Svakodnevno smo putem medija „bombardovani“ pričama trgovaca o tome da je kod njih nešto povoljnije, jeftinije, da su proizvodi kod njih bolji, kvalitetniji… A da li je to zaista tako? Svako ko iole logično razmišlja odgovoriće negativno. Prevashodni interes trgovcima je naravno ostvarenje zarade (profita). I to im ne treba zamerati. Privredna delatnost se i obavlja zbog toga. Ono što im lično generalno zameram je manir (ukupno ponašanje) i to što ne poštuju zakonske obaveze. A to zameram i nadležnim službama. U stvari, ono što najviše iritira je licemerje, odnosno konstantne tvrdnje da je briga o potrošačima i njhovom interesu najvažnija.
Na početku, moram da se ogradim, da ne bude pogrešnog tumačenja namere, ovim komentarom nikako ne želim neku konkretnu osobu (ili više njih) ili kompaniju izvrgnuti ruglu niti optužiti za nešto. Zato se unapred izvinjavam svima koji se prepoznaju u daljim navodima. Posredi su samo konstatacije onoga što su neka lica sama uradila, iznela odnosno negde napisala (na web sajtu, u lifletu, TV reklami…), te postavljanje uopštenih pitanja koja načelno zahtevaju odgovore. Sva izneta razmišljanja i stavovi predstavljaju stručnu analizu, te је vrednosni sud autora teksta i kritički osvrt, dat u najboljoj nameri. Jedino to i ništa drugo.
Važno је da napomenеm da su svi izrazi u tekstu upotrebljeni rodno neutralno (podrazumevaju osobe oba pola) i generički (trgovac, proizvođač, potrošač…), tako da se ne odnose konkretne osobe ili firme. Inače, pravilo kod pisanja stručnih tekstova je da se ne navode konkretna imena osoba, kompanija i sl.
Sve što opisujem i navodim je iz ličnog saznanja. Ono o čemu govorim u tekstu je samo primer, zato ne navodim naziv kompanije o kojoj je reč, nebitan je za priču. Bitnije je da može predstavljati uzor drugima za ponašanje na tržištu.
I zaista me ne zanima šta će (i da li će) nadležne institucije ili neko drugi uraditi povodom svega što navodim u tekstu. Sigurno je samo da lično nisam zaintersovan da pravim skandale, niti da radim posao udruženja za zaštitu potrošača.
Dakle, ne snosim bilo kakvu odgovornost ukoliko neko nadležnih institucija ili drugih subjekta, zaključi koja kompanija je posredi, a ista pretrpi bilo kakvu štetu tim povodom. A lično ću izvršiti svaku zakonsku obavezu ukoliko eventualno budem pozvan od bilo kog nadležnog organa u vezi davanja izjave, svedočenja i sl.
O čemu je reč?
Jedan veliki trgovinski lanac, koji je inače dobio svakojake pogodnosti ne bi li otvorio maloprodaju u Srbiji (možda čak i položaj naplatne rampe na auto-putu, da bi izbegli troškove za dostavna vozila), stalno nas putem medija uverava kako je kod njih nešto „povoljnije“.
Međutim, ako se uporede cene originalnih proizvoda kod njih sa cenama po drugim trgovinskim lancima, videćemo da se isti ti proizvodi mogu naći i jeftinije. Nižu cenu imaju samo proizvodi (slatkiši, kućna hemija, kozmetika itd.) čija pakovanja izgledom, bojom i oznakama podsećaju na druge poznate proizvode. Ali ako pogledamo detalje, kako se zaista zovu, ko je proizvođač istih, probamo iste, videćemo da nemaju veze sa proizvodima na koje liče. A te proizvode za konkretni trgovinski lanac prave razni proizvođači, i mogu se naći samo kod njih, dakle, tu su sa namerom. Štaviše, proizvode o kojima je reč, na svom web-sajtu i svuda (u štampanom reklamnom materijalu), označavaju sa „NAŠI BRENDOVI“.
