Volim stručne rasprave, uživam u sučeljavanju argumenata, kad me neko “izazove”i sl.A ne volim nevaspitanje i nekulturu, pogotovo ne kad je to “umotano” u formu.
1. O čemu je reč?
Konkretan povod za pisanje ovog komentara je “primedba” (tako je napisano), koja je stigla na adresu redakcije časopisa Prosveta u praksi, nakon objavljivanja komentara “Koji zakon uređuje radni odnos u prosveti?”, u broju 23., maj 2025. god. U suštini isti tekst, sa malim modifikacijama (zbog profila čitalaca), objavljen je časopisu Rad, prava i obaveze, broj 19., april 2025., pod nazivom “Kada poseban zakon uređuje radne odnose?“.
Sa čitaocima nikada ne raspravljam o onome što napišem, gde god to bilo objavljeno. Inače objavio sam više stotina tekstova u stručnim izdanjima (preko 400, autorske tekstove u dnevnim novinama i “običnim” časopisma ne računam), te nekoliko knjiga. I to ne navodim da bih istakao svoju “bitnost” i “veličinu”, već da objasnim nešto. Ipak, čitateljki koja je uputila “primedbu” uputio sam uzvratni e-mail, jer sam bio zbunjen. Ona se (ako sam dobro shvatio) negde načelno slagala sa mnom u pogledu onoga što su zaključci komentara, ali izgleda da je problem nešto drugo. Tako da nisam razumeo (i to sam pitao čitateljku), da li nešto primedbuje, pita, sugeriše ili šta? Dakle, ako je primedba, šta je ista? Ako pita, šta je pitanje? Ako stručno raspravljamo, o čemu? Jer iznela je neke ocene i tvrdnje bez ijednog validnog argumenta, a nekmoli analize. Ne prihvatam postavku stvari to je tako, jer se tako obično radi, ili je to tako neko rekao.
I svestan sam da će i ovaj tekst biti protumačen pogrešno, ali šta da se radi? Mogu jedino da iznesem svoje mišljenje, pa ko kako shvati. Navode čitateljke koja je uputila “primedbu”, ću koristiti samo radi analize (ni zbog čega drugog). Njen identitet uopšte nije bitan, samo informacija koju je sama istakla, da je sekretar škole, diplomirani pravnik sa položenim pravosudnim ispitom. Znači, neko ko ima formalnu potvrdu da poseduje stručna znanja da shvati pravnički argument. Dakle, prihvatiću da možda nisam dobar u pisanom izražavanju, da nisam dovoljno jasan, da moja objašnjenja treba uprostiti, da bi ih svi razumeli. A da li sam neznalica, kako mi je spočitano, nek procene drugi. To što konkretna čitateljka nije shvatila (ili namerno pogrešno tumači) detaljno sam analizirao u “Ima li zabrana zapošljavanja značaj kod postojećih radnih mesta?” koji je predviđen za julski broj časopisa Prosveta u praksi, te u “Na šta utiče zabrana zapošljavanja kod postojećih radnih mesta?”, koji će biti objavljen u časopisu Rad, prava i obaveze u avgustu 2025. god. Ekstrakti iz tih komentara biće objavljeni naknadno na Pravnom portalu.
Pre analize, moram da se ogradim, da ne bih bio shvaćen pogrešno. I to ću zbog gore iznetih okolnosti, učiniti u punom obimu, a ne skraćenom napomenom koju obično dajem na početku tekstova koji se objavljuju na Pravnom portalu.
Ovim komentarom nikako ne želim nipodaštavati nečije znanje i umeće te kognitivne ili logičke sposobnosti, niti neku konkretnu osobu (ili više njih) izvrgnuti ruglu ili optužiti za nešto, a pogotovo ne čitateljku koja je uputila “primedbu”. Posredi je samo iznošenje činjenica, te konstatacije i citiranje onoga što je neko uradio ili izjavio, ili je negde napisano, onoga što stoji u propisima, te postavljanje retoričkih pitanja. Sva izneta razmišljanja i stavovi predstavljaju stručnu analizu, te vrednosni sud i kritički osvrt, dat u najboljoj nameri. Jedino to i ništa drugo.
U smislu navedenog odsustva namere treba posmatrati i određene izraze koji su napisani sa navodnicima a čije značenje nije u potpunosti tačno ni ispravno, već služe da bi se nešto istaklo i sl.
Svi izrazi u tekstu upotrebljeni su rodno odnosno polno neutralno i generički (označavaju status, funkciju, zanimanje i sl. a ne konkretno lice). Pod izrazom “propis”, podrazumevam svaku vrstu opšteg akta, odnosno akta opšte pravne snage, kako zakone, tako i podzakonske akte (uredbe, pravilnici, odluke…), te potvrđene međunarodne ugovore i konvencije koji se primenjuju kod nas. Skraćenica RS označava Republiku Srbiju, a objašnjenje za druge skraćenice će biti dato pri njihovoj prvoj upotrebi.
