Ovde nastavljam da se bavim malo „običnijim“ stvarima. Razjasniću ono što većina misli da im je jasno, a suštinski izgleda da nije, uopšte. Ovaj i povezani tekst “Čemu služi obavezno osiguranje od autoodgovornosti?” su ekstrakti iz stručnog komentara – tačnije analize rada jedne organizacije kojoj je povereno vršenje nekih javnih ovlašćenja. O čemu je reč i kako sam dobio ideju za pisanje ovih komentara objasnio sam u „Ko može da odluči da se propis ne primenjuje?“. Inače, sve ograde i napomene date u navedenom tekstu, važe i ovde.
1. Čemu služi osiguranje?
Istorijski, osiguranje se pojavilo kao potreba trgovaca i prevoznika da svoj rizik transporta robe sa dalekih destinacija podele sa nekim, a uvek je bilo onih koij vole da se „kockaju“ i zarade na verovatoći i igri velikih brojeva. Pomenuću čuveni Lojd (Lloyd’s of London), koji je tržište osiguranja i reosiguranja gde te poslove njegovi brojni članovi obavljaju još od 1689. god.
Kod osiguranja stvar je u verovatnoći, svi plaćaju premiju a osigurani slučaj se desi jednom od nekoliko desetina (ili stotina) osiguranika, i tu je zarada. Naravno, osiguravači (oni koji se bave osiguranjem kao delatnošću) su vremenom razvili razne mehanizme i načine kojima izbegavaju isplate (uslove, isključenja rizika, revizione postupke…), sve u nameri da uskrate isplatu a sebi povećaju zaradu. Tako da danas, osiguranje je globalno jedan od najvećih svetskih biznisa, a društva za osiguranje jedni od najvećih investitora, jer novac koji prikupljaju ulažu u druge delatnosti radi sticanja dobiti.
Postoje i posebne vrste osiguranja, kojima se obezbeđuje obavezna socijalna zaštita građana (penzijsko i invalidsko, zdravstveno, te za slučaj nezaposlenosti), koja su uređena posebnim zakonima, što nije tema ovde.
Kod nas, iako postoji propis koji se zove Zakon o osiguranju („Sl. glasnik RS“, broj 139/2014 i 44/2021), sam odnos osiguravača i osiguranika nije uređen istim. Jer, tim zakonom uređena su tehička pitanja u vezi obavljanja delatnosti osiguranja, tj. uslovi za osnivanje i poslovanje društava za osiguranje i reosiguranje, obavljanje poslova posredovanja i zastupanja u vezi s tim, vršenje nadzora nad obavljanjem tih delatnosti, zaštita prava osiguranika, ugovarača osiguranja, korisnika osiguranja i trećih oštećenih lica, kao i obavljanje delatnosti osiguranja lica iz država članica Evropske unije i stranih država u RS.
2. Šta pokriva ugovor o osiguranju?
Ugovor o osiguranju uređen je Zakonom o obligacionim odnosima („Sl. list SFRJ“, br. 29/1978, 39/1985, 45/1989 -USJ, 57/1989, „Sl. list SRJ“, br. 31/1993 i “Sl. glasnik RS”, br. 18/2020) – u daljem tekstu: ZOO. Prema članu 897. ZOO, ugovorom o osiguranju ugovarač osiguranja (osiguranik) obavezuje se da plati određeni iznos organizaciji za osiguranje (osiguravač), a organizacija se obavezuje da, ako se desi događaj koji predstavlja osigurani slučaj, isplati osiguraniku ili nekom trećem licu naknadu, odnosno ugovorenu svotu ili učini nešto drugo. Ugovor o osiguranju je zaključen kad ugovarači potpišu polisu osiguranja ili listu pokrića (član 901. ZOO). Znači, osiguravač se obavezuje da ukoliko se desi osigurani slučaj, isplati osiguraniku ili nekom trećem licu naknadu, odnosno ugovorenu svotu ili učini nešto drugo.
U skladu sa članom 898. ZOO, osigurani slučaj je događaj za slučaj čijeg dešavanja se zaključuje osiguranje, i mora biti budući, neizvestan i nezavisan od isključive volje ugovarača. Reč je o nastanku okolnosti koje, na osnovu zakona ili ugovora o osiguranju, obavezuju osiguravača da isplati odštetu ili učini šta drugo. To je događaj čije nastupanje predstavlja ostvarivanje rizika koji je obuhvaćen osiguranjem. Rizik inače predstavlja šansu da će se nešto dogoditi, a pokriveni rizik je ono za slučaj čijeg ostvarenja se osiguranje ugovara (recimo slučaj smrti lica, oštećenja stvari itd.).
Osiguravač je pravno lice koje se ugovorom o osiguranju obavezuje na naknadu štete, odnosno isplatu ugovorenog novčanog iznosa korisniku osiguranja odnosno osiguraniku.
Osiguranik je fizičko ili pravno lice koje zaključuje ugovor o osiguranju radi obezbeđenja od neželjenog dejstva pokrivenih rizika.
Oštećeno lice je lice koje je pretrpelo štetu. Štetnik je lice koje je odgovorno za štetu, koje je po opštim pravilima obavezno da štetu naknadi.
Korisnik osiguranja jeste fizičko ili pravno lice kojem pripada naknada iz osiguranja. To može biti ugovarač osiguranja – osiguranik, ali kod ugovora o osiguranju u svoje ime, a za tuđ račun, ugovarač osiguranja nije ujedno i korisnik osiguranja, a čak ne mora biti unapred poznat, dovoljno je da je ugovorom o osiguranju definisano na koji način se korisnik osiguranja određuje. E to je slučaj kod obaveznih osiguranja o kojima pričamo ovde.
Znači, za početak, važno je razumeti da ugovarač osiguranja (lice koje ugovara osiguranje i plaća premiju – osiguranik), ne mora uvek biti i osigurano lice na koga se odnosi osigurani slučaj, niti korisnik osiguranja (lice kome se isplaćuje osigurana suma). Recimo, otac (osiguranik – ugovarač) može ugovoriti, da se u slučaju njegove ili smrti majke (osigurana lica), osigurana suma isplati deci (korisnici osiguranja).
3. Umesto zaključka
Ovde sam objasnio osnove, a u tekstu “Šta je obavezno osiguranje od autoodgovornosti?” ću se pozabaviti jednom specifičnom vrstom osiguranja, koje je propisano kao obavezno. Objasniću čemu služi to osiguranje, ali i kako je moguće od osiguranja naknaditi štetu na svom vozilu.
Izvor: Izvod iz propisa preuzet je iz programa „Propis Soft“, Redakcija Profi Sistem Com-a.