Predmet ovog zakona jesu prava, obaveze i odgovornosti iz radnog odnosa, odnosno po osnovu rada.Ona se uređuju i posebnim zakonima, sve u skladu sa ratifikovanim međunarodnim konvencijama.
Takođe, prava, obaveze i odgovornosti iz radnog odnosa, odnosno po osnovu rada uređuju se i kolektivnim ugovorom i ugovorom o radu, a praivilnikom o radu, odnosno ugovorom o radu-samo kada je to Zakonom o radu određeno.
Predmet Zakona o radu određen je dakle prvim članom , koji ustvari predstavlja zakonsko i autonomno uređivanje rada.
Pre svega, treba istaći da Zakon o radu ima značaj matičnog-opšteg zakona. Za razliku od ovog zakona, posebni zakoni radne odnose uređuju na drugačiji način shodno posebnosti određenih radnih odnosa. Tako imamo Zakon o policiji, Zakon o osnovama sistema obrazovanja i vaspitanja, Zakon o državnim službenicima i dr., koji svi na konkretniji način regulišu radne odnose.
Značajno je istaći da je odnos Zakona o radu i posebnih zakona odnos opšteg prema posebnom, gde važi pravilo Lex specialis derogat legi generalis. Dakle, poseban zakon je specijalan zakon i ima jaču pravnu snagu od Zakona o radu. Međutim, ukoliko poseban zakon ne sadrži poseban propis onda se primenjuju odgovarajuće odredbe Zakona o radu, kada imamo njegovu supsidijarnu primenu.
Pored navedenog, prvi član zakona propisuje i da Zakon o radu i posebni zakoni moraju biti u skladu sa ratifikovanim međunarodnim konvencijama. Ukoliko to nije slučaj, primenjuju se konvencije a ne zakon koji je njima suprotan. Pored multilateralnih konvencija, Srbiju obavezuju i brojni bilateralni međunarodni ugovori. Značaj konvencija propisan je našim Ustavom koji predviđa da je ratifikovana međunarodna konvencija sastavni deo našeg pravnog poretka i da se neposredno primenjuje.
Drugim stavom navedenog člana Zakona određeno je da se prava, obaveze i odgovornosti iz radnog odnosa uređuju i kolektivnim ugovorom o radu, a privilnikom o radu, odnosno ugovorom o radu-samo kada je to ovim zakonom određeno.
U pravnoj nauci ovi izvori radnog prava nazivaju se autonomnim aktima. Dakle, radni odnosi se pored zakona regulišu i kolektivnim ugovorima, pravilnikom o radu i ugovorima o radu.
Kolektivnim ugovorom, u skladu sa zakonom i drugim propisom, uređuju se prava, obaveze i odgovornosti iz radnog odnosa, postupak njihovog noveliranja, odnosi učesnika kolektivnog ugovora i druga pitanja od značaja za zaposlenog i poslodavca. Zakon poznaje tri vrste kolektivnih ugovora: opšti, posebni i ugovor kod poslodavca. Opšti se zaključuje za teritoriju cele države, posebni se zaključuje za određenu oblast rada, određenu teritoriju, kategoriju poslodavaca, kategoriju radnika. Kolektivini ugovor kod poslodavca zaključuje se za određenu radnu sredinu.
Kako je u Zakonu definisano, pravilnik o radu donosi se kada ne postoje uslovi da se radni odnosi urede kolektivnim ugovorom kod poslodavca, dok se ugovorom o radu, koji zaključuju zaposleni i poslodavac, zasniva radni odnos. Njime se radni odnos uređuje na osnovnom nivou.
Ono što je zajedničko za predmetni pravilnik i ugovor o radu, jeste da se njima shodno čl.3.st.2. Zakona o radu, uređuju radni odnosi: ako kod poslodavca nije osnovan sindikat ili nijedan sindikat ne ispunjava uslove reprezentativnosti ili nije zaključen sporazum o udruživanju u skladu sa ovim Zakonom; ako nijedan učesnik kolektivnog ugovora ne pokrene inicijativu za početak pregovora radi zaključivanja kolektivnog ugovora; ako učesnici kolektivnog ugovora ne postignu saglasnost za zaključivanje kolektivnog ugovora u roku od 60 dana od dana započinjanja pregovora i ako sindikat, u roku od 15 dana od dana dostavljanja poziva za početak pregovora za zaključivanje kolektivnog ugovora, ne prihvati inicijativu poslodavca.
