Na početku, moram da se ogradim, da ne bih bio shvaćen pogrešno. Ovim komentarom nikako ne želim nipodaštavati nečije znanje i umeće, niti neku konkretnu osobu (ili više njih) izvrgnuti ruglu ili optužiti za nešto. Posredi su samo konstatacije i citiranje onoga što je negde napisano, onoga što stoji u propisima, te postavljanje retoričkih pitanja. Sva izneta razmišljanja i stavovi predstavljaju stručnu analizu, te vrednosni sud autora teksta i kritički osvrt, dat u najboljoj nameri u cilju poboljšanja našeg pravnog sistema. Jedino to i ništa drugo.
Svi izrazi u tekstu upotrebljeni su rodno neutralno (podrazumevaju osobe oba pola) i generički.
Pod izrazom “propis”, podrazumevam svaku vrstu opšteg akta, odnosno akta opšte pravne snage, kako zakone, tako i podzakonske akte (uredbe, pravilnici, odluke…)., te potvrđene međunarodne ugovore i konvencije koji se primenju kod nas. Objašnjenje za skraćenice će biti dato pri njihovoj prvoj upotrebi.
1. Uopšteno o upravnom postupku
Aktuelni Zakon o opštem upravnom postupku („Sl. glasnik RS“, br. 18/2016 i 95/2018-aut.tumačenje) – u daljem tekstu: novi ZUP, počeo je da se primenjuje 1. juna 2017. god., osim pojedinih odredbi koje se primenjuju od 8. juna 2016. god.
Posledice donošenja ovog zakona su ogromne, jer kako je ZUP osnovni zakon koji se primenjuje u postupanju u svim upravnim stvarima, čak i kada su posebnim zakonima propisani posebni upravni postupci u primeni tih zakona moraju se uzeti u obzir načela i najvažnija pravila koja sadrži ovaj osnovni zakon. Inače, u obrazloženju predloga zakona rečeno je da je reč o potrebi za usklađivanjem ovog zakona sa uporednopravnim rešenjima i međunarodnim standardima, posebno sa načelima i pravilima Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (Rim, 1950. godina, sa dodatnim protokolima), principima Evropskog administrativnog prostora, a da to naročito iziskuje proces pristupanja Evropskoj uniji u kojem će se reforma javne uprave analizirati i sa stanovišta normativnih rešenja. Rečeno je da novi ZUP donosi značajne novine, kako za stranke, tako i za državne organe i organizacije, organe i organizacije pokrajinske autonomije i jedinica lokalne samouprave, ustanove, javna preduzeća, pravna i fizička lica kojima su poverena javna ovlašćenja, koji primenjuju ovaj zakon kada postupaju u upravnim stvarima.
Kao glavni ciljevi novog ZUP-a proklamovani su:
a) modernizovanje upravnog postupka, činjenje ovog postupka efikasnijim i njegovo pojednostavljenje i posebno smanjenje broja nepotrebnih upravnih postupaka i procedura;
b) delotvornije ostvarivanje javnog interesa i pojedinačnih interesa građana i pravnih lica u upravnim stvarima – lakše i potpunije ostvarenje i zaštita kako zakonitosti, tako i sloboda i prava građana u procesu neposredne primene propisa u upravnoj materiji;
v) uspostavljanje javne uprave koja je orjentisana ka građanima, pružajući im usluge u skladu sa potrebama korisnika, garantujući kvalitet i pristupačnost javnih usluga;
g) povećanje pravne sigurnosti i unapređenje poslovnog okruženja i kvaliteta pružanja javnih usluga;
e) nomotetičko poboljšanje, jezičko pojednostavljenje pri formulaciji normi i logičnija sistematika zakonskih odredbi.
Šta je upravni postupak definisano je članom 1. novog ZUP, gde se kaže da je upravni postupak skup pravila koja državni organi i organizacije, organi i organizacije pokrajinske autonomije i organi i organizacije jedinica lokalne samouprave, ustanove, javna preduzeća, posebni organi preko kojih se ostvaruje regulatorna funkcija i pravna i fizička lica kojima su poverena javna ovlašćenja primenjuju kada postupaju u upravnim stvarima.
