Na sajtu Narodne skupštine objavljen je Predlog zakona o elektronskom fakturisanju. U ovom tekstu predstavićemo razloge za donošenje ovog zakona.
Razlozi za donošenje Predloga zakona o elektronskom fakturisanju (u daljem tekstu: Predlog zakona) jesu uspostavljanje vidljivosti u pogledu širokog kruga transakcija između subjekata javnog sektora, između subjekata privatnog i javnog sektora, kao i subjekata privatnog sektora u sistemu elektronskih faktura, kao i unapređenje pravne sigurnosti i konzistentnosti nacionalnog pravnog okvira.
Uspostavljanje vidljivosti u pogledu transakcija između subjekata javnog sektora, između subjekata privatnog i javnog sektora, kao i subjekata privatnog sektora u sistemu elektronskih faktura biće postignuto faznim uvođenjem obaveznog, a u pojedinim slučajevima fakultativnog režima izdavanja elektronskih faktura, kao i uvođenjem obaveznog režima elektronskog evidentiranja obračuna poreza na dodatu vrednost u sistemu elektronskog fakturisanja.
Kroz propisivanje obaveze elektronskog evidentiranja u sistemu elektronskih faktura postaće vidljiva svaka obaveza obračunavanja poreza na dodatu vrednost, što omogućava kontrolu i uvid u one transakcije u pogledu kojih ne postoji obaveza elektronskog fakturisanja. Na taj način, značajno će se doprineti umanjenju jaza kod poreza na dodatu vrednost i umanjenju rizika od poreske evazije, kao i povećanju uspešnosti naplate poreza.
Ovim zakonom takođe se predviđa određivanje kruga subjekata ovlašćenih za pristup i korišćenje podataka koji su dostupni u sistemu elektronskih faktura, kao i uslovi i način pod kojima datim podacima mogu da pristupaju određeni subjekti sa javnim ovlašćenjima.
Predviđeno je unapređenje režima čuvanja elektronskih faktura, što će biti postignuto odredbama koje predviđaju njihovo čuvanje u predviđenom elektronskom formatu u sistemu elektronskih faktura, ili, u određenim slučajevima, kod informacionog posrednika.
Na ovaj način prevashodno se ostvaruje ušteda u vremenu potrebnom za manipulisanje fakturama, budući da je uklonjena potreba za izdavanjem, zaprimanjem i čuvanjem faktura u papirnom obliku. Pored toga, odredbe o elektronskom arhiviranju dovešće do vremenskih ušteda, budući da takva pretraga, po pravilu, zahteva manje vremena od pretraživanja papirnih arhiva. Takođe, pravnoj sigurnosti će doprineti rešenje iz Predloga zakona kojim se predviđa da se verodostojnost porekla i integritet sadržine elektronske fakture obezbeđuju između ostalog i čuvanjem u formatu pogodnom za elektronsko čuvanje dokumenta.
Unapređenje transparentnosti, pravne sigurnosti i konzistentnosti nacionalnog pravnog okvira koji reguliše oblast elektronskog fakturisanja biće postignuto donošenjem posebnog zakona koji reguliše oblast elektronskog fakturisanja.
