Institut bračnog ugovora uveden je u naš pravni sistem Porodičnim zakonom Republike Srbije iz 2005.godine. On nije novi institut jer se pominje još u SGZ iz 1884.godine. Raniji Zakon o bračnim i porodičnim odnosima je zabranjivao zaključivanje bračnog ugovora.
Prema članu 188. Porodičnog zakona:
„Supružnici odnosno budući supružnici mogu svoje imovinske odnose na postojećoj ili budućoj imovini urediti ugovorom (bračni ugovor).
Bračni ugovor zaključuje se u obliku javnobeležnički potvrđene (solemnizovane) isprave. Prilikom potvrđivanja (solemnizacije) ugovora javni beležnik je dužan da ugovornike naročito upozori na to da se njime isključuje zakonski režim zajedničke imovine, o čemu stavlja napomenu u klauzuli o potvrđivanju.
Bračni ugovor koji se odnosi na nepokretnosti upisuje se u javni registar prava na nepokretnostima“.
Prema stavovima nove pravne nauke, bračni ugovor narušava sklad emotivnih odnosa/vodi komercijalizaciji braka, da u zakonu nisu naznačeni tipovi bračnog ugovora, da nema zaštite slabije strane i da nedostaju pravila o prestanku.
Inače, radi se imenovanovanom ugovoru, dvostrano obaveznom (po pravilu), aleatoranom ugovoru (ako se odnosi na buduću imovinu).
Što se tiče sposobnosti za zaključenje ugovora, predmet, formu, dejstva, raskid, poništenje ugovora (zabluda, prevara, pretnja, zelenaški ugovor…) primenjuje se čl. 196. Porodičnog zakona, odnosno na imovinske odnose supružnika, vanbračnih partnera, deteta i roditelja te članova porodične zajednice koji nisu uređeni ovim zakonom, primenjuju se odredbe zakona kojim se uređuju svojinskopravni odnosi i zakona kojim se uređuju obligacioni odnosi.
Bračni ugovor se može oceniti kao legitimni način obezbeđenja u slučaju nepovoljnog toka stvari, kojim ugovorom se oba supružnika obezbeđuju u slučaju spora.
U praksi zabeležen je mali broj zaključenih bračnih ugovora što se ocenjuje kao posledica još uvek pristunog patrijahalnog vaspitanja.
Kako je već navedeno, Porodični zakon ne sadrži odredbe koje regulišu raskid ugovora, ali je jasno da se u tim slučajevima primenjuju odredbe Zakon o obligacionim odnosima koje važe za prestanak ugovora.
U procesu zaključenja bračnog ugovora zahteva se prisustvo obe ugovorne strane, oba buduća supružnika. Izuzetno, jednog ili oba supružnika mogu zastupati punomoćnici sa specijalnim punomoćjem.
Bračni ugovor je vezan za brak i on ne proizvodi pravna dejstva ako se brak ne zaključi.
Bračni ugovor se razlikuje od sporazumne deobe bračne tekovine, jer sporazum o deobi nikada nema za posledicu izmenu zakonskog imovinskog režima, već ovaj pravni posao ima dejstvo samo na imovinu koju su bračni drugovi stekli od trenutka zaključenja braka pa sve do trenutka zaključenja ugovora.
Izvor: Redakcija “Profi Sistema”.