Upravna stvar prema članu 2. novog ZUP, jeste pojedinačna situacija u kojoj organ, neposredno primenjujući zakone, druge propise i opšte akte, pravno ili faktički utiče na položaj stranke tako što donosi upravne akte, donosi garantne akte, zaključuje upravne ugovore, preduzima upravne radnje i pruža javne usluge. Upravna stvar je i svaka druga situacija koja je zakonom određena kao upravna stvar.
Član 3. novog ZUP, predviđa da se ovaj zakon primenjuje na postupanje u svim upravnim stvarima a da pojedina pitanja upravnog postupka mogu posebnim zakonom da se urede samo ako je to u pojedinim upravnim oblastima neophodno, ako je to u saglasnosti sa osnovnim načelima određenim ovim zakonom i ne smanjuje nivo zaštite prava i pravnih interesa stranaka zajemčenih ovim zakonom.
2. Pribavljanje podataka i dokaza po službenoj dužnosti
Glavna tema ovog komentara su upravo odredbe koje su počele da se primenjuju 8. juna 2016. god. koje se odnose na načelo delotvornosti i ekonomičnosti postupka, te dužnost organa da pribavi podatke po službenoj dužnosti i prekršajnoj odgovornosti ovlašćenog službenog lica koje po službenoj dužnosti ne izvrši uvid u podatke o činjenicama neophodnim za odlučivanje o kojima se vodi službena evidencija, ne zatraži ih radi pribavljanja i ne obradi, odnosno koje na zahtev organa koji vodi postupak besplatno ne ustupi podatke o kojima se vodi službena evidencija u propisanom roku.
Načelo delotvornosti i ekonomičnosti postupka proklamovano je članom 9. novog ZUP, koji glasi:
„(1) Organ je dužan da strankama omogući da uspešno i celovito ostvare i zaštite prava i pravne interese.
(2) Postupak se vodi bez odugovlačenja i uz što manje troškova po stranku i drugog učesnika u postupku, ali tako da se izvedu svi dokazi potrebni za pravilno i potpuno utvrđivanje činjeničnog stanja.
(3) Organ je dužan da po službenoj dužnosti, u skladu sa zakonom, vrši uvid u podatke o činjenicama neophodnim za odlučivanje o kojima se vodi službena evidencija, da ih pribavlja i obrađuje.
(4) Organ može od stranke da zahteva samo one podatke koji su neophodni za njenu identifikaciju i dokumente koji potvrđuju činjenice o kojima se ne vodi službena evidencija.“.
O načinu utvrđivanja činjenica u postupku novi ZUP govori u članu 102. koji glasi:
„(1) Organ utvrđuje činjenice i okolnosti od značaja za postupanje u upravnoj stvari.
(2) Stranka ne mora da pribavi dokaze koje može da pribavi organ, niti uverenja i druge isprave koje organi nisu dužni da izdaju.
(3) Ako se ne radi o činjenicama koje su opštepoznate, stranka je dužna da za svoje navode predloži dokaze i da ih podnese organu, ako je moguće.
(4) Činjenično stanje na kome zasniva svoj zahtev stranka je dužna da iznese tačno, potpuno i određeno.“.
Dužnost organa da pribavi podatke po službenoj dužnosti razrađena je članom 103. novog ZUP koji glasi:
„(1) Organ je dužan da po službenoj dužnosti, u skladu sa zakonom, vrši uvid, pribavlja i obrađuje podatke o činjenicama o kojima se vodi službena evidencija, a koji su neophodni za odlučivanje (član 9. stav (3) ovog zakona).
(2) Ako službenu evidenciju vodi drugi organ, organ koji vodi postupak dužan je da hitno zatraži podatke, a zamoljeni organ da besplatno ustupi podatke u roku od 15 dana, ako nije drukčije propisano. Ako se traženi podaci mogu dobiti elektronskim putem, zamoljeni organ ih dostavlja u najkraćem roku.
