od 2010.

Da li razlika u ostvarenoj zaradi predstavlja izgubljenu dobit?

Ovaj tekst je ekstrakt iz stručnog komentara „Zašto se naknađuje razlika zarade kod nezakonitog otkaza?, koji je u celosti objavljen u časopisu Advokatska kancelarija br. 110, oktobar 2023. god. Odgovorom na pitanje postavljeno u naslovu bavio sam se i u tekstu „Šta je osnov za naknadu zarade kod nezakonitog otkaza?“, objavljenom u časopisu Rad, prava i obaveze, br. 4, oktobar 2022. god.

U svojim tekstovima neprestano ukazujem na ono u čemu zakonodavna vlast, sudovi, tužilaštva, državni organi, nezavisna regulatorna tela i svi ostali, neprestano greše pri pisanju i tumačenju propisa. Konkretan povod za pisanje gore navedenih komentara su zaključci Apelacionog suda u Beogradu (u daljem tekstu: Sud) iz presude br. Gž1 413/2017 od 23. maja 2019. god., koje ne mogu da prihvatim, ma koliko tražio opravdanje. Naprosto, nešto tu nije kako valja.

U komentaru “Zašto zaposleni ima pravo na naknadu zarade kod nezakonitog otkaza?” predstavio sam šta je po mom mišljenju problematično u pominjanoj presudi, te objasnio sam gde leži osnov naknade (zašto se uopšte naknađuje), a ovde ću da uđem u suštinu, šta naknada zarade, odnosno razlika u ostvarenoj zaradi predstavlja u svojoj biti.

Inače, sve ograde i napomene date u navedenom tekstu „Zašto zaposleni ima pravo na naknadu zarade kod nezakonitog otkaza?” (u vezi očekivanja, namera, motiva, svrhe i manira pisanja teksta, odsustva namere izvrgavanja ruglu i optuživanja, upotrebe izraza i skraćenica, o tome šta predstavlja izneto, da za ilustraciju uzimam slučaje iz sopstvenog iskustva, da za sve imam pismeni dokaz itd.), važe i ovde.

1. Razlika u zaradi kao izgubljena dobit

O obimu naknade materijalne štete Zakon o obligacionim odnosima („Sl. list SFRJ“, br. 29/1978, 39/1985, 45/1989-USJ, 57/1989, „Sl. list SRJ“ 31/1993 i „Sl. glasnik RS”, br. 18/2020), u daljem tekstu: ZOO, u članu 189. kaže da oštećenik ima pravo kako na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi, a da se pri oceni visine izmakle koristi uzima u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje sprečeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.

Kako god, ZOO zahteva potpunu naknadu, jer u članu 190. predviđa da će sud, uzimajući u obzir i okolnosti koje su nastupile posle prouzrokovanja štete dosuditi naknadu u iznosu koji je potreban da se oštećenikova materijalna situacija dovede u ono stanje u kome bi se nalazila da nije bilo štetne radnje.

U Zakonu o radu („Sl. glasnik RS“ br.24/2005, 61/2005, 54/2009, 32/2013, 75/2014, 13/2017-OUS, 13/2017 i 95/2018-aut.tumačenje) u daljem tekstu: ZOR, zakonodavac je jasno i sa razlogom upotrebio izraz šteta kada je u članu 191. rekao: „..da mu se isplati naknada štete…“, te: „Naknada štete … utvrđuje se u visini izgubljene zarade…“. To nije bez razloga. Jer definisanje tog gubitka kao štete daje osnov za naknadu. Bez toga osnov za naknadu ne postoji. Ovde je reč o zahtevu za potpunu naknadu iz ZOO, odnosno o iznosu koji je potreban da se oštećenikova materijalna situacija dovede u ono stanje u kome bi se nalazila da nije bilo štetne radnje ili propuštanja. Znači, ovde je reč o izmakloj koristi kao obliku štete, odnosno dobitku koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari.

A taj iznos naknade zarade za vreme koje zaposleni nije radio, zbog štetne radnje poslodavca (nezakonitog otkaza) mora se definisati kao šteta jer je tako jedino moguće naknaditi ih ako se uzme u obzir šta zarada po svojoj biti jeste. Zarada je cena koja se plaća za nečiji rad, odakle logično proizlazi da se zarada isplaćuje samo za obavljeni rad. Sledstveno tome, ako zaposleni ne radi ne može ni da ostvari zaradu, već samo štetu u visini izgubljene zarade.