I uvek govorim da je nešto tačno ili netačno (namerno ne govorim o istini), upravo zbog odsustva namere optuživanja. Jer, laž se definiše kao izneta neistina, i podrazumeva neke subjektivne i objektivne elemente. Objektivan element je činjenica da li je nešto tačno ili ne (da li odgovara stvarnosti tj. činjenicama), a subjektivni element je svest onog ko nešto iznosi o tome (da li zna) da li je nešto istina ili ne. Neko može iznositi netačne stvari a da suštinski ne laže (nema svest da je to neistina, jer je ubeđen da je nešto tačno), te tako samo pronosi neistinu.
Iako ponekad možda izgleda tako, zaista mi nije namera da komentari manirski podsećaju na Čas anatomije Danila Kiša (sveobuhvatnu i nadasve stručnu i duhovitu analizu jednog konkretnog književnog dela, ali i društva uopšte), niti želim da se poredim sa velikim piscem, već da ukažem na ono što je pogrešno.
2. Zašto se pišu stručni komentari?
Stručna izdanja, u bilo kom obliku – štampana, elektronska su platforme za razmenu mišljenja (sa moje tačke gledišta), gde neki ljudi koji imaju (ili misle da imaju) stručna znanja iznose svoje poglede i razmatranja o određenim temama. Nije nužno da su uvek u pravu, a pogotovo da se dodvoravaju nekome. Lično, iako je to od mene mnogo puta traženo, nikada nisam prihvatao da budem nečiji “portparol”, ni suda ni državnih organa, niti pisca propisa ili bilo koga drugog. Ne, moja razmatranja su uvek išla u pravcu kako bi trebalo biti ako se poštuju pravila i logika, šta je tačno i ispravno i sl., a nikako da opravdavam nečije postupanje ili postavku stvari, ma ko istu napravio. Objašnjavam postavke sistema i to gde neko greši u primeni prava. Smatram i da bi svaki stručni komentar trebalo da donese neku novu “teoriju”, neki novi pogled na problem i rešenje istih, ali ne zameram ako nije tako.
Inače, od strane redakcije časopisa Prosveta u praksi, skrenuta mi je pažnja da neki čitaoci primedbuju na dužinu tekstova (neće da čitaju duge tekstove). Izvinjavam se, ali neke stvari je nemoguće drugačije uraditi, ako želite da date tačnu, potpunu i ispravnu informaciju. Moj honorar svakako ne zavisi od broja karaktera u tekstu. A ko ne voli da čita, moguć je i brz pregled teksta onoga što sam napisao. Naime, kada se čitaju boldirani delovi dobijaju se smislene rečenice, koje predstavljaju najvažnije zaključke. Pa koga mrzi da čita sve, neka čita samo boldirano.
Kako god, da bih mogao odgovoriti na pitanje ili prihavatiti primedbu ako je osnovana, moram razumeti šta je pitanje odnosno primedba.
Doduše, čitateljka koja je uputila “primedbu” je moja pitanja shvatila kao negativnu reakciju, i kako sama kaže došla do zaključka da nisam znao da odgovorim, već da sam se posvetio psihološkoj proceni osobe koja piše?!? Stvarno ne znam gde je u mom obraćanju našla nešto što se odnosi na njen psihološki profil, jer toga nema. Nisam psiholog, već pravnik, a stvarno ne znam šta je u mojim gore navedenim pitanjima predstavlja psihološku ocenu. Kako god, ne treba trošiti vreme na to.
Nije moja obaveza (niti bilo koga autora) da nekoga obrazujem. Jer, ko shvati šta sam rekao, shvatio je, ko ne može, šta da radim. Koga interesuje više, može pročitati npr. „Koliko je važno ono što piše u propisu?”, gde sam pisao o nomotehnici, jedinstvenosti pravnog poretka, pravilima, logici i problemima kod pisanja i tumačenja propisa.
3. Šta činiti kada se ne slažete sa napisanim?
Čitateljki koja je uputila “primedbu” obratio sam se radi pojašnjenja, jer sam bio zbunjen, i nisam uspeo da shvatim šta je htela da kaže, za šta sam se izvinio, te rekao da zanemari sve napisano. Jedino ako ju je isprovocirala opaska, da ne želim da ulazim u to da li se zbog nečega osetila pogođenim. A možda je čitateljku isprovocirao moj manir pisanja? Ako je to posredi, izvinjavam se i za to, ali zaista nisam želeo da je uvredim. Da tačno, napisao sam, da mi je u svetlu njenih kvalifikacija (koje je sama istakla), začuđujuće da nije razumela napisano. Ili je problem to što sam rekao da ne želim da joj objašnjavam osnovne postavke, koje svaki pravnik mora da zna, jer će pomisliti da je “preslišavam”. Šta je loše u tome? Inače, moći razumeti i hteti to, različite su stvari.