(3) U postupku koji se pokreće po zahtevu stranke organ može da vrši uvid, pribavlja i obrađuje lične podatke o činjenicama o kojima se vodi službena evidencija kada je to neophodno za odlučivanje, osim ako stranka izričito izjavi da će te podatke pribaviti sama. Ako stranka u roku ne podnese lične podatke neophodne za odlučivanje organa, zahtev za pokretanje postupka će se smatrati neurednim (član 59. stav (2) ovog zakona).“.
Ono što je za našu temu takođe zanimljivo su odredbe st. 1. i 4. člana 121. novog ZUP koje predviđaju da isprave podnose stranke ili pribavlja organ koji vodi postupak, kao i da se smatra da je stranka podnela ispravu i kad obavesti organ o tome u kojoj se službenoj evidenciji nalazi odgovarajući zapis koji je dostupan organu.
Dalje, članom 122. novog ZUP, st. 8. i 9., propisano je da organ koji vodi postupak pribavlja po službenoj dužnosti ispravu koja se nalazi kod drugog organa a da se stranci time ne uskraćuje pravo da i sama pribavi takvu ispravu.
Članom 127. novog ZUP, propisano je da se ovlašćeno službeno lice, koje po službenoj dužnosti ne izvrši uvid u podatke o činjenicama neophodnim za odlučivanje o kojima se vodi službena evidencija, ne zatraži ih radi pribavljanja i ne obradi, odnosno koje na zahtev organa koji vodi postupak besplatno ne ustupi podatke o kojima se vodi službena evidencija u roku od 15 dana ili drugom roku određenom zakonom, kažnjava za prekršaj novčanom kaznom od 5.000 do 50.000 din.
Važno je posebno istaći da je članom 215. novog ZUP propisano da odredbe zakona i drugih propisa prema kojima se ustanovljava obaveza za stranku i drugog učesnika u postupku da organu dostavljaju podatke o činjenicama o kojima se vodi službena evidencija, suprotno odredbama člana 9. i 103. ovog zakona, prestaju da važe istekom 90 dana od dana stupanja na snagu novog zakona (8. juna 2016. god.). Dakle, organi se posle navedenog datuma ne smeju pozivati na posebne propise i zahtevati od stranaka da dostavljaju i podatke o kojima se vodi službena evidencija.
Dakle, sada po službenoj dužnosti organ je dužan:
– da vrši uvid u podatke o činjenicama o kojima se vodi službena evidencija,
– da pribavi i obradi te činjenice,
– da pribavi ispravu koja se nalazi kod drugog organa,
– da sam pribavi dokaze do kojih može da dođe.
O gore navedenom Ruža Urošević, sudija Upravnog suda, u „Komentaru najznačajnijih novina koje donosi Zakon o opštem upravnom postupku“ (izdanje „Zakon o opštem upravnom postupku sa komentarom najznačajnijih novina i modelima“, Profi Sistem Com, maj 2017.) kaže: „Načelo delotvornosti i ekonomičnosti postupka ima novu dimenziju, jer oslobađa stranku dužnosti pribavljanja onih podataka o kojima službene evidencije vode organi javne vlasti, tako da organ može od stranke da zahteva samo one podatke koji su neophodni za njenu identifikaciju i dokumente koji potvrđuju činjenice o kojima se ne vodi službena evidencija. U slučaju da ovlašćena službena lica zahtevaju od stranke da dostavi podatke koji se vode u službenim evidencijama, Zakonom je za njih predviđena prekršajna odgovornost.“.
