od 2010.

Da li se „oportunista“ zauvek „izvukao“?

Naslov ovog komentara trebalo bi čitati kao pitanje, da li se može suditi za prekršaje koji su obuhvaćeni opisom krivičnog dela za koja je primenjeno načelo oportuniteta?

Konkretan povod za pisanje ovog komentara je stav koji je u svojoj presudi Przz 18/2016 od 22. decembra 2016. god. izneo Vrhovni kasacioni sud, (u daljem tekstu: VKS), a koji se u najkraćem može svesti na sledeće:

Zabrana ponovnog suđenja odnosi si se i na prekršaje koji su obuhvaćeni opisom dela za koja je primenjeno načelo oportuniteta, te je prekršajni sud dužan da obustavi postupak.“.

Da prvo citiramo deo obrazloženja navedene presude i vidimo šta je VKS zaključio:

„[…] Osnovano Republički javni tužilac u zahtevu ukazuje da je u konkretnom slučaju primenjen institut odlaganja krivičnog gonjenja iz člana 283. Zakonika o krivičnom postupku, koji pretpostavlja da javni tužilac mora prvo da primenom načela legaliteta utvrdi da je okrivljeni učinio krivično delo, a potom da donese odluku o primeni načela oportuniteta i naloži izvršenje konkretne obaveze – uplate novčanog iznosa, a što je i učinjeno.

Pri tome, iz podnete krivične prijave, zahteva za pokretanje prekršajnog postupka, te izreke prvostepene presude proizlazi da je krivično delo poreske utaje iz člana 229. stav 1. Krivičnog zakonika obuhvaćeno i obeležjima prekršaja iz člana 178. Zakona o poreskom postupku i poreskoj administraciji (“Službeni glasnik RS’“ br. 80/02… 47/13), za koje su okrivljeno pravno lice i odgovorno lice u pravnom licu – direktor, oglašeni odgovornim i kažnjeni presudom prvostepenog prekršajnog suda.

Kako je u konkretnom slučaju prvostepena prekršajna odluka doneta nakon rešenja Osnovnog javnog tužilaštva u P. odnosno dana 22.01.2016. godine, to u konkretnom slučaju nije primenjena odredba o zabrani ponovnog suđenja – član 8. stav 3. Zakona o prekršajima, na koji način je učinjena bitna povreda odredaba prekršajnog postupka iz člana 264. stav 2. tačka 4. istog zakona.

Po oceni ovog suda, osnovani su i navodi zahteva da je učinjena i povreda materijalnog prava u smislu člana 265. stav 1. tačka 3. Zakona o prekršajima… za prekršaje iz navedene odredbe Zakona o poreskom postupku i poreskoj administraciji, odnosno ispunjeni su uslovi za donošenje rešenja suda o obustavi prekršajnog postupka u smislu člana 248. stav 1. tačka 4. Zakona o prekršajima, prema kome se prekršajni postupak završava rešenjem o obustavi, kad sud utvrdi da je okrivljeni u krivičnom postupku ili u postupku za privredni prestup pravnosnažno oslobođen ili oglašen krivim za istovetan događaj koji obuhvata i obeležje prekršaja. […]“.

Dakle, prema iznetom, VKS je zaključio da, u konkretnom slučaju:

  • primenjen institut je odlaganja krivičnog gonjenja, odnosno primenjeno je načelo oportuniteta,
  • krivično delo obuhvata i obeležja prekršaja,
  • trebalo je primeniti odredbe o zabrani ponovnog suđenja, te da su bili ispunjeni uslovi za obustavu prekršajnog postupka.

Da, načelno bih mogao da se složim sa rezonovanjem VKS, prekršajni postupak treba obustaviti ako je neko lice osuđeno za krivično delo koje obuhvata i obeležja prekršaja. Ali, da li je o tome reč u konkretnom slučaju? Da nije VKS nešto zaboravio? Da li odredbe zakona na koje se VKS poziva zaista predviđaju takvo što?

Moraću ponovo da istaknem da sebe ne smatram stručnjakom za kazneno niti procesno pravo (niti pokušavam da se predstavim kao takav), o filozofskim pitanjima ne raspravljam (da li nešto treba da postoji i kako nešto rešiti). Razmatram samo ono što je napisano i što se jedino može tumačiti. Zato uvek i podsećam na osnovna pravila kod tumačenja napisanog. Najpre se tumači jezički i gramatički (onako kako piše) a onda logički (veza, upućujuće odredbe, povezivanje) pa tek na posletku idejno (šta je pisac propisa hteo da kaže, intencija). Ono što se ne radi nikada, odnosno zabranjeno je tumačiti ono čega nema u propisu (nepostojeće odredbe) ili slobodno po nahođenju tumačiti postojeće odredbe (prilagođavati termine i izraze) ili podvesti nešto drugo čega nema u propisu pod te odredbe. A pre svega kod tumačenja se mora veoma voditi računa o jeziku i gramatici, značenju reči i upotrebi interpunkcijskih znakova. Prosto je. Tumači se ono što stvarno piše a ne ono što neko misli da je napisao. Ovde nije reč o filozofskim gledanjima već isključivo o tumačenju teksta propisa, dakle pravilima struke (i pravne nauke).

Ovde govorim o tome da je redakcijsko-tehničko rešenje koje je napravljeno u pisanju propisa neodgovarajuće i izaziva kontroverze u daljim postupanjima. Govorim o onome što tehnički uzrokuju upotrebljeni izrazi i koje su implikacije toga.

1. Zabrana ponovnog suđenja u istoj stvari

Zabrana ponovnog suđenja u istoj stvari (Ne bis in idem) je opšte načelo, opšti princip u kaznenom pravu.

Zakon o prekršajima („Sl. glasnik RS“, br. 65/2013, 13/2016 i 98/2016-OUS) – u daljem tekstu: ZoP, zaista u članu 8. propisuje zabranu ponovnog suđenja u istoj stvari, i kaže da nikome se ne može ponovo suditi niti mu može ponovo biti izrečena prekršajna sankcija za prekršaj o kome je pravnosnažno odlučeno u skladu sa zakonom, te da protiv učinioca prekršaja koji je u krivičnom postupku pravnosnažno oglašen krivim za krivično delo koje obuhvata i obeležja prekršaja ili u postupku po privrednom prestupu pravnosnažno oglašen odgovornim za privredni prestup koji obuhvata i obeležja prekršaja, ne može se za taj prekršaj pokrenuti postupak, a ako je pokrenut ili je u toku, ne može se nastaviti i dovršiti.

I Zakon o prekršajima („Sl. glasnik RS“, br. 101/2005, 116/2008 i 111/2009) je u stavu 2. člana 8. govorio da se neće kazniti za prekršaj lice koje je u krivičnom postupku ili u postupku za privredni prestup pravnosnažno oglašeno krivim za delo koje ima i obeležja prekršaja. Isto je predviđao i Zakon o prekršajima („Sl. glasnik SRS“, br. 44/1989 i „Sl. glasnik RS“, br. 21/1990, 11/1992, 6/1993 – odluka USRS, 20/1993, 53/1993, 67/1993, 28/1994, 16/1997, 36/1998, 44/1998 i 55/2004).

Član 4. Zakonika o krivičnom postupku („Sl. glasnik RS“, br. 72/2011, 101/2011, 121/2012, 32/2013, 45/2013, 55/2014 i 35/2019), u daljem tekstu: ZKP, kaže da niko ne može biti gonjen za krivično delo za koje je odlukom suda pravnosnažno oslobođen ili osuđen ili za koje je optužba pravnosnažno odbijena ili je postupak pravnosnažno obustavljen.

Zakon o