Postavlja se pitanje:
Da li je dozvoljena overa potpisa (legalizacija) na ispravi sačinjenoj na stranom jeziku ako notar ne zna jezik na kojem je isprava sastavljena, uz napomenu u klauzuli o overi potpisa da notar nije mogao da proveri njenu sadržinu jer ne zna jezik na kojem je sastavljena?
Dozvoljena je overa potpisa (legalizacija) na ispravi sačinjenoj na jeziku koji notar ne poznaje.
Kada overava potpis na takvoj ispravi,notar je dužan da pita potpisnika o sadržini isprave i svrsi koju želi da postigne overom potpisa da bi mogao da popuni upisnik o overama i potvrdama.Ako notar na osnovu izjave potpisnika isprave stekne uverenje da postoji razlog za odbijanje overesa u smislu člana 11. Zakona o overavanju potpisa, rukopisa i prepisa, dužan je da odbije da overi potpis.
Srpsko pravo je stalo na stanovište da notar prilikom overe potpisa ima dužnost ograničene preventivne zaštite. Dužnost ograničene preventivne zaštite predstavlja kompromis između dve krajnosti. S jedne strane, usled pravne prirode legalizacije (svojstvo javne isprave ima samo legalizaciona klauzula, a ne i ostatak dokumenta, suprotno solemnizaciji,gde javnu ispravu predstavljaju i solemnizaciona klauzula i podneta isprava) i notarske tarife (overa potpisa je višestruko jeftinija od solemnizacije), od notara se ne može očekivati da prilikom overe potpisa sprovedekontrolu koja se traži kada vrši solemnizaciju. S druge strane, postoji dužnost notara da se ponaša u skladu s načelom savesnosti i poštenja, tj. da se u vršenju svoje javne funkcije ponaša čestito i da se obazire na legitimne interese učesnika u pravnom prometu. Notar bi povredio dužnost da se ponaša u skladu s načelom savesnosti i poštenja ako bi overio potpies dozvolio da se overi potpis,a poseduje saznanja da se takvom radnjom postižu nedozvoljeni i nepošteni ciljevi, odnosno ako bi usled grube nepažnje propustio da stekne takva saznanja.
Da bi ulogu notara koja proističe iz pravne prirode legalizacije doveo u sklad sa opštim javnobeležničkim načelom savesnosti i poštenja, srpski zakonodavac predviđa dužnost notara da se upozna sa sadržinom isprave u onoj meri u kojoj je potrebno dabi se popunio Upisnik o overamai potvrdama (član 11. stav. 1. Zakona o overavanju potpisa, rukopisa i prepisa). Ako prilikom takvog površnog upoznavanja sa sadržinom isprave notar stekne saznanje da postoji razlog za njegovo izuzeće, da podneta isprava sadrži posao koji je zabranjen, da podneta isprava sadrži posao za koji je propisana posebna forma (na primer, solemnizacija ili javnobeležnički zapis), kao i da se overavanjem potpisa potpomaže ostvarivanje nedozvoljenih i nepoštenih ciljeva, on je dužan da odbije da overi potpis.
Poseban problem javlja se onda kada je isprava sačinjena na jeziku koji javni beležnik ne zna.
U tom slučaju javni beležnik nije dužan da angažuje tumača.
Takav zaključak proističe iz tumačenja člana 11. stav 1. Zakona o overavanju potpisa, rukopisa i prepisa: „Javni beležnik treba da se upozna sa sadržinom podnete isprave samo u meri koja je neophodna za popunjavanje upisnika o overama i potvrdama”. Zakonodavac ne kaže ništa o tome kako se notar prilikom overe potpisa upoznaje sa sadržinom podnete isprave, niti zahteva da javni beležnik pročita ispravu. Javni beležnik se može, u traženoj meri, upoznati sa sadržinom podnete isprave tako što će od stranke (potpisnika) zahtevati da mu saopšti podatke potrebne za popunjavanje upisnika o overama i potvrdama. U prilog takvom tumačenju ide i član 11. stav 2. Zakona o overavanju potpisa, rukopisa i prepisa, gde stoji: „Javni beležnik nije odgovoran za sadržinu podnete isprave, niti je dužan da utvrđuje da li podnosilac ima pravo da potpiše podnetu ispravu.”Sledstveno izloženom, kada se javnom beležnku podnese na overu potpisa isprava sačinjena na jeziku koji on ne zna, on je dužan da podnosioca isprave pita o sadržini isprave i svrsi koju želi da postigne overom potpisa. Ako na osnovu obaveštenja koja dobije od podnosioca isprave utvrdi da postoji razlog za njegovo izuzeće, da isprava sadrži pravni posao za koji je propisna neka druga forma, a ne overa potpisa (na primer, testament, ugovor o prodaji nepokretnosti), da podneta isprava sadrži zabranjen pravni posao ili da se overavanjem potpisa pomaže ostvarivanje nedozvoljenih ciljeva, javni beležnik je dužan da odbije da overipotpis.
Međutim, ako na osnovu obaveštenja podnosioca isprave notar ne stekne uverenja da postoji razlog za odbijanje legalizacije, on je dužan da overi potpis i da u legalizacionoj klauzuli napomene da ne zna jezik na kojem je isprava sačinjena i da usled toga nije mogao lično da proveri njenu sadržinu. Na taj način se ostalim učesnicima u pravnom saobraćaju ukazuje na to da prilikom legalizacije nije sprovedena ni ograničena kontrola isprave.
Ovo pitanje je bilo predmet sporova i u inostranoj notarskoj praksi. Nemačka savezna notarska komora (Bundesnotarkammer) još 1981. godine (DNotZ1982, 266, 273 f.) stala je na stanovište da notar prilikom overe potpisa vrši ograničenu kontrolu isprave sačinjene na jeziku koji ne razume tako što se kod podnosioca isprave usmeno informiše o sadržini teksta isprave i svrsi koju on želi da postigne overom potpisa.
Izvor: Izvod iz Zakona preuzet je iz programskog paketa “Propis Soft“–Reakcija Profi Sistema Com-a.
Izvor: Javnobeležnička komora Srbije.