Suštinski ne, i nikako.
U komentaru “Šta je to zabrana zapošljavanja?” sam naveo šta je bio povod za pisanje ovog i povezanog komentara, te razjasnio da li postoji zabrana zapošljavanja, šta je to i kada je i kako uvedena, te time da li se tom „zabranom“ suspendovane odredbe drugih propisa. Inače, sve ograde i napomene date u navedenom tekstu, važe i ovde.
Ovde ću se pozabaviti time da li zabrana zapošljavanja postoji u odnosu na sistematizovana radna mesta i zašto konkurs mora biti raspisan, bez obzira na “zabranu” zapošljavanja.
1. Da li je ikad postojala zabrana zapošljavanja u odnosu na sistematizovana radna mesta?
Suštinski ne, nikada.
Da sad vidimo, da li je u vreme kad je zaposlena u pokaznom primeru prezentovanom u komentaru “Po kom zakonu dolazi do preobražaja radnog odnosa?”, prvi (i svaki naredni) put zasnivala radni odnos na određeno vreme, postojala neka “zabrana” koja je onemogućavala da ona bude primljena u radni odnos za stalno?
Čitateljka koja je uputila “primedbu” je rekla da i ptice na grani znaju da u prosveti nema prerastanja radnog odnosa sa određenog na neodređeno vreme i da zaposlenoj na određeno vreme ne može prestati radni odnos u slučaju trudnoće, što sam u uzvratnom dopisu prokomentarisao rečima (citat): “ Da, to je tačno, zar nisam i ja to konstatovao u tekstu?”. Međutim, pitao sam, zar radno mesto sekretara škole ne mora biti sistematizovano? Zar svaka škola ne mora po zakonu da ima sekretra? Zar to radno mesto ne mora biti popunjeno? I kakve onda veze ima zabrana zapošljavanja? Na šta se u stvari odnosi zabrana? “Nova” zapošljavanja ili “popunjavanje” sistematizovanih radnih mesta?
Ovde je reč o izigravanju zakona, o tome da je konkretna osoba morala biti primljena u radni odnos, za stalno, i to prve godine, da je konkurs raspisan. Jer, na određeno je mogla biti zaposlena samo dok se ne sprovede konkurs, što sam objašnjavao u komentaru na koji je čitateljka uputila “primedbu”. I moje pitanje jeste, zašto nije tako urađeno? I na osnovu toga je postavljena cela analiza. To, šta se kasnije dešavalo, šta je tehnički rađeno zbog trudnoće, to je nebitno u stvari, a i nezakonito uzrged, jer početna postavka je pogrešna. Ponoviću, zloupotreba prava je zabranjena zakonom. Dakle, ne možete početnu nezakonitost opravdavati formom. Ne možete ukrasti nešto, pa onda kasnije reći, ovo je kod mene tolike godine, stekao sam ga održajem. Jer za održaj, potrebna je zakonita državina, je li tako? Forma služi da iskaže suštinu, a ne da se suština pokrije istom. I sudovi su jasni oko toga. Recimo, Apelacioni sud u Beogradu, u Presudi Gž1 3132/2022 od 6. oktobra 2022. god. kaže da zabrana zapošljavanja novih lica u spornom periodu, ne utiče na postojanje zloupotrebe ugovora o radnom angažovanju.
U vezi pokaznog primera prezentovanog u“Po kom zakonu dolazi do preobražaja radnog odnosa?“, članom 132. Zakona o osnovama sistema obrazovanja i vaspitanja („Sl. glasnik RS“, br. 88/2017, 27/2018-dr.zakoni, 10/2019, 6/2020, 129/2021, 92/2023 i 19/2025) u daljem tekstu: ZOSOV, propisano je da pravne poslove u ustanovi obavlja sekretar. Propisani su i uslovi koje mora da ispunjava, između ostalog i posedovanje licence za sekretara. A članom 133. istog zakona propisani su poslovi sekretara ustanove. Dakle, reč je o radnom mestu koje obavezno mora biti sistematizovano, koje mora postojati u ustanovi. I to na osnovu zakona, a ne opšteg akta koji donosi ustanova.
