– Višegodišnje sporno pitanje, neujednačena sudska praksa i odluka Ustavnog suda (za koju se izgleda ne zna) –
Povod za ovaj tekst je neujednačena, odnosno nejednaka prema svim strankama, sudska praksa u vezi sa pravom roditelja na regres izdržavanja od drugog roditelja, odnosno u vezi sa pitanjem da li roditelj spada u lica koje imaju takvo pravo u smislu člana 165. Porodičnog zakona. Ovo stanje traje već duže vreme, praktično od početka primene Porodičnog zakona (“Sl. glasnik RS”, br. 18/2005), a u tumačenju konkretne odredbe razlikuju se shvatanja apelacionih sudova, menjaju se tokom vremena stavovi Vrhovnog, odnosno Vrhovnog kasacionog suda, nauka ima svoje stanovište. O ovoj temi već je pisano, a razlog zbog čega se i mi bavimo njom je upravo ono što izdvaja ovaj časopis – niko od prethodno navedenih interpretatora odredbe o regresu, očigledno ne zna za odluku Ustavnog suda u kojoj je takođe izražen stav povodom ovog pitanja, pa čak ni sudija koji je u vreme donošenja odluke bio u sastavu ovog suda.
1. Relevantne odredbe
Ustav Republike Srbije (“Sl. glasnik RS”, broj 98/2006) u članu 65. određuje prava i dužnosti roditelja:
„Roditelji imaju pravo i dužnost da izdržavaju, vaspitavaju i obrazuju svoju decu, i u tome su ravnopravni.
Sva ili pojedina prava mogu jednom ili oboma roditeljima biti oduzeta ili ograničena samo odlukom suda, ako je to u najboljem interesu deteta, u skladu sa zakonom.“
Članom 165. Porodičnog zakona (“Sl. glasnik RS”, broj 18/2005, 72/2011-dr. zakon i 6/2015) propisano je sledeće:
„(1) Lice koje je faktički davalo izdržavanje, a nije imalo pravnu obavezu, ima pravo na naknadu od lica koje je po ovom zakonu bilo dužno da daje izdržavanje.
(2) Ako je više lica istovremeno bilo dužno da daje izdržavanje, njihova obaveza je solidarna.“
Članom 166. istog zakona propisano je:
„(1) Supružnik ostvaruje pravo na izdržavanje prvenstveno od drugog supružnika.
(2) Krvni srodnici ostvaruju međusobno pravo na izdržavanje redosledom kojim nasleđuju na osnovu zakona.
(3) Tazbinski srodnici ostvaruju međusobno pravo na izdržavanje posle krvnih srodnika.
(4) Ako ima više poverilaca izdržavanja, pravo deteta na izdržavanje ima prvenstvo.
(5) Ako je više lica istovremeno dužno da daje izdržavanje, njihova obaveza je podeljena.“
Zakon o braku i porodičnim odnosima (“Sl. glasnik SRS”, br. 22/80 i 11/88 i “Sl. glasnik RS”, br. 22/93, 25/93, 35/94, 46/95 i 29/2001), u članu 319. je određivao:
„Fizičko ili pravno lice koje je snosilo troškove izdržavanja nekog lica može tužbom tražiti naknadu tih troškova od onoga, ko je po ovom zakonu dužan da daje izdržavanje, ukoliko su učinjeni troškovi bili potrebni.
Ako je više lica zajednički dužno da daje izdržavanje, oni solidarno odgovaraju trećem licu za učinjene troškove izdržavanja, do visine svojih materijalnih mogućnosti.
U slučaju smrti lica koje je ostvarivalo stalnu novčanu pomoć po propisima o socijalnoj zaštiti, troškovi ove pomoći mogu se naplatiti iz njegove zaostavštine bez obzira da li su njegovi naslednici lica koja su po zakonu bila dužna da ga izdržavaju.“
Pored odredbi Porodičnog zakona, relevantne su i sledeće odredbe Zakona o obligacionim odnosima, koje se odnose na sticanje bez osnova:
„Član 210.
(1) Kad je neki deo imovine jednog lica prešao na bilo koji način u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema svoj osnov u nekom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, a kad to nije moguće – da naknadi vrednost postignutih koristi.
(2) Obaveza vraćanja, odnosno naknade vrednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili koji je kasnije otpao.
Član 211.
Ko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo da zahteva vraćanje, izuzev ako je zadržao pravo da traži vraćanje ili ako je platio da bi izbegao prinudu.
Član 213.
Ne može se tražiti ono što je dato ili učinjeno na ime izvršenja neke prirodne obaveze ili neke moralne ili društvene dužnosti.
Član 214.
Kad se vraća ono što je stečeno bez osnova, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je sticalac nesavestan, od dana sticanja, a inače od dana podnošenja zahteva.
Član 218.
Ko za drugog učini kakav izdatak ili nešto drugo što je ovaj po zakonu bio dužan učiniti, ima pravo zahtevati naknadu od njega.“
2. Praksa apelacionih sudova
2.1. Apelacioni sud u Beogradu
Apelacioni sud u Beogradu usvojio je pravno shvatanje na sednici svih sudija održanoj dana 1. oktobra 2013. godine. Zajedničko izdvojeno mišljenje u odnosu na pravno shvatanje dalo je čak 15 sudija ovog suda.
Ovo shvatanje glasi:
„Roditelj koji je, isključivo ili u delu većem no što je obavezan, učestvovao u izdržavanju deteta ima pravo regresa od drugog roditelja koji je tu svoju obavezu u celosti ili delimično zanemario.“
U obrazloženju ovog shvatanja, između ostalog, navedeno je da u sudskoj praksi ne postoji, osim određenih odluka Vrhovnog kasacionog suda, u kojima je izražen suprotan stav u odnosu na ovo shvatanje, drugačija odluka, odnosno odluka ili određeni stav prema kojima se odbijaju zahtevi roditelja koji je isključivo izdržavao dete da mu drugi roditelj delimično naknadi te troškove. Prema ovom sudu, postojale su tri odluke sa takvim ishodom, ali nisu se zasnivale na istom činjeničnom stanju. Jedna odluka je bila odluka Vrhovnog suda Srbije Rev.101/81, gde je zahtev odbijen a radilo se o roditelju koji je posle razvoda braka i odluke da deca budu poverana drugom roditelju na staranje zadržao decu i nije hteo da ih preda drugom roditelju koji je preduzimao sve pravne mere da dođe do toga da mu deca budu predata kako bi mogao da vrši svoju obavezu. Drugi slučaj je bila odluka Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine Gž. 769/70. Sud je utvrdio da se radilo o tome da je roditelj koji je sam izdržavao dete, to radio u nameri da na taj način učini drugom roditelju ili detetu poklon. Treća odluka objavljena je u knjizi „Bračno i porodično imovinsko pravo“ prof. dr Andrije Gamsa i dr. Ljiljane Đurović, a radi se o presudi VSS Rev. 259/58 kojom je sud odbio zahtev da regresira roditelja, koji je sam izdržavao dete nalazeći da je u boljoj materijalnoj situaciji od drugog roditelja, pa iz tog razloga je oslobodio drugog roditelja njegove zakonske obaveze. Međutim, uz ovu treću odluku naveden je i komentar profesora dr.Andrije Gamsa, da je odluka sasvim nepravilna jer bez obzira koliko prihoda ima jedan roditelj, i drugi roditelj mora da doprinosi izdržavanju zajedničkog deteta prema svojim mogućnostima.
Dalje se navodi da se sa pravnim shvatanjem, izloženim u referatu, slažu se i kolege iz Apelacionog suda u Kragujevcu, koji su dostavili jednu svoju odluku Gž2. 450/12 od 14.11.2012.godine, uz obrazloženje da za njih ovo pitanje nije sporno i da je njihov stav takav da roditelj ima pravo na regres. U odlukama Apelacionog suda u Novom Sadu, isto tako je izražen stav da su roditelji solidarni dužnici obaveze izdržavanja deteta. Što se tiče Apelacionog suda u Nišu, njihovih odluka nema iz razloga što oni takav predmet nisu imali ili ga nisu zapazili, ali rukovodilac njihove sudske prakse, izražavajući mišljenje sudija tog suda, potvrdio je da bi roditelj imao pravo regresa.
U svakom slučaju Apelacioni sud u Beogradu, potvrdio je svoj stav u presudi, Gž2 622/2014 od 13. novembra 2014. godine, u kojoj navodi sledeće:
„… obaveza tuženog proizlazi iz zakonske odredbe člana 154 stav 1 Porodičnog zakona Republike Srbije, kojim je propisano da su roditelji istovremeno dužni da deci pružaju izdržavanje, pa kako je tužilja sama prema mal. detetu ispunila ovu zakonsku obavezu u celini, kao ispunilac ima pravo da od tuženog zahteva regres srazmernog dela učinjenih troškova, sve u smislu člana 214 i člana 218 Zakona o obligacionim odnosima u vezi sa članom 165 Porodičnog zakona Republike Srbije.
Prema tome, kako je tužilja sama snosila troškove izdržavanja i sama izvršavala svoju zakonsku obavezu i zakonsku obavezu tuženog prema mal. detetu, to tužilja ima pravo da od tuženog traži da joj naknadi srazmerni deo troškova izdržavanja u smislu člana 165 Porodičnog zakona Republike Srbije, kako je to pravilno prvostepeni sud ocenio i usvojio tužbeni zahtev.
Pravilno je prvostepeni sud ocenio da je tuženi nesavesni sticalac, te da na svaki od dosuđenih pojedinačnih mesečnih iznosa ima obavezu da plati zakonsku zateznu kamatu, počev od narednog prvog dana u mesecu, u odnosu na prethodni mesec, koje izdržavanje nije platio, a koja sredstva je tužilja angažovala u cilju izdržavanja deteta u prethodnom mesecu, pa do isplate, jer se od tada tuženi kao dužnik nalazi u docnji pa do isplate. Nesavesnost tuženog jasno proizlazi iz činjenice da je istom kao ocu maloletnog tužioca poznata zakonska obaveza izdržavanja od strane oba roditelja te da bilo kakav novčani iznos za utuženi period nije dao u cilju izdržavanja.“
Isto i u presudi, Gž2 371/2015 od 16. jula 2015. godine:
„… prema utvrđenom činjeničnom stanju, sama izdržavala dete do podnošenja tužbe za utvrđivanje očinstva, time je prema detetu ispunjavala svoju i tuženikovu zakonsku obavezu iz čl. 154 stav 1 PZ i zbog toga i kao lice koje je faktički davalo izdržavanje po odredbi iz čl. 165 stav 1 PZ ima pravo na regres od tuženog kao lica koje je sa njom istovremeno po zakonu bilo dužno da mal. MM daje izdržavanje… Pravilno su primenjene i odredbe iz čl. 210 i 214 ZOO.“
Da se vratimo na obrazloženje navedenog pravnog shvatanja, u kojem se Apelacioni sud u Beogradu poziva i na odluku Vrhovnog suda Srbije Rev. br. 2996/05 od 22.12.2005. godine, u kojoj je navedeno da pravo na podnošenje tužbe za isplatu naknade pruženih troškova izdržavanja nekog lica iz člana 319. stav 1. ranije važećeg Zakona o braku i porodičnim odnosima, (sada člana 165. stav 1. Porodičnog zakona – pravo na regres) nije rezervisano samo za treća fizička lica već i za roditelja koji svoje pravo i obavezu izdržavanja nije izvršavao, te da se u tom smislu ne može prihvatiti stav drugostepenog suda da se ova odredba odnosi samo na treća lica, a ne i na roditelja, koji svoju roditeljsku dužnost izdržavanja nije vršio. Takođe, ne može se primeniti ni član 213. Zakona o obligacionim odnosima koji se odnosi na izvršenje neke prirodne obaveze ili neke moralne ili društvene dužnosti.
Protivnici ovog shvatanja tvrde da iako je Vrhovni sud zauzeo ovaj stav, odredbe ranijeg zakona i sada važećeg nisu iste.
Kako bi odbranili stav o pravu na regres, u obrazloženju navedenog shvatanja, Apelacioni sud u Beogradu, se dalje pozvao i na mišljenje prof. Marije Draškić, kako se navodi, redovnog profesora Pravnog fakulteta Univerziteta u Beogradu i, u to vreme, sudije Ustavnog suda Republike Srbije, koja je učestvovala u izradi Porodičnog zakona i zapravo ga pisala, koja tvrdi da nema promene zakonskog rešenja između ranije odredbe člana 319. Zakona o braku i porodičnim odnosima i odredbe člana 165. sadašnjeg Porodičnog zakona, te da ova odredba izričito predviđa da ako je više lice istovremeno bilo dužno da daje izdržavanje, njihova obavezna je solidarna. U prilog tvrdnje da se nije promenilo zakonsko rešenje govori i obrazloženje predloga Porodičnog zakona koje je sačinilo Ministarstvo rada i socijalne politike, kao predlagač tog zakona, kao i referat prof. Nevene Perušić i Slobodanke Konstatinović iz 2012. godine, gde je na strani 17. navedeno da je obaveza roditelja solidarna, da su roditelji dužni da zajedno izdržavaju dete, a osnovna karakteristika instituta pasivne solidarnosti, odnosno solidarne obaveze je pravo regresa. Isto tako, navodi se da je i u udžbeniku „ Porodično pravo SFRJ“ profesora dr. Vojislava Bakića, istaknuto je da roditelj koji sam u celosti daje izdržavanje ima pravo da traži od drugog roditelja da mu na osnovu člana 40. Osnovnog zakona o odnosima roditelja i dece nadoknadi deo ovih troškova srazmerno njegovim mogućnostima.
Dalje oni koji zastupaju postojanje prava na regres navode da se pri zauzimanju stava mora imati na umu ciljno i sistemsko tumačenje zakona i postaviti pitanje koju društvenu vrednost je zakonodavac takvim rešenjem štitio i šta bi postigao time što bi jednog roditelja oslobodio zakonske obaveze da izdržava svoju decu, koji bi društveni cilj time postigao? Takođe, prave paralelu sa krivičnim pravom, odnosno krivičnim delom nedavanje izdržavanja i postavljaju pitanje zašto bi u krivičnom postupku nekoga, na primer osudili na kaznu zatvora zbog neplaćanja izdržavanja, a u parnici oslobodili odgovornosti da izvrši svoju novčanu obavezu izdržavanja.
U zajedničkom izdvojenom mišljenju u odnosu na ovo pravno shvatanje, sudije koje su ga dale, praktično se ne slažu ni sa jednim argumentom onih koji podržavaju ovo shvatanje i zaključuju:
„Roditelji su lica koja imaju pravnu obavezu izdržavanja prema svojoj deci, jer su po zakonu dužni da ih izdržavaju, zbog čega ne spadaju u krug lica, koja prema zakonskoj odredbi, imaju pravo na naknadu za već dato izdržavanje, pa ni prema drugom roditelju koji u tome nije učestvovao ili to nije učinio u dovoljnoj meri.“
2.2. Apelacioni sud u Novom Sadu
U rešenju Apelacionog suda u Novom Sadu, Gž2 196/2011 od 28. marta 2011. godine, ovaj sud se praktično slaže sa Apelacionim sudom u Beogradu:
„Oba roditelja, i tužilja i tuženi su solidarni dužnici izdržavanja S.I. kao poverioca izdržavanja. Stoga se na ovaj odnos, nasuprot stavu prvostepenog suda, ima primeniti odredba člana 165 stav 2 Porodičnog zakona kojom je propisano da ako je više lica istovremeno bilo dužno da daje izdržavanje, njihova obaveza je solidarna, što znači da ukoliko jedan od solidarnih dužnika ispuni obavezu prema poveriocu u celosti, on kao isplatilac može tražiti od svakog od ostalih solidarnih dužnika da mu naknadi ono što je platio za njega. Sledom rečenog, kako je tužilja, kao jedan od solidarnih dužnika, u spornom periodu od 02. septembra 2005. godine do 02. septembra 2008. godine, ispunila obavezu izdržavanja S.I. u celosti, ista ima pravo da joj bude isplaćen onaj deo iznosa koji je na ime izdržavanja dala, a koji je obaveza tuženog.“
U rešenju istog suda, Gž2 358/2013 od 20. juna 2013. godine, navedeno je:
„Naime, prvostepeni sud stanovište o neosnovanosti tužbenog zahteva temelji na činjeničnom utvrđenju da su parnične stranke, pre nego što su se formalno razvele dana … godine, jedno vreme živele razdvojeno, te da je tužilac u tom periodu davao tuženoj iznose od po 500,00 evra mesečno za obezbeđenje osnovnih uslova za život, odnosno plaćanje zakupnine za iznajmljeni stan i izdržavanje zajedničkog mlt. deteta. Na osnovu navedenih činjenica, a imajući u vidu da brak parničnih stranaka još uvek nije bio razveden, prvostepeni sud izvodi zaključak da je tužilac u utuženom vremenskom periodu izdržavao svoju suprugu i mlt. dete, što je njegova zakonska obaveza, te pozivom na odredbe članova 25. i 28. Porodičnog zakona odbija tužbeni zahtev za naknadu srazmernog dela troškova za izdržavanje mlt. deteta. Pri tome, prvostepeni sud previđa da tužilac, kao otac, nije imao obavezu da sam izdržava mlt. dete parničnih stranaka, te propušta da raspravi relevantne činjenice za presuđenje u smislu odredbe člana 165. PZ.“
Ni ovde Apelacioni sud ne dovodi u pitanje prava regresa od drugog roditelja, samo zato što je po zakonu obavezan da izdržava dete, što je jedan od osnovnih argumenata protivnika ovog shvatanja.
U presudi Gž2 436/2016 od 21. jula 2016. godine, takođe, ostaje pri ovom stavu:
„Pobijanom presudom obavezan je tuženi da tužilji na ime regresa za dato izdržavanje za mlt. sina stranaka…
Tužilja je tvrdila da su troškovi bili toliki – redovni troškovi, uvećani za određene kreme u vezi dermatološkog problema deteta i za nekoliko pari ortopedskih cipela godišnje. Tuženi nije dokazao da su ti troškovi manji, a oni koje je opredelila tužilja su ispod 1/2 naknade minimalne sume za izdržavanje. Uzimajući u obzir visok standard oba roditelja i njihovih primarnih porodica, svakako da tako opredeljeni iznos predstavlja ono što je za dete stvarno potrošeno u spornom periodu. Prvostepeni sud je utvrdio visinu zarade tužilje, te je sasvim realno da je ona za potrebe deteta trošila 20.000,00 dinara mesečno u toku spornog perioda.
Zbog toga ovaj sud nalazi da je na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primenjeno materijalno pravo – član 165. st. 1. Porodičnog zakona…“
Dakle, čini se da ovaj sud uopšte i ne postavlja pitanje postojanja prava regresa roditelja od drugog roditelja.
2.3. Apelacioni sud u Kragujevcu
U presudi Apelacionog suda u Kragujevcu, Gž2 274/2013 od 26. jula 2013. godine, kojom je izražen stav da roditelj nema pravo regresa od drugog roditelja, navedeno je sledeće:
„Ožalbenom presudom, u stavu I, odbija se tužbeni zahtev tužilje kojim je tražila da se obaveže tuženi da joj na ime naknade za dato izdržavanje plati 2.672.008,00 dinara, sa kamatom…
U ovoj parnici tužilja tvrdi da u periodu od 2006. do 2010. godine tuženi nije uopšte učestvovao u izdržavanju njihove dece već da je sve potrebe za izdržavanje dece ona podmirivala. Zbog toga je ona tužbenim zahtevom u tužbi tražila da joj tuženi, shodno čl. 218 ZOO na ime izdataka za drugog, isplati 1.104.000,00 dinara sa kamatom, s tim što je do ovog iznosa došla na taj način što je imala u vidu minimalnu sumu izdržavanja za decu za period od 60 meseci. Kasnije u postupku tužilja je tvrdila da je zbog toga što tuženi ni na koji način nije učestvovao u izdržavanju dece, a ona nije bila u radnom odnosu i nije imala stalne prihode, bila prinuđena da za izdržavanje dece proda imovinu koju je nasledila od svojih roditelja. S obzirom da se radilo o njenoj posebnoj imovini koju ona nije bila dužna da prodaje radi izdržavanja maloletne dece i da je vrednost imovine koju je prodala i utrošila u izdržavanju dece 2.672,008,00 dinara, konačno opredeljenim tužbenim zahtevom tužilja je tražila da joj tuženi upravo taj iznos isplati sa kamatom. Polazeći od toga da je zakonska obaveza oba roditelja da ukoliko žive u zajedničkom domaćinstvu izvršavaju zakonsku obavezu izdržavanja svoje dece zajednički, prvostepeni sud je nakon ocene izvedenih dokaza, a ceneći zarade stranaka, prihode tuženog, njegove mogućnosti i potrebe dece, a i po obavljenom finansijskom veštačenju na sve te okolnosti, utvrdio da je tuženi doprinosio izdržavanju dece prema svojim mogućnostima i potrebama dece. Tužilja nije dala deo iznosa za izdržavanje dece izvršavajući na taj način obaveze tuženog. Tačno je da je tužilja u spornom periodu imala veće ukupne prihode od tuženog ali ona je samo zbog toga imala i obavezu u izdržavanju dece da učestvuje u većem obimu. Zbog svega navedenog prvostepeni sud je tužbeni zahtev i odbio kao neosnovan.
Pravilno je zaključio prvostepeni sud da u konkretnom slučaju tužbeni zahtev tužilje nije osnovan. Naime, na rešavanje spornog odnosa primenjuje se čl. 165 Porodičnog zakona koji u stavu 1 predviđa da lice koje je faktički davalo izdržavanje, a nije imalo pravnu obavezu ima prava na naknadu od lica koje je po ovom zakonu bilo dužno da daje izdržavanje. S obzirom da su stranke roditelji dece, to znači da su oboje po čl. 154 st. 1 Porodičnog zakona bili dužni da doprinose izdržavanju maloletnog deteta, odnosno pod uslovima iz čl. 155 istog zakona i izdržavanju punoletnog deteta. Ujedno to znači i da su oboje imali pravnu obavezu da učestvuju u izdržavanju, ali uslov za čl. 160 st. 1 Porodičnog zakona, tj. prema potrebama poverioca i mogućnostima dužnika izdržavanja kao i u skladu sa čl. 162 st. 3 Porodičnog zakona, tj. da visina izdržavanja omogući najmanje takav nivo životnog standarda za dete kakav uživa roditelj – dužnik izdržavanja.“
Nijednu drugu odluku ovog suda, nažalost, nismo pronašli.
2.4. Apelacioni sud u Nišu
U pravnom shvatanju Apelacionog suda u Beogradu, navedeno je da Apelacioni sud u Nišu, ovakav predmet nije imao ili ga nije zapazio (do 1. oktobra 2013. godine, kada je zauzeto pravno shvatanje Apelacionog suda u Beogradu), ali rukovodilac njihove sudske prakse, izražavajući mišljenje sudija tog suda, potvrdio je da bi roditelj imao pravo regresa. Dakle, rukovodilac odeljenja sudske prakse, koji se nije susretao u praksi njegovog suda sa ovim problemom, izražava stav tog suda koji je pozitivan.
Ipak, u praksi Apelacionog suda u Nišu pojavila se odluka u vezi sa ovim problemom.
U presudi, Gž2 252/2018 od 6. septembra 2018. godine, ovaj sud se izjašnjava:
„… odredbom čl. 165. st. 1. Porodičnog zakona propisano je da lice koje je faktički davalo izdržavanje, a nije imalo pravnu obavezu, ima pravo na naknadu za učinjeno izdržavanje od lica koje je bilo dužno da daje izdržavanje. Tužilja se kao majka samostalno starala o detetu i izdržavala ga, do obavezivanja tuženog pravnosnažnom sudskom odlukom da i on to čini. Međutim, ona nije lice koje nema pravnu obavezu izdržavanja svog deteta, već je u obavezi da to čini, kako to propisuju odredbe Porodičnog zakona i to čl. 73. i čl. 154. PZ. Stoga pravo na regres ima treće lice koje faktički plaća izdržavanje i ako za to nema zakonsku obavezu, a na to nema pravo roditelj čija je zakonska obaveza da izdržava svoju decu.“
3. Praksa Vrhovnog kasacionog suda
Počećemo najpre, od odluka ovog suda, kojima se tumači član 319. Zakona o braku i porodičnim odnosima, s obzirom da se oni koji smatraju da roditelj ima pravo na regres od drugog roditelja, pozivaju na odluke zasnovane na odredbi ovog člana, odnosno da je ova odredba suštinski ista kao i odredba člana 165. Porodičnog zakona, a stav u sudskoj praksi je bio pozitivan u odnosu na ovo pitanje.
U presudi Vrhovnog suda Srbije, Rev 292/2004 od 12. februara 2004. godine, ovaj sud zauzima stav:
„Roditelj koji je faktički snosio troškove izdržavanja maloletnog deteta, može, u smislu odredbe člana 319 Zakona o braku i porodičnim odnosima, u svoje ime ostvarivati pravo na naknadu tih troškova od drugog roditelja, koji je po zakonu bio dužan da ih snosi, za period pre isticanja zahteva maloletnog deteta za izdržavanje.“
U rešenju ovog suda, Rev 2996/2005 od 22. decembra 2005. godine, navodi se:
„Dužnost roditelja da izdržavaju svoju maloletnu decu propisana je čl. 154. st. 1. važećeg Porodičnog zakona. Pravo na podnošenje tužbe za isplatu naknade pruženih troškova izdržavanja nekog lica iz čl. 319. st.1. ranije važećeg Zakona o braku i porodičnim odnosima (sada čl. 165. st. 1. Porodičnog zakona – pravo na regres), nije rezervisano samo za treća fizička lica, već i za roditelja, koji svoju zakonsku obavezu izdržavanja nije izvršavao. U tom smislu, ne može prihvatiti stanovište drugostepenog suda da se ova odredba odnosi samo na treća lica, a ne i na roditelja, koji svoju roditeljsku dužnost izdržavanja nije vršio. Takođe, ne može se primeniti ni čl. 213. Zakona o obligacionim odnosima, koji se odnosi na izvršenje neke prirodne obaveze ili neke moralne ili društvene dužnosti u odnosu na nemogućnost traženja datog ili učinjenog.“
Dakle, ovaj sud pravi paralelu između odredbi Zakona o braku i porodičnim odnosima i Porodičnog zakona, i zaključuje da roditelj ima pravo na regres od drugog roditelja.
Nakon ovog stava Vrhovnog suda, dolazi do zaokreta u praksi Vrhovnog kasacionog suda.
U presudi Vrhovnog kasacionog suda, Rev 857/2010 od 15. septembra 2010. godine, ovaj sud zauzima suprotan stav u odnosu na prethodno navedenu odluku, i navodi da su pravilno nižestepeni sudovi odbili eventualni tužbeni zahtev tužilje da joj tuženi na ime regresa za izdržavanje njihove zajedničke dece isplati traženi iznos, jer je tužilja, kao roditelj, imala zakonsku obavezu da doprinosi izdržavanju zajedničke maloletne dece stranaka, pa zato nema pravo na naknadu datih sredstava za izdržavanje od lica koje je po zakonu takođe dužno da daje izdržavanje.
Isti stav zadržava i u presudi, Rev 1417/2016 od 22. decembra 2016. godine, kao i u presudi, Rev 1158/2017 od 14. juna 2017. godine, te je očigledno da je sudska praksa, a uzimajući u obzir različite stavove na jednoj strani 3 apelaciona suda i na drugoj strani Vrhovnog kasacionog i četvrtog apelacionog suda (donekle, s obzirom na konkretno činjenično stanje), neujednačena.
4. Stav u nauci, odnosno u stručnim radovima
Logično bi bilo da ovde pređemo na odluku Ustavnog suda koju smo naveli na početku, ali ćemo najpre izložiti stav nauke, odnosno stav izražen u stručnim pravnim radovima, a razlog ovakvom rasporedu videće se u daljem tekstu.
Već smo napomenuli da se Apelacioni sud, zauzimajući pravno shvatanje o postojanju prava na regres, „pozvao i na mišljenje prof Marije Draškić, redovnog profesora Pravnog fakulteta Univerziteta u Beogradu i, u to vreme, sudije Ustavnog suda Republike Srbije, koja je učestvovala u izradi Porodičnog zakona i zapravo ga pisala…“ i da je ona navela da „nema promene zakonskog rešenja između ranije odredbe člana 319. Zakona o braku i porodičnim odnosima i odredbe člana 165. sadašnjeg Porodičnog zakona, te da ova odredba izričito predviđa da ako je više lica istovremeno bilo dužno da daje izdržavanje, njihova obavezna je solidarna.“
Prof. Marija Draškić, između ostalog, navodi: „… i na roditelja koji je sam podnosio troškove izdržavanja maloletnog deteta mora odnositi jezičko značenje norme iz člana 165. stav 1. Porodičnog zakona jednako kao i na svako treće lice, u tom smislu da „lice koje je faktički davalo izdržavanje, a nije imalo pravnu obavezu” svakako obuhvata kako onog ko je plaćao iako uopšte nije bio obavezan, tako isto i onog ko je plaćao više nego što je bio dužan.“[1]
U referatu sudije Marine Govedarice, ističe se sledeće: „Ako je tačno da su Zakon o braku i porodičnim odnosima i zakoni važeći pre njega, dozvoljavali mogućnost regresiranja roditelja koji je sam izdržavao zajedničko dete od drugog roditelja koji nije učestvovao u izdržavanju deteta, onda nije jasno koji je objektivan, logičan, realan ili praktičan društveni interes motivisao zakonodavca da se odrekne tog rešenja i da Porodičnim zakonom roditelju koji je sam izdržavao dete uskrati sudsku zaštitu. S obzirom da nije došlo do novih okolnosti koje bi opravdavale promenu, kroz odredbu člana 165. na način kako je tumače i primenjuju pobornici stava da roditelj nema pravo regresa prema drugom roditelju, Porodični zakon bi uskratio pravnu zaštitu savesnom roditelju, što bi se negativno odrazilo na najbolji interes deteta.“[2]
6. Odluka Ustavnog suda
Ovde dolazimo da neposrednog povoda za ovaj tekst, jer je „opšti“ povod naravno to što se radi o višegodišnjem spornom pravnom pitanju.
Kao što smo već rekli, ovaj časopis ne bi bio to što jeste, a da mi nismo pronašli i odluku Ustavnog suda kojom je potvrđen stav Apelacionog suda u Beogradu, a za koju očigledno niko ne zna, ni sudovi, odnosno sudije, pa čak ni pomenuta profesorka Pravnog fakulteta, koja je u vreme donošenja ove odluke bila sudija Ustavnog suda (doduše ne i član velikog veća).
U Odluci Ustavnog suda, broj Už-4418/2011 od 17. aprila 2014. godine, navedeno je:
„Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P2. 9264/10 od 24. januara 2011. godine usvojen je tužbeni zahtev tužioca“ … i … „da je u spornom periodu tužilac sam snosio sve troškove izdržavanja sina (troškove ishrane, odeće, obuće, troškove pohađanja vrtića i slično); da u toku postupka tužena nije pružila nijedan dokaz da je doprinosila izdržavanju deteta. Kako je tužena zadocnila sa ispunjenjem svoje obaveze u spornom periodu, sud je tuženu obavezao na isplatu iznosa kao u izreci presude sa zakonskom zateznom kamatom…“
Apelacioni sud u Beogradu je presudom Gž2. 584/11 od 22. juna 2011. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Prvog osnovnog suda u Beogradu P2. 9264/10 od 24. januara 2011. godine. U obrazloženju presude je, između ostalog, navedeno da: „…Kako je tužilac pružio dokaze da je u navedenom periodu sam snosio sve troškove izdržavanja mal. sina, bez ikakvog učešća tužene, to mu u skladu sa navedenom odredbom pripada pravo na naknadu dela tih troškova izdržavanja od strane tužene, koja je kao drugi roditelj bila dužna da uz tužioca daje izdržavanje. Iz ovih razloga, drugostepeni sud nalazi da su žalbeni navodi tužene da po navedenoj odredbi tužiocu ne pripada pravo na regres, jer on ne spada u krug lica koja nisu imala pravnu obavezu da daju izdržavanje mal. detetu, bez uticaja na drugačiju odluku u ovoj pravnoj stvari.“
Ustavni sud, pozivajući se i na odredbu člana 165. Porodičnog zakona, je smatrao da je nadležni sud dovoljno i jasno obrazložio osporenu odluku i da se takvo obrazloženje ne može smatrati proizvoljnim. Dalje, ukazuje da odlučujući o ustavnoj žalbi ne može ocenjivati pravilnost zaključaka redovnih sudova ni u pogledu primene materijalnog prava, ukoliko iz razloga navedenih u ustavnoj žalbi ne proizlazi da je zaključivanje sudova u osporenim sudskim odlukama bilo očigledno i sud stoga nalazi da je osporena presuda zasnovana na ustavnopravno prihvatljivom tumačenju i primeni odredaba merodavnog materijalnog i procesnog prava.
Dakle, za ovaj tekst je bitno da je prema Ustavnom sudu, ustavnopravno prihvatljivo tumačenje merodavnog materijalnog prava, što je u ovom slučaju član 165. Porodičnog zakona, odnosno da je ustavnopravno prihvatljivo da roditelj ima pravo na regres od drugog roditelja.
7. Prednacrt Građanskog zakonika
Šta kaže buduće zakonsko rešenje? U poslednjoj verziji Prednacrta Građanskog zakonika, vidi se da je ovaj problem prepoznat, jer se predlaže sledeće rešenje:
„Pravo na regres
Član 2303
Lice koje je davalo izdržavanje ima pravo na naknadu štete od lica koje je po ovom zakonu bilo dužno da daje izdržavanje.
Lice koje je davalo izdržavanje i imalo obavezu da to čini ima pravo na naknadu štete od lica koje je bilo dužno da daje izdržavanje a nije ga davalo.
Ako je više lica istovremeno bilo dužno da daje izdržavanje, njihova obaveza je solidarna.“
8. Umesto zaključka
Pravo na regres roditelja od drugog roditelja, je kao što vidimo, sporno pitanje u sudskoj praksi praktično od početka primene Porodičnog zakona.
Ovaj problem je prepoznat, ali se npr. ne zna za odluku Ustavnog suda, a za rešenje iz prednacrta se ne zna da li će u ovom obliku regulisati pravo na regres, i uopšte kada i da li će ovaj prednacrt postati zakon.
Lični stav, iako pravno irelevatan, je da, ako ništa drugo, ono iz razloga pravičnosti, roditelj ima pravo na regres roditelja koji nije davao izdržavanje. Naravno, uzimajući u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja, mogućnosti roditelja, potrebe deteta i sl.
Glavni
problem je zapravo takođe, vezan za pravdu i pravičnost, jer zbog nejednakog tumačenja jedne (ili
više u zavisnosti od suda do suda) odredbe,
dolazimo u situaciju da neko ima pravo ne regres, a neko nema, i što iako
je problem prepoznat, ne postoji prava reakcija koja bi dovela do toga da se
sada važeći zakon izmeni ili precizira, i time dovede do jednake primene prava
za sve. Zašto uvek ili skoro uvek mora da se čeka a radi se o važnom, životnom
pitanju, a u krajnjoj, ali najvažnijoj liniji, o izdržavanju dece?
[1] Prof Marija Draškić, „Pravo na regres roditelja koji je sam izdržavao dete“, Perspektive implementacije evropskih standarda u pravni sistem Srbije – knjiga 4, Pravni fakultet Univerziteta u Beogradu, 2014, str. 35.
[2] Marina Govedarica, „Neka sporna pitanja iz porodičnog prava“, Bilten Vrhovnog kasacionog suda, 2014-4, 2014, str. 109.
Izvor: Izvodi iz propisa i sudske prakse preuzeti su iz programa „Propis Soft“, Redakcija Profi Sistem Com-a.
Napomena: Tekst prvobitno objavljen u časopisu “Advokatska Kancelarija”, broj 61, septembar 2019. god.