojma krivičnog dela i drugo kao osnov za primenu kazne i druge krivične sankcije.
Naše ranije zakonodavstvo nije koristilo termin krivica, već je poznavalo termin krivična odgovornost.
Krivica suštinski predstavlja centralni pojam u krivičnom pravu s obzirom da je ona osnov i uslov krivične odgovornosti. Da bi neko krivičnopravno odgovarao, nije dovoljno samo da učini delo već je neophodno da je kriv za ono što je učinio ili propustio da učini.
Prema Zakoniku, krivica postoji ako je učinilac bio uračunljiv i ako je postupao sa umišljajem, a bio je svestan ili je bio dužan i mogao biti svestan da je njegovo delo zabranjeno. Međutim, krivica može postojati i onda kada je učinilac postupao i nehata, ako to zakon izričito predviđa. Dakle, kao element krivice javlja se i protivpravnost. Svest o protivpravnosti ne mora uvek postojati, dovoljno je da je postojala dužnost i mogućnost da se takva svest ima.
Krivicu čine tri elementa:
-uračunljicost,
-umišljaj ili nehat i
-svest ili dužnost i mogućnost svesti o protivpravnosti.
Naš Krivični zakonik ne definiše uračunljivost, već neuračunljivost koja postoji u situacija kada učinilac nije moga da shvati značaj svog dela ili nije mogao da upravlja svojim postupcima usled duševne bolesti, privremene duševne poremećenosti, zaostalog duševnog razvoja ili druge teške duševne poremećenosti.
Krivično delo je učinjeno sa umišljajem kad je učinilac bio svetan svog dela i hteo je njegovo izvršenje ili kada je učinilac bio svestan da može učiniti delo pa je na to pristao.
Krivično delo je učinjeno iz nehata kad je učinilac bio svestan da svojom radnjom može učiniti delo, ali je olako držao da do toga neće doći ili da će to moći sprečiti ili kad nije bio svestan da svojom radnjom može učinit delo iako je prema okolnostima pod kojima je ono učinjeno i prema svojim ličnim svojstvima bio dužan i moga biti svestan te mogućnosti.
Utvrđivanje postojanja krivice podrazumeva utvrđivanje postojanja umišljaja ili nehata kod nehatnih krivičnih dela, ali i odsustvo osnova koji isključuju krivicu (neuračunljivost, nepostojanje mogućnosti i dužnosti svesti o protivrpravnosti). Međutim, nepostojanje osnova isključenja krivice nije potrebno utvrđivati, ono se pretpostavlja, što znači da se postojanje osnova isključenja krivice mora utvrđivati.
Bez krivice kao subjektivnog odnosa učinioca prema delu, koji je osnov da mu se ono pripiše, odnosno stavi na teret, nema krivičnog dela. Ona se dakle najkraće definiše kao skup psihičkih odnosa učinioca prema delu. Ovakva definicija polazi od psihološko-normativnih teorija koje je prihvaćeno u našem zakonodavstvu.
Deo krivice koji obuhvata umišljaj, za razliku od uračunljivosti i svesti o protivrpavnosti, mora se utvrđivati u svakom konkretnom slučaju, jer pretpostavka krivice nije dozvoljena u krivičnom pravu, odnosno važi prezumpcija nevinosti.
Osnovi koji isključuju krivicu
Nema krivice, a time ni krivičnog dela ukoliko je u konkretnom slučaju, pri dejstvu određenih okolnosti, isključeno svesno i voljno postupanje učinioca krivičnog dela.
Subjektivni osnovi isključenja krivičnog dela
-neuračunljivost,
-sila i pretnja,
-stvarna zabluda i
-pravna zabluda.
Osnovni element krivice predstavlja uračunljivost čije postojanje se kod učinioca krivičnog dela uvek pretpostavlja. Zato se u Zakoniku ne određuje pojam uračunljivosti već pojam neuračunljivosti, pri čijem postojanju ne postoji krivično delo.
