Pojam naknade
Gotovo da i ne postoji slučaj osobe koja je makar jednom u životu platila nekakvu naknadu, a da joj je pritom bilo „poznato šta time plaća“, odnosno šta je svrha plaćanja, a kamoli da se odvaži da takvo pitanje postavi primaocu i od istog povodom toga dobije adekvatan odgovor tj. obrazloženje. Stoga je važno već na početku podsetiti se na to da je naknada zapravo novčana protivvrednost za pruženu uslugu. Dakle, svrha plaćanja se ogleda u pruženoj usluzi za koju je potrebno platiti unapred određeni novčani iznos utvrđen propisom. Nužno je samo da je usluga pružena, a to u čemu se ista stvarno ogleda, izgleda osim što je nevažno onima koji naknadu i uvode, dakle donosiocima, ispada da je nevažno i obveznicima plaćanja. E sad kada nam je to već poznato, s tim u vezi najpre treba pitati i insistirati na tome u čemu se ogleda jedna takva usluga, a zatim i koje je to troškove imao pružalac iste kada je našao razlog da za istu uvede naknadu baš u određenom iznosu i to onda i na onim mestima gde bi se mogao izvršiti uticaj na donosioce odluka. Ali to pitanje je već tema za sebe, koja zbog svog značaja nadilazi okvire pisanja jednog ovakvog teksta.
Naknada prema Pravilniku
Ako za trenutak ostavimo po strani opšti utisak koji samo pominjanje plaćanja naknade budi kod prosečnog čoveka, na koje smo se uvodnim rečenicama podsetitli, vratimo se poslednjoj u nizu naknadi koja se uvodi Pravilnikom o postupanju po zahtevu izvršnog poverioca Komori javnih izvršitelja za određivanje javnog izvršitelja kojem se podnosi predlog za dobrovoljno namirenje novčanog potraživanja nastalog iz komunalnih usluga i srodnih delatnosti, predlog za izvršenje na osnovu verodostojne i izvršne isprave radi namirenja novčanog potraživanja nastalog iz komunalnih usluga i srodnih delatnosti i predlog za izvršenje u kojem je kao izvršni dužnik naznačen direktni ili indirektni korisnik budžetskih sredstava ( „Sl. glasnik RS“, br. 2/2020 i 92/2021) – u daljem tekstu: Pravilnik, tačnije poslednjim izmenama i dopunama istog od 22. septembra 2021. godine.
Naime prema Pravilniku je sada izvršni poverilac dužan da plati naknadu u iznosu od 1.500,00 dinara Komori za određivanje javnog izvršitelja kome će biti podnet predlog za izvršenje u kojem je kao izvršni dužnik naznačen direktni ili indirektni korisnik budžetskih sredstava, pa se dalje kaže da bez dokaza o uplaćenoj naknadi, izvršni poverilac ne može da podnese zahtev za određivanje javnog izvršitelja. (čl. 6. st. 2. i 3.) Šta je ovde sve sporno? Pođimo redom.
Donosilac ovog Pravilnika je izvršni odbor Komore javnih izvršitelja – u daljem tekstu: Komora, pa u skladu sa tim podsećamo da je prema Zakonu o izvršenju i obezbeđenju (“Sl. glasnik RS”, br. 106/2015, 106/2016-aut. tumačenje, 113/2017-aut. tumačenje, 54/2019 i 9/2020-aut. tumačenje) – u daljem tekstu: ZIO, izvršni odbor Komore, između ostalog ovlašćen i da predlaže Statut i donosi propise i opšte akte Komore, stara se o poslovanju Komore, određuje upisninu i članarinu, način na koji se one plaćaju i njihovu visinu, te stara se o naplati prihoda Komore (čl. 518. ZIO). Nekako smo baš namerno istakli ove ingerencije, jer čini nam se pomenuta naknada u smislu istih, s pravom možemo reći, ima više karakter dopune članarini, koji iznos se sada prevaljuje na izvršnog poverioca. Drugo, što odmah možemo zapaziti je činjenica da se ista naknada uvodi između ostalog kada je za izvršnog dužnika naznačen direktni ili indirektni korisnik budžetskih sredstava, a radi lakšeg razumevanja može slobodno reći kada je kao krajnji platac označena država tj. račun izvršenja budžeta, pa se u tom smislu postavlja pitanje zašto tamo gde je „država dužnik“, dakle tamo gde je činjenjem ili nečinjenjem organa čije se finasiranje obezbeđuje iz budžeta, već utvrđeno dugovanje, sada za prinudnu naplatu istog, zahteva prethodno plaćanje nekakve naknade.
