Ovaj tekst je nastao od stručnog komentara „Da li je moguć postupak protiv odgovornog lica bez postupka protiv pravnog lica?“, koji je u celosti objavljen u časopisu Advokatska kancelarija br. 87, novembar 2021. god. Inače, svi tekstovi koje navodim dostupni su (ili će biti uskoro) na Pravnom portalu.
Konkretan povod za pisanje navedenog komentara je stav koji je u svom rešenju izneo Prekršajni apelacioni sud, Prž 11592/2015 od 11. avgusta 2015. god. (u daljem tekstu: Sud), a koji se u najkraćem može svesti na sledeće: „.Prekršajni postupak protiv pravnog lica ne može se voditi bez postupka protiv odgovornog lica, ali se može nesmetano voditi i okončati postupak koji je pokrenut samo protiv odgovornog lica“.
Dakle, prema iznetom, Sud je zaključio sledeće:
- odgovornost pravnog lica proizilazi iz odgovornosti odgovornog lica ili drugog lica koje je u vreme izvršenja prekršaja bilo ovlašćeno da postupa u ime pravnog lica,
- prekršajni postupak protiv pravnog lica ne može se voditi ukoliko se isti ne vodi i protiv odgovornog lica ili drugog lica koje je bilo ovlašćeno da postupa u ime pravnog lica,
- odgovorno lice odgovara za prekršaj koji mu se može pripisati u krivicu, kada je isto uračunljivo i učinilo prekršaj sa umišljajem ili iz nehata,
- može se nesmetano voditi i okončati postupak koji je pokrenut samo protiv odgovornog lica.
Da, nešto od iznetog jeste ispravno, što i nije tako teško zaključiti, s obzirom da sve to doslovno piše u Zakonu o prekršajima („Sl. glasnik RS“, br. 65/2013, 13/2016, 98/2016-OUS 91/2019-dr.zakon i 91/2019) – u daljem tekstu: ZOP. Ali, iznet je i, po mom mišljenju, problematičan zaključak (ono što sam na početku parafrazirao).
Opšte postavke u vezi prekršajne odgovornosti pravnih lica predstavio sam u tekstu „Kada pravno lice može odgovarati za prekršaj?“ i u „Odakle proizlazi prekršajna odgovornost pravnih lica?“, a ovde ću izneti šta je po mom mišljenju pogrešno u onome što je Sud zaključio. Inače, sve ograde i napomene date u tekstu „Kada pravno lice može odgovarati za prekršaj?“ (u vezi očekivanja, namera, motiva, svrhe i manira pisanja teksta, odsustvo namera izvrgavanja ruglu i optuživanja, upotrebe izraza i skraćenica, o tome šta predstavlja izneto, itd.) važe i ovde.
Dakle, glavno pitanje je odakle proizlazi odgovornost odgovornog lica u pravnom licu?
Prosto, iz njegovog položaja odgovornog lica. Jer to lice zastupa, predstavlja i odlučuje u ime pravnog lica i odgovorno je ako izvršenjem neke od gore navedenih radnji dovede do prekršaja pravnog lica.
Šta želim reći? Odgovornost pravnog lica i odgovornost odgovornog lica su povezane, što znači da su i postupci povezani (što se inače u praksi i čini, vodi se jedan postupak a presuda donosi u odnosu na oba lica, sa istim obrazloženjem).
