Razlozi za donošenje novog Zakona o međunarodnom privatnom pravu (ZMPP) prema navodima Ministarstva pravde su višestruki:
Najpre, postojeći Zakon o rešavanju sukoba zakona sa propisima drugih zemalja (ZRSZ), koji u Republici Srbiji uređuje materiju međunarodnog privatnog prava („Sl. list SFRJ“, br.43/82), već duže vremena predstavlja anahronu kodifikaciju, kako sa formalne, tako i sa sadržinske strane.
Naime, budući da je usklađen samo sa Ustavom SR Jugoslavije iz 1992. godine („Sl. list SRJ“, 46/1996), ali ne i sa važećim Ustavom Republike Srbije iz 2006. godine, u njegovom tekstu se na brojnim mestima nalaze nazivi „Savezna Republika Jugoslavija“ (dok se Republika Srbija uopšte ne spominje), pridev „jugoslovenski“ je takođe čest (nigde „srpski“), a isto tako i izraz „savezni organ“. Na taj način, ZRSZ budi opravdanu sumnju kod pravnika praktičara u pogledu svoje važnosti uopšte. Pored toga, neki njegovi delovi su derogirani drugim zakonima koji su doneti kasnije (na primer, deo o priznanju i izvršenju stranih arbitražnih odluka (čl. 97-100) – Zakonom o arbitraži („Sl. glasnik RS“, br.46/2006), ili međunarodnim ugovorima (na primer, član 42 i merodavno pravo za izdržavanje u celini) – Haškim protokolom o merodavnom pravu za obaveze izdržavanja (2007), koji je naša država ratifikovala 2013. godine – „Sl. glasnik RS – Međunarodni ugovori“, br. 1/2013).
Što se same sadržine tiče, poznato je da su pojedina rešenja ZRSZ-a niz godina predmet kritike doktrine (na primer, član 4 koji definiše ustanovu javnog poretka, član 6 koji uređuje ustanovu uzvraćanja i preupućivanja, član 35 koji određuje merodavno pravo za razvod braka). S druge strane, Zakon ne sadrži norme o pojedinim važnim pitanjima međunarodnog privatnog prava (npr. lično ime, norme neposredne primene, opšta klauzula odstupanja i dr.). Jednom rečju, Zakon o rešavanju sukoba zakona sa propisima drugih zemalja, koji je u vreme svog donošenja predstavljao zapaženu kodifikaciju, danas je postao tekst iza hoda vremena, naročito imajući u vidu dešavanja u uporednom međunarodnom privatnom pravu u protekle trideset i dve godine.
Poseban razlog za donošenje novog Zakona o međunarodnom privatnom pravu predstavlja potreba za usklađivanjem međunarodnog privatnog prava Republike Srbije sa međunarodnim privatnim pravom koje nastaje i razvija se u okrilju Evropske unije. Naime, to „međunarodno privatno pravo Evropske unije“ predstavlja deo acquis communautaire, tako da sekundarni izvori koji ulaze u njegov sastav neposredno i direktno obavezuje svaku državu koja postane članica Evropske unije. Radna grupa je stoga sve vreme rada imala u vidu regulative (uredbe) EU iz domena međunarodnog privatnog prava i predloženim tekstom Nacrta izvršila delimičnu unifikaciju i harmonizaciju međunarodnog privatnog prava Republike Srbije sa međunarodnim privatnim pravom Evropske unije.
Pritom, naročit značaj imaju one regulative (uredbe) koje predviđaju univerzalnu primenu kolizionih normi (tj. kolizione norme koje se primenjuju nezavisno od toga da li je merodavno pravo države članice Evropske unije ili neke treće države). Imajući to u vidu, ovakva rešenja pojedinih regulativa direktno su preuzeta i uneta u Nacrt novog Zakona o međunarodnom privatnom pravu. Reč je o materiji određivanja merodavnog prava za ugovorne obaveze, zatim, za vanugovorne obaveze, za razvod braka i za izdržavanje. U užem obimu, unifikacija je izvršena kada se radilo o merodavnom pravu za naslednopravne odnose, kao i o pojedinim pitanjima nadležnosti i postupka. U drugim oblastima, pak, ostvarena je harmonizacija sa međunarodnim privatnim pravom EU, s obzirom da unifikacija, po mišljenju članova Radne grupe, ne bi dala očekivane rezultate.
Dakle, ideja kojom se Radna grupa rukovodila bila je da naši organi već sada, tj. od stupanja na snagu novog Zakona o međunarodnom privatnom pravu primenjuju istovetna rešenja sa onima koja će primenjivati i kada naša država bude postala članica Evropske Unije. Takav pristup je sigurno bolji od onog po kome bi sada bila predviđena drugačija, autonomna rešenja (koja bi bila derogirana prilikom ulaska ulaska Republike Srbije u Evropsku Uniju), utoliko što se ona, kako je rečeno, univerzalno primenjuju od strane država članica Evropske unije.
Ostala pitanja u Nacrtu (npr. opšte ustanove sukoba zakona, postupak priznanja stranih sudskih odluka, lično ime i dr) autonomno su uređene, u skladu sa domaćim propisima koji se odnose na predmetnu materiju, kao i savremenim tendencijama u uporednom međunarodnom privatnom pravu.