Evropski sud za ljudska prava u presudi po predstavkama br. 26944/13 i 3 druge – Popović i drugi protiv Srbije koja je objavljena u „Sl. glasniku RS“, br. 103/2020 od 27. jula 2020. godine, zauzeo je stav koji se može svesti na to da određivanjem različitih socijalnih naknada za civilne i vojne invalide od strane domaće zakonodavne vlasti, nije učinjena povreda konvencije, odnosno diskriminacija civilnih invalida.
U ovom tekstu ukratko ćemo navesti najvažnije delove ove presude.
1. Činjenice
Podnosilac predstavke je 18. decembra 2008. godine podneo parničnu tužbu zbog diskriminacije protiv nadležnog organa Tužene države – Ministarstva rada, zapošljavanja i socijalne politike – zahtevajući naknadu štete usled pretrpljenog duševnog bola. Podnosilac predstavke je tvrdio da mu je, u skladu sa relevantnim zakonodavstvom, kao civilnom invalidu, dodeljeno manje vrsta naknada i ukupno mnogo manji iznos nego osobama klasifikovanim kao vojni invalidi, uprkos tome što ima potpuno isti tip invaliditeta. Podnosilac predstavke je posebno tvrdio da, za razliku od vojnih invalida, on nije imao pravo na ličnu invalidninu i na ortopedski dodatak, i da je čak i uvećani iznos dodatka za pomoć i negu drugog lica koji mu je dodeljen značajno niži od onog koji je priznat pomenutim pojedincima.
Dana 23. oktobra 2009. godine, Opštinski sud u Novom Sadu je presudio protiv podnosioca predstavke. Pritom je konstatovao da su civilni invalidi doista bili stavljeni u nepovoljniji položaj od vojnih invalida, ali da se to zasnivalo na važećim odredbama domaćeg prava, pa relevantni administrativni organi stoga nisu imali drugog izbora nego da iste primene u slučaju podnosioca predstavke.
Nakon žalbe koju je podnosilac predstavke podneo 17. marta 2011. godine, Apelacioni sud u Novom Sadu je potvrdio prvostepenu presudu. Sud je u svom obrazloženju izrazio mišljenje da sama činjenica da različite kategorije osoba sa invaliditetom imaju pravo na različite naknade „ne predstavlja diskriminaciju”, posebno s obzirom na polje slobodne procene države u pitanjima koja uključuju socijalnu politiku.
Dana 25. avgusta 2011. godine, Vrhovni kasacioni sud je odbio reviziju i prihvatio obrazloženje nižeg suda.
Slično su učinili i ostali podnosioci.
2. Relevantni propisi
Kao relevantne propise, osim Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i Ustava Republike Srbije, ranije važeći Zakon o socijalnoj zaštiti i obezbeđivanju socijalne sigurnosti građana (“Sl. glasnik RS”, br. 36/91, 79/91, 33/93, 53/93, 67/93, 46/94, 48/94, 52/96, 29/2001, 84/2004, 101/2005 i 115/2005) i Zakon o osnovnim pravima boraca, vojnih invalida i porodica palih boraca (“Sl. list SRJ”, br. 24/98, 29/98-isp., 25/2000-SUS, “Sl. glasniku RS”, br. 101/2005-dr. zakon, 111/2009- dr. zakon i 50/2018).
Član 14. Evropske konvencije propisuje zabranu diskriminacije:
„Uživanje prava i sloboda predviđenih u ovoj Konvenciji obezbeđuje se bez diskriminacije po bilo kom osnovu, kao što su pol, rasa, boja kože, jezik, veroispovest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno poreklo, veza s nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.“
Član 1. Protokol 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda propisuje:
„Svako fizičko i pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulisala korišćenje imovine u skladu s opštim interesima ili da bi obezbedila naplatu poreza ili drugih dažbina ili kazni.“
3. Stav Evropskog suda
Podnosioci predstavke su tvrdili da je ukupan iznos njihovih naknada, s obzirom na njihov civilni status, i do pet puta niži od iznosa koji se dodeljuje vojnim invalidima koji pate od istog invaliditeta i koji imaju potpuno istu potrebu za socijalnom pomoći.
Pokriće socijalnim osiguranjem za obe grupe invalida je ukorenjeno u načelu solidarnosti, a ne odgovornosti po osnovu odštetnog prava.
Sud ponavlja da su se podnosioci predstavke žalili da su, pošto su klasifikovani kao civilni invalidi, dobili znatno manji iznos u formi dodatka za pomoć i negu drugog lica u odnosu na vojne invalide sa istim invaliditetom, i da nisu imali pravo na ličnu invalidninu ili ortopedski dodatak.
Sud konstatuje da je ono što je, prema mišljenju Vlade, suštinski opravdavalo razliku u postupanju bio način na koji su navedene dve grupe pretrpele svoje povrede. Zaista, jednu grupu su činili vojni invalidi koji su zadobili povrede za vreme služenja vojne obaveze, tokom koje su, po prirodi stvari, bili izloženi višem stepenu rizika i angažovani u izvršavanju dužnosti naloženih od strane države. Njihove bi povrede takođe, usled navedenog rizika, bilo teško osigurati, a takođe bi bilo i jako teško, ako je to uopšte moguće, da dotični putem parničnog postupka ishoduju bilo kakve naknade za povrede koje su im, na primer, naneli agenti suprotstavljene države protiv kojih su dejstvovali tokom vojnog sukoba. Drugu grupu su, nasuprot tome, činili civili, uključujući podnosioce predstavke, koji su svoje povrede pretrpeli u situacijama koje nisu povezane sa izvršavanjem takvih dužnosti, uglavnom u vezi sa nesrećama, bolestima ili postupcima trećih lica. Sud dalje konstatuje da je relevantna razlika u postupanju bila posledica njihovog različitog položaja i analognih obaveza Tužene države da im obezbedi naknade u većoj ili manjoj meri. Ovo uključuje i moralni dug za koji države mogu osećati obavezu da ispoštuju kao odgovor na službu koju su pružili vojni invalidi.
Sud konstatuje da iz zakonodavstva Tužene države proizilazi da civilni invalidi koji nemaju dovoljno sredstava imaju pravo na brojne naknade na koje određeni vojni invalidi ne bi imali pravo, te da je, uzimajući to u obzir, stvarna razlika u postupanju prema te dve grupe možda manja od istaknute.
Kada su u pitanju opšte mere ekonomske ili socijalne strategije, zbog direktnog poznavanja njihovog društva i njegovih potreba, nacionalne vlasti su načelno u boljem položaju u odnosu na međunarodne sudije da procene šta je u javnom interesu. Sud će stoga uglavnom poštovati izbor politike zakonodavne vlasti, osim ako nije „očigledno bez razumne osnove”. U okolnostima ovih predmeta, Sud smatra da izborima srpske zakonodavne vlasti, koji se odnose na različito postupanje u pogledu socijalnih naknada civilnih invalida i vojnih invalida nije nedostajala takva razumna osnova, te da su zasnovani na relevantnim i dovoljnim osnovama.
S obzirom na gorenavedeno, Sud nalazi da je razlika u spornom postupanju imala objektivno i razumno opravdanje. Stoga nije došlo do povrede člana 14. Konvencije, u vezi sa članom 1. Protokola br. 1.
Izvor: Izvodi iz propisa i sudske prakse su preuzeti iz programa „Propis Soft“ –Redakcija Profi Sistem Com.