Muškarci i žene su podjednako isključivi kada bivšeg partnera optužuju za zlostavljanje deteta.
Borba rastavljenih roditelja za starateljstvo nad decom često se pretvara u dugogodišnji rat lažima i obmanama svake vrste. Sud utvrđuje šta je istina, ali mu je u tome neophodna pomoć veštaka psihijatara i psihologa.
Odsek za sudsku psihijatriju Instituta za mentalno zdravlje u Beogradu godišnje uradi oko pedeset „procena roditeljske sposobnosti”. Veštaci često „otkrivaju” da su deca prinuđena da lažu za oba roditelja.
– Muškarci i žene su podjednako isključivi kada drugu stranu lažno optužuju za zlostavljanje deteta. Oni se vrlo malo obaziru na potrebe dece, kojima su pre svega neophodna oba roditelja.
Toliko ih obuzme patološka strast za parničenjem, za svađanjem, da tome nekad nema kraja. Neverovatno je šta su ljudi u stanju jedni drugima da urade zbog poremećenih porodičnih odnosa – kaže primarijus dr Slobodan Simić, šef Odseka za sudsku psihijatriju Instituta za mentalno zdravlje.
Da bi dobili starateljstvo nad detetom, žene ponekad proglašavaju bivše muževe za seksualne nasilnike nad sopstvenom decom, a i muškarci ponekad na sudu ustvrde da je neko u porodici i najbližem okruženju njihove bivše supruge takođe seksualno iskorišćavao dete.
– Ne razmišljaju o tome da li će dete jednog dana možda pronaći sudske spise u kojima su otac, majka, ujak, stric ili očuh bili lažno optuženi da su ga seksualno zlostavljali ili tukli. Jedan otac je čak dostavio i foto-album sa fotografijama modrica i ogrebotina svog deteta.
Ispostavilo se da kad god bi dete palo sa bicikla ili se ogrebalo, otac bi fotografisao povredu, vodio dete kod lekara i sve to dostavlja sudu kao dokaz da ga majka fizički zlostavlja – priča dr Simić.
Ovaj otac je time hteo da se izbori za starateljstvo nad sinom koji je dodeljen majci posle razvoda. Međutim, na fotografijama se videlo da je reč o uobičajenim dečijim ogrebotinama i modricama, kao i da je dete fotografisano u različitim uzrastima, pa je veštacima bilo nelogično da neko „zlostavlja” dete otprilike jednom godišnje.
– Neverovatno je kako ponekad roditelji instruišu decu. Uspeju da ih nagovore da svašta prigovore drugom roditelju. To su uglavnom mala deca i lako ih je ubediti da ne govore istinu.
Međutim, naš tim stručnjaka je vrlo iskusan, pa sa priličnom sigurnošću prepoznajemo kada dete ne govori baš istinu i priča izmišljenu priču nekog roditelja – kaže naš sagovornik.
Sudski postupci u ovakvim slučajevima su prilično skupi. Kako bi dokazali da su upravo oni bolji roditelji, ovakve majke i očevi troše ogromne sume novca na sudske takse, advokatske usluge i veštačenja.
– Činjenica je da takve parnice prilično koštaju. Međutim, vrlo retko su u ovakvim parnicama bogati ljudi. To su uglavnom kasirke, prodavačice, radnici, domaćice… Da su skupili sav taj novac koji troše na advokate, veštake i sud, mogli su svoje dete da odvedu u Diznilend– kaže dr Simić.
Naš sagovornik predlaže da pisci porodičnog seta zakona razmisle o odredbi po kojoj bi roditeljima koji se godinama sude i ne uvažavaju najbolje interese maloletnog deteta, deca bila oduzimana i smeštana u hraniteljske porodice dok oba roditelja ne prođu odgovarajuću porodičnu terapiju.
– Kad su oba roditelja u stanju da vode takvu parnicu i izlože dete takvoj vrsti stresa, samo da bi napakostili drugoj strani, i da bi dokazali kako su oni u pravu, onda oni nisu u stanju da sami shvate šta je najveći interes deteta. Ako njihove strasti i njihova mržnja prevazilaze interese deteta, onda bi trebalo da postoji mogućnost da se dete oduzme i jednom i drugom. Kad bi sud to jednom uradio, siguran sam da bi svi drugi roditelji brzo uspeli da se lepo dogovore – kaže dr Simić.
Naravno, svaki od ovih roditelja tvrdi da sve to čini u interesu deteta, ali veštacima je jasno da roditelji to rade za „svoje dobro” ili „tuđe zlo”. Kada prolaze kroz bolan proces razvoda, deca bi trebalo da budu što manje izložena stresu. Umesto emotivnih ucena, deci su potrebni mir i osećanje sigurnosti, a to su dužni da im obezbede upravo roditelji.
Zbog velikog broja stvarnih slučajeva fizičkog i seksualnog zlostavljanja dece, sudovi su u obavezi da provere svaku takvu tvrdnju roditelja tokom ili posle razvoda. Takva optužba za sud je uvek alarm da angažuje veštake psihijatre i psihologe, pa i da odredi privremenu meru kojom će dete gotovo potpuno odvojiti od optuženog roditelja.
Nezgoda je što je prečesto jedan roditelj lažno optužen, dok drugi, onaj koji je slagao, dobija na vremenu i prostoru za krajnji cilj – da trajno „okrene dete” protiv bivšeg supružnika. Pri tome, kaže dr Simić, zavađeni očevi i majke zaboravljaju da su svakom detetu na svetu potrebna ravnopravno oba roditelja, koji su tu da detetu budu dobri i pravi uzori u svemu, a posebno u poštenju i iskrenosti.
Izvor: Politika