U ovom tekstu ponovo ću se baviti problemima u našem pravnom sistemu, koji nastaju jer se kod pisanja (i tumačenja) propisa ne poštuju pravila struke.
Kao primer uzeću odredbu stava 2. člana 78. Zakona o maloletnim učiniocima krivičnih dela i krivičnopravnoj zaštiti maloletnih lica („Sl. glasniku RS“, broj 85/2005) – u daljem tekstu: Zakon, koja glasi: „Veće će rešenjem obustaviti postupak u slučajevima kad sud na osnovu člana 354. tač. 2) i 3) Zakonika o krivičnom postupku donosi presudu kojom se optužba odbija ili kojom se optuženi oslobađa od optužbe u smislu člana 355. Zakonika o krivičnom postupku, kao i kad nađe da nije celishodno izreći maloletniku kaznu niti vaspitnu meru.“.
Na prvo čitanje, primećuju se najmanje dva problema.
Prvi, pozivanje na tačno određeni član i stav određenog propisa umesto opisnog.
Drugo, neusaglašenost sa samim propisom na koji se poziva.
1.Jedinstvenost pravnog poretka
Na početku moram da podsetim, pravni poredak jedinstven što u članu 4. kaže Ustav Republike Srbije („Sl. glasnik RS“, br. 98/2006) ), a ponavlja i u članu 194. Dakle, pravni sistem ne čini jedan propis i nikako se ne sme usko gledati. Zašto se to stalno zaboravlja? Ako nešto nije uređeno jednim propisom to ne znači automatski da nije propisano, možda je drugim propisom regulisano. S druge strane, ne može se u različitim propisima na različite načine regulisati ista materija. Mora postojati saglasje između propisa (i među samim zakonima, između zakona i podzakonskih akata, te među samim podzakonskim aktima) u pogledu pravila, načela, terminologije, definicija, postupaka… Mora se dakle, povesti računa o onome što se u stručnim krugovima naziva nomotehnikom.
Pomenuti Zakon inače sadrži odredbe koje se primenjuju prema maloletnim učiniocima krivičnih dela. Odredbe Zakona odnose se na materijalno krivično pravo, organe koji ga primenjuju, krivični postupak i izvršenje krivičnih sankcija prema ovim učiniocima krivičnih dela. Odredbe Zakona primenjuju se i na punoletna lica kad im se sudi za krivična dela koja su učinila kao maloletnici, a ispunjeni su uslovi koje predviđa ovaj zakon, kao i na lica koja su krivično delo učinila kao mlađi punoletnici.
Zakon predviđa (član 2.) isključenje krivičnih sankcija prema deci, odnosno da se licima koja u vreme izvršenja protivpravnog dela nisu navršila četrnaest godina, ne mogu izreći krivične sankcije ni primeniti druge mere.
Definicije lica na koje se primenjuju odredbe Zakona imamo u članu 3. zakona gde se kaže da je maloletnik – lice koje je u vreme izvršenja krivičnog dela navršilo četrnaest, a nije navršilo osamnaest godina, s tim što je mlađi maloletnik lice koje nije navršilo šesnaest godina, a stariji maloletnik je lice koje jeste navršilo osamnaest godina. Mlađe punoletno lice je lice koje je u vreme izvršenja krivičnog dela navršilo osamnaest, a u vreme suđenja nije navršilo dvadeset jednu godinu i ispunjava ostale uslove odnoso ako se, s obzirom na obeležja njegove ličnosti i okolnosti pod kojima je delo učinio, može očekivati da će se ovim vaspitnim merama postići svrha koja bi se ostvarila izricanjem kazne.
Član 4. Zakona predviđa da se odredbe Krivičnog zakonika, Zakonika o krivičnom postupku, Zakona o izvršenju krivičnih sankcija i drugi opšti propisi primenjuju se ako nisu u suprotnosti sa ovim zakonom.