U suštini, reč je o zahtevu da se postupak mora voditi bez odugovlačenja i sa što manje troškova za stranku i druge učesnike u postupku te da su organi ti koji su dužni da obezbede uspešno i kvalitetno ostvarivanje prava i pravnih interesa fizičkih lica, pravnih lica ili drugih stranaka, u skladu sa načelima ekonomičnosti i efikasnosti postupka. Zato su precizno određene obaveze za organ koji vodi postupak. Organ je dužan da po službenoj dužnosti vrši uvid u podatke o činjenicama neophodnim za odlučivanje, o kojima se vodi službena evidencija, da ih pribavlja i obrađuje. Organ je dužan da najpre pribavi sve neophodne podatke o činjenicama o kojima sam vodi službenu evidenciju, a potom i o činjenicama o kojima službenu evidenciju vodi drugi organ putem zamolnice. Organ može da zahteva od stranke samo one podatke koji su neophodni za njenu identifikaciju i dokumente koji potvrđuju činjenice o kojima se ne vodi službena evidencija.
Ono što je bitno, to je da se pojedina pitanja upravnog postupka mogu urediti posebnim zakonom, ali samo ako je to u pojedinim upravnim oblastima neophodno i ako je to u saglasnosti sa osnovnim načelima određenim novim ZUP, uz dodatni uslov da se time ne smanjuje zajemčeni nivo zaštite prava i pravnih interesa stranaka.
Stranka više nije u obavezi da pribavi dokaze koje može da pribavi organ, niti uverenja i druge isprave koje organi nisu dužni da izdaju. Organ s druge strane ima obavezu da određene podatke pribavi po službenoj dužnosti. Jedini izuzetak predviđen je u postupku koji se pokreće po zahtevu stranke, kada stranka izričito izjavi da će te podatke pribaviti sama.
Sudija Ruža Urošević, u svom komentaru, daje i sledeće gledište i tumačenje:
„Navedeno znači da postoji obaveza organa da po službenoj dužnosti pribavljaju i obrađuju podatke o činjenicama o kojima se vodi službena evidencija samo, i uvek onda, kada u upravnom postupku rešavaju u upravnim stvarima neposrednom primenom Zakona o opštem upravnom postupku.
Nasuprot tome, isti ovaj skup organa, kao subjekata odlučivanja, neće biti u obavezi da primenjuje odredbe Zakona o opštem upravnom postupku – pa ni navedene sporne odredbe, u postupcima koji se vode pred tim organima, a ne predstavljaju odlučivanje u upravnim stvarima.“.
Znači, pre svega bitno je odrediti da li je u konkretnom slučaju reč o odlučivanju u upravnoj stvari, jer od tog određenja ispada da zavisi i obaveza organa. Da li je ovo potencijalna sporna situacija? Ako pođemo od toga da je stranka u postupku neuka, ko treba ovo da proceni? Dakle, postupajući organ ima još jednu obavezu u postupku, iako mu zakonom nije decidno određena, da pre svega, proceni o čemu se radi i da stranci naloži da pribavi podatke i dokaze, ukoliko to nije njegova obaveza, i naravno ukoliko to ne želi sam da radi. Znači, opet imamo situaciju kada praktično od nečije „dobre volje“ zavisi koliko će stranka imati troškova i muke dok ne ostvari svoja prava.
Možda je bitno napomenuti, kada govorimo o podacima koje je organ dužan da pribavi po službenoj dužnosti, da je reč samo o podacima o kojima se vodi službena evidencija ustanovljena zakonom, odnosno drugim propisima, u kojoj se registruju podaci ili činjenice za određene namene, odnosno za potrebe određenih korisnika. Službena evidencija je preduslov za izdavanje javnih i drugih službenih isprava koje služe kao dokaz za utvrđivanje odlučnih činjenica u upravnom postupku. Ako obaveza vođenja evidencije o određenim činjenicama nije propisana, stranka po čijem zahtevu je pokrenut odgovorajući upravni postupak će biti dužna da sama pribavi i dostavi organu podatke o tim činjenicama, kao i o činjenicama koje nisu opštepoznate.
