Braniti se, naravno. Iako je kod nas je sve apsurdno,pa često bivaju kažnjeni i oni koji brane sebe, svoje bližnje i svoje ljubimce od napada drugih pasa, iako nisu ničim izazvali incident. A to ne bi smelo biti tako.
Ovaj i povezani tekstovi su ekstrakti iz stručnog komentara „Ko je odgovoran ako pas nije pravilno čuvan i nadziran?”, objavljenog u časopisu Advokatska kancelarija br. 130, jun 2025. god.
U komentaru „Šta je to opasan pas?“ sam objasnio koji psi se smatraju opasnim, razmatrao osnovne pojmove (šta znači držati psa, ko se smatra vlasnikom a ko držaocom itd.), obaveze vlasnika takvih pasa i posebne procedure koje se primenjuju na iste. I ovde, ukoliko ne naglasim drugačije, sve šta kažem za vlasnika odnosi se i na faktičkog držaoca psa. Inače, sve ograde i napomene date u navedenom tekstu, važe i ovde.
Ko i kako može držati opasnog psa, te kako se isti mogu izvoditi na javne površine razmatrao sam u tekstu „Kako se pravilno drže opasni psi?“.
U tekstu „Za šta odgovaraju vlasnici opasnih pasa koji ne poštuju propise?“ sam analizirao kakva kaznena dela čine vlasnici opasnih pasa koji ne poštuju propisane obaveze, te odgovornost za štetu koju time izazovu.
Ovde ću odgovoriti šta da čine oni koji nisu izazvali problem a budu napadnuti.
1. Da li je dozvoljeno braniti se od napada psa?
Sad da odgovorim na pitanje, da li odgovara onaj ko brani sebe ili druga lica od napada psa?
Ne, jer brani značajnije pravno dobro. To je u presudi Kž1 2104/2010 od 12. marta 2010. god. lepo objasnio Apelacioni sud u Beogradu, gde kaže da su ispunjeni su uslovi za postojanje krajnje nužde koja isključuje krivično delo ubijanje i zlostavljanje životinja, s obzirom na istovremenost neskrivljene opasnosti koja je pretila oštećenom sa preduzetom radnjom od strane okrivljenog radi otklanjanja te opasnosti usmerene na povredu tela i života okrivljenog, koji predstavljaju značajnije pravno dobro od tela i života životinje koju je okrivljeni ubio. Čak ni izazivanje opšte opasnosti ugrožavanjem života i tela drugih ljudi prilikom pucanja kada u blizini mesta inkriminisanog događaja nije bilo ljudi i kada je samo postojala mogućnost da se u obližnjem objektu nalaze ljudi, nije veće zlo od zla koje je pretilo okrivljenom, a to je povređivanje njegovog života i tela.
Jer, član 20. Krivičnog zakonika („Sl. glasnik RS“, br. 85/2005, 88/2005-ispr., 107/2005-ispr., 72/2009, 111/2009, 121/2012, 104/2013, 108/2014, 94/2016, 35/2019 i 94/2024) – u daljem tekstu: KZ, i član 14. Zakona o prekršajima („Sl. glasnik RS“, br. 65/2013, 13/2016, 98/2016-OUS, 91/2019-dr.zakon, 91/2019 i 112/2022-OUS) predviđaju isto, da nije kazneno delo ono koje je učinjeno u krajnjoj nuždi. A krajnja nužda postoji kad je delo učinjeno radi toga da učinilac otkloni od svog dobra ili dobra drugoga istovremenu neskrivljenu opasnost koja se na drugi način nije mogla otkloniti, a pri tom učinjeno zlo nije veće od zla koje je pretilo. Učinilac koji je prekoračio granice krajnje nužde, može se blaže kazniti. Ako je to prekoračenje učinjeno pod posebno olakšavajućim okolnostima, učinilac se može osloboditi od kazne. Inače, to „dobro“ koje se može braniti su život, telo ali i imovina. A podsećam, i nečiji pas predstvalja imovinu tog lica, iako je za vlasnika mnogo više od toga.
Ovde ću dodati, krajnja nužda postoji i ako se tuđi pas povredi pri odbrani svog psa, jer ista prema postoji kad je delo učinjeno radi toga da učinilac otkloni od svog dobra ili dobra drugoga istovremenu neskrivljenu opasnost koja se na drugi način nije mogla otkloniti, a pri tom učinjeno zlo nije veće od zla koje je pretilo. Životi pasa su dobra iste vrednosti tako da je zaključak jasan.
