Kod zaštite prava na pravičnu naknadu za rad postavlja se pitanje da li postoji potreba da se prethodno zahteva interna pravna zaštita-ostvarivanje ovog prava, ili se odmah može ići na zaštitu ovog prava pred nadležnim sudom?
Odgovor na ovo pitanje zavisi od situacije da li se štiti osnovno pravo na platu ili dodaci na platu, druga novčana potraživanja iz radnog odnosa.
Ukoliko se radi o pravu na platu gde je tačno određeno u kom iznosu se vrši njeno uvećanje, a isto nije ostvareno, onda funkcioneru državnog organa nije ostavljeno da diskreciono odluči u kom se iznosu se vrši uvećanje plate, jer je to propisano na primer samom Uredbom.
U ovom slučaju, u suštini to za zaposlenog ne predstavlja novo suštinsko materijalno pravo iz radnog odnosa koje mora da bude priznato pojedinačnim aktom nadležnog funkcionera, s obzirom na to da plata iz na primer Uredbe predstavlja već ranije ostvarenu platu, koja se uvećava za tačno određeni iznos. Stoga, u ovoj izuzetnoj situaciji, ne može se primeniti postupak interne pravne zaštite, jer u tom postupku ne bi mu se pružala delotvorna i istinska pravna zaštita.
Dakle, pravilo iscrpljivanja pravnih sredstava, odnosno pravnih mehanizma ima se primeniti sa određenim stepenom fleksibilnosti i bez preteranog formalizma, a insistiranje na internom postupku bi predstavljalo očigledni formalizam na zaposlenog.
Kada se odlučuje formalnopravno o naknadi štete zbog neisplaćene plate za obavljeni rad (a ne o dodacima na platu ili drugim novčanim potraživanjima iz radnog odnosa),nezavisno od toga da li se radi o plati za obavljeni rad iz klasičnog radnopravnog odnosa ili radnog odnosa u kome je država poslodavac, navedeno pravo mora da uživa neposrednu pravnu zaštitu u sudskom postupku, s obzirom na to da se ovde radi o jednom Ustavom zajemčenom pravu iz člana 60. stav 4. Ustava Republike Srbije (“Sl. glasnik RS”, br. 98/2006 i 115/2021)- pravičnoj naknad i za rad.
Pravo na platu za obavljeni rad predstavlja najvažnije imovinsko pravo za zaposleno lice, zbog čega u potpunosti preteže privatnopravni element nad javnopravnim elementom u radnom odnosu u kom je država poslodavac, te ovo pravo uživa direktnu sudsku pravnu zaštitu.
Radi se o jednom pravu iz radnog odnosa čije ispunjenje ne podleže nikakvim zakonskim ograničenjima, za razliku od drugih prava iz radnog prava – dodaci na platu ili druga novčana potraživanja iz radnog odnosa (troškovi prevoza, topli obrok, regres) za čije ispunjenje je potrebno da se ostvare određeni zakonski i drugi uslovi , čije postojanje diskreciono ceni nadležni funkcioner u postupku interne pravne zaštite kroz donošenje konačnog i pravnosnažnog rešenja.
Imajući u vidu sve navedeno, ocena prema kojoj je zaposleni morao da traži zaštitu u upravnom postupku (internu pravnu zaštitu), i zahteva donošenje rešenja po kome bi mu priznato uvećanje plate zasnovana na neprihvatljivom tumačenju merodavnog materijalnog prava, te da je time podnosiocu učinjena povreda prava na pravično suđenje iz člana 32. stav 1. Ustava i na pravičnu naknadu za rad iz člana 60. stav 4. Ustava.
Izvor: Izvod iz propisa preuzet iz pravne baze “Propis Soft“, Redakcija Profi Sistem Com.