I tu se otvara prvi problem. Generalno, u pravu važi princip da se u određenom trenutku na konkretne pravne situacije primenjuje propis koji je trenutno važeći na određenoj teritoriji. Tako da kada navedete naziv nekog zakona mislite na tačno određeni zakon koji važi u tom trenutku. Zato se inače preporučuje upotreba opisnih i širokih definicija, da bi se izbegla potreba za čestim izmenama propisa i neprestanim usaglašavanjem. Na primer, ovde se moglo reći da se primenjuju odredbe zakona kojima je uređeno krivično zakonodavstvo i propisana krivična dela, uređen krivični postupak i izvršenje krivičnih sankcija. Ali nije i eto problema.
U navedenom stavu 2. člana 78. Zakona poziva se na slučajeve iz člana 354. tač. 2) i 3) i člana 355. Zakonika o krivičnom postupku. Imajući u vidu da je Zakon donet u vreme važenja Zakonika o krivičnom postupku („Sl. list SRJ“, br. 70/2001 i 68/2002 i „Sl. glasnik RS“, br. 58/2004, 85/2005, 115/2005, 49/2007, 72/2009 i 76/2010) – u daljem tekstu: stari ZKP, jasno je na koji konkretni zakon se mislilo. Odredbe čl. 354. i 355. Zakonika o krivičnom postupku („Sl. glasnik RS“, br. 46/2006, 49/2007 i 122/2008), koji praktično nikada nije primenjivan (osim pojedinih odredbi u određenom periodu), te Zakonika o krivičnom postupku („Sl. glasnik RS“, br. 72/2011, 101/2011, 121/2012, 32/2013, 45/2013 i 55/2014), u daljem tekstu: novi ZKP, odnose na sasvim druga pitanja, tako da nema zabune, čak ni za one koji ne poznaju gorenavedena pravila.
Član 354. starog ZKP glasi:
„Presudu kojom se optužba odbija sud će izreći:
1) ako je tužilac od započinjanja do završetka glavnog pretresa odustao od optužbe ili je oštećeni odustao od predloga za gonjenje;
2) ako je optuženi za isto delo već pravnosnažno osuđen, oslobođen optužbe ili je optužba protiv njega pravnosnažno odbijena ili je postupak protiv njega rešenjem pravnosnažno obustavljen;
3) ako je optuženi aktom amnestije ili pomilovanja oslobođen od gonjenja, ili se krivično gonjenje ne može preduzeti zbog zastarelosti ili neke druge okolnosti koja trajno isključuje krivično gonjenje.“.
Član 355. starog ZKP glasi:
„Presudu kojom se optuženi oslobađa od optužbe sud će izreći:
1) ako delo za koje je optužen po zakonu nije krivično delo;
2) ako nije dokazano da je optuženi učinio delo za koje je optužen.“.
Inače, novi ZKP govori gotovo identično o odbijajućoj presudi u članu 422. (jedino kod obustave postupka umesto pravnosnažnog rešenja upotrebljava izraz pravnosnažna odluka suda, što je malo širi pojam), i o oslobađajućoj presudi u članu 423. (osim što kaže da će presudu kojom se optuženi oslobađa od optužbe sud izreći ako delo za koje je optužen po zakonu nije krivično delo dodaje i ako nema uslova za primenu mere bezbednosti).
Da razjasnimo. Po odredbama Zakona veće će rešenjem obustaviti postupak u slučajevima kad sud donosi presudu kojom se:
– optužba odbija jer je optuženi za isto delo već pravnosnažno osuđen, oslobođen optužbe ili je optužba protiv njega pravnosnažno odbijena ili je postupak protiv njega rešenjem pravnosnažno obustavljen, te ako je optuženi aktom amnestije ili pomilovanja oslobođen od gonjenja, ili se krivično gonjenje ne može preduzeti zbog zastarelosti ili neke druge okolnosti koja trajno isključuje krivično gonjenje;
– optuženi oslobađa od optužbe jer delo za koje je optužen po zakonu nije krivično delo ili nije dokazano da je optuženi učinio delo za koje je optužen;
– kad nađe da nije celishodno izreći maloletniku kaznu niti vaspitnu meru.
