Odlaganje krivičnog gonjena propisano je odredbama čl. 283. Zakonika o krivičnom postupku (“Sl. glasnik RS”, br. 72/2011, 101/2011, 121/2012, 32/2013, 45/2013, 55/2014, 35/2019 i 27/2021 – odluka US).
Prema navedenim odredbama:
Javni tužilac može odložiti krivično gonjenje za krivična dela za koja je predviđena novčana kazna ili kazna zatvora do pet godina, ako osumnjičeni prihvati jednu ili više od sledećih obaveza:
1) da otkloni štetnu posledicu nastalu izvršenjem krivičnog dela ili da naknadi pričinjenu štetu;
2) da na račun propisan za uplatu javnih prihoda uplati određeni novčani iznos, koji se koristi za humanitarne ili druge javne svrhe;
3) da obavi određeni društvenokorisni ili humanitarni rad;
4) da ispuni dospele obaveze izdržavanja;
5) da se podvrgne odvikavanju od alkohola ili opojnih droga;
6) da se podvrgne psihosocijalnom tretmanu radi otklanjanja uzroka nasilničkog ponašanja;
7) da izvrši obavezu ustanovljenu pravnosnažnom odlukom suda, odnosno poštuje ograničenje utvrđeno pravnosnažnom sudskom odlukom.
U naredbi o odlaganju krivičnog gonjenja javni tužilac će odrediti rok u kojem osumnjičeni mora izvršiti preuzete obaveze, s tim da rok ne može biti duži od godinu dana. Nadzor nad izvršenjem obaveza obavlja poverenik iz organa uprave nadležnog za poslove izvršenje krivičnih sankcija, u skladu sa propisom koji donosi ministar nadležan za poslove pravosuđa.
Ako osumnjičeni u roku izvrši obavezu iz stava 1. ovog člana, javni tužilac će rešenjem odbaciti krivičnu prijavu i o tome obavestiti oštećenog, a odredba člana 51. stav 2. zakonika neće se primenjivati.
Sredstva iz stava 1. tačka 2) ovog člana dodeljuju se humanitarnim organizacijama, fondovima, javnim ustanovama ili drugim pravnim ili fizičkim licima, po sprovedenom javnom konkursu, koji raspisuje ministarstvo nadležno sa poslove pravosuđa.
Javni konkurs iz stava 4. ovog člana sprovodi komisija koju obrazuje ministar nadležan za poslove pravosuđa.
Izuzetno od st. 4. i 5. ovog člana komisija može, na zahtev fizičkog lica, bez sprovođenja javnog konkursa, predložiti da se sredstva iz stava 1. tačka 2) ovog člana dodele radi lečenja deteta u inostranstvu, ako sredstva za lečenje nisu obezbeđena u Republičkom fondu za zdravstveno osiguranje.
Sprovođenje javnog konkursa, kriterijumi za raspodelu sredstava, sastav i način rada komisije uređuju se aktom ministra nadležnog za poslove pravosuđa.
Odluku o raspodeli sredstava iz stava 1. tačka 2) ovog člana donosi Vlada.
Pored drugih brojnih pitanja koja se mogu postaviti prilikom primene ovog instituta, ovom prilikom razmatramo pitanje kada se, u kom trenutku može uzeti da je postupak okončan, odnosno da su nastupile okolnosti koje trajno isključuju krivčnog gonjenje.
Da li je to trenutak donošenja naredbe od strane javnog tužioca o odlaganju krivičnog gonjenja, ili je to trenutak ispunjenja obaveze po toj naredbi, ili ipak da je to trenutak kada tužilac odustane od krivičnog gonjenja usled ispunjenja obaveze od strane osumnjičenog-kada donese rešenje o odbacivanu krivične prijave.
Ovo pitanje je vrlo bitno, s obzirom da u praksi nisu retki slučajevi da osumnjičeni ne ispuni obavezu, ili je ne ispuni u potpunosti, te nakon što bude podnet optužni akt, tada, u toj fazi postupi po ranijoj naredbi javnog tužioca o odlaganju krivičnog gonjenja.
Sud je ne retko, u takvoj situaciji odbijao optužbu zbog nastupanja okolnosti koje trajno isključuju krivčnog gonjenje.
Međutim, takva odluka nije pravilna s obzirom da se primena instituta odloženog krivičnog gonjenja okončava donošenjem rešenja o odbacivanju krivične prijave, što podrazumeva da se pre donošenja navedenog rešenja ne može smatrati da je primenjen navedeni institut, niti da je postupak obustavljen, niti da su nastupile okolnosti koje trajno isključuju krivično gonjenje. Mora, dakle da postoji veza između odbacivanja krivične prijave odlaganjem krivičnog gonjenja i načela ne bis in idem.
Izvor: Izvodi iz propisa i sudske prakse preuzeti su iz programa „Propis Soft“, Redakcija Profi Sistem Com-a.