Ovde ne govorim o kakvoći tih proizvoda, oni sigurno ispunjavaju uslove za puštanje u prodaju na domaćem tržištu. U to ne sumnjam. Čak, pretpostavljam da se nekome možda i dopada njihov ukus ili učinak u upotrebi. Ono što je izvesno, zbog svoje cene ne mogu biti istog kvaliteta kao proizvodi na koje liče. Jer drastično niža cena teško da se može postići samo manjim troškovima proizvodnje (cena rada pre svega), transporta, distribucije…, mora biti rezultat i ušteda na sirovinama. A logično je, da su nesumnjivog kvaliteta i da se mogu prepoznati po svom ukusu, učinku u upotrebi i sl. bili bi prepoznati kao sopstveni brendovi, ne bi bilo potrebe da liče na druge proizvode.
Ali, čak i da su savršenog kvaliteta, postavlja se pitanje, da li prodaja takvih proizvoda legalna?
Zakon o zaštiti potrošača („Sl. glasnik RS“, br. 62/2014, 6/2016-dr.zakon i 44/2018-dr.zakon) u članu 19. govori o obmanjujućoj poslovnoj praksi, pa kaže da je to poslovna praksa trgovca kojom navodi ili preti da navede potrošača da donese ekonomsku odluku koju inače ne bi doneo, tako što mu daje netačna obaveštenja ili stvaranjem opšteg utiska ili na drugi način, čak i kada su obaveštenja koja daje tačna, dovodi ili preti da dovede prosečnog potrošača u zabludu u pogledu postojanja ili prirode proizvoda, osnovnih obeležja proizvoda. Obmanjujuća poslovna praksa postoji i ako trgovac, navodi ili preti da navede prosečnog potrošača u zabludu tako što oglašava proizvod, na zbunjujući način kojim se otežava razlikovanje proizvoda od drugih proizvoda, žigova, naziva drugih proizvoda ili oznake drugog trgovca. Propisane su u visoke kazne za ovakvu praksu.
I sad pitanje je, da li opisano predstavlja obmanjujuću poslovnu praksu, jer se moraju ceniti sve konkretne okolnosti za svaki proizvod. Šta više, siguran sam da trgovac ispunjava sve formalne uslove u pogledu tih proizvoda (obaveštavanje potrošača, deklaracije na proizvodu…).
Nisam siguran da postoji kažnjivo delo ni u odnosu na Zakon o trgovini ( „Sl. glasnik RS“, br. 52/2019), mada po članu 41. tog zakona, nepoštena tržišna utakmica (nelojalna konkurencija) je radnja trgovca ili pružaoca usluge usmerena protiv drugog trgovca, pružaoca usluge, odnosno konkurenta, kojom se krše kodeksi poslovnog morala i dobri poslovni običaji i kojom se prouzrokuje ili može prouzrokovati šteta drugom trgovcu, odnosno pružaocu usluge (konkurentu), a pored ostalog i prodajom robe sa oznakama, podacima ili oblikom, kojima se opravdano stvara zabuna kod potrošača u pogledu izvora, kvaliteta i drugih svojstava te robe ili usluge. Ali, zanimljivo, navedeni zakon iako kaže da je nepoštena tržišna utakmica zabranjena, ne predviđa kaznu za takve radnje (nije propisano kao kazneno delo), već predviđa samo pravo na naknadu štete koju neko pretrpi usled toga te zabranu daljeg vršenja i otklanjanje nastalih posledica. Na istom stanovištu je bio i prethodni Zakon o trgovini („Sl. glasnik RS“, br. 53/2010, 10/2013 i 44/2018-dr.zakon).
Po meni, u svakom slučaju povređeno je načelo poštenja iz člana 7. zakona, po kome trgovci u tržišnoj utakmici moraju da postupaju pošteno u skladu sa poslovnim moralom i dobrim poslovnim običajima, a za čije kršenje nije predviđena zakonska sankcija.
Ali, možda gore navedenim zakonima namerno nije razmatrano navedeno postupanje, jer postoji zaštita predviđena drugim propisima.