Takođe moramo istaći da ni ZIO u svojim odredbama, ne prepoznaje ovakvu naknadu, čak ni odredba o sredstvima za rad Komore, gde se pominju drugi prihodi u skladu sa zakonom (čl. 515. ZIO), što ovde konkretno nije slučaj, pa se otuda pitamo gde Komora konkretno nalazi uporište za njeno uvođenje. A čak i da uzmemo da Komora ima pravnog osnova, nameće se jedno logično pitanje, a to je u čemu se ogleda ili koji to trošak ima Komora kod imenovanja javnog izvršitelja za konkretan predmet, ako se uzme u obzir da je predviđeno da se ceo postupak od podnošenja zahteva do imenovanja odvija isključivo elektronskim putem, dakle nema čak ni troška u vidu poštanskih usluga. Ovaj Pravilnik nije odgovorio na pitanje šta ako Komora ne odgovori na zahtev izvršnog poverioca u roku od pet dana, osim što ponavlja da izvršni poverilac u tom slučaju samostalno određuje javnog izvršitelja sa područja suda pred kojim je nastala izvršna isprava. Ali šta je sa ranije uplaćenom naknadom, da li izvršni poverilac ima pravo na refundaciju iste, obzirom na izostanak odgovora Komore, koji bismo slobodno mogli okarakterisati kao izostanak pružene usluge, ako se uzme da je izvršni poverilac platio naknadu Komori upravo radi imenovanja konkretnog javnog izvršitelja.
Dalje, ako se vratimo nazad na ZIO, tačnije odredbe o troškovima postupka, u smislu pomenute naknade, ne možemo reći da je ista njima obuhvaćena i to po dva osnova. Najpre što se kao takva eksplicitno ne navodi, već se kaže da su troškovi izvršnog postupka, troškovi koje je izvršni poverilac imao pred sudom odnosno javnim izvršiteljem, a zatim što nije regulisano da li u situacji kada izvršni poverilac nije dužan da položi predujam troškova izvršnog postupka jer je prethodno oslobođen od plaćanja sudske takse, može da se razume i tumači kao oslobađanje od plaćanja i ove naknade. Uzevši u obzir prethodno rečeno, to nadalje znači da izvršni poverilac prethodno plaćenu naknadu neće moći da potražuje od izvršnog dužnika u smislu troškova izvršnog postupka, pa bi u tom smislu trebalo uskladiti propise, jer se radi o očiglednom neskladu između zakona i podzakonskog akta, a to je već pitanje zakonitosti, kojim bi između ostalog mogao da se pozabavi i sam Ustavni sud ex officio.
Odredba Pravilnika koja kaže da bez dokaza o uplaćenoj naknadi, izvršni poverilac ne može da podnese zahtev za određivanje javnog izvršitelja, ostaje nedorečena u smislu nastupanja konkretnih posledica. Nejasno ostaje da li se u slučaju podnošenja zahteva bez prethodnog plaćanja naknade isti ima odbaciti ili će se kao u slučaju kada izvršni poverilac prethodno ne predujmi troškove izvršnog postupka i u slučaju neplaćanja naknade, dalji postupak obustaviti? Šta je sa rokovima, koji nisu propisani, za razliku od troškova nastalih pred sudom i javnim izvršiteljem za koje je ostavljen rok da ih izvršni poverilac plati odnosno predujmi?