Dakle, ako mislite (mislim na sve čitaoce) da je ono što neki autor smatra pogrešno, zanemarite to. Nemojte vređati autora, pogotovo ako neće da promeni svoje mišljenje, i za to daje argumente. Jer, konstatacija je jedno, vrednosni sud drugo, a uvreda nešto sasvim treće. Uzgred, predstavlja i krivično delo propisano članom 170. Krivičnog zakonika („Sl. glasnik RS“, br. br. 85/2005, 88/2005-ispr., 107/2005-ispr., 72/2009, 111/2009, 121/2012, 104/2013, 108/2014, 94/2016, 35/2019 i 94/2024), a za istu se, nezavisno od krivičnog postupka, može tražiti i naknada štete za pretrpljene duševne bolove zbog povrede ugleda i časti, u skladu sa članom 200. Zakona o obligacionim odnosima („Sl. list SFRJ“, br. 29/1978, 39/1985, 45/1989 -USJ, 57/1989, „Sl. list SRJ“, br. 31/1993 i “Sl. glasnik RS”, br. 18/2020). Naime, kod uvrede se ceni namera onog ko je iznosi i gleda se ukupan kontekst iznetog. Tako kad recimo, kao čitateljka koja je uputila “primedbu”, ono što je neko napisao nazovete “pisanijom”, koja se sastoji od (citat): ”[…] tolike doze sujete, kompleksa, nadobudnosti, vređanja čitaoca koji se usudio da da bilo mišljenje, komentar i slično, ko koristi neke nepotrebne reči kako bi ispao veliki u očima čitaoca. […]“ , to je objektivno uvreda, jer je dato u cilju omalovažavanja. Takođe, uvrede su i ono što liči na konstatacije, (citiat): ”[…] Ovako, radi se o komentarisanju, tumačenju nekog ko kaže “a ja kao stručan” u prevodu kao pesma”niko niko, kao ja”. Takva osoba ne sme da bude zbunjena. […]“. Zatim tvrdnje tipa (citat): “[…] Vaša pitanja govore o Vašem nepoznavanju materije radnih odnosa u prosveti. […]“, te „pitanja“ koja sadrže i odgovore (citat): „“[…] Da li ste čuli za PRM obrazac. Verovatno niste […]“, jer se time implicira nečija neukost i neznanje. A pogotovo „uputstva“ tipa (citat): “[…] nemojte da Vas zbuni naslov Uredbe […]“. čime se implicira da neko ima problem sa čitanjem i sa razumevanjem napisanog. A to, ko nešto zna i čuo je za nešto, ko je „zbunjen“, itd. najbolje se može videti u “Ima li zabrana zapošljavanja značaj kod postojećih radnih mesta?” i “Na šta utiče zabrana zapošljavanja kod postojećih radnih mesta?”.
Kako god, ako se ne slažete sa nekim autorom nemojte ga vređati, već recimo, napišite svoj tekst, iznesite svoje viđenje i obrazložite gde greši, a ostavite drugim čitaocima da procene ko je u pravu.
Inače, uvek ističem da se svaki tekst (i propisa i bilo čega drugog), mora čitati pažljivo. Jer, tumačenje napisanog je možda, ponekad (i za ponekog) složen proces, ali čitanje valjda nije? A kad se čita pažljivo onda je moguće i shvatiti šta je neko hteo da kaže. Ako se čita sa predubeđenjem i traži „pogreška“ za koju bi se uhvatili, onda od razumevanja nema ništa. A pogotovo ne treba u taj proces uvlačiti lični odnos, to šta mislite o nekome. Mnogi slavni glumci npr. su kompromitovani kao ličnosti zbog svojih političkih stavova, privatnog života i sl., ali to ne znači da filove u kojima su glumili (i njihove izvedbe) ne treba gledati ili ih apriori ocenjivati kao loše.
4. Umesto zaključka
Rekoh, nije moj posao da nekoga obrazujem, a pogotovo ne da ga vaspitam, učim tome šta je kulturno i primereno u komunikaciji sa drugima (pogotovo sa nekim koga lično ne poznaje). Jedno je sigurno, na uvrede ću uvek odgovoriti. Razložno i temeljnom analizom, jer drugačije ne umem.
A koliko „ne poznajem“ odredbe propisa koje je pomenula čitateljka koja je uputila “primedbu”, pokazao sam u “Ima li zabrana zapošljavanja značaj kod postojećih radnih mesta?” i “Na šta utiče zabrana zapošljavanja kod postojećih radnih mesta?”. Nakon čitanja istih biće jasno sve.
Izvor: Izvod iz iz službenog mišljenja i iz propisa preuzeti su iz programa „Propis Soft“, Redakcija Profi Sistem Com-a.