Prema Zakonu o žigovima („Sl. glasniku RS”, broj 104/2009, 10/2013 i 44/2018-dr.zakon), žig je pravo kojim se štiti znak koji u prometu služi za razlikovanje robe, odnosno usluga jednog fizičkog ili pravnog lica od iste ili slične robe, odnosno usluga drugog fizičkog ili pravnog lica. Žigom u smislu ovog zakona, smatra se i žig koji je međunarodno registrovan za teritoriju Republike Srbije, na osnovu Madridskog aranžmana o međunarodnom registrovanju žigova, odnosno Protokola uz Madridski aranžman o međunarodnom registrovanju žigova. Povreda žiga je novčano kažnjiva po ovom zakonu.
A Krivični zakonik („Sl. glasnik RS“, br. 85/2005, 88/2005-ispr., 107/2005-ispr., 72/2009, 111/2009, 121/2012, 104/2013, 108/2014, 94/2016 i 35/2019), u daljem tekstu: KZ, propisuje nešto što se zove neovlašćena upotreba tuđe posebne oznake robe ili usluga (član 238., ranije član 233.), i kaže da će se kazniti novčanom kaznom ili zatvorom do tri godine onaj ko se u nameri da obmane kupce ili korisnike usluga posluži tuđim žigom ili oznakom ili unese pojedina obeležja ovih oznaka u svoj žig. A ko u svrhu prodaje u većoj količini ili vrednosti nabavlja, proizvodi, prerađuje, stavlja u promet, daje u zakup ili skladišti robu sa tuđim žigom kazniće se zatvorom od šest meseci do pet godina, a ako je organizovao mrežu preprodavaca ili posrednika ili je pribavio imovinsku korist koja prelazi iznos od milion i petsto hiljada dinara, kazniće se zatvorom od jedne do osam godina. Isti član kaže da će predmeti kojima je povrđen žig biti oduzeti.
A KZ propisuje i deloneovlašćenog korišćenja tuđeg dizajna, te predviđa da da će se kazniti novčanom kaznom ili zatvorom do tri godine onaj ko na svom proizvodu u prometu neovlašćeno upotrebi, u celosti ili delimično, tuđi prijavljeni, odnosno zaštićeni dizajn proizvoda. Naravno, i takvi proizvodi oduzeće se.
A da podsetim na još nešto. Zakon o odgovornosti pravnih lica za krivična dela („Sl. glasnik RS“, broj 97/2008), predviđa da pravno lice može odgovarati za krivična dela iz posebnog dela KZ i drugih zakona, ako su ispunjeni uslovi za odgovornost pravnog lica. Pravno lice odgovara za krivično delo koje u okviru svojih poslova, odnosno ovlašćenja učini odgovorno lice u nameri da za pravno lice ostvari korist. Odgovornost pravnog lica postoji i ako je zbog nepostojanja nadzora ili kontrole od strane odgovornog lica omogućeno izvršenje krivičnog dela u korist pravnog lica od strane fizičkog lica koje deluje pod nadzorom i kontrolom odgovornog lica.
Prema članu 12. navedenog zakona, pravnom licu se za krivično delo mogu izreći: kazna (novčana kazna i prestanak pravnog lica.), uslovna osuda i mera bezbednosti (zabrana obavljanja određenih registrovanih delatnosti ili poslova, oduzimanje predmeta, javno objavljivanje presude).
Još jednom da ponovim, ne tvrdim da se u konkretnom slučaju čini neko kazneno delo, samo postavljam uopštena pitanja, a nadležnim službama (inspekcijama pre svega) ostavljam da rade svoj posao, a proizvođačima i uvoznicima pojedinih brendova da procene svoj interes za pokretanje postupka zaštite.
Na kraju zaključak je da isti izostaje. Šta uopšte reći na sve ovo na kraju? Da li je ovde reč o tolikom neznanju ili o korišćenju situacije („lov u mutnom“ uz prećutnu podršku), da ipak ne kažem bezobrazluku? Neka svako donese sopstveni sud.