Ustavni sud Republike Srbije utvrdio je svojom Odlukom broj IUz-479/2014 („Sl. glasnik RS“, br. 61/15) da odredbe članova 30. i 36. Zakona o političkim strankama („Sl. glasnik RS“, br. 36/2009), koje se odnose na obnovu upisa u Registar političkih stranaka, odnosno poseban uslov za prestanak političke stranke, nisu u saglasnosti sa Ustavom, i da iste prestaju da važe danom objavljivanja odluke u „Sl. glasniku RS“, odnosno 10. jula 2015. god.
Naime, ovi članovi su glasili:
“Član 30.
Politička stranka je dužna da istekom svake osme godine od dana upisa u Registar podnese prijavu za obnovu upisa u Registar.
Uz prijavu iz stava 1. ovog člana podnose se izjave članova političke stranke o članstvu u političkoj stranci, na propisanom obrascu, koje sadrže overu potpisa najmanje u broju koji je potreban za osnivanje političke stranke upisane u Registar.
Sadržinu i izgled izjave iz stava 2. ovog člana bliže uređuje ministar.
Prijavu iz stava 1. ovog člana podnosi zastupnik političke stranke.
Izuzetno, politička stranka ne podnosi prijavu za obnovu upisa u Registar ako su, u roku iz stava 1. ovog člana, kandidati koje je ona predložila samostalno ili u koaliciji političkih stranaka učešćem na izborima za narodne poslanike u Narodnoj skupštini, odnosno poslanike u skupštini autonomne pokrajine dobili najmanje jedan mandat.
Ministarstvo utvrđuje činjenice i podatke iz stava 5. ovog člana po službenoj dužnosti.
Član 36.
Politička stranka prestaje da postoji i briše se iz Registra ako u roku i pod uslovima iz člana 30. st. 1. i 2. ovog zakona ne podnese prijavu za obnovu upisa u Registar, osim u slučaju kada Ministarstvo utvrdi činjenice i podatke iz člana 30. stav 5. ovog zakona.
Ministarstvo pokreće postupak iz stava 1. ovog člana za brisanje političke stranke iz Registra po službenoj dužnosti.”
Prilikom ocene ovih članova, odnosno njihove saglasnosti sa Ustavom, Ustavni sud je naveo:
Iz sadržine osporenih odredaba nedvosmisleno proizlazi da se Zakonom ustanovljava institut obnove upisa političke stranke u Registar političkih stranaka i da se ovaj institut primenjuje samo na one političke stranke koje u postupku izbora za narodne poslanike u Narodnoj skupštini ili u postupku izbora za poslanike u skupštini autonomne pokrajine, samostalno ili u koaliciji sa drugim političkim strankama, nisu postigle odgovarajući izborni uspeh koji se ogleda u dobijanju bar jednog mandata. Ustavni sud dalje primećuje da je uočljivo da je zakonodavac protek vremena za koji je vezana primena instituta obnove upisa političke stranke (osam godina od dana upisa u Registar) na indirektan način doveo u korelaciju sa trajanjem dva „redovna” izborna ciklusa (imajući u vidu trajanje mandata narodnih poslanika, odnosno poslanika u skupštini autonomne pokrajine). Takođe, Ustavni sud konstatuje da, sa jedne strane, primena instituta obnove upisa nije uslovljena samim učešćem političke stranke u izborima, već ostvarenim izbornim rezultatom i, sa druge strane, da zakonodavac prilikom propisivanja obaveze političkoj stranci da podnese prijavu za obnovu upisa u Registar, uopšte ne uzima u obzir, niti ima u vidu eventualno učešće i uspeh političke stranke u postupku izbora organa lokalne vlasti. Sve ove političke stranke kroz postupak obnove upisa u Registar treba ponovo da dokažu (overenim potpisima svojih članova) da politička stranka ima najmanje onoliko članova koliki je Zakonom propisani broj osnivača za tu političku stranku.
