Ne, nikako, ali to izgleda ni zakonopiscu nije bilo baš najjasnije kada je uobličavao tekst Zakona o radu (“Sl. glasnik RS“, br. 24/2005, 61/2005, 54/2009, 32/2013, 75/2014, 13/2017-OUS, 113/2017 i 95/2018-aut.tumačenje) – u daljem tekstu: ZOR. A tek nije jasno onima koji se u medijima „frljaju“ iznosima „minimalca“. I svake godine kada se poveća iznos minimalne cene rada, postavljaju nam ista pitanja. Da li je potrebno aneksirati ugovore o radu, kako ugovoriti zaradu…
Možda trenutna situacija u zemlji zahteva nešto drugo, ali opet ću se baviti malo „običnijim“ stvarima. Ovde ću pokušati da razjasnim ono što većina onih koji tumače propise misli da im je jasno, a po onome što čine izgleda da nije.
Inače, sve ograde date u napomeni na stranici „PRAVILA KORIŠĆENJA PRAVNOG PORTALA“, odnosno koje sam davao u prethodnim autorskim tekstovima objavljenim na Pravnom portalu (u vezi očekivanja, namera, motiva, svrhe i manira pisanja teksta, odsustva namere izvrgavanja ruglu i optuživanja, upotrebe izraza i skraćenica te rodne i polne neutralnosti upotrebljenih izraza, o tome šta predstavlja izneto, itd.), važe i ovde.
Svi tekstovi koje navodim dostupni su (ili će biti uskoro) na Pravnom portalu (u celini ili u delovima, kao ekstrakti).
1. Šta je to zarada?
Najprostije rečeno, zarada ili plata je naknada za nečiji rad. Jer, ponoviću, radni odnos je ugovorni – obligacioni odnos, gde se za neku činidbu daje nešto.
Prema članu 104. ZOR, zaposleni ima pravo na odgovarajuću zaradu, koja se utvrđuje u skladu sa zakonom, opštim aktom i ugovorom o radu. Neću sada ulaziti u sporna pitanja (npr. rad jednake vrednosti podrazumeva), tome ću posvetiti nekiu poseban komentar. U skladu sa članom 105. ZOR, zarada se sastoji od zarade za obavljeni rad i vreme provedeno na radu, zarade po osnovu doprinosa zaposlenog poslovnom uspehu poslodavca (nagrada, bonusa i sl.) i drugih primanja po osnovu radnog odnosa, u skladu sa opštim aktom i ugovorom o radu. Pod zaradom se smatraju sva primanja iz radnog odnosa, osim primanja iz člana 14. (učešće zaposlenog u dobiti ostvarenoj u poslovnoj godini,), tač. 4. i 5) stava 3. člana 42. (naknada za upotrebu sredstava zaposlenog i drugih troškova rada i), tač. 1-4) stave 1. člana 118. (troškovi za dolazak i odlazak sa rada, za vreme provedeno na službenom putu u zemlji i inostranstvu, smeštaja i ishrane za rad i boravak na terenu), člana 119. (druga primanja – otpremnina pri odlasku u penziju, naknada troškova pogrebnih usluga u slučaju smrti zaposlenog ili člana uže porodice, naknada štete zbog povrede na radu ili profesionalnog oboljenja, pokloni deci zaposlenih za Božić i Novu godinu), tačke 1) člana 120. (jubilarna nagrada i solidarna pomoć) i člana 158. ZOR (otpremnina pri otkazu ugovora o radu po osnovu tehnološkog viška).
Važno je razumeti, ovde pričam o neto zaradi ili plati, onome što se zaposlenom isplaćuje, a ne o tome šta zakonopisac definiše pod zaradom, čime uzgred samo unosi zabunu. Time ću se pozabaviti u tekstu “Kako ugovoriti zaradu zaposlenog?”.