2. Da li je konkurs morao biti raspisan?
Čitateljka koja je uputila “primedbu” kaže (citat): “U oči upada činjenica da sekretar radi od 2019. da je ugovor o radu da kažem obnavljan.”. Radi od 2018. god., ali nebitno. Bitno je pitanje, zašto je tako činjeno, kada je morao biti raspisan konkurs, i to biti rešeno odmah, još prve godine?
Inače, prema članu 152. ZOSOV, prijem u radni odnos u ustanovi čiji je osnivač RS, autonomna pokrajina ili jedinica lokalne samouprave (što škola u pokaznom primeru jeste), vrši se na osnovu preuzimanja zaposlenog sa liste zaposlenih za čijim radom je u potpunosti ili delimično prestala potreba i zaposlenih koji su zasnovali radni odnos sa nepunim radnim vremenom, kao i na osnovu preuzimanja zaposlenog koji nije na listi ili konkursa ako se nije moglo izvršiti preuzimanje. Ukoliko nisu ispunjeni uslovi, radni odnos u ustanovi može se zasnovati na osnovu konkursa na neodređeno vreme i određeno vreme, u skladu sa zakonom ili preuzimanjem iz druge javne službe, na način propisan zakonom kojim se uređuju radni odnosi u javnim službama.
Ali, još važnije je da član 154. ZOSOV kaže, prijem u radni odnos na neodređeno vreme vrši se na osnovu konkursa koji raspisuje direktor. A ako po raspisanom konkursu nije izabran nijedan kandidat, raspisuje se novi konkurs.
A član 155. ZOSOV kaže, radni odnos na određeno vreme u ustanovi zasniva se na osnovu konkursa, sprovedenog na način propisan za zasnivanje radnog odnosa na neodređeno vreme.
I sad postaje važno, da stav 3. istog člana 155. kaže da, izuzetno, ustanova bez konkursa može da primi u radni odnos na određeno vreme lice:
1) radi zamene odsutnog zaposlenog do 60 dana;
2) do izbora kandidata – kada se na konkurs za prijem u radni odnos na neodređeno vreme ne prijavi nijedan kandidat ili nijedan od prijavljenih kandidata ne ispunjava uslove, a najkasnije do 31. avgusta tekuće školske godine;
3) do preuzimanja zaposlenog, odnosno do konačnosti odluke o izboru kandidata po konkursu za prijem u radni odnos, a najkasnije do 31. avgusta tekuće školske godine;
4) radi izvođenja verske nastave.
Dakle, u pokaznom primeru se nije moglo izvršiti preuzimanje (jer da jeste bilo bi sprovedeno, zar ne?), a konkurs se raspisuje za prijem u radni odnos i na određeno i za stalno, nema razlike. Šta je sporno? Nijedan propis nije zabranio raspisivanje konkursa. Ko je onda i kako to učinio?
Pa čak ni ako neko lice nema licencu za sekretara, to ga ne sprečava da bude primljeno u radni odnos, jer po stavu 4. člana 132. ZOSOV, sekretar ima rok od dve godine od dana zasnivanja radnog odnosa da položi ispit za licencu, inače mu prestaje radni odnos. Jer, negde se mora početi. Kad bi se u radni odnos primali samo oni sa iskustvom, pola zaposlenih nikad ne bi počelo da radi. Inače, lice koje ima položen pravosudni ili stručni ispit za zaposlene u organima državne uprave ili državni stručni ispit, ne mora da polaže ispit za licencu za sekretara ustanove.
I sad, u pokaznom primeru konkurs je morao biti raspisan još 2018. god., i to za prijem u radni odnos na nedređeno vreme. Jer, reč je o radnom mestu obavezno sistematizovanom po zakonu. Zbog čega je bitno to što je radno mesto sistematizovano?