U konkretnim propisima kada se propisuju prekršaji pravnih lica uvek se prvo navede odredba tipa (parafraza): „Nekom kaznom kazniće se za prekršaj pravno lice koje postupi suprotno nekim odredbama.“, a da se obično sledećim stavom propiše odredba tipa (parafraza): „Za navedeni prekršaj kazniće se nekom kaznom i odgovorno lice u pravnom licu.“. Nigde nećete naći odredbe da se za prekršaj kažnjava samo odgovorno lice ako je nešto predviđeno kao prekršaj pravnog lica. Da, odgovorno lice u pravnom lice (direktor) može samostalno da izvrši prekršaj, ali, kao fizičko lice, kada je za neki prekršaj predviđeno da ga može učiniti samo fizičko lice. Ili ako logika ne dopušta da za radnju odgovornog lica kao fizičkog (za njegovu samovolju, privatni interes, zloupotrebu položaja i sl.) bude kažnjeno pravno lice. Ali, čim izvrši prekršaj delajući kao odgovorno lice u pravnom licu, odnosno u ime tog pravnog lica, i pravno lice je automatski izvršilo prekršaj.
Da se vratim na zaključke Suda. Na ono što je pogrešno u njima. Sud je rekao da se prekršajni postupak protiv pravnog lica ne može voditi ukoliko se isti ne vodi i protiv odgovornog lica ili drugog lica koje je bilo ovlašćeno da postupa u ime pravnog lica. I to načelno jeste tako, pokazali smo u prethodna dva teksta. Kako je pravno lice fikcija i nema svoju svest, neko fizičko lice koje ima svest mora da izvrši konkretnu prekršajnu radnju.
Ali ne sme se generalizovati i reći da se prekršajni postupak protiv pravnog lica nikad ne može voditi ukoliko se isti ne vodi i protiv odgovornog lica ili drugog lica koje je bilo ovlašćeno da postupa u ime pravnog lica. To jednostavno nije tačno, u zakonu ne piše tako. Već sam objašnjavao da pravno lice može da odgovara za prekršaj i kada je protiv odgovornog lica prekršajni postupak obustavljen ili je to lice oslobođeno od odgovornosti ili postoje pravne ili stvarne smetnje za utvrđivanje odgovornosti odgovornog lica u pravnom licu ili se ne može odrediti ko je odgovorno lice. Tu tumačenje nije potrebno, ZOP to decidno kaže.
Što se tiče zaključka Suda da se postupak koji je pokrenut samo protiv odgovornog lica može nesmetano voditi i okončati, to smo čini mi se pokazali da nije moguće, osim u jednom slučaju koji je samim zakonom predviđen. To je slučaj kada, iako RS, teritorijalne autonomije i jedinice lokalne samouprave i njihovi organi ne mogu biti odgovorni za prekršaj, ipak odgovara odgovorno lice u državnom organu, organu teritorijalne autonomije ili organu jedinice lokalne samouprave ukoliko je propisano da za prekršaj može odgovarati pod određenim uslovima (ako postoji krivica).
Sud je zaključio (veoma vispreno) da odgovorno lice odgovara za prekršaj koji mu se može pripisati u krivicu, kada je isto uračunljivo i učinilo prekršaj sa umišljajem ili iz nehata. Pa to su opšte postavke, svako lice odgovara za prekršaj (a uzgred i za krivično delo i privredni prestup), samo ako mu se može pripisati krivica za isti.
Međutom, Sud je i opravdao zaključak da se postupak koji je pokrenut samo protiv odgovornog lica može nesmetano voditi i okončati, time da (misleći verovatno na direktora kao odgovorno lice u pravnom licu): „isti odgovara za prekršaj koji mu se može pripisati u krivicu, zato što je bio uračunljiv i učinio prekršaj sa umišljajem ili iz nehata“. E sad, ovde postoji jedna logička zamka, kada Sud kaže navedeno. Da, tačno, u svakom slučaju neko odgovara za kazneno delo za koje mu se može pripisati krivica. Ali, ovde je pitanje od koga sve zavisi, u ime koga čini to delo? Sa kojim ciljem?