Uopšte nije sporno da sud treba da ima diskreciono pravo da obustavi postupak u svim slučajevima kada smatra da nije celishodno izreći maloletniku kaznu niti vaspitnu meru. Sporno je što mora da primenjuje konkretne odredbe nevažećeg propisa.
2.Presuda ili rešenje?
Drugi i veći problem je tehničke prirode a odnosi se na različito uređenje iste stvari u dva posmatrana propisa.
Stari ZKP na koji se Zakon poziva u članu 154. kaže da se u krivičnom postupku odluke donose u obliku presude, rešenja i naredbe te da presudu donosi samo sud, a rešenja i naredbe donose i drugi organi koji učestvuju u krivičnom postupku. Isto kaže i novi ZKP u članu 269.
Stari ZKP o vrstama presuda govori u članu 353. predviđa da se presudom optužba odbija ili se optuženi oslobađa od optužbe ili se oglašava krivim a ako optužba obuhvata više krivičnih dela, u presudi će se izreći da li se i za koje delo optužba odbija ili se optuženi oslobađa od optužbe ili se oglašava krivim. Isto je predviđeno u novom ZKP u članu 421. (tri vrste presuda: odbijajuća, oslobađajuća i osuđujuća).
Ovde ćemo se fokusirati na presude jer sporna odredba stava 2. člana 78. Zakona govori o presudama kojim se optužba odbija ili se optuženi oslobađa od optužbe, a ne o rešenjima. Jer, postoje još neki slučajevi obustave postupka kada nema mesta optužbi i kada se rešava o prigovoru protiv optužnice (odbacivanje i odbijanje optužnice iz čl. 274. i 275. starog ZKP i čl. 338. i 339. novog ZKP).
Inače, ni u novom ni u starom ZKP nemamo definiciju odbacivanja, niti odustanka, niti obustave, i ako pogledamo slučajeve u kojima se sprovode navedene radnje, vidimo da vlada poprilična konfuzija u upotrebi ovih pojmova u odnosu na fazu postupka i da nije jasno šta je šta i kad se šta preduzima. Ponegde (u novom ZKP npr.) se iz praktično istog razloga preduzimaju različite radnje u zavisnosti od faze postupka i organa koji ih preduzima?!?! Ali da ne širimo priču u tom smeru, koji nas može odvesti predaleko, logičke pretpostavke ipak važe. Odbacivanje po logici stvari znači da se o nečemu ne može razmišljati jer nema uslova za to (koji god bili). Odustanak može da znači da je nešto započeto pa se ne može nastaviti niti završiti iz nekog razloga ili nije celishodno završavati ga, a obustava da se nešto započeto prekida zbog nastupanja nekih razloga.
Dakle, u ZKP (nijednom) nije tačno ni načelno definisano kada se donosi presuda a kada rešenje, već se u tekstu navodi kada će sud izreći koju presudu (odbijajuću, oslobađajuću ili osuđujuću) te slučajevi kada se rešenja donose (npr. kod odlučivanja o: pritvoru, obustavi postupka, odbacivanju ili odbijanja optužnog akta, spajanju ili razdvajanje postupka, nadležnosti, izuzećima, postavljanju branioca, suđenju u odsustvu, izricanju novčanih kazni učesnicima postupka, o privremenim merama, merama bezbednosti i izricanju mera zabrane, jemstvu, povraćaju u pređašnje stanje, o izdvajanju spisa, o dozvoljenosti izvršenja, o isključenju javnosti, o opomeni, o novčanoj kazni, o udaljavanju iz sudnice, o isključenju branioca ili punomoćnika, o nastavljanju, prekidu ili odlaganju glavnog pretresa, oduzimanju predmeta…).
Slična konfuzija vlada i u drugim procesnim zakonima (koji se odnose na postupke pred sudom), pa tako Zakon o parničnom postupku („Sl. glasnik RS“, br. 72/2011, 49/2013-OUS, 74/2013-OUS i 55/2014) u članu 124. kaže da sud donosi odluke u obliku presude ili rešenja, a da kada ne odlučuje presudom, sud odlučuje rešenjem.