Zato što se po Zakonu o radu („Sl. glasnik RS“, br. 24/2005, 61/2005, 54/2009, 32/2013, 75/2014, 13/2017-OUS, 113/2017 i 95/2018-aut.tumačenje) – u daljem tekstu ZOR, odredbe istog primenjuju kada posebnim propisom nije uređeno drugačije. A ZOR je ipak krovni propis za radne odnose, što sam objašnjavao u tekstu na koji je čitateljka uputila „primedbu“. Njime se postavljaju opšta pravila, iako čitateljka koja je uputila „primedbu“ isti posmatra kao nešto nametnuto čiju bi upotrebu bilo poželjno izbeći, što je citirano u „Čije mišljenje je jedino važno?“. A po članu 37. ZOR, ugovor o radu može da se zaključi na određeno vreme, za zasnivanje radnog odnosa čije je trajanje unapred određeno objektivnim razlozima koji su opravdani rokom ili izvršenjem određenog posla ili nastupanjem određenog događaja, za vreme trajanja potreba za zapošljavanjem (recimo radi zamene odsutnog zaposlenog). Pošto u prosveti nema preobražaja radnog odnosa iz određenog u neodređeno vreme, jer to kaže ZOSOV, kao posebni zakon, neću se baviti trajanjem radnog odnosa na određeno, i preobražajem istog. Samo ću navesti da, ako je ugovor o radu na određeno vreme zaključen suprotno odredbama ZOR, smatra se da je radni odnos zasnovan na neodređeno vreme.
A sad da se vratimo na propis koji je važio 2018. god. u vreme kad je zasnovan radni odnos u pokaznom primeru, a koji pojašnjava sve, na Uredbuo postupku za pribavljanje saglasnosti za novo zapošljavanje i dodatno radno angažovanje kod korisnika javnih sredstava („Sl. glasnik RS“, br. 113/2013, 21/2014, 66/2014, 118/2014, 22/2015, 59/2015, 62/2019 i 50/2020) – u daljem tekstu: Uredba, koja se primenivala od 21. decembra 2013. god. (dakle u vreme kada se dešava sve u pokaznom primeru) a prestala da važi sa početkom primene Uredbe o postupku za pribavljanje saglasnosti za novo zapošljavanje i dodatno radno angažovanje kod korisnika javnih sredstava („Sl. glasnik RS“, br. 159/2020 i 116/2023), a kojom je, prema članu 1. iste, bio bliže uređen postupak za pribavljanje saglasnosti:
1) za zasnivanje radnog odnosa sa novim licima radi popunjavanja slobodnih, odnosno upražnjenih radnih mesta kod korisnika javnih sredstava, u smislu tada aktuelnog člana 27e stav 35. Zakona o budžetskom sistemu;
2) da ukupan broj zaposlenih na određeno vreme zbog povećanog obima posla, lica angažovanih po osnovu ugovora o delu, ugovora o privremenim i povremenim poslovima, preko omladinske i studentske zadruge i lica angažovanih po drugim osnovama kod određenog korisnika javnih sredstava, u smislu tada aktuelnog člana 27e stav 37. Zakona o budžetskom sistemu, bude veći od 10% od ukupnog broja zaposlenih kod tog korisnika;
3) za nastavljanje postupaka radi popunjavanja radnih mesta kod korisnika javnih sredstava koji su započeti, a nisu okončani do 6. decembra 2013. god. kao dana stupanja na snagu izmenakojim je uvedena zabrana zapošljavanja.).
Prema članu 2. Uredbe, slobodnim radnim mestom, u smislu iste, smatralo se radno mesto predviđeno aktom o sistematizaciji koje nije popunjeno na dan stupanja na snagu izmena zakona, kao i radno mesto predviđeno donošenjem novog, odnosno izmenom postojećeg akta o sistematizaciji koje nije popunjeno na dan odlučivanja o davanju saglasnosti za popunjavanje u skladu sa ovom uredbom.
