Pravo na pravično suđenje je pravo građanina utemeljeno odredbom člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Tom odredbom je propisano da:
1. Svako, tokom odlučivanja o njegovim građanskim pravima i obavezama ili o krivičnoj optužbi protiv njega, ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom, obrazovanim na osnovu zakona. Presuda se izriče javno, ali se štampa i javnost mogu isključiti s celog ili s dela suđenja u interesu morala, javnog reda ili nacionalne bezbednosti u demokratskom društvu, kada to zahtevaju interesi maloletnika ili zaštita privatnog života stranaka, ili u meri koja je, po mišljenju suda, nužno potrebna u posebnim okolnostima kada bi javnost mogla da naškodi interesima pravde.
2. Svako ko je optužen za krivično delo smatraće se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica na osnovu zakona.
3. Svako ko je optužen za krivično delo ima sledeća minimalna prava:
a) da u najkraćem mogućem roku, podrobno i na jeziku koji razume, bude obavešten o prirodi i razlozima za optužbu protiv njega;
b) da ima dovoljno vremena i mogućnosti za pripremanje odbrane;
c) da se brani lično ili putem branioca koga sam izabere ili, ako nema dovoljno sredstava da plati za pravnu pomoć, da ovu pomoć dobije besplatno kada interesi pravde to zahtevaju;
d) da ispituje svedoke protiv sebe ili da postigne da se oni ispitaju i da se obezbedi prisustvo i saslušanje svedoka u njegovu korist pod istim uslovima koji važe za one koji svedoče protiv njega;
e) da dobije besplatnu pomoć prevodioca ako ne razume ili ne govori jezik koji se upotrebljava na sudu.
Važno je istaći da se prava zajemčena ovom odredbom odnose na sve faze bilo krivičnog bilo parničnog postupka a ne samo na faze glavne rasprave odnosno glavnog pretresa kao i na postupak izvršenja parničnih i krivičnih odluka. Konkretno, u krivičnom postupku zaštita po članu 6. Obuhvata i pretkrivični postupak koji prema pozitivnom Zakoniku o krivičnom postupku sprovode organi unutrašnjih poslova – policija a koji će od januara 2013.godine biti u nadležnosti tužilaštva.
Predmet zaštite mora biti neko građansko pravo ili obaveza odnosno krivična optužba, pri čemu ovi pojmovi uopšte nisu definisani. Da li su u konkretnom slučaju u pitanju građanska ili neka druga prava mora se utvrđivati u svakom konkretnom postupku. Takvo stanovište zauzeo je i Evropski sud koji je u predmetu Kenig protiv Savezne Republike Nemačke naveo da se prilikom tumačenja mora voditi računa o suštinskom sadržaju i posledici konkretnog prava a ne o njegovoj klasifikaciji u okviru unutrašnjeg pravnog poretka. Od strane Suda zauzet je stav da to svakako jesu sva ona prava i obaveze koja su nastala u međusobnim odnosima privatnih lica (bilo fizičkih bilo pravnih) kao i sva imovinska prava nastala između privatnih lica i subjekata javnog prava – države. Zatim prava koja se odnose na postupke koji se vode protiv javne uprave iz odnosa nastalih ugovorom, naknade šteta nastalih u upravnom, krivičnom, poreskom postupku.
Sud je u svojoj praksi zauzeo stanovišta da se građanskim pravima i obavezama nikada ne smatraju: opšta poreska i carinska pitanja, pitanja imigracije i državljanstva, radni sporovi državnih službenika koji se tiču njhovih javnih ovlašćenja, obaveza služenja vojnog roka, predmeti u vezi sa izveštavanjem o sudskom postupku, pravo na kandidovanje na javnu funkciju, pravo na državno obrazovanje i tome slično.
Kada je u pitanju pojam krivične optužbe Sud je još 1976. godine (Engel i ostali protiv Holandije) zauzeo osnovna načela za utvrđivanje postojanja krivične optužbe što se utvrđuje ispitivanjem sledećih elemenata:
– klasifikacija u unutrašnjem pravu: u situaciji da je optužba prema pravilima unutrašnjeg prava krivična, član 6. se automatski primenjuje, a kada to nije slučaj vodi se računa o prirodi optužbe;
– priroda krivičnog dela – gde se vodi računa da delikt ne sme imati karakter disciplinskog prestupa odnosno mora imati opšti karakter a ne da se odnosi na ograničenu grupu ljudi;
– svrha kazne – ako je u pitanju delikt za koji je zaprećena kazna zatvora nema dileme, a kada je propisana novčana kazna mora se analizirati da li ista ima samo retributivni ili i penalni karakter kada nedvosmisleno ukazuje da se radi o krivičnoj optužbi.
– priroda i težina kazne – u obzir se uzima vrsta i mera zaprećene, a ne izrečene sankcije.
Pojam optužbe nije jednak formalnopravnom značenju toga pojma u unutrašnjim pravnim porecima već predstavlja svako zvanično obaveštenje koje organ javne vlasti saopštava građaninu da je izvršio krivično delo.