Kolektivnim ugovorom kod poslodavca, pored prava, obaveza i odgovornosti iz radnog odnosa, uređuju se i odnosi učesnika kolektivnog ugovora. Ovo je kolektivni ugovor na najnižem hijerarhijskom nivou (raniji pojedinačni kolektivni ugovor). Njega zaključuju reprezentativni sindikat kod poslodavca i direktor poslodavca, odnosno preduzetnik, a kad je poslodavac javno preduzeće, odnosno javna služba-organ koji on ovlasti. Kao i svaki ugovor i ovaj sadrži normativnopravne i obligacionopravne odredbe. Prve utvrđuju prava, obaveze i odgovornosti zaposlenih kod poslodavca i samog poslodavca, a regulišu sadržinu njihovog radnog odnosa, dok druge odredbe uređuju odnose učesnika kolektivnog ugovora u pogledu ispunjenja, primene, promene, važenja ili prestanka ugovora. Usklađenost kolektivnog ugovora sa zakonom podrazumeva da on ne može biti nepovoljniji od zakona i takav odnos mora da ima i prema posebnom i opštem kolektivnom ugovoru.
Pravilnik o radu i ugovor o radu su supstituti kolektivnog ugovora kod poslodavca, odnosno zamenjuju ga kad on ne može da bude zaključen iz sledećih razloga: odsustvo učesnika, odsustvo pregovaračke inicijative, odsustvo saglasnosti i neprihvatanje inicijative poslodavca. Ugovor o radu je individualni ugovor zaposlenog i poslodavca kojim se zasniva radni odnos i utvrđuju prava, obaveze i odgovornosti iz tog odnosa na elementarnom nivou.
Opšti i posebni kolektivni ugovor, kako je već navedeno, moraju biti u saglasnosti sa zakonom. Njihova saglasnost za zakonom podrazumeva da ne mogu da sadrže odredbe kojima se zaposlenom daju manja prava ili utvrđuju nepovoljniji uslovi rada od prava i uslova koji su utvrđeni zakonom. Oni mogu utvrditi veća prava i povoljnije uslove rada od prava i uslova utvrđenih zakonom, kao i prava koja nisu utvrđena zakonom, osim ako je zakonom drukčije određeno. Saglasnost sa zakonom podrazumeva i njihovu međusobnu usklađenost.
Drugim članom Zakona propisan je domašaj njegove primene, odnosno na koja lica se primenjuje. On se primenjuje na zaposlene koji rade na teritoriji Republike Srbije, kod domaćeg ili stranog pravnog, odnosno fizičkog lica, kao i na zaposlene koji su upućeni na rad u inostranstvo od strane poslodavca ako zakonom nije drukčije određeno. Takođe, primenjuju se i na zaposlene u državnim organima, organima teritorijalne autonomije i lokalne samouprave i javnim službama, ako zakonom nije drukčije određeno. Na kraju, primenjuju se na zaposlene strane državljane i lica bez državljanstva koji rade kod poslodavca na teritoriji Republike Srbije, ako zakonom nije drukčije određeno. U ovim slučajevima, propisana je isključiva primena zakona kojim su obuhvaćeni zaposleni iz prvog stava ovog člana, dok je drugim stavom propisana supsidijarna primena koja se odnosi na zaposlene u državnim oganima, organima teritorijalne autonomije i lokalne samouprave i javnim službama i njegova primena na strance, sve ako zakonom nije drukcije određeno.
Međusobni odnos zakona, kolektivnog ugovor, pravilnika o radu i ugovora o radu u dobrom delu je predstavljen u dosadašnjoj obradi osnovnih odredaba Zakona. Pored svega rečenog treba ponoviti da Kolektivni ugovor i pravilnik o radu kao opšti akti i ugovor o radu ne mogu da sadrže odredbe kojima se zaposlenom daju manja prava ili utvrđuju nepovoljniji uslovi rada od prava i uslova koji su utvrđeni zakonom, dok se opštim aktom i ugovorom o radu mogu utvrditi veća prava i povoljniji uslovi rada od prava i uslova utvrđenih zakonom, kao i druga prava koja nisu utvrđena zakonom, osim ako zakonom nije drukčije određeno. Sve ovo regulisano je članom 8. Zakona o radu. Odredbe ovog člana postavljaju negativno i pozitivno pravilo za odnos između zakona i autonomnih normi. Na tom principu uspostavljeni su i odnosi među samim autonomnim normama. Negativno pravilio određuje kakve odredbe opšti akt, odnosno ugovor o radu ne može da sadrži, dok pozitivno pravilo određuje kakve odredbe opšti akt može da sadrži.
__________________________
Literatura: „Komentar Zakona o radu“, Zoran M, Ivošević i Milan Z. Ivošević, „Službeni Glasnik“ 2007
Redakcija “Profi Sistema”.