Upražnjenim radnim mestom, u smislu ove uredbe, smatralo se radno mesto predviđeno aktom o sistematizaciji koje je bilo popunjeno na dan stupanja na snagu izmena zakona, odnosno posle toga, a postalo slobodno usled prestanka radnog odnosa po bilo kom osnovu lica koje je bilo raspoređeno na tom radnom mestu, odnosno koje je obavljalo poslove tog radnog mesta ili premeštajem, odnosno raspoređivanjem zaposlenog na drugo radno mesto kod istog korisnika javnih sredstava.
Sam postupak za davanje saglasnosti nas ovde ne interesuje. Jedino to da je radno mesto sekretara škole te 2018. god. bilo sistematizovano, znači bilo slobodno odnosno verovatnije upražnjeno (jer škola je postojala i ranije), a da je moralo biti popunjeno, jer ZOSOV to zahteva. Što će reći, konkursa je moralo biti. To dokazuje i ono što kaže resorno Ministarstvo prosvete, nauke i tehnološkog razvoja, u svom Uputstvu br. 112-01-00018/2021-15 od 21. januara 2021. god., da je pokrenulo inicijativu za raspisivanje konkursa za sva radna mesta u školama, koja su ostala upražnjena. Što bi se oni petljali u to, ako je sve bilo “čisto” i po zakonu. Valjda o tome treba da brinu obrazovne ustanove, jer to im je u interesu? Valjda je sad svima sve jasno?
Saglasnost se traži za popunjavanje radnog mesta a ne radi zaposlenja konkretnog lica. Svako lice koje nije ranije radilo kod nekog budžetskog korisnika je novo. Saglasnost se u stvari trebala tražiti pre početka procedure zapišljavanja, čim neko radno mesto ostane upražnjeno, a ne kad se izabere neko ko će biti primljen u radni odnos, pa ispadne da se traži saglasnost za konkretno lice.
U slučaju u pokaznom primeru, konkurs je morao biti raspisan, a radni odnos na određeno vreme na poziciji sekretara škole, bez konkursa, mogao je biti zasnovan samo do okončanja konkursa i izbora kandidata. I onda se postavlja pitanje zašto konkurs nije sproveden? Da jeste, logično je da bi se na konurs javilo i to lice koje ispunjava opšte uslove (stručna sprema, psiho-fizička sposobnost) za rad u ustanovi obrazovanja (jer da ne ispunjava ne bi moglo raditi ni na određeno), sa kojim je više puta zasnivan radni odnos, a inače je tužilo ustanovu baš zbog želje da nastavi da radi u istoj. Neraspisivanjem konkursa u stvari je onemogućavan prijem konkretnog lica u radni odnos.
3. Umesto zaključka
I ovde moj trud po ovim pitanjima prestaje. Ako sam bio jasan odlično, ako nisam, bolje da objasnim ne umem. Meni je sve kristalno jasno, zaista ne znam šta buni čitateljku koja je uputila „primedbu“.
Ostaje ustisak da je ovde izgleda reč o tome, da je neko nešto pogrešno razumeo, ili se nešto rečeno od strane nekog, primenjivalo bez razmišljanja. I još uvek se primenjuje. A sad bi da se pogrešna postupanja retroaktivno opravdaju tumačenjem onog što ne piše u propisu? E pa tako što nikad neću dozvoliti da prođe, a da o tome ne kažem koju reč. Ovde je zaista bila reč o nepoznavanju materije, samo izgleda ne mom, već onih koji su tumačili propise i izdavali uputstva, te onih koji su ih „slepo“ slušali.
A ovo što sam objašnjavao ovde sad mogu da iskoriste svi oni prosvetari kojima zbog aktuene situacije nisu produženi ugovori o radu na određeno vreme. Nema potrebe da dokazuju diskriminaciju, da je to zbog političkih stavova i sl., već da je pravo zloupotrebljeno, i da su morali da budu primljeni u stalni radni odnos još kad su prvi put zasnivali isti.
Izvor: Izvodi iz propisa preuzeti su iz programa „Propis Soft“, Redakcija Profi Sistem Com-a.