Tu se postavlja zanimljivo pitanje. Šta se dešava u slučajevima ako obaveza vođenja evidencije o određenim činjenicama nije propisana ali organ ima mogućnost da izvrši uvid u njih ili lakše može da ih pribavi (a nekad je to stranci i nemoguće)? Jer, određeni organi koji vode službene evidencije imaju i arhive, gde drže dokaze na osnovu kojih su određeni upisi u te evidencije izvršeni (za neke dokumente postoji obaveza trajnog čuvanja). A nekada, traženi podatak stranka može naći jedino u tom arhivu. Znači, ako organ nema obavezu da sam pribavi te podatke, dolazimo u situaciju da stranka od organa kod koga se podatak praktično nalazi zahteva uvid u njegovu arhivu da bi istom tom organu dostavila podatak da bi on o njemu odlučio. To u najmanju ruku izgleda kao odstupanje od načela delotvornosti i ekonomičnosti postupka.
Ali ranije smo naveli odredbe čl. 121. i 122. novog ZUP prema kojima se smatra da je stranka podnela ispravu i kad obavesti organ o tome u kojoj se službenoj evidenciji nalazi odgovarajući zapis koji je dostupan organu, te da organ koji vodi postupak pribavlja po službenoj dužnosti ispravu koja se nalazi kod drugog organa. Da li ovo pravilo može shodno biti korišćeno pri pribavljanju svih podataka? Da li je zakonodavac možda dobro krenuo ali nedovoljno razradio ove odredbe ili su u procesu „pozajmljivanja“ načela i rešenja iz drugih zakonodavstava ponešto izostavili u prevodu?
3. Ranija propisanost istovetnih obaveza
Ali ono što je upadalo u oči (i uši), to je potpuno neverovatna pažnja koja je o ovoj obavezi organa data i od strane medija i od strane državnih funkcionera. Novo, revolucionarno, po prvi put. A da li je baš tako?
U redu tehnologija se možda promenila, kao i sredstva komunikacije ali takva obaveza postojala je i ranije.
Prethodni Zakon o opštem upravnom postupku („Sl. list SRJ”, br. 33/1997 i 31/2001 i „Sl. glasnik RS”, br. 30/2010), koji je prestao da važi s početkom primene novog ZUP, takođe je predviđao gotovo identične obaveze organa u tom smeru. Stav 3. člana 126. navedenog zakona sadržao je odredbu koja je glasila (citat):
„Službeno lice koje vodi postupak pribaviće po službenoj dužnosti podatke o činjenicama o kojima službenu evidenciju vodi organ nadležan za rešavanje u upravnoj stvari. Na isti način postupiće službeno lice u pogledu činjenica o kojima službenu evidenciju vodi drugi organ.“.
Stav 2. Člana 127. istog zakona glasio je (citat):
„ Ako se ne radi o činjenicama koje su opštepoznate, stranka je dužna da za svoje navode predloži dokaze i da ih po mogućnosti podnese. Ako sama stranka tako ne postupi, službeno lice koje vodi postupak pozvaće je da to učini. Od stranke se neće tražiti da pribavi i podnese dokaze koje brže i lakše može pribaviti organ koji vodi postupak, niti da podnosi uverenja i druge isprave koje organi nisu dužni da izdaju po članu 161. i 162. ovog zakona.“.
Član 156. istog zakona propisivao je da isprave koje služe kao dokaz podnose stranke ili ih pribavlja organ koji vodi postupak, te da kad je u pitanju bilo sticanje ili gubljenje prava, a postoji verovatnoća da su se te činjenice i okolnosti naknadno izmenile, ili ih na osnovu posebnih propisa treba posebno utvrditi, službeno lice će tražiti da stranka podnese posebne dokaze o tim činjenicama i okolnostima, ili će ih organ sam pribaviti.
Član 158. istog zakona predviđao je da ako se isprava koju treba upotrebiti kao dokaz u postupku nalazi kod organa, a stranka koja se pozvala na tu ispravu nije uspela da je pribavi, organ koji vodi postupak pribaviće tu ispravu po službenoj dužnosti.