Zakon o upravnim sporovima („Sl. glasnik RS“, br. 111/2009) u delu „VIII. SUDSKE ODLUKE“, u odeljku „1. Presude“, u članu 40. kaže da sud rešava spor presudom kojom se tužba uvažava ili odbija kao neosnovana, a iako ima odeljak pod nazivom „2. Rešenje“ a koji čini samo član 48., jedino kaže da se odredbe o donošenju i objavljivanje, te o sadržini i sastavnim delovima presude shodno primenjuju i na donošenje sudskih rešenja.
Iako uređuje postupak pred sudovima, i Zakon o vanparničnom postupku („Sl. glasnik SRS“, br. 25/82, 48/88 i „Sl. glasnik RS“, br. 46/95-dr.zakon, 18/2005-dr.zakon, 85/2012, 45/2013-dr.zakon, 55/2014, 6/2015 i 106/2015-dr.zakon) je potpuno neupotrebljiv za poređenje, jer se u vanparničnom postupku odluke donose samo u obliku rešenja.
Od prevelike pomoći nije ni Zakon o prekršajima („Sl. glasnik RS“, br. 65/2013, 13/2016 i 98/2016-OUS) koji u članu 153. kaže da u prekršajnom postupku sud donosi odluke u obliku presude, rešenja i naredbe, u članu 246. da se prekršajni postupak završava se donošenjem osuđujuće ili oslobađajuće presude, rešenja kojim se postupak obustavlja ili rešenja kojim se maloletnom učiniocu prekršaja izriče vaspitna mera.
Iako uređuje upravni a ne sudski postupak za poređenje možemo uzeti Zakon o opštem upravnom postupku („Sl. glasnik RS“, br. 18/2016) koji je precizniji po tim pitanjima. Član 136. pomenutog zakona kaže da se rešenjem se odlučuje o pravu, obavezi ili pravnom interesu stranke (tu je rešenje pandan presudi u sudskim postupcima), dok član 146. kaže da je zaključak upravni akt kojim organ upravlja postupkom i koji se donosi kad ovim zakonom nije određeno da se donosi rešenje (tu je zaključak pandan rešenju u sudskim postupcima).
Generalno, presudama bi trebalo rešavati glavno pravno pitanje u postupku (u krivičnim postupcima odlučivati o krivici i kazni) a rešenjima upravljati postupkom.
E sada, imajuću u vidu sve gore rečeno, kako je moguće da neko pri pisanju teksta Zakona, kaže: „Veće će rešenjem obustaviti postupak u slučajevima kad sud […] donosi presudu kojom se optužba odbija ili kojom se optuženi oslobađa od optužbe […] „.
Šta to znači? Da će se rešenjem odlučiti u slučajevima kada se inače po pravilima krivičnog postupka donosi presuda?!?! Zašto se ne donese presuda kada je već ionako predviđeno da se donosi u tim slučajevima? Zašto donositi rešenje o obustavi postupka kada je postupak ionako završen i treba doneti presudu zasnovanu na istim razlozima na kojima donosite rešenje o obustavi? Šta je pisac Zakona hteo da kaže i postigne? Da ispadne kao da postupka prema maloletniku nije ni bilo? Pa bilo ga je. Taj postupak je sproveden u potpunosti, sprovedene su sve radnje, izvršeno dokazivanje, utvrđene su činjenice. Kada nekoga presudom oslobodite (oslobađajuća presuda) on je svakako neosuđivano lice. Nema posledica presude.
Ako je optuženi za isto delo već pravnosnažno osuđen, oslobođen optužbe ili je optužba protiv njega pravnosnažno odbijena ili je postupak protiv njega rešenjem pravnosnažno obustavljen, tu je reč o pravilu ne bis in idem, jer niko ne može biti gonjen za krivično delo za koje je odlukom suda pravnosnažno oslobođen ili osuđen ili za koje je optužba pravnosnažno odbijena ili je postupak pravnosnažno obustavljen.