Prema članu 106. ZOR, zarada za obavljeni rad i vreme provedeno na radu sastoji se od osnovne zarade, dela zarade za radni učinak i uvećane zarade. Član 107. ZOR kaže da se osnovna zarada određuje na osnovu uslova, utvrđenih pravilnikom (misli se na sistematizaciju poslova), potrebnih za rad na poslovima za koje je zaposleni zaključio ugovor o radu i vremena provedenog na radu. Radni učinak određuje se na osnovu kvaliteta i obima obavljenog posla, kao i odnosa zaposlenog prema radnim obavezama. Opštim aktom (čitaj, kolektivnim ugovorom ili pravilnikom o radu) utvrđuju se elementi za obračun i isplatu osnovne zarade i zarade po osnovu radnog učinka, dok ugovorom o radu može da se utvrdi osnovna zarada u većem iznosu od osnovne zarade utvrđene na osnovu elemenata iz opšteg akta.
Zaposleni, u skladu sa članom 108. ZOR, ima pravo na uvećanu zaradu u visini utvrđenoj opštim aktom i ugovorom o radu (za prekovremeni i rad noću, na dane praznika, po osnovu “minulog” rada – godina rada kod poslodavca), a opštim aktom i ugovorom o radu mogu da se utvrde i drugi slučajevi u kojima zaposleni ima pravo na uvećanu zaradu (za smenski rad npr.), što nije tema ovde.
2. Šta je to minimalna zarada?
Utvrđivanje onoga što je minimalna zarada je jedan od mehanizama da se zaštiti socijalni položaj zaposlenih od ugrožavaja izazvanih ekonomskim okolnostima.
Član 111. ZOR kaže da zaposleni ima pravo na minimalnu zaradu za standardni učinak i vreme provedeno na radu. Minimalna zarada određuje se na osnovu minimalne cene rada utvrđene u skladu sa ovim zakonom, i vremena provedenog na radu,te poreza i doprinosa koji se plaćaju iz zarade. Inače, ovo pominjanje poreza je apsolutmo nepotrebno i neprimenjivo, a zašto biće jasno kasnije. Opštim aktom, odnosno ugovorom o radu utvrđuju se razlozi za donošenje odluke o uvođenju minimalne zarade. Po isteku roka od šest meseci od donošenja odluke o uvođenju minimalne zarade poslodavac je dužan da obavesti reprezentativni sindikat o razlozima za nastavak isplate minimalne zarade. Poslodavac je dužan da minimalnu zaradu isplati zaposlenom u visini koja se određuje na osnovu odluke o minimalnoj ceni rada koja važi za mesec u kojem se vrši isplata. Zaposleni koji prima minimalnu zaradu, ima pravo na uvećanu zaradu prema članu 108. ZOR, na naknadu troškova i druga primanja koja se smatraju zaradom u skladu sa zakonom. Osnovica za obračun tako uvećane zarade je minimalna zarada zaposlenog.
Dakle, minimalna zarada nije nešto što bi trebalo biti uobičajeno, uvodi se samo kada su uslovi takvi da mora da se aktivira ovaj mehanizam. Ono što predstavlja pravo zaposlenog je njegova ugovorena zarada. Ali, kod nas mnogo poslodavaca isplaćuje zarade koje su jednake ili na samoj granici onog što je minimalna zarada. I to onda otvara neke probleme i pitanja.
3. Šta je to minimalna cena rada?
Odmah da kažem, minimalna cena rada nije isto što i minimalna zarada. Jer, cena rada se utvrđuje po radnom času a zarada na mesečnom nivou.
Prema članu 112. ZOR, minimalna cena rada utvrđuje se odlukom socijalno-ekonomskog saveta osnovanog za teritoriju RS, a ako ovaj savet ne donese odluku u roku od 15 dana od dana početka pregovora, odluku o visini minimalne cene rada donosi Vlada RS, u narednom roku od 15 dana. Pri utvrđivanju minimalne cene rada polazi se naročito od: egzistencijalnih i socijalnih potreba zaposlenog i njegove porodice izraženih kroz vrednost minimalne potrošačke korpe, kretanja stope zaposlenosti na tržištu rada, stope rasta bruto domaćeg proizvoda, kretanja potrošačkih cena, kretanja produktivnosti i kretanja prosečne zarade u RS.