U prilog odluke da se predloži donošenje novog zakona koji bi isključivo regulisao oblast elektronskog fakturisanja govori i to što bi u suprotnom obimne izmene Zakona o rokovima izmirenja novčanih obaveza u komercijalnim transakcijama („Službeni glasnik RS”, br. 119/12, 68/15, 113/17 i 91/19) mogle biti u suprotnosti sa odredbama Jedinstvenih metodoloških pravila za izradu propisa. Takođe, ovakvim pristupom odgovoriće se na najbolji mogući način na širi lokalni konktekst u kojem je uobičajeno da se osetljiva i složena pitanja od velikog značaja regulišu posebnim zakonom. Najzad, konzistentnost nacionalnog pravnog okvira u delu koji se odnosi na elektronske fakture bila bi ozbiljno narušena i ugrožena ukoliko bi se režim elektronskog fakturisanja koji se primenjuje u pogledu transakcija između subjekata privatnog sektora regulisao različitim pravnim aktom u odnosu na režim koji se primenjuje u pogledu transakcija u kojima kao jedna od strana učestvuje subjekt javnog sektora. U Predlogu zakona predviđena su različita odstupanja od obaveznog režima elektronskog fakturisanja. Na prvom mestu, u pogledu pojedinih transakcija, nije uvedena obaveza elektronskog fakturisanja. Pored toga, obaveza elektronskog fakturisanja u transakcijama između subjekata privatnog sektora takođe trpi ograničenja, budući da bi neograničeno postavljena obaveza elektronskog fakturisanja između svih subjekata privatnog sektora predstavljala preveliko udaljavanje u pogledu transponovanja Direktive 2014/55/EU. U tom kontekstu, bitno je da se nadležni organi EU u slučaju Italije nisu pozitivno izjasnili u pogledu uvođenja neograničene obaveze elektronskog fakturisanja, koja bi uključivala i male obveznike. Stoga se u Predlogu zakona nailazi na primerenije, odnosno pažljivo odmereno rešenje prema kojem se ova obaveza ograničava isključivo na obveznike poreza na dodatu vrednost, dok se drugim privatnim subjektima pruža mogućnost da se dobrovoljno opredele za izdavanje elektronskih faktura.
Regulisanje režima elektronskog fakturisanja u skladu sa primerima dobrih evropskih praksi, zbog obima, takođe ukazuje na potrebu izrade novog zakona koji bi bio isključivo posvećen materiji elektronskog fakturisanja. Dvanaest država članica EU je Direktivu 2014/55/EU transponovalo usvajanjem novog zakona koji posebno uređuje datu oblast, dok je četrnaest država članica Evropske unije, oslanjanjem na svoje uobičajene zakonodavne prakse, transponovalo direktivu pristupajući izradi pravnih akata drugačijeg karaktera. Smernice Evropskog foruma više zainteresovanih strana o e-fakturisanju (EMSFEI-a) za prenošenje i primenu navedene direktive upućuju na potrebu za transponovanjem ove direktive u formi posebnog zakona, a ne isključivo u obliku podzakonskog akta.
Propisivanje novih pravnih i tehničkih zahteva koje elektronska faktura treba da ispunjava u smislu Direktive 2014/55/EU – iz razloga što Zakon o rokovima izmirenja novčanih obaveza u komercijalnim transakcijama ne sadrže za sada definicije elektronske fakture koje su usklađene sa navedenom direktivom.
Rešenje Predloga zakona kojim se predviđa da se elektronska faktura izdaje u strukturiranom elektronskom formatu koji omogućava njenu automatsku obradu, kao i da elektronski potpis ne predstavlja njen nužan deo svakako će doprineti uštedi u vremenu i stoga posredno i ostvarivanju ciljeva Direktive 2011/7/EU o borbi protiv kašnjenja u plaćanju u komercijalnim transakcijama. Istovremeno, mogućnost njene automatske obrade pozitivno će se odraziti na bezbednost funkcionisanja sistema elektronskih faktura. Dalje, u cilju obezbeđivanja standarda interoperabilnosti u prekograničnim nabavkama i trgovini, Predlogom zakona se predviđa obaveza subjekata javnog sektora da prime elektronsku fakturu koja je izdata od stranog lica u skladu evropskim standardom elektronskog fakturisanja. Takođe, zahtevanjem strukturiranog elektronskog formata u pogledu svake elektronske fakture, kao i propisivanjem srpskog standarda elektronskog fakturisanja obezbeđuje se uspostavljanje interoperabilnosti na nacionalnom nivou. Inteoperabilnost u oba slučaja dovodi do umanjenja administrativnih opterećenja, ostvarivanja finansijskih i vremenskih ušteda i umanjenja složenosti postupka elektronskog fakturisanja.