Ako je optuženi aktom amnestije ili pomilovanja oslobođen od gonjenja, ili se krivično gonjenje ne može preduzeti zbog zastarelosti ili neke druge okolnosti koja trajno isključuje krivično gonjenje, tu imamo tehnički razlog koji ne dozvoljava izricanje osuđujuće presude.
A delo za koje je optužen po zakonu nije krivično delo, tu imamo primenu osnovnog postulata u kaznenom pravu da nema krivičnog dela niti kazne bez zakona. Podsećanja radi, član 1. Krivičnog zakonika („Sl. glasnik RS“, br. 85/2005, 88/2005-ispr., 107/2005-ispr., 72/2009, 111/2009, 121/2012, 104/2013, 108/2014 i 94/2016) kaže da nikome ne može biti izrečena kazna ili druga krivična sankcija za delo koje pre nego što je učinjeno zakonom nije bilo određeno kao krivično delo, niti mu se može izreći kazna ili druga krivična sankcija koja zakonom nije bila propisana pre nego što je krivično delo učinjeno.
A ako nije dokazano da je optuženi učinio delo za koje je optužen, onda on nije kriv.
U svim navedenim slučajevima ZKP (i stari i novi) predviđa donošenje presude (odbijajuće ili oslobađajuće). Šta tu nije jasno? Ovo je stvarno zbunjujuće. A mogu misliti kako je zbunjujuće sudijama, advokatima i ostalim učesnicima u postupku, i koliko moraju da paze da iz prostog formalnog razloga ne upadnu u problem (pogrešno nazovu odluku suda). Ne znam, ja nisam razumeo, možda je problem do mene. Možda ja ne vidim logiku.
Jedino što mogu da pretpostavim da je pisce teksta Zakona možda zbunilo pominjanje rešenja o obustavi postupka u tački 3) stava 2. starog ZKP, jer se kaže da će presudu kojom se optužba odbija sud izreći i u slučaju kada je rešenjem pravnosnažno obustavljen postupak protiv optuženog. Ali, tu se mislilo na slučaj iz člana iz čl. 274. starog ZKP gde je veće rešavajući o prigovoru protiv optužnice, moglo odlučiti da nema mesta optužbi i da se krivični postupak obustavlja ako ustanovi:
1) da delo koje je predmet optužbe nije krivično delo, a nema uslova za primenu mera bezbednosti;
2) da je krivično gonjenje zastarelo, ili da je delo obuhvaćeno amnestijom ili pomilovanjem, ili da postoje druge okolnosti koje trajno isključuju krivično gonjenje;
3) da nema dovoljno dokaza da je okrivljeni osnovano sumnjiv za delo koje je predmet optužbe.
Takođe, veće je rešenjem odbacivalo optužnicu ako ustanovi da nema zahteva ovlašćenog tužioca, potrebnog predloga ili odobrenja za krivično gonjenje, ili da postoje druge okolnosti koje privremeno sprečavaju gonjenje.
Inače gotovo identično je predviđeno i u članu 338. novog ZKP (jedino terminološka razlika, govori se o odgovoru umesto prigovoru na optužnicu). Ali svakako, to je faza ispitivanja optužnice, nije faza kada je glavni pretres već praktično završen i treba doneti presudu.
Neki razlozi za obustavu postupka u fazi ispitivanje optužnice i za donošenje odbijajuće i oslobađajuće presude su možda veoma slični (ili isti), ali svakako nije ista faza postupka. U slučaju iz člana 274. starog ZKP postupak je još u početku a u slučajevima iz čl. 354. i 355. na samom kraju. A ono što je došlo do kraja treba završiti kako je predviđeno a ne prekidati na samom cilju.
Da li je moguće da je navedeno zbunilo pisce Zakona? Ako je to zaista slučaj, komentar je suvišan.
3.Umesto zaključka
Šta uopšte zaključiti nakon ovakve analize? Šta reći a ne ponoviti se? Da zakon nije najbolje napisan i da zaista postoje nepreciznosti i nejasnoće? Da ponovo podsećam na pravila struke (i pravne nauke) ili na stavove Evropskog suda za ljudska prava (koje je preneo i naš Ustavni sud)?