Čak је i Zakon o opštem upravnom postupku („Sl. list FNRJ“, br. 52/1956, „Sl. list SFRJ”, br. 10/1965, 18/1965, 4/1977, 11/1978, 32/1978, 919/86 i 47/1986 i „Sl. list SRJ”, br. 24/1994) predviđao ove obaveze. Još 1956. god. stav 1. člana 166. navedenog zakona takođe je propisivao da isprave koje služe kao dokaz podnose stranke ili ih pribavlja organ koji vodi postupak. Član 168. navedenog zakona glasio je (citat):
„Ako se isprava koja se ima upotrebiti u postupku nalazi kod državnog organa, samostalne ustanove ili organizacije kojoj je povereno vršenje javne službe, a stranka koja se pozvala na tu ispravu nij e uspela da je pribavi, organ koji vodi postupak pribaviće ovu ispravu po službenoj dužnosti.“.
Dakle, obaveza organa da po službenoj dužnosti pribavljaju podatke i dokaze postojala je i ranije. Način na koji je to trebalo činiti zavisio je od tada dostupnih sredstava komunikacije (pošta, telefon, teleks, telefaks). Danas je to lakše činiti elektronskom poštom, ali ista je dostupna najmanje poslednjih 15 godina, organi su umreženi odavno, imaju pristup bazama i evidencijama drugih organa, a pojedine evidencije su javne, svako im može pristupiti. Dakle i u ranijem periodu bilo je moguće organima da ispunjavaju ovu obavezu. A zašto nisu? Po mom mišljenju, razlog je druge prirode. Setite se samo koliko puta ste prikupili sva potrebna uverenja, izvode i sl. otišli na šalter gde službenik proveri sve to u kompjuteru i vrati vam ista. Ako može da ih proveri znači da su mu dostupni podaci o tome. Zašto su ih onda tražili na uvid? Zato što izdavanje svakog od tih uverenja i sl. zahteva plaćanje takse (a i službenika koji se time bavi). A takse su jedan od prihoda budžeta od kojih država i uprava žive. A u pitanju su bili višemilionski iznosi na dnevnom nivou.
4. Odgovornost ovlašćenog službenog lica
Istine radi, ono što je jedina prava novina, jeste predviđanje prekršajne odgovornosti ovlašćenog službenog lica koje po službenoj dužnosti ne izvrši uvid u podatke o činjenicama neophodnim za odlučivanje o kojima se vodi službena evidencija, ne zatraži ih radi pribavljanja i ne obradi, odnosno koje na zahtev organa koji vodi postupak besplatno ne ustupi podatke o kojima se vodi službena evidencija u roku od 15 dana ili u drugom roku određenom zakonom. S tim u vezi je i druga značajna novina, obaveza da se razmena podataka iz službenih evidencija organa vrši besplatno.
U vezi sa navedenim moramo navesti odredbe člana 39. novog ZUP, prema kojima organ postupa u upravnoj stvari preko ovlašćenog službenog lica, a ovlašćeno službeno lice, je lice koje je raspoređeno na radno mesto koje čine i poslovi vođenja postupka i odlučivanja u upravnoj stvari, ili samo poslovi vođenja postupka ili preduzimanja pojedinih radnji u postupku.
Ali, problematično je to što nije definisan mehanizam kojim bi se ovlašćeno službeno lice koje postupa u upravnoj stvari „nateralo“da primenjuje zakon i samo pribavi podatke i dokaze odnosno isprave. Mislim na neki poseban mehanizam, posebno pravno sredstvo, kao što je npr. prigovor radi ubrzavanja sudskog postupka predviđen Zakonom o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku („Sl. glasniku RS“, br. 40/2015).
Nažalost, nije predviđeno da stranka u upravnom postupku preduzme neko posebno pravno sredstvo ukoliko ovlašćeno službeno lice koje postupa u upravnoj stvari ne primenjuje zakon i samostalno ne pribavi podatke i dokaze odnosno isprave. Ne može da izjavi prigovor zbog toga, jer prema članu 147. novog ZUP prigovor može da se izjavi zbog neispunjenja obaveza iz upravnog ugovora, zbog upravne radnje i zbog načina pružanja javnih usluga, ako ne može da se izjavi drugo pravno sredstvo u upravnom postupku. Žalba je svakako isključena jer nemamo rešenje prvostepenog organa na koje bi se stranka žalila.
