Presuda Evropskog suda za ljudska prava Milosavljev protiv Srbije – (br. 15112/07):
Uticaj predmeta Maresti na sudsku praksu
Važnost predmeta Maresti protiv Hrvatske sastoji se u saznanju da se pojedinci štite od dvostrukoga procesuiranja za isto ponašanje. Pored toga, ta presuda stvara i nužnost normativnog usklađivanja celog sastava krivičnog i prekršajnog kažnjavanja, tako da se za određeni oblik kažnjivog ponašanja može odgovarati ili samo pred sudovima prekršajnog ili krivičnog postupka. Na taj bi se način izbeglo rasipanje resursa državnog budžeta, koja se nepotrebno troše u dva postupka, a ujedno bi se svi kazneni postupci uskladili.
Presuda koja na posredan način samo delimično izražava prethodno načelo jeste Presudom Evropskog suda za ljudska prava koja je objavljena 12. juna 2012. godine povodom predstavke Živka Milosavljeva iz Kikinde.
Ovom presudom utvrđena je povreda člana 1 Protokola 1 uz Konvenciju o ljudskim pravima i podnosiocu je na ime naknade materijalne štete za oduzeti auto povodom carinskog prekršaja dosuđeno 7500 evra, kao i 700 evra na ime troškova postupka. Sud je odbio zahtev preko dosuđenih iznosa (traženo je 26.978 evra na ime materijalne štete i 1.420 evra na ime troškova postupka). Takođe, Sud je zbog neiscrpljivanja unutrašnjih pravnih sredstava odbacio tvrdnju podnosioca u vezi sa navodnom povredom pretpostavke nevinosti (član 6 stav 2), jer ova povreda nije bila istaknuta u domaćem postupku.
Činjenice slučaja od kojih je Sud pošao u ovom slučaju ukratko se mogu sumirati:
U septembru 2000. godine podnosilac predstavke uvezao je automobil (Mercedes 190D), preko Bosne i Hercegovine i na taj način izbegao plaćanje carinskih troškova. Dana 6. maja 2004. godine policija je oduzela automobil podnosiocu predstavke zbog kršenja carinskih propisa. Dana 5. jula 2004. godine Komisija za carinske prekršaje Carinarnice Zrenjanin obustavila je prekršajni postupak koji se vodio protiv podnosioca predstavke zbog zastarelosti, ali mu je vozilo ipak oduzeto. U žalbenom postupku žalba podnosioca je odbijena od strane Ministarstva finansija, a takođe i Vrhovni sud je odbio zahtev za vanredno preispitivanje pravosnažne odluke. Ipak, njegov auto je carinska uprava prodala trećem licu.
Zastupnik države je posebno istakao da je podnosilac povodom istog događaja pravosnažno osuđen zbog krivičnog dela navođenje na overavanje neistinitog sadržaja, što je činjenica koju je podnosilac prikrio od Evropskog suda za ljudska prava. Zbog toga je ukazao da je podnosilac zloupotrebio pravo na predstavku.
Međutim, Sud je ovaj argument odbio našavši da je podnosilac želeo da što jednostavnije predstavi svoj slučaj pred Sudom. Sa druge strane, Sud je izveo zaključke da u prekršajnom postupku nije bilo nikakvog pozivanja na krivičnu presudu; u samoj krivičnoj presudi nije izrečena mera oduzimanja vozila, a podnosiočevo vozilo prodato je trećim licima pre same krivične presude. Najzad, Sud zaključuje da se podnosiočeve pritužbe odnose samo na prekršajni, a ne i krivični postupak. (stav 38 presude). Imajući u vidu iznete zaključke, Sud je našao da to što podnosilac nije obavestio Sud o krivičnoj presudi nema takav značaj da je onemogućilo Sud da adekvatno razmotri ovaj slučaj.
U vezi sa meritumom ovog slučaja Sud je ustanovio povredu člana 1 Protokola 1. Naime, iako se radilo o zakonitoj meri preduzetoj sa legitimnim ciljem, Sud je utvrdio da mera oduzimanja vozila podnosioca nije bila srazmerna cilju koji se želeo postići i podnosiočevom pravu na mirno uživanje imovine, iz sledećih razloga: prvo, vozilo podnosioca oduzeto je u prekršajnom postupku, iako je ovaj postupak okončan zbog zastarelosti, a bez utvrđivanja krivice podnosioca; drugo, automobil je prodat trećim licima pre nego što je aplikant osuđen u zasebnom krivičnom postupku; treće tokom nijedne faze prekršajnog postupka nije bilo pozivanja na optužbe u krivičnom postupku; četvrto, krivična presuda ne sadrži naredbu o zapleni automobila podnosioca, mada je krivični sud odlučivao u tom pogledu; peto, ni u prekršajnom postupku, a ni u relevantnom domaćem zakonodavstvu nije razmotrena mogućnost da se nekontrolisana registracija vozila uvezenih iz inostranstva može postići drugim sredstvima; najzad zanemarana je okolnost da se radi o vozaču taksija kome je automobil sredstvo za rad, kao i to da on ranije nije bio osuđivan za neki drugi carinski prekršaj.