Ako je kazneno delo izvršeno u korist pravnog lica onda je i pravno lice odgovorno. To recimo decidno kaže Zakon o odgovornosti pravnih lica za krivična dela („Sl. glasnik RS“, broj 97/2008), što je već citirano napred. Prema članu 2. navedenog zakona pravno lice može odgovarati za krivična dela iz posebnog dela Krivičnog zakonika (“Sl. glasnik RS”, br. 85/2005, 88/2005-ispr., 107/2005-ispr., 72/2009, 111/2009, 121/2012, 104/2013, 108/2014, 94/2016 i 35/2019), i drugih zakona, ako su ispunjeni uslovi za odgovornost pravnog lica predviđeni zakonom. To znači da u pitanju može biti bilo koje delo propisano zakonom uz uslov da postoji osnov odgovornosti pravnog lica. A uslov odgovornosti je odredba člana 6. zakona, da odgovorno lice krivično delo učini u nameri da za pravno lice ostvari korist ili ako je zbog nepostojanja nadzora ili kontrole od strane odgovornog lica omogućeno izvršenje krivičnog dela u korist pravnog lica od strane fizičkog lica koje deluje pod nadzorom i kontrolom odgovornog lica.
Čim ste nekoga označili kao odgovorno lice, zaključili ste da dela u ime nekog pravnog lica, znači mora biti postupka i protiv pravnog lica. Ako neko lice gonite samostalno, onda je to fizičko lice sa imenom i prezimenom koje odgovara za radnju koju je skrivilo kao fizičko lice a ne kao odgovorno lice u pravnom licu. Direktor recmo može vozeći službeni auto da načini prekršaj kao fizičko lice (npr. da prekorači dozvoljenu brzinu na putu). Ali nikako ne može kao fizičko lice da učini prekršaj koji je predviđen za pravno lice. To jednostavno nije moguće.
S druge strane, ako direktor koji je odgovorno lice čini kazneno delo u sopstvenu korist, onda on samostalno čini krivično delo, jer je u tom slučaju i samo pravno lice oštećeno. I u tom slučaju taj direktor će biti gonjen za neko krivično delo, ne za prekršaj ili privredni prestup.
A prekršaji i privredni prestupi su po svojoj biti lakša i specifična dela, pogotovo ako su učinioci pravna lica. Kod ovih dela nema zahteva da je delo izvršeno u korist pravnog lica, jer kod ovih dela korist se obično i ne ostvaruje (neka imovinska korist koja se ostvari je uglavnom sporedni efekat). Jedini uslov za postojanje ovih dela je ono o čemu smo napred već govorili, da postoji direktna naredba, propuštanje dužnog nadzora itd.
Tako da, uzeti krivicu kao opšti uslov za kaznenu odgovornost i time opravdati samostalni postupak protiv odgovornog lica je u potpunosti besmisleno.
Znam, o logičkim sposobnostima je nezahvalno govoriti, ali ne sme se zaboraviti na elementarnu logiku. Postavljene premise moraju dati konkluziju. A ako nešto u zakonu piše doslovno, onda se to i ne tumači već primenjuje onako kako piše.
Sad se na kraju opet postavlja pitanje, šta reći a ne ponoviti se ili biti grub? Da li i ovo potvrđuje tezu da glavni problem našeg pravnog sistema nije korupcija, već neznanje? Ovde je reč o zaključcima jednog apelacionog suda, gde po logici stvari rade iskusnije i bolje sudije, oni koji treba da kontrolišu rad prvostepenih sudova. Nije bitno što je reč o prekršajnom sudu, jer iako se uloga prekršajnih sudova nekako nipodaštava, oni su veoma bitna karika za vladavinu prava i pravni sistem uopšte, s obzirom na broj postupaka u kojima sude (koji je neuporedivo veći u odnosu na krivične predmete), i na prihod koji država ubira naplatom kazni za prekršaje. Ako su gore izneto zaključili bolji, kakvi su tek onda oni lošiji? Ne znam, najbolje je ne davati komentar, te da svako donese sopstveni sud o ovome.
Izvor: Izvod iz propisa je preuzet iz programa „Propis Soft“ – Redakcija Profi Sistem Com.