Ako se prisetimo i povučeni Nacrt Zakona o izmenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Sl. glasnik RS“, br. 72/2011, 49/2013-OUS, 74/2013-OUS, 55/2014, 87/2018 i 18/2020), predviđao je slično rešenje da se sa podnošenjem tužbe istovremeno ima platiti i sudska taksa na tužbu ili će u suprotnom zbog toga doći do njenog odbačaja, čime se stranke ovim praktično onemogućavaju u ostvarivanju prava na sudsku zaštitu, to preneseno na teren izvršnog postupka u ovom slučaju značilo bi sledeće, kada je za izvršnog dužnika označen direktni ili indirektni korisnik budžetskih sredstava, u slučaju da izvršni poverilac ne plati naknadu biće lišen mogućnosti da se naplati prinudnim putem u izvršnom postupku. Dakle, osim dosadašnje obaveze po kojoj je izvršni poverilac dužan da o „nameri podnošenja predloga za izvršenje“, prethodno pismenim putem obavesti ministarstvo nadležno za finansije najkasnije 30 dana pre podnošenja predloga za izvršenje, sve pod pretnjom odbacivanja (čl. 300. st. 5. i 6. ZIO), kojom se zapravo potire paricioni rok za dobrovoljno ispunjenje obaveze po izvršnoj ili verodostojnoj ispravi, a izvršni dužnik „nagrađuje“ praktično dodatnim rokom, koji je valjda i osmišljen sa tom namerom da se izbegnu suvišni troškovi prinudne naplate i još jednom ostavi mogućnost dobrovoljnog namirenja. To međutim u praksi nije zaživelo, već je kao po ustaljenoj praksi zadržalo karakter forme, koju izvršni poverilac mora „ispoštovati“, da bi dalje postupak mogao egzistirati. Upravo to, kao i obaveza prethodnog plaćanja naknade, a pre formalnog podnošenja zahteva Komori, predstavlja korak nazad kada je reč o ostvarivanju prava iz izvršnog postupka, čime se na nepotreban i suvišan način kompikuje i onako već komplikovana procedura prinudne naplate, što proizvodi jedan krajnje odvraćajući efekat, a nipošto pojednostavljenje, kojem se valjda izgleda samo načelno teži.
S druge strane, primera radi Advokatska komora Srbije kod određivanja branilaca po službenoj dužnosti iz imenika upisanih advokata ne zahteva plaćanje slične naknade, iako je sistem tako osmišljen da je za te potrebe, ista morala izabrati specijalizovanu agenciju koja pruža usluge razmene informacije putem tzv. Kol centra sa organima postupanja (policija, tužilaštvo i sud), iako u ovom drugom slučaju za razliku od Komore javnih izvršitelja zaista postoje stvarni troškovi, obzirom da je Kol centar Advokatske komore Srbije dostupan 24 sata svih dana u godini, što iziskuje najpre pomenuti trošak angažovanja specijalizovane agencije, koji opet u sebi uključuje trošak radnog angažovanja određenog broja operatera koji će po smenama primati pozive, zatim troškovi obezbeđivanja adekvatnog prostora, potrebne opreme i tome sl.
Umesto zaključka
Da je reč o pukom diskrecionom pravu Komore, vidimo i kroz to što je izostavljeno makar ono uobičajeno pravdanje donosioca u smislu razloga uvođenja ovakve naknade da se njome nešto poboljašava, jer podsetićemo se kada je prvi put donet ovaj Pravilnik, njime se htelo postići ujednačavanje odnosno ravnomerna raspodela predmeta između javnih izvršitelja i taj je razlog bio opravdan, a do donošenja ove izmene i dopune Pravilnika i ostvaren u praksi. Kada je pak reč o uvođenju naknade, osim što ne znamo kakvu to uslugu plaćamo, na osnovu čega se ista uvodi te kakav je njen tretman u epilogu izvršnog postupka kao potencijalni trošak, ostaje nam samo da vidimo kako će na sve to odgovoriti najpe Ministrarstvo nadležno za poslove pravosuđa, kod davanja saglasnosti na ovaj Pravilnik, a da se ovoga puta uzdržimo i ne prejudiciramo odluku, te kasnije možda i inicijative ovlašćenih predlagača za pokretanje postupka zakonitosti ovog Pravilnika pred Ustavnim sudom.
Izvor: Tekst prvobitno objavljen u časopisu „Advokatska kancelarija“, br. 87, novembar 2021.