Inače, pojedini sudovi uviđali su i sporadično primenjivali pravila obligacionog prava u vezi naknada ovih šteta a da nisu bili svesni šire implikacije toga, te smo u situaciji da su isti ti sudovi u drugim presudama zauzimali potpuno drugačije gledište. Tako npr. Apelacioni sud u Novom Sadu, u presudi Gž 2867/2013 od 6. septembra 2013. god. rezonuje:

[…] Poslodavac odgovara za štetu ako je nezakonitom odlukom ili radnjom povredio zaposlenog. Osnov odgovornosti zbog povrede prava zaposlenog je u odredbi člana 154. ZOO i člana 164. Zakona o radu. […] Pravnosnažna presuda […] kojom je poništen kao nezakonit otkaz ugovora o radu tužilje i naloženo vraćanje tužilje na rad kod tuženog predstavlja neoborivu pretpostavku odgovornosti tuženog za štetu tužilji u smislu odredbe čl 191. stav 1. i 2. Zakona o radu. […] Pošto u periodu od prestanka radnog odnosa do vraćanja na rad tužilja nije radila, nema pravo na zaradu jer se ona ostvaruje radom, već na naknadu izgubljene zarade u vidu štete koju bi po redovnom toku stvari ostvarila da nezakonite odluke tuženog nije bilo […] Osnovno načelo odštetnog prava sadržano u odredbi člana 189. ZOO je da oštećeni može imati pravo na štetu koja je za njega stvarno i nastala. […].“.

A sve je to, u par rečenica, lepo zaokružio Okružni sud u Novom Sadu, u presudi Gž. 6530/06 od 24. maja 2007. godine kad je rekao: „[…] Ovaj sud nalazi da za odmeravanje visine ove naknade štete ne može biti drugih kriterijuma, sem predviđenih zakonom. […] Ovo sa razloga što je u pitanju naknada štete i sud je dužan da vodi računa o opštim načelima o naknadi štete i kada je u pitanju ova naknada štete pa i o načelu zabrane zaloupotrebe prava sadržanom u članu 13. Zakona o obligacionim odnosima. Dakle, visina ove štete određena je kriterijumima […] Zakona o radu, a njihova primena zavisi od konkretnih okolnosti predmetnog slučaja, a u svakom slučaju i od opštih načela o naknadi štete. […]“.

I sad, čak i kada je neko radio u periodu dok je vođen spor oko zakonitosti otkaza, ako je ostvario manje prihode od onih koje bi po redovnom toku stvari ostvario, ta razlika mora biti nadoknađena. To je bazični postulat, tu rasprave nema. A zašto je i kako Sud zaključio ono što je citirano u „Zašto zaposleni ima pravo na naknadu zarade kod nezakonitog otkaza?“, stvarno ne razumem. Pogotovo to što Sud za odlučujuću činjenicu uzima da je zaposleni bio prijavljen kod drugog poslodaca?!?! Kakve veze ima prijava, ovde govorimo o prihodu? Ne razumem, zaista.

Jedino, da se ogradim, možda je nešto pogrešno preneto u objavljenom tekstu obrazloženja. Ali opet, to je zvanična prezentacija Suda, to se ne bi smelo desiti. S druge strane, izneti stav je toliko pogrešan da ne bi mogao nastati tehničkom ili slovnom greškom, to nije jedna reč koja menja smisao, to je par rečenica koje sve vode istom pogrešnom zaključku. Ne znam zaista, ali nešto tu dobrano nije kako valja.

2. Umesto zaključka

 Valjda je jasno zašto stalno ponavljam da ono što se čini kod nas, odavno nije materijal za stručnu analizu (bar ne onih koji se bave pravom), već za Riplija (Ripley), za ediciju „Verovali ili ne“.

Propisi kod nas jesu konfuzni i loše napisani, ali te propise sprovode neki živi ljudi, od kojih sve zavisi (od njihovog znanja, razumevanja, sposobnosti…). Nažalost, ovde je reč o zaključcima jednog apelacionog suda, gde po logici stvari rade iskusnije i bolje sudije, oni koji treba da kontrolišu rad nižih sudova. Ako su oni bolji, šta očekivati od onih lošijih?

Izvor: Izvod iz propisa preuzet je iz programa „Propis Soft“, Redakcija Profi Sistem Com-a.

Najnoviji tekstovi