Razmatrajući saglasnost ovih zakonskih odredaba sa Ustavom, Ustavni sud je pošao od toga da opšti pojam političke stranke definisan članom 2. Zakona zapravo izvire iz Ustavom zajemčene i priznate uloge političkih stranaka, kao i Ustavom utvrđenih oblika putem kojih građani vrše suverenost. Naime, prema jednom od načela ustavnog poretka, uloga političkih stranaka se izražava kroz demokratsko oblikovanje političke volje građana (član 5. stav 1. Ustava). Sa druge strane, prema načelu iz člana 2. Ustava, suverenost (vlast) u Republici Srbiji potiče od građana i građani je, kao nosioci suverenosti, vrše putem referenduma, narodne inicijative i preko svojih slobodno izabranih predstavnika (u organima vlasti), pri čemu niko, pa ni politička organizacija ne može prisvojiti suverenost od građana, niti može uspostaviti vlast mimo slobodno izražene volje građana. Dakle, politička stranka kao konkretan pojavni oblik ostvarivanja zajemčene slobode političkog udruživanja građana iz člana 55. Ustava, ima za cilj da građani koji su nosioci aktivnog i pasivnog biračkog prava, a time i nosioci suverenosti u Republici Srbiji, udruženi oko zajedničkih političkih ciljeva i ideja, te ciljeve i ideje ostvare tako što će demokratskim metodama učestvovati u oblikovanju političke volje građana. Učešće na izborima na kojima građani slobodno biraju svoje predstavnike svakako je jedan od osnovnih demokratskih metoda kojim se ostvaruje uloga političkih stranaka u društvu. Ustavni sud ukazuje da je, po prirodi stvari, cilj svake političke stranke da njeno učešće na određenim izborima rezultira time što će dobiti mandate u predstavničkom telu za koje je sproveden izborni postupak. Međutim, Sud naglašava da od političke stranke (njenih organa u čiji sastav ulaze osnivači, odnosno članovi te stranke) zavisi samo to da li će učestvovati na raspisanim izborima, a izborni uspeh ili neuspeh jedne političke stranke u demokratskom društvu zavisi isključivo od slobodno izražene volje birača koji su na raspisanim izborima imali pravo da biraju svoje predstavnike, te je izborni uspeh zapravo potvrda da su određene političke stranke ostvarile presudnu ili značajnu ulogu u demokratskom oblikovanju političke volje građana, ali izborni neuspeh ostalih političkih stranaka koje su učestvovale na izborima ne znači da one u tom procesu nisu imale nikakvu ulogu ili da nisu ni težile tome da je ostvare. Osim toga, delovanje, u predstavničkom telu, izabranih predstavnika građana koji su bili kandidati određene političke stranke, jeste svakako glavni, ali ne i jedini način učestvovanja u oblikovanju političke volje građana, jer je nesporno i delovanje tzv. vanparlamentarnih stranaka usmereno na oblikovanje političke volje građana, i to upravo sa namerom da politički ciljevi i ideje dobiju potvrdu u biračkom telu kroz uspeh na nekim narednim izborima. Stoga, po oceni Ustavnog suda, izborni uspeh ili neuspeh jedne registrovane političke stranke može dovesti do određenih posledica predviđenih zakonima koji spadaju u korpus izbornog zakonodavstva, odnosno zakonom kojim se uređuje finansiranje političkih stranaka (primera radi, u slučaju izbornog neuspeha politička stranka nema pravo na sredstava iz javnih izvora), ali ne može biti osnov da se političkoj stranci koja je upisana u registar koji vodi nadležni državni organ propisuje obaveza podnošenja prijave za obnovu upisa. Ustavni sud stoji na stanovištu da se tako ustanovljenom obavezom izlazi izvan ustavnog okvira zakonskog propisivanja načina ostvarivanja zajemčene slobode udruživanja, pošto je zakonska posledica nepodnošenja prijave za obnovu upisa brisanje političke stranke iz Registra (član 36. Zakona), a što potvrđuje da se obavezom iz člana 30. Zakona utiče na samu suštinu zajemčene slobode.
Pored navedenog, Ustavni sud posebno naglašava da nema ni legitimnog, ni razumnog opravdanja to što je zakonodavac u osporenim odredbama čl. 30. i 36. Zakona potpuno ignorisao ulogu političkih stranaka u oblikovanju političke volje građana na lokalnom nivou. Naime, „abolicija” političkih stranaka od obaveze podnošenja prijave za obnovu upisa odnosi se samo na one političke stranke koje su u prethodnih osam godina bile uspešne na parlamentarnim ili pokrajinskim izborima. Učešće u drugim izbornim procesima, kao što su izbori za predsednika Republike, a posebno lokalni izbori, uopšte nije uzeto u obzir. U tom smislu, Ustavni sud ukazuje da čak i kada bi izborni rezultat mogao biti Ustavom dopušteni razlog za obnovu upisa registrovane političke stranke, osporene odredbe bi i dalje bile nesaglasne sa Ustavom, i to sa načelom jednakosti svih pred Ustavom i zakonom, odnosno zabranom diskriminacije po bilo kom osnovu iz člana 21. Ustava. Ovo iz razloga što jemstvo slobode udruživanja ne daje nikakvog osnova da se položaj i status osnovane političke stranke dovodi u vezu sa tim da li ona svoju ulogu ostvaruje učešćem u oblikovanju političke volje građana na republičkom, pokrajinskom ili na nivou jedinice lokalne samouprave, tim pre što u ostvarivanju izvornih nadležnosti jedinica lokalne samouprave upravo dolaze do izražaja specifičnosti svake jedinice lokalne samouprave, zbog čega pojedine političke stranke mogu biti osnovane sa prevashodnim ciljem da svoje delovanje usmere ka ostvarivanju specifičnih lokalnih interesa građana u skladu sa sopstvenim političkim idejama i ciljevima.
Polazeći od iznetih ocena, Ustavni sud je utvrdio da odredbe čl. 30. i 36. Zakona o političkim strankama nisu u saglasnosti sa Ustavom.
Imajući u vidu da je u ovom ustavnosudskom sporu doneo konačnu odluku, Ustavni sud je u tački 3. izreke odbacio zahtev inicijatora da, saglasno odredbi člana 56. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu, obustavi izvršenje pojedinačnih akata i radnji koje su preduzete na osnovu Zakona čija se ustavnost ocenjuje.
S obzirom na izloženo, Ustavni sud je, na osnovu odredaba člana 42a stav 1. tačka 2), člana 45. tač. 1) i 15) i člana 46. tačka 3) Zakona o Ustavnom sudu i člana 89. Poslovnika o radu Ustavnog suda („Službeni glasnik RS”, broj 103/13), doneo Odluku kao u izreci.
Na osnovu člana 168. stav 3. Ustava, odredbe čl. 30. i 36. Zakona o političkim strankama, navedenog u tački 1. izreke, prestaju da važe danom objavljivanja Odluke Ustavnog suda u „Službenom glasniku Republike Srbije”.