Eutanazija u Srbiji nije prihvatljiva, ali se razmišlja o unapred datoj pisanoj želji pacijenta da li u slučaju potrebe želi reanimaciju i stavljanje na aparate.
U Srbiji nije dozvoljena eutanazija, ubistvo iz milosrđa ili samilosti, jer omogućavanje lake i bezbolne smrti neizlečivim bolesnicima koji trpe neizdržive bolove većina pravnih sistema smatra ubistvom. U Evropi, ipak, ima nekoliko zemalja u kojima doktor može zakonski da odluči da ne produži pacijentov život ili da izda lekove koji ublažavaju bol čak i kada skraćuju život pacijenta.
Novina je da je Belgija postala prva zemlja na svetu koja je dozvolila eutanaziju bez obzira na godine, jer je belgijski parlament velikom većinom glasova nedavno odobrio proširenje Zakona o eutanaziji i na mlađe od 18 godina. Činjenica je da su Holandija i Belgija jedine države koje su legalizovale takozvanu „aktivnu eutanaziju”, u kojoj se primenjuju različite mehaničke metode ili hemijske supstance radi što bržeg izazivanja smrti. U Holandiji je po propisima eutanazija dozvoljena za starije od 12 godina.
Prema rečima dr Periše Simonovića, državnog sekretara za zdravstvo, Ministarstvo zdravlja do sada nije dobilo predlog u kome se traži odobravanje eutanazije, a ukoliko bi neka osoba tražila od njih odobrenje da se to uradi u nekom slučaju – bila bi odbijena.
– Ovim pitanjem moraju se baviti i stručnjaci i šira javnost. Do sada nije bilo interesovanja da se eutanazija stavi u zakon. Do sada je bilo dominantno mišljenje svih da to ne treba da bude odobreno. Kada budemo dobili zvanični zahtev, to bi trebalo da bude i povod za novu raspravu – naglasio je Simonović.
Sličnog je mišljenja i prim. dr Tatjana Radosavljević, direktorka Lekarske komore Srbije, koja misli da će lekari u našoj zemlji, ako se pokrene pitanje eutanazije, biti protiv njene primene. Takav stav beli mantili imaju, smatra ona, zbog toga što naš narod smatra da treba ceniti život u svakom smislu.
– Eutanazija se kosi s lekarskom profesijom i to je u našem kodeksu jasno rečeno. I Svetska medicinska asocijacija i naša organizacija su protiv eutanazije. U našoj javnosti najpre treba govoriti o nekim drugim stvarima. Recimo, mi smo pre dve godine pokrenuli priču o tome da li treba ili ne treba da se usvoji pravo pacijenta na slobodnu volju i dostojanstvenu smrt. To znači da čovek treba da odluči, da recimo napiše neki testament, gde će reći da li, ako se bude našao u teškom zdravstvenom stanju, kada je nesvestan i ne može da odlučuje, želi da bude na aparatima ili da ga reanimiraju. Reč je o deklaraciji o pravima pacijenata vezanoj za negu do kraja života. O svemu tome kod nas se malo priča – objašnjava dr Radosavljević.
Dešava se da neki ljudi poistovećuju eutanaziju s moždanom smrću i da misle da će nekom bolesniku koji se nalazi na aparatima za veštačko disanje možda život biti okončan ukoliko to traži porodica ili je reč o odluci lekara. Takve stvari ne treba poistovećivati, podseća dr Mirjana Laušević, koordinator za transplantaciju organa u Kliničkom centru Srbije, jer je eutanazija kada se čovek, na primer, isključi sa aparata u očekivanju smrtnog ishoda, a dijagnostifikovanje moždane smrti znači da je ona već potvrđena kod pacijenta.
– Eutanazija nije u mentalitetu srpskog naroda. Zemlje poput Holandije imaju drugačija razmišljanja od nas u ovoj oblasti. Kod nas svi imaju želju da se život čoveka produži što je moguće više i niko ne želi da presudi nekome – dodala je dr Laušević.
Prema zakonu iz 2005. godine, u Francuskoj je, u određenim slučajevima, dozvoljena neka vrsta eutanazije, tako što se pacijentu prekida terapija, ali lekari ne smeju da sprovode aktivnu eutanaziju.
U Luksemburgu je eutanazija zabranjena za maloletnike, dok je u Švajcarskoj na snazi direktna eutanazija, što znači da lekar može pacijentu da odredi smrtonosnu dozu nekog leka, ali taj lek pacijent mora sam da uzme. U skandinavskim zemljama propisi govore da, na primer, u Norveškoj, doktor može da odluči da prekine terapiju pacijentu ako to zatraži bolesnik na samrti ili članovi njegove porodice, u slučaju da on nije u stanju da komunicira, dok u susednoj Danskoj osoba može da ima „medicinski testament” koji lekari moraju da poštuju.
Podaci pokazuju da se u Nemačkoj toleriše pasivna eutanazija, odnosno mogućnost da lekar prekine terapiju, ali samo ako pacijent to želi i jasno stavi do znanja, a u Velikoj Britaniji je zvanično zabranjena iako lekar bolesniku koji umire može da da jaku dozu morfijuma, što se pravda ciljem lekara da otkloni bol.
U obližnjoj Grčkoj i Rumuniji eutanazija je strogo zabranjena i propisana je kazna do sedam godina zatvora ako se neki doktor ogluši o zakon, dok u Poljskoj i Irskoj može da bude osuđen na zatvor od pet do 14 godina.
Komentar:
U našem pravnom sistemu, tačnije Krivičnom zakoniku propisan je privilegovan oblik lišenja života. On postoji kada se to učini iz samilosti i krivično delo upravo nosi taj naziv “Ubistvo iz samilosti”.
Naime, prema čl.117.Krivičnog zakonika, ko liši života punoletno lice iz samilosti zbog teškog zdravstvenog stanja u kojem se to lice nalazi, a na njegov ozbiljan i izričit zahtev, kazniće se zatvorom od šest mesecii do pet godina.
Izvor: Politika