Broj molbi za rehabilitaciju nevino osuđenih pred višim sudovima svake godine sve je veći. Do 1953. osuđeno je ili ubijeno bez presude gotovo 200.000 ljudi. Najveću represiju pretrpeli građanska klasa i seljaci u prinudnom otkupu
POSTUPCI:
Institucije pretrpane zahtevima za rehabilitaciju
Ime Boška Stanarevića, paora iz sela Lončanika kod Obrenovca, po drugi put našlo se pred sudom kada su njegovi naslednici podneli zahtev za rehabilitaciju. Očekuje se da Viši sud u Beogradu sutra donese konačno rešenje kojim će ovom nevoljniku biti vraćeni čast i ugled.
Nesrećni Stanarević, zemljoradnik, vlasnik 24 hektara zemlje i otac četvoro dece, uhapšen je 28. februara 1949. Kako objašnjava Tihomir Konstantinović, zastupnik njegove porodice, osuđen je za privrednu sabotažu jer nije mogao da udovolji prevelikom razrezu iz prinudnog otkupa:
– Traženo mu je 314 kg mesa, 277 kg pasulja, 540 kg krompira, 142 l rakije, 80 kg masti, 40 kg suvog mesa i pet utovljenih svinja, težine do 130 kg. Osuđen je na tri godine teškog zatvora i prinudnog rada, konfiskaciju celokupne imovine i da u roku od 15 dana preda sve što mu je prvobitno traženo osim pet tovljenika (jer za tako kratko vreme ne može da utovi svinje).
Uprkos svemu ovome, može se reći da je dobro prošao u odnosu na jadnog seljaka Čedomira Jerinkovića iz Kikinde, koji je takođe uhapšen zbog prinudnog otkupa.
– Završio je u KP „Niš„ i bio izložen velikoj torturi. Njegovoj porodici je na kraju vraćena samo krvava odeća – kaže istoričar Srđan Cvetković, koji će muke svih političkih stradalnika prikazati u aprilu na izložbi „U ime naroda“.
Cvetković podseća da je represija nad seljacima posle 1945. bila tolika da su širom zemlje dizani ustanci. Tako je jedan izbio u Pančevu, kada su se seljaci digli nakon što su dvojica partijskih aktivista, u februaru 1947, ubila dvojicu seljaka. Sličnih pobuna bilo je i u Bačkoj, Bežaniji, a najveća je izbila u Cazinskoj krajini – Đurđevdanski ustanak (izbila 6. maja 1950.). Ta 1950. bila je sušna i jako teška, pa je prozvana „godinom gladnih pacova“. Seljaci nisu imali dovoljno letine, a nameti su bili sve veći. Protiv represije digli su se srpski i muslimanski seljaci, od kojih mnogi prvoborci. Na njih je poslata vojska. Petnaestak je stradalo u borbi, isto toliko je osuđeno na smrt, a na stotine je završilo u tamnicama.
KRAJNjI ROK DECEMBAR 2016
Pozakonu iz 2011, pravo na rehabilitaciju imaju građani koji su posle 1945. lišeni života, slobode i drugih prava iz političkih, verskih, nacionalnih ili ideoloških razloga. Od ovoga su izuzeti pripadnici oružanih ili kvislinških snaga koji su počinili ratne zločine. Postupci rehabilitacije moći će da se pokreću samo do 15. decembra 2016. godine, jer tada ističe petogodišnji rok od stupanja zakona na snagu.
Poznati radni logori bili su kod manastira Dečani, zatim, rudnik Trepča, pa na Homolju… Kolektivizacija i prinudni otkup popustili su tek 1953, pošto je sa Zapadom sklopljen ekonomski aranžman.
Osim seljaka, tih godina stradali su i sitni trgovci. Advokat Konstantinović uspeo je da rehabilituje trojicu:
– Prvi je Vladislav Konstantinović, apotekar iz Ivanjice, koji je bez presude streljan sa grupom građana pored Velike Morave, u Čačku, kod fudbalskog igrališta Borca. Drugi je Božidar Marković, vlasnik hotela na Avali. Za vreme rata Nemci su zauzeli hotel, a njemu dali jednu prostoriju. Nakon oslobođenja, kada je pošao u Beograd, sačekala su ga dvojica partizana i ubila kraj puta, a supruzi su zabranili da ga sahrani. Pokopala su ga krišom dva mladića, a sveštenik mu je održao opelo, posle čega je i sam streljan.
Treći je slučaj beogradskog apotekara Ivana Predića, u čijim prostorijama se i danas nalazi apoteka preko puta beogradskog Pravnog fakulteta, u Kralja Aleksandra 78. Streljan je u svojoj prodavnici lekova, na Mitrovdan 1945, pred suprugom koja je došla po njega da idu na slavu kod kumova. Supruga, inače učiteljica, proterana je posle na godinu dana u Đevđeliju.
– Sva ta ubistva bez presude jesu ratni zločini protiv civilnog stanovništva – napominje Konstantinović.
Prema podacima Ministarstva pravde i državne uprave, od 2007. do danas višim sudovima podneto je 8.178 zahteva za rehabilitaciju. Nema podataka koliko je tačno ljudi rehabilitovano, jer se zahtevi i rešenja vode pod istim brojem. Iz statistike koju nam je dostavilo Ministarstvo vidi se da je broj u drastičnom porastu od 2012, kada je počela predaja zahteva za restituciju. Jer, rehabilitacija je uslov za vraćanje imovine.
– Prema mojim informacijama, do pre pola godine pozitivno je rešeno tek nešto više od 2.500 zahteva, pa pretpostavljam da sada broj ne prelazi 3.000 – kaže Cvetković. – Ovo ne prelazi dva odsto svih koji su stradali posle rata sa presudom ili bez nje. Nekoliko desetina njih je ubijeno, još toliko je prošlo zatvore, tu su i svi kojima su sudili ne samo civilni, već i vojni sudovi, IB-ovci, žrtve verbalnog delikta… Najumerenije procene pokazuju da je do 1953. stradalo više od 200.000 ljudi.
Cvetković veruje da bi efekti rehabilitacije bili daleko veći da je počela krajem osamdesetih ili početkom devedesetih, kada je više ljudi bilo živo, a rane svežije.
Izvor: Večernje Novosti.