Aktuelni Zakon o rokovima izmirenja novčanih obaveza u komercijalnim transakcijama nije u potpunosti usklađen sa Direktivom 2014/55/EU Evropskog parlamenta i Saveta od 16. aprila 2014. godine o elektronskom fakturisanju u javnim nabavkama kako u pogledu zahteva koje elektronska faktura treba da ispunjava, tako i u pogledu uvođenja obaveze za javne naručioce i naručioce da prime elektronske fakture koje su izdate u skladu sa zahtevima predviđenim datom direktivom. Iz navedenog proizilazi potreba za daljom harmonizacijom domaćeg zakonodavstva u ovoj oblasti sa pravnim tekovinama EU. Pomenuta direktiva predstavlja osnov za uređenje oblasti elektronskog fakturisanja u javnim nabavkama, tako što prevashodno predviđa pravne i tehničke zahteve koje elektronska faktura treba da ispunjava da bi se obezbedila interoperabilnost standarda u prekograničnim nabavkama i trgovini.
Naime, odsustvo pomenute interoperabilnosti negativno se odražava na pravnu sigurnost i nameće dodatne operativne troškove privrednim subjektima koji koriste elektronske fakture u prekograničnim transakcijama, i dovodi do prekomerne složenosti postupka elektronskog fakturisanja. Najzad, Direktiva 2014/55/EU navodi kao dodatne značajne pogodnosti elektronskog fakturisanja to što se njime omogućava državama članicama, javnim naručiocima, naručiocima i privrednim subjektima da ostvare uštede, pozitivan uticaj na životnu sredinu kao i da dovedu do umanjenja administrativnih opterećenja.
Ove pogodnosti elektronskog fakturisanja detaljnije objašnjavaju Ujedinjene nacije i OECD u svojim dokumentima. U njima se najpre precizira da se finansijska ušteda ostvaruje tako što prilikom izdavanja, slanja i arhiviranja elektronskih faktura ne postoje troškovi transporta. Dalje se objašnjava da do vremenskih ušteda kod elektronskog fakturisanja dolazi pre svega zbog bržeg procesa njihovog slanja (i dostavljanja), kao i u situacijama kada je potrebno ispraviti eventualne greške nastale na samoj fakturi, ili pronaći elektronski arhivirane fakture, budući da to pravilu zahteva manje vremena od pretrage papirnih arhiva. Takođe, elektronsko fakturisanje omogućava uštedu prostora budući da elektronske fakture nije potrebno ni izdavati ni čuvati u papirnom obliku. Najzad, pomenute organizacije u svojim dokumentima ukazuju da elektronsko fakturisanje doprinosi bezbednosti celokupnog procesa fakturisanja budući da umanjuje rizik od gubitaka dokumenata, kao i da pozitivno utiče na efikasnost naplate poreza i smanjenja poreskog jaza, naročito u oblasti poreza na dodatu vrednost.
Direktiva 2014/55/EU podvodi se pod Poglavlje 5: Javne nabavke. Pored toga, na potrebu njenog prenošenja u nacionalno zakonodavstvo ukazuje se izričito i u nacionalnom dokumentu javne politike pod nazivom „Program razvoja elektronske uprave u Republici Srbiji za period od 2020. do 2022. godine sa Akcionim planom za njegovo sprovođenje“. U datom programu se navodi i potreba za uvažavanjem Talinske deklaracije i principa koje ona sadrži u pogledu korisnički orijentisanog pristupa projektovanju i pružanju elektronskih usluga, uključujući gorenaveden princip „interoperabilnosti kao standarda“. Odredbe Direktive 2014/55/EU upravo odražavaju načela iz Talinske deklaracije čije se sprovođenje u nacionalno zakonodavstvo predviđa Programom.