2. Šta činiti ako budete napadnuti?
Naravno, prvo sanirati povrede (otići kod lekara i veterinara), pa ako hitne službe nisu izlazile na lice mesta, sve prijaviti nadležnim organima. I insistirati na odgovornosti svih onih koji nisu izvršili svoje obaveze, uključujući i službena lica.
Jer, simptomatično je da se, uprkos stavovima sudova, nadležni organi ponašaju prilično nezainteresovano u pogledu onog opisanog u ovom i povezanim komentarima. Vrlo često policija loše (ili uopšte ne) sprovede sve potrebne radnje (ne podnese prijavu tužilaštvu, ne obavesti veterinarsku inspekciju), tužilaštva prebacuju postupke na prekršajne sudove, umesto da gone učinioce za krivična dela, ili prebace prekasno postupak na prekršajni sud usled čega je rok za pokretanje postupka već prošao, i sl. A posebna priča je postupanje veterinarske inspekcije, koja tek ne radi svoj posao (u šta sam se i lično mogao uveriti), a koja bi u slučajevima neodgovornih vlasnika pasa u stvari trebalo da iznese najveći teret postupaka (da izmesti psa, naloži mere vlasniku, sve do eliminisanja životinje). Zašto je tako, ne znam. Da li je razlog neznanje, nemar, korupcija ili nešto četvrto?
E zato ih treba malo „podsetiti“ da su u u KZ su propisana krivična dela koja čine ovlašćena službena lica koja nepravilno ili uopšte ne sprovode procedure iz člana 112. KZ, što svi gore pobrojani jesu.
Recimo, ovde može biti reči o delu zloupotreba službenog položaja iz člana 359. KZ , te nesavesnom radu u službi. iz člana 361. KZ. Delima ovlašćenih službenih lica bavio sam se npr. u komentaru „Zašto se obavezne radnje moraju izvršiti na licu mesta?“, koji je u celosti objavljen u časopisu Advokatska kancelarija br. 116, april 2024. god., te u tekstu „Šta u stvari čine postupajući službenici koji nepravilno sprovode procedure?“, tako da koga interesuje više i šta sudovi kažu u vezi toga može pročitati navedeni tekst.
Inače, svako ko službeno postupa u bilo kom predmetu mora po službenoj dužnosti da obavesti drugi nadležni organ da preduzme mere iz svoje nadležnosti, jer u suprotnom čini kazneno delo jer nije obavestio nadležni organ o onome što je saznao u obavljanju službene dužnosti a što predstavlja kazneno delo. Jer, i neprijavljivanje krivičnog dela i učinioca je posebno delo. Naime, po stavu 2. člana 332. KZ, službeno ili odgovorno lice koje svesno propusti da prijavi krivično delo za koje je saznalo u vršenju svoje dužnosti, ako se za to delo po zakonu može izreći pet godina zatvora ili teža kazna (a ovde pričamo i o takvim delima), kažnjava se zatvorom od 6 meseci do 5 godina.
Podvlačim, pobrojana dela čine se samim neizvršenjem obaveza na pravilan način, bez uslova da time bude i naneta konkretna šteta, ostvarena korist ili povređena nečija prava. Jer, sankcionisano je samo stvaranje mogućnosti da do toga dođe. Ukoliko službena lica dela vrše zbog kakve koristi, onda pričamo i o koruptivnim krivičnim delima, o primanju mita iz člana 367. KZ na strani službenog lica, i delu davanje mita iz člana 368. KZ, na strani vlasnika psa.
Ovde ću reći još jednu stvar. Krivica nema uticaja kod dela koja vrše službena lica, to se nekako zaboravlja. Za službena lica koja vrše službene radnje pretpostavka je da poznaju propise i da su stručni (da imaju propisanu stručnu spremu, znanje, iskustvo… to je uslov za obavljanje posla), zato je njihova odgovornost objektivna. Postupajuće službeno lice mora da zna (zakonska pretpostavka za obavljanje dužnosti, da poznaje propise), to je standard. I ne sme sebi da dozvoli nemar ili nehat. A kad ga neko upozori na pogrešno postupanje (stranka npr.), nikako ne može reći da nije znalo, tako da možemo pričati o svojevrsnom umišljaju.
Pored kaznene, svakako postoji ona druga, materijalna odgovornost za štetu, za koju odgovraju kako sama službena lica tako i organi za koje rade (odnosno država u konačnici), što se kod nas po pravilu zaboravlja.