Sebe ne smatram stručnjakom za krivično ni kazneno pravo (niti pokušavam da se predstavim kao takav), o filozofskim pitanjima ne raspravljam (da li nešto treba da postoji i kako nešto rešiti). Razmatram samo ono što je napisano i što se jedino može tumačiti. Ne znam šta je neko mislio, šta je bila ideja, vidim samo šta je napisao. Nije reč o filozofskim gledanjima već isključivo o tumačenju teksta propisa, dakle pravilima struke (i pravne nauke). Zato uvek i podsećam na osnovna pravila kod tumačenja napisanog. Tumači se ono što stvarno piše a ne ono što neko misli da je napisao. Odgovornost pisaca teksta propisa je ogromna, jer od njihovog delanja (i znanja) zavisi ono što ćemo primenjivati kao pozitivno pravo. A izgleda da kod nas pisci teksta zakona ne vladaju pravilima „nomotehnike“ koja se odnose na stvaranje pravnih normi i pravnih akata. A kad govorimo o nomotehnici, nije bitno samo usko stručno znanje (o pravu) već i poznavanje jezika (rečnik, gramatika, sintaksa i interpunkcija) i pravilne upotrebe istog. U procesu stvaranja propisa moramo se truditi da se pravna norma što preciznije napiše, da bi se kasnije uvek moglo tačno utvrditi njen smisao.
Piscima propisa jedino mogu da preporučim da prate i čitaju stručne radove posvećene ovim temama, na primer rad prof. dr Radmile Vasić, „Nomotehnika – metod ili umeće stvaranja prava“, koji je predstavljen kao jedno od uvodnih izlaganja na stručnom skupu održanom na Pravnom fakultetu Univerziteta u Beogradu održanom na temu „Unapređivanje kvaliteta zakonodavnog postupka u Narodnoj skupštini – Nomotehnika“ (novembar 2011. god.) te objavljen u „Parlamentarna praksa I. Uvodni referati, članci i prilozi o unapređenju kvaliteta zakonodavnog postupka sa težištem na nomotehniku i na uticaj međunarodnog prava na zakonodavni postupak u Republici Srbiji, Konrad Adenauer Stiftung“ (Beograd 2012, str. 39-50.), a iz koga ću citirati određene delove:
„[…] Vekovima je opstala tvrdnja da je forma poslednja odbrana prava, a jedan element forme, i to onaj koji normu odašilje u stvarni svet, jeste njeno ospoljavanje, materijalizacija, koja se vrši jezičkim uobličavanjem.[…]
Stvaranje i tumačenje prava se međusobno prožimaju i u logičkom i u praktičnom smislu, oni su međusobno povezani i uslovljeni. […]
Pravnik koji stvara pravo mora uvek imati pred sobom zamišljenog tumača i njegovo tumačenje kao sagovornika u ogledalu, a tumač mora znati prirodu procesa stvaranja prava, zamke i ograničenja jezika. […] Idealno bi bilo da se hipotetički moguća tri značenja – (a) ono koje normi pridaje stvaralac, (b) značenje koje norma ima prema objektiviziranom sistemu upotrebljenih znakova (jezik kao zakonik značenja) i (c) značenje koje normi pridaje tumač – poklope. Zbog nesavršenosti jezika kao ljudske tvorevine, kao i zbog subjektivnih ograničenja (kvalitet obrazovanja i veštine), idealna situacija identičnosti značenja u pravu nije pravilo, već pre izuzetak. Kako zadatak tumačenja u postupku primene prava nije da utvrdi smisao norme prema objektivnom značenju upotrebljenih znakova, već prepoznavanje, u smislu rekonstrukcije („hodom unazad“), volje njenog tvorca i značenja koje je on hteo da norma ima, tumačenje prava je složena delatnost. […] izgleda da je odgovornost stvaralaca (i sastavljača) prava možda i veća, jer njihovim radnjama ideja prava započinje svoj život kao pozitivno pravo. Otuda je značaj poznavanja elemenata jezika (rečnik, gramatika, sintaksa i interpunkcija) i njihove pravilne upotrebe – ogroman. […]