Pravo na suđenje u razumnom roku
Ovo pravo sastavni je deo prava na pravično suđenje kojim je utvrđena obaveza država da sistemski reše i kontrolišu dužinu trajanja postupka. Njegova suština leži u činjenici da se donošenjem sudskih odluka bez odlaganja štiti delotvornost i kredibilitet tih odluka kao i da se otkloni pravna nesigurnost kojase tiče prava čija se zaštita traži odnosno nesigurnost izazvana postojanjem konkretne krivične optužbe.
Sam pojam razumnog roka takođe je uobličen u praksi Evropskog suda koji u svakom pojedinačnom slučaju ispituje postojanje sledećih kriterijuma:
– složenost predmeta – koja se ocenjuje u odnosu na različite aspekte kao što je broj optuženih lica ili svedoka, postojanje umešača, suparničara, spajanje predmeta…
– ponašanje podnosioca predstavke – gde se uzima u obzir da podnosilac sam nije koristio „taktiku odlaganja“
– ponašanje sudskih i upravnih organa države – gde se utvrđuje koja se kašnjenja (odlaganja) mogu pripisati državi; po oceni suda takva su ocenjena i odlaganja ročišta do donošenja odluke u nekom drugom predmetu. Posebno zanimljivim, u svetlu okolnosti koje prate „reformu pravosuđa“ čini se stav Evropskog suda da su države dužne da tako organizuju svoje pravosuđe da sudovima omoguće da poštuju zahtev razumnog roka te da ukoliko je razlog kašnjenja zaostali posao u sistemu državnih sudova – da to predstavlja kršenje ove garantije. U svakom slučaju država mora dokazati da taj povećan obim posla nije permanentan kao i da je blagovremeno preduzela niz mera da te poteškoće otkloni.
– koje je pravo podnosioca kašnjenjem ugroženo – u krivičnoj materiji u pritvorskim predmetima a u ostalim npr: postupci starateljstva nad decom, radni sporovi, sporovi naknade štete zbog teških telesnih povreda te svi oni predmeti u kojima je brzina donošenja odluke važna (kao što su u našem pravu sporovi zbog smetanja poseda).
Svako dakle ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku i to pred nezavisnim i nepristrasnim sudom, obrazovanim na osnovu zakona.
Uslov postojanja nezavisnog i nepristrasnog suda obrazovanog zakonom ili drugog organa koji odlučuje o nekom građanskom pravu ili krivičnoj optužbi takođe se utvrđuje kroz nekoliko merila, čije se postojanje pokazalo kao nužno u praksi Evropskog suda, i to su: način biranja sudija ili postavljanja članova kog drogog tela koje je odlučivalo, trajanje mandata, postojanje jasnih garancija koje onemogućavaju spoljni pritisak, utisak koji taj sud odnosno telo ostavlja.
Pravična rasprava
Kako je u pitanju „kaučuk“ institut, kvalifikovanje rasprave kao pravične ili ne vrlo je teško, pa je sud razvio elemente koje taj pojam mora da obuhvati. To su:
– pravo na pristup sudu – koje je obima actio popularis i koje pritom mora biti delotvorno ali koje je ograničeno pod određanim, takođe jasno definisanim uslovima
– priustvo u postupku – načelo koje se prvenstveno odnosi na krivični postupak ali na građanski sa razumljivim ograničenjima. Suđenje u odsustvu okrivljenog moguće je samo izuzetno ako je nužno ostvariti više interese
– pravo okrivljenog da ne inkriminiše samog sebe – koje obuhvata pravo okrivljenog da ćuti
– načelo jednakosti stranaka i pravo na akuzatorski postupak – stranke moraju biti upoznate sa svim dokazima i imaju pravo da ih osporavaju
– pravo na obrazloženu presudu – koje podrazumeva da se sud mora u svojoj odluci baviti svim važnim činjenicama
Pretpostavka nevinosti
Konačno, pitanje pravičnosti suđenja podrazumeva i široko postavljenu pretpostavku nevinosti. U dosadašnjoj praksi Suda zauzet je stav da pretpostavka nevinosti ne obavezuje samo sud – što se podrazumeva, već i sve druge državne organe ( policiju, tužilaštvo i dr.). Ona mora biti poštovana kako pre suđenja, tako i nakon oslobađajuće presude.
Zaštita prava na osnovu Konvencije
Prema čl.34. Konvencije pravo na podnošenje predstavke ima svako lice odnosno svako fizičko ili pravno lice, nevladine organizacije, udruženja građana… U pitanju je strogo formalan postupak i predstavka mora ispunjavati uslove prihvatljivosti propisane u čl.35. Konvencije. Presude Evropskog suda za ljudska prava su shodno čl.46. Konvencije obavezne da poštuju. U slučaju da utvrdi da je Konvencija prekršena, sud dosuđuje naknadu koju smatra primerenom. Ta naknada mora biti isplaćena u roku od tri meseca od dana izricanja presude. Često, presude koje utvrđuju kršenje člana 6, presude i ne predviđaju nikakvu nadoknadu jer se i samom konstatacijom postiže deklarativno dejstvo koje ovakve presude imaju, a onda kada određuju naknadu, naknada ima samo dejstvo obeštećenja, a ne i dejstvo satisfakcije.