Zato sam apostrofirao veterinarsku inspekciju. Naime, prijavu napada psa, kada veterinarska inspekcija obavezno mora da izađe na teren i izvrši inspekcijski nadzor, može da izvrši bilo ko. To može da učini oštećeno lice, ali i lekar i veterinar koji ukažu pomoć, iako oni nisu službena lica, iako ih posebni propisi i protokoli obavezuju da prijave delo za koje saznaju. Njihova odgovornost nije krivična, već disciplinska. Obaveštavanje inspekcije mora da izvrši policija, ako joj slučaj bude prijavljen.
Jer, po članu 18. Zakona o inspekcijskom nadzoru („Sl. glasnik RS“, br. 36/2015, 44/2018-dr.zakon i 95/2018), kod ocene o postojanju razloga za pokretanje postupka po službenoj dužnosti inspektor uzima u obzir predstavke koje imaju dejstvo inicijative za pokretanje postupka. Smatra se da je podnosilac odustao od predstavke, ako podnosilac u roku od osam dana ne uredi istu nakon obaveštenja inspekcije. Ali, samo ako predstavka ima nedostatke koji inspekciju sprečavaju da postupa po njoj ili je nerazumljiva ili nepotpuna. Takođe, inspektor neće pokrenuti postupak po službenoj dužnosti na osnovu predstavke ako je procenjen neznatan rizik ili je posredi zloupotreba prava. Kad inspektor utvrdi da ne postoje uslovi za pokretanje postupka obavestiće o tome podnosioca predstavke što je pre moguće, a najkasnije u roku od 30 dana od dana prijema predstavke. Na zahtev podnosioca predstavke, inspektor obaveštava podnosioca kako je postupio sa predstavkom, najkasnije u roku od 15 dana od dana prijema zahteva, a o ishodu pokrenutog postupka vanrednog inspekcijskog nadzora – najkasnije u roku od 15 dana od dana okončanja postupka.
U inspekcijskom nadzoru primenjuju se pravila iz Zakona o opštem upravnom postupku („Sl. glasnik RS“, br. 18/2016 i 95/2018-aut.tumačenje) – u daljem tekstu: ZUP. Pa tako, prema članu 102. ZUP, stranka ne mora da pribavi dokaze koje može da pribavi organ, već, organ je dužan da po službenoj dužnosti, vrši uvid u podatke o činjenicama o kojima se vodi službena evidencija, da ih pribavlja i obrađuje (član 9. i 103. ZUP), osim ako stranka izričito izjavi da će te podatke pribaviti sama. Člana 121. ZUP predviđa da se smatra da je stranka podnela ispravu i kad obavesti organ o tome u kojoj se službenoj evidenciji nalazi odgovarajući zapis koji je dostupan organu.
Dalje, članom 122. novog ZUP, st. 8. i 9., propisano je da organ koji vodi postupak pribavlja po službenoj dužnosti ispravu koja se nalazi kod drugog organa a da se stranci time ne uskraćuje pravo da i sama pribavi takvu ispravu. Za nepostupanja po ovim obavezama propisana je novčana kazna od 5.000,00 do 50.000,00 din. za prekršaj ovlašćenog službenog lica.
Navedeno, znači da veterinarska inspekcija mora da sama pribavi podatke i dokaze, ne postoji obaveza oštećenog lica u stom smislu. Dakle, dovoljno je slučaj prijaviti policiji i uputiti veterinarsku inspekciju na policiju.
Ovde možemo pričati i o obavezama bilo koga, a posebno službenih lica u vezi otklanjanja i sprečavanja nastanka opasnosti. Jer, i neotklanjanje opasnosti je članom 285. KZ, propisano kao krivično delo, koje čini onaj ko ne prijavi nadležnom organu, da postoji neka opasnost za život ili telo ljudi ili za imovinu većeg obima ili ne preduzme mere da se ta opasnost otkloni, iako je to mogao da učini bez opasnosti za sebe ili drugog, za šta je predviđena novčana ili kazna zatvora.
3. Umesto zaključka
Inače, inspiracija za pisanje ovog i povezanih komentara, došla je zbog ličnog iskustva. Neodgovorne vlasnike pasa treba naterati da izvršavaju svoje obaveze. A to se može učiniti samo ako svi nadležni izvršavaju svoje obaveze.
Izvor: Izvod iz propisa preuzet je iz programa „Propis Soft“, Redakcija Profi Sistem Com-a.