U pogledu visine materijalne štete koja je dosuđena podnosiocu Sud je uzeo u obzir podatak iz krivične presude tj. da je podnosilac za automobil platio 5000 nemačkih maraka, pa je odredio da mu po tom osnovu pripada 2500 evra, imajući u vidu odnos 2 marke za 1 evro. U vezi sa zahtevom za naknadu izgubljene dobiti, iako je u stavu 69. presude Sud naveo da su podaci koje je podnosilac dostavio s tim u vezi nepouzdani, dosudio mu je aproksimativno 5000 evra, po tom osnovu, tako da je ukupan iznos dosuđene materijalne naknade 7500 evra.
Komentar:
Ono što se može nazvati interesantnim u ovoj presudi su dva, tačnije tri njena stava. Najpre, to je stav 38, u kome Sud objašnjava zbog čega nije prihvaćen argument u vezi sa zloupotebom prava na predstavku povodom prećutkivanja osude podnosioca za krivično delo proisteklo iz istog događaja u vezi sa kojim je podneta predstavka Sudu.
Najpre, objašnjenje da je podnosilac hteo da time pojednostavi slučaj ne slaže se sa stavom 42. koji je Sud izneo u svojoj odluci u slučaju Milošević protiv Srbije, gde je krivična osuda podnosioca uzeta u obzir na drugačiji način od strane Suda, nego u ovom slučaju. Sem toga, uputno je zapitati da li je namera podnosioca zaista bila da slučaj pojednostavi ili da prikrije nešto što je važno za pravilnu odluku Suda.
Sa druge strane, neki od zaključaka Suda iz ovog stava čini se da nisu ispravni. Najpre, to je zaključak da u prekršajnom postupku nije bilo nikakvog pozivanja na krivičnu presudu. Naime, to nije ni bilo moguće, jer je prekršajni postupak u drugom stepenu okončan 18. februara 2005. godine, dok je prvostepena presuda u krivičnom postupku doneta nakon toga tj. 23. marta 2005. godine.
Zatim, Sud navodi da u samoj krivičnoj presudi nije izrečena mera oduzimanja vozila. Postavlja se pitanje, da li bi izricanjem oduzimanja vozila i u krivičnoj presudi, ako je to već učinjeno u prekršajnom postupku, bilo povređeno pravo garantovano članom 4 Protokola 7 (pravo da se ne bude kažnjen dva puta), čiju je povredu Sud utvrdio u slučaju Maresti protiv Hrvatske (br. 55759/07, presuda od 25. juna 2009), povodom osude za prekršaj i krivično delo u vezi sa istim događajem.
Takođe, tvrdnja da je podnosiočevo vozilo prodato trećim licima pre same krivične presude, odstupa od onoga što je Sud utvrdio u stavu 13 ove presude, jer se tamo navodi da je prodaja izvršena „neutvrđenog dana“, pa je nejasno zbog čega je Sud izveo zaključak o prodaji pre krivične presude.
Najzad, Sud zaključuje da se podnosiočeve pritužbe odnose samo na prekršajni, a ne i krivični postupak. Drugim rečima, Sud ukazuje na to da ne sme ići izvan onoga na šta se pritužuje podnosilac. To bi bilo ispravno, kada bi bilo dosledno. Međutim, mora se primetiti da Sud u presudi Mladenović protiv Srbije, uprkos pozivanju podnositeljke predstavke samo na član 6 stav 1 Konvencije, predstavku ispituje samo po članu 2 Konvencije, ukazujući na to da je on taj koji kvalifikuje činjenice (master of characterization). Dakle, ono na šta se pritužuje podnosilac nekad je relevantno, a nekad ne. Postavlja se pitanje, jasnih kriterijuma po kojima Sud odlučuje da odstupi od onoga na šta se podnosilac pritužuje.
Još veću dilemu može izazvati način na koji je u stavovima 69 i 70 presude Sud opredelio iznos iznos materijalne naknade. Naime, iako je u stavu 69 Sud sasvim ispravno konstatovao da su podaci u pogledu izgubljene zarade nedovoljni i nepouzdani, Sud već u sledećem stavu zaključuje da je podnosilac kao vozač taksija, i pored toga, usled oduzimanja vozila pretrpeo izvesnu štetu, koju Sud opredeljuje na 5000 evra, po nekoj svojoj slobodnoj proceni.