Neuračunljivost je psihičko stanje učinioca koje postoji u vreme izvršenja krivičnog dela, u kome on nije mogao da shvati značaj svog dela ili nije mogao da upravlja svojim postupcima usled duševne bolesti, privremene duševne poremećenosti, zaostalog duševnog razvoja ili druge teže duševne poremećenosti. Ovakvo stanje određuju dve komponente: biološka i psihološka. Biološka sadržina neuračunljivosti se izvržava kroz nenormalon stanje duševnog zdravlja, kao postojanje određenog oblika i vida duševne poremećenosti, dok se psihološka sadržina ogleda u poremećaju psihičkih funkcija u sferi rasuđivanja ili odlučivanja. Dakle, u krivičnom pravu postoji prezumpcija uračunljivosti, što znači da kod svakog učinioca krivičnog dela u krivičnom postupku se ne utvrđuje uračunljivost, već neuračunljivost i to samo onda kada se posumnja u normalnost učinioca na osnovu njegovog ponašanja. Te nisu retki slučajevi da se učinioci najtežih krivičnih dela ponašaju nenormalno, pri tom glumeći nenermalnost, kako bi upravo izbegli krivicu. Za utvrđivanje neuračunljivosti koriste se tri metode:
-psihološka,
-biološka i
-mešovita.
Psihološka-simptomatička metoda utvrđuje postojanje psihičkih smetnji u normalnom odvijanju psihičkih funkicija i njihovog uticaja na sposobnost za rasuđivanje i odlučivanje učinioca krivičnog dela.
Biološkom-etiološkom metodom se utvrđuju nenormalna psihička stanja, ali se ne utvrđuje njihov uticaj na normalno odvijanje psihičkih funkcija učinioca krivičnog dela.
Mešovita metoda (psihološka-biološka) kojim se prvo utvrđuje postojanje nenormalnih psihičkih stanja učinioca u vreme izvršenja krivičnog dela, a zatim se utvrđuje da li su i u kojoj meri ta stanja uticala na normalno odvijanje psihičkih funkcija.
Procena neuračunljivosti se vrši s obzirom na vreme izvršenja krivčnog dela i s obzirom na konkretno izvršeno krivično delo, tako da neko lice može da bude u isto vreme neuračunljivo za jedno krivično delo, a uračunljivo za drugo.
Naš Zakonik za utvrđivanje neuračunljivosti usvojio je mošoviti metod. Dakle, prema našem pravu neuračunljivost čine dva elementa: prihološki element-nemogućnost rasuđivanja, koja predstavlja nemogućnost shvatanja značaja svog dela. To je intelektualna nemoć učinioca da shvati stvarni društveni i pravni značaj dela, odnosno nemogućnost učinioca da shvati da je njegovo delo asocijalno, štetno i opasno za društvo te da društvo ne odobrava njegovo ponašanje, već ga osuđuje.
Prema novom Zakoniku, potrebno je da postoji nemogućnost shvatanja pravnog značaj dela, odnosno protivpravnosti ili zabranjenosti dela ili nemogućnost odlučivanja, koja znači nemogućnost učinioca da kontroliše svoje ponašanje, da ga usmeravau određenom pravcu, da upravlja svojim postupcima saglasno sadržaju svesti.
Pored psihološkog elementa, neurčunljovost čini i biološki element koji optet čini postojanje duševne poremećenosti odnosno stanja usled koga je došlo do naručavanja normalnog odvijanja psihičkih funkcija usled kojih učinilac dela nije u mogućnosti da privilno rasuđuje i odlučuje. Brojne su duševne poremećenosti.
U krivičnom postupku, neuračunljivost se utvrđuje uz pomoć lekara-veštaka psihijatrijske struke koji daju nalaz i mišljenje o postojanju stanja duševne poremećenosti i mišljenje o mogućnosti odnosno o nemogućnosti rasuđivanja i odlučivanja. To je osnov za odluku suda o uračunljivosti odnosno neuračunljivosti učinioca dela u vreme izvršenja krivičnog dela.