Prema članu 28. novog ZUP prigovor može da se izjavi protiv upravne radnje ili ako organ ne preduzme upravnu radnju koju je po zakonu dužan da preduzme. A ovo nije upravna radnja po definiciji, jer prema članu 27. novog ZUP upravne radnje su materijalni akti organa koji utiču na prava, obaveze ili pravne interese stranaka, kao što su vođenje evidencija, izdavanje uverenja, pružanje informacija, primanje izjava i druge radnje kojima se izvršavaju pravni akti. Da u navedenoj definiciji stoji samo: „materijalni akti organa koji utiču na prava, obaveze ili pravne interese stranaka“, ovo pitanje bi moglo biti rešavano prigovorom, jer se nepostupanjem organa po zakonu utiče na prava, obaveze ili pravne interese stranaka. Ali problem je što postoji dopunjući (precizirajući) deo: „kao što su vođenje evidencija, izdavanje uverenja, pružanje informacija, primanje izjava i druge radnje kojima se izvršavaju pravni akti“, kojim se to (po mom mišljenju) isključuje.
Eventualno bi mogli da razmatramo prigovor zbog načina pružanja javnih usluga, ukoliko bi široko tumačili ove radnje u sklopu pružanja javne usluge. Ali, to je sve pozivanje na logiku i analogiju. Jasne odredbe o ovome nema, što znači da zakonodavac nije o tome ni razmišljao.
Predviđanje prekršajne odgovornosti znači da neko ovlašćeno službeno lice može biti kažnjeno, ali to stranci u postupku ne rešava njen problem ako to lice neće da podatke i isprave pribavlja službenim putem već to traži od stranke da ih dostavi. Stranka ne može da podnese ni zahtev za pokretanje prekršajnog postupka jer prema odredbama Zakona o prekršajima („Sl. glasnik RS“, br. 65/2013, 13/2016, 98/2016-OUS, 91/2019-dr.zakon i 91/2019) za podnošenje tog zahteva ovlašćeni su javni tužilac ili drugi organ određen posebnim zakonom.
Da li stranka treba da se obrati upravnoj inspekciji čije je postojanje predviđeno Zakonom o upravnoj inspekciji („Sl. glasnik RS“, broj 87/2011), koja bi sprovela postupak inspekcijskog nadzora, naložila mere u postupku i dalje podnela zahtev za pokretanje prekršajnog postupka? Diskutabilno, ukoliko znamo šta se sa ovom inspekcijom dešavalo (prvenstveno organizaciono) i koju su efekti njenog rada.
5. Umesto zaključka
Na kraju, neću davati komentar niti kritički osvrt na rešenja u analiziranom propisu. Možda je najbolje da svako, s obzirom na praksu, zaključi koliki je domašaj i efekat novog ZUP. Vreme će pokazati da li će ZUP zaista ispuniti zacrtane ciljeve ili će ostati samo pokušaj za rešenje spore administracije.
Reći ću samo jedno. Obaveze organa po novom zakonu su jasne. Kako će ih sprovoditi, videćemo. Kao i uvek, bez obzira na dobra ili loša zakonska rešenja, krajnji efekat nekog propisa ipak zavisi od ljudi koji su obavezni da ga sprovode. Da li će, što reče jedan mlađi kolega, službenici i pored zakonske obaveze da sami pribave isprave i dokaze, i dalje nastaviti da „prijateljski“ savetuju stranku da ih ipak sama pribavi, jer će tako postupak biti brži?
Izvor: Izvod iz propisa preuzet iz programa „Propis Soft“, Redakcija Profi Sistem Com-a.
Napomena: Tekst prvobitno objavljen u časopisu “Advokatska Kancelarija”, broj 79, mart 2021. god.