Minimalna cena rada utvrđuje se po radnom času bez poreza i doprinosa, za kalendarsku godinu, najkasnije do 15. septembra tekuće godine, a primenjuje se od 1. januara naredne godine. Minimalna cena rada ne može se utvrditi u nižem iznosu od minimalne cene rada utvrđene za prethodnu godinu. Odluka o visini minimalne cene rada objavljuje se u „Sl. u glasniku RS“, u skladu sa članom 113. ZOR.
Trenutno, minimalna cena rada utvrđena je Odlukom o visini minimalne cene rada za period januar-decembar 2026. godine (“Sl. glasnik RS”, br. 78/2025), u iznosu 371,00 dinar („neto“, bez poreza i doprinosa za obavezno socijalno osiguranje),
Dakle, pričamo o ceni rada po radnom času. A minimalna zarada se dobija množenjem broja radnih sati u kalendarskom mesecu i iznosa minimalne cene rada (jer se zarada isplaćuje na mesečnom nivou). Tako da pričati u medijima koliki je minimalac je besmisleno, jer se taj iznos razlikuje od meseca do meseca. Pri tome u medijima se (iz populističkih razloga), uglavnom priča o nekim ciframa koje važe za mesece koji imaju najviše dana, te tako i najveći broj radnih sati. A to nije najniži iznos koji će stvarno biti primljen svakog meseca.
Drugo, sad se vidi da je kod utvrđivanja minimalne zarade apsolutno besmisleno ono pominjanje poreza i doprinosa koji se plaćaju iz zarade, jer cena rada je utvrđena u „neto“ iznosu. Da, to se čini zbog odredbe stava 2. člana 105. ZOR, prema kojoj se pod zaradom podrazumeva zarada koja sadrži porez i doprinose koji se plaćaju iz zarade (ono što zovu bruto 1). Inače, potpuno anahrona i neprimenjiva odredba u našem sistemu, jer zaposlenom je jedino bitno ono „neto“ što u leže na račun, što ću dodatno pojasniti u “Kako ugovoriti zaradu zaposlenog?”.
4. Od kad važi iznos minimalne cena rada?
Ove ću da odgovorim na još jedmo pitanje, koje se nametnulo zbog pogrešnog tumačenja odredbi ZOR. I to, moram reći, od strane knjigovođa a ne onih koji imaju pravna znanja i koji jedino mogu to da rade.
Naime, uvek nam postavljaju pitanja da li minimalna cena rada važi od sledećeg ili od meseca donošenja odluke o istoj?
Naime, svi čitaju odredbu stava 5. člana 111. ZOR, prema kojoj je poslodavac dužan da minimalnu zaradu isplati zaposlenom u visini koja se određuje na osnovu odluke o minimalnoj ceni rada koja važi za mesec u kojem se vrši isplata. I onda ispadneda ako odluka važi za januar da se zarada za decembar isplaćuje primenom januarskog iznosa minimalne cene rade. Ne, to nikako nije tako. Ono što ti tumači ne razumeju je da član 111. ZOR govori o minimalnoj zaradi kao mehanizmu a ne utvrđenom iznosu, što sam objašnjavao ranije.
Prvo, propisano i ugovoreno po pravilu važi za ubuduće, retroaktivno samo u izuzetnim slučajevima. Drugo i važnije, mesec isplate je po logici stvari onaj koji sledi mesecu rada za koji se obračun vrši. Znači, isplaćuje se ono što je zarađeno prema ceni koja je važila kad je rad obavljan. I treće, stav 6. člana 112. ZOR, jasno kaže da se nova utvrđena minimalna cena rada primenjuje od 1. januara naredne godine. Znači, za naredni period, a ne retroaktivno. I kad se kaže važi, to znači da se primenjuje. Za decembar nikako ne može da važi ono što se primenjuje od januara koji mu sledi. Jasno?
5. Umesto zaključka
Ovde sam objasnio osnove, a u tekstu “Kako ugovoriti zaradu zaposlenog?”, ću se pozabaviti tehničkim problemima.
Izvor: Izvod iz propisa preuzet je iz programa „Propis Soft“, Redakcija Profi Sistem Com-a.