Pre nego što krenemo da se bavimo ovim konkretnim, spornim pitanjem, citiraćemo odredbe čl.261. Zakonika o krivičnom postupku (“Sl. glasnik RS”, br. 72/2011, 101/2011, 121/2012, 32/2013, 45/2013, 55/2014 i 35/2019), koje određuju pojam i vrste troškova.
Troškovi krivičnog postupka su izdaci učinjeni povodom postupka od njegovog pokretanja do njegovog završetka.
Troškovi krivičnog postupka obuhvataju:
1) troškove za svedoke, veštake, stručne savetnike, prevodioce, tumače i stručna lica i troškove uviđaja;
2) troškove prevoza okrivljenog;
3) izdatke za dovođenje okrivljenog;
4) putne troškove službenih lica;
5) troškove lečenja okrivljenog za vreme dok se nalazi u pritvoru, kao i troškove porođaja, osim troškova koji se naplaćuju iz fonda za zdravstveno osiguranje;
6) troškove tehničkog pregleda vozila, analize uzoraka (čl. 140. do 142.) i prevoza leša do mesta obdukcije;
7) nagradu veštaku, nagradu stručnom savetniku, nagradu prevodiocu, nagradu tumaču, nagradu i nužne izdatke branioca, nužne izdatke privatnog tužioca i oštećenog kao tužioca i njihovih zakonskih zastupnika, kao i nagradu i nužne izdatke njihovih punomoćnika;
8) nužne izdatke oštećenog i njegovog zakonskog zastupnika, kao i nagradu i nužne izdatke njegovog punomoćnika;
9) paušalni iznos, za troškove koji nisu obuhvaćeni tač. 1) do 8) ovog stava.
Paušalni iznos se određuje prema trajanju i složenosti postupka i imovnom stanju lica obaveznog da plati ovaj iznos.
Troškovi iz stava 2. tač. 1) do 6) ovog člana, kao i nužni izdaci postavljenog branioca (član 76.) i postavljenog punomoćnika (član 59. i član 103. stav 3.), u postupku zbog krivičnih dela za koja se goni po službenoj dužnosti, isplaćuju se iz sredstava organa postupka unapred, a naplaćuju se kasnije od lica koja su dužna da ih naknade po odredbama ovog zakonika. Organ postupka dužan je da sve troškove koji su unapred isplaćeni unese u popis koji će se priložiti spisima.
Troškovi prevođenja i tumačenja, kao i troškove odbrane siromašnog okrivljenog (član 77. stav 1.) neće se naplaćivati od lica koja su po odredbama ovog zakonika dužna da naknade troškove krivičnog postupka.
Troškove predistražnog postupka koji se odnose na nagradu i nužne izdatke branioca koga je odredila policija isplaćuje taj organ.
Radi razjašnjenja ovog pitanja treba citirati i odredbe čl.283. Zakonika o krivičnom postupku, koje odredbe definišu odlaganje krivičnog gonjenja.
Javni tužilac može odložiti krivično gonjenje za krivična dela za koja je predviđena novčana kazna ili kazna zatvora do pet godina, ako osumnjičeni prihvati jednu ili više od sledećih obaveza:
1) da otkloni štetnu posledicu nastalu izvršenjem krivičnog dela ili da naknadi pričinjenu štetu;
2) da na račun propisan za uplatu javnih prihoda uplati određeni novčani iznos, koji se koristi za humanitarne ili druge javne svrhe;
3) da obavi određeni društvenokorisni ili humanitarni rad;
4) da ispuni dospele obaveze izdržavanja;
5) da se podvrgne odvikavanju od alkohola ili opojnih droga;
6) da se podvrgne psihosocijalnom tretmanu radi otklanjanja uzroka nasilničkog ponašanja;
7) da izvrši obavezu ustanovljenu pravnosnažnom odlukom suda, odnosno poštuje ograničenje utvrđeno pravnosnažnom sudskom odlukom.
U naredbi o odlaganju krivičnog gonjenja javni tužilac će odrediti rok u kojem osumnjičeni mora izvršiti preuzete obaveze, s tim da rok ne može biti duži od godinu dana. Nadzor nad izvršenjem obaveza obavlja poverenik iz organa uprave nadležnog za poslove izvršenje krivičnih sankcija, u skladu sa propisom koji donosi ministar nadležan za poslove pravosuđa.