Značaj dobre i vešte upotrebe jezika je u tome što se tek primenom ispravno uobličene norme, pa zatim i protumačene shodno njenom pravom značenju, ostvaruje njena zamišljena ili projektovana svrha i društvena funkcija prava. […] zakonodavac ciljano neodređenim formulacijama treba da omogući pravedno postupanje u svakom konkretnom slučaju […] pravo kao proces stvaranja i primene zahteva: (a) da se pravna norma što preciznije izrazi, odnosno materijalizuje jezikom, (b) da se u tom obliku što bolje sazna, odnosno utvrdi njen tačan smisao i (c) da se obezbedi sredstvo kontrole, odnosno mogućnost provere ispravnosti dobijenog značenja. […]
Jasnoći i preciznosti u pravnom izražavanju služe izvesna pravila o upotrebi jezika (koja su ujedno i pravila o tumačenju prava), s tim što treba imati na umu da su ta pravila takođe formulisana jezikom i da su podložna tumačenju. Najjednostavnija među njima jesu sledeća pravila, pretpostavke ili uputstva: (1) svaki jezički znak upotrebljen u pravnom aktu (dokumentu, normi) ima svoje sopstveno značenje, što znači da nije suvišan u tekstu; (2) jezičkom znaku koji ima više značenja, što je čest slučaj, treba dati ono značenje koje on normalno, standardno ima prema aktuelnom razumevanju jezika i pravila o njegovoj upotrebi, i to ono koje mu je prvo ili glavno; (3) jezičkim znacima ne treba pridavati poseban pravni smisao ukoliko za to ne postoje dovoljno osnovani i čvrsti razlozi; (3) znacima koji imaju osobeno pravno značenje treba pridavati opšte pravno značenje, to jest ono koje imaju s obzirom na celinu pravnog sistema; (4) u određivanju posebnog pravnog značenja treba uzimati u obzir značenja sličnih znakova u drugim delovima pravnog sistema; (5) ukoliko jedna norma pravnog akta (deo pravnog dokumenta) sadrži odredbu o značenju upotrebljenih znakova u drugim normama tog istog akta, treba poštovati takav nalog, osim u slučaju da se prema opštim pravilima tumačenja ne utvrdi drugačije; (6) u jednom pravnom aktu ili normi (dokumentu) istim znacima ne sme se pridavati različito značenje. […] pravnik mora biti precizan i jasan, jer njegov čitalac najčešće nije predusretljiv i blagonaklon […] jer mu pravo remeti izvornu slobodu tražeći da ponašanje prilagodi zahtevu iz norme. Dodaću još da čitalac pravnog teksta može biti protivnička strana u sporu, koja traga za i najmanjom nejasnoćom koju bi prigrabila u svoju korist. […]
Upotrebljene reči i izrazi u formiranju pravnih pravila moraju da izraze svrhu propisa, odnosno njihov smisao mora jasno da korespondira sa namerom koju normopisac izražava. […] jezik u pravu treba da omogući da tumač bez velikih teškoća razume upućene naloge (naredbe i zabrane) i ovlašćenja, da prepozna smisao traženja iz normativnog izraza, da reprodukuje apstraktnu zamisao pravnog propisa. […]“.
Na kraju, da ne bude zabune oko toga i pogrešnog tumačenja namere, ovim komentarom nikako se ne želi nipodaštavati nečije znanje i umeće, niti se neka konkretna osoba (ili više njih) izvrgnuti ruglu ili optužiti za nešto. Sva izneta razmišljanja i stavovi koji se tiču teksta propisa predstavljaju stručnu analizu, te vrednosni sud autora teksta i kritički osvrt, dat u najboljoj nameri u cilju unapređenja našeg pravnog sistema. Jedino to i ništa drugo.
Napomena: Tekst prvobitno objavljen u časopisu “Advokatska Kancelarija”, broj 46, jun 2018. god.
[button link=”http://www.profisistem.com/propis_soft/akcija/98/advokatska_kancelarija” type=”big” color=”orange” newwindow=”yes”] DETALJNIJE[/button]