Kao osnov isključenja krivice, a time i krivičnog dela pomenuli smo i silu i pretnju.
One predstavljaju pritisak na volju učinica dela koji može biti izazvan prirodnom silom i životinjskom snagom, kao i ljudskom radnjom Naše pravo propisuje da nije ono krivično delo koje je učinjeno pod dejstvom neodoljive sile. Upravo takva sila predstavlja osnov isključenja krivice odnosno to je subjektivni osnov isključenja krivičnog dela. U ovom slučaju učinilac je lišen mogućnosti da donese odluku o činjenju odnosno nečinjenju ili je lišen sposobnosti za ostvarivanje voljnog akta, tako da se preduzimanje radnje ne smatra kao njegova, već kao tuđa radnja.
Kao osnov isključenja postojanja krivičnog dela pojavljuje se i stvarna zabluda koja predstavlja pogrešnu ili nepotpunu predstavu o nekoj stvarnoj okolnosti krivičnog dela.
Postoje dve vrste stvarnih okolnosti, i to: okolnosti koje čine elemente bića krivičnog dela (stvarna zabluda u užem smislu) i okolnosti koje se nalaze van bića krivičnog dela, ali koje imaju određeni krivičnopravni značaj za izvršenje dela (stvarna zabluda u širem smislu).
Delo koje je učinjeno u stvarnoj zabludi (u užem ili u širem smislu), koja je neotklonjiva, nije krivično delo.
Stvarna zabluda je neotklonjiva ako učinilac nije bio dužan da i nije mogao da izbegne zabludu u pogledu neke stvarne okolnosti koja predstavlja obeležje krivičnog dela ili u pogledu neke stvarne okolnosti koja bi da je zaista postojala činila delo dozvoljenim. Nasuprot neotklonjivoj stvarnoj zabludi, postoji i otklonjiva u slučaju kada je učinilac krivičnog dela imao pogrešnu predstavu o obeležjima krivičnog dela ili o okolnostima koje isključuju protivpravnost dela iako je bio dužan i mogao da ima pravilnu predstavu o tim okolnostima.
Pravna zabluda predstavlja takođe osnov isključenja postojanja krivičnog dela.
Ona je pogrešna ili nepotpuna predstava o zabranjenosti izvršenog dela ili pogrešna predstava o pravnom značaju dela. Dakle, nema krivičnog dela ukoliko je učinilac bio u neotklonjivoj pravnoj zabludi, odnosno ako nije bio dužan i nije mogao da zna da je njegovo delo zabranjeno. Ona može da postoji u sledećim slučajevima: kada učinilac ima pogrešnu predstavu o određenosti dela u zakonu, odnosno kada nije svestan da je delo koje je učinio određeno u zakonu kao krivično delo, kada nije svestan da je delo koje je učinio protivpravno.
Novi Krivični zakonik je promenio značaj pravne zablude. Ranije je zabluda iz opravdanih razloga bila fakultativni osnov za oslobođenje od kazne ili za blaže kažnjavanje učinioca krivičnog dela, dok novi Zakonik predviđa da neotklonjiva pravna zabluda isključuje postojanje krivičnog dela.
Naše pozitivno zakonodavstvo je prihvatilo objektivno-subjektivni formalni pojam krivičnog dela, te je na mnogo drugačini način postavio institut krivice. Ona je zamenila ranije korišćeni termin krivične odgovornosti i sada kao viši pojam u svoj sastav uključuje uračunljivost, umišljaj odnosno nehat kao i svest i dužnost ili mogućnost postojanja svesti o protivpravnosti dela. U slučaju da se ne ostvari koji od nabrojanih konstutivnih elemenata krivice postoji samo objektivno prouzrokovana posledica koja nema karakter krivičng dela pa se njen učinilac ne može kazniti.
____________________
Literatura: Ljubiša Lazarević, Komentar Krivičnog zakonika Republike Srbije,- Dragan Jovašević, Osnovi koji isključuju krivicu u novom Krivičnom zakoniku Republike Srbije.