Ako osumnjičeni u roku izvrši obavezu iz stava 1. ovog člana, javni tužilac će rešenjem odbaciti krivičnu prijavu i o tome obavestiti oštećenog, a odredba člana 51. stav 2. zakonika neće se primenjivati.
Sredstva iz stava 1. tačka 2) ovog člana dodeljuju se humanitarnim organizacijama, fondovima, javnim ustanovama ili drugim pravnim ili fizičkim licima, po sprovedenom javnom konkursu, koji raspisuje ministarstvo nadležno sa poslove pravosuđa.
Javni konkurs iz stava 4. ovog člana sprovodi komisija koju obrazuje ministar nadležan za poslove pravosuđa.
Izuzetno od st. 4. i 5. ovog člana komisija može, na zahtev fizičkog lica, bez sprovođenja javnog konkursa, predložiti da se sredstva iz stava 1. tačka 2) ovog člana dodele radi lečenja deteta u inostranstvu, ako sredstva za lečenje nisu obezbeđena u Republičkom fondu za zdravstveno osiguranje.
Sprovođenje javnog konkursa, kriterijumi za raspodelu sredstava, sastav i način rada komisije uređuju se aktom ministra nadležnog za poslove pravosuđa.
Odluku o raspodeli sredstava iz stava 1. tačka 2) ovog člana donosi Vlada.
Imajući u vidu sve citiranje odredbe ZKP, odbačaj krivične prijave po osnovu ispunjenja obaveza naloženih naredbom javnog tužioca o odlaganju krivičnog gonjenja, na osnovu čl.283.st.3. u vezi st.1. i 2. Zakonika o krivičnom postupku, predstavlja odstupanje od načela legaliteta krivičnog gonjenja. Dakle, radi se o primeni suprotnog načela-oportuniteta, kojim je javnom tužiocu umesto obaveze krivičnog gonjenja svakog učinioca krivičnog dela koje se goni po službenoj dužnosti, ostavljena mogućnost procene opravdanosti krivičnog gonjenja.
U osnovi ovog institute je pogodovanje osumnjičenom, jer mu se umesto krivičnog postupka i sankcije nudi mogućnost da ispuni određenu društveno korisnu obavezu, a za uzvrat mu se nudi najpre odlaganje krivičnog gonjenja i konačno odbacivanje krivične prijave ukoliko ispuni preuzete obaveze. Ovakve pogodnosti se ne mogu proširiti i na dodatne pogodnosti u pogledu prava na naknadu troškova krivičnog postupka.
S obzirom da odbačaj krivične prijave po ovom osnovu predstavljal izuzetak o načela legaliteta, onda takav odbačaj se ne može izjednačiti sa obustavom krivičnog postupka do koje je došlo primenom načela legaliteta iz članova 20, 308, 338. I 352. ZKP.
Zato se u pogledu prava na naknadu troškova postupka u ovom slučaju ne bi trebale primenjivati odredbe člana 265.st.1. ZKP.
Sasvim je druga pravna situacija u odnosu na izjednačavanje pravnog dejstva odbačaja krivične prijave i obustave krivičnog postupka u odnosu na troškove krivičnog postupka iz čl.265.st.1. ZKP u slučajevima kada je do odbačaja krivične prijave došlo iz razloga iz kojih se i krivični postupak može obustaviti (čl.284.st.1. i čl.338.ZKP).
Imajući u vidu sve navedeno, a što je i pravni stav Vrhovnog kasacionog suda izraženog u presudi Kzz 466/2019 od 08.05.2019.godine,a kako se krivični postupak ne može obustaviti iz razloga propisanih odredbom čl.283.st.3. u vezi st.1. i 2. ZKP, zbog čega je isključena mogućnost izjednačavanja pravnog dejstva rešenja o odbačaju krivične prijave po ovom osnovu sa pravnim dejstvom koje obustava krivičnog postupka proizvodi u odnosu na troškove krivičnog postupka.
Izvor: Izvodi iz propisa su preuzeti iz programa „Propis Soft“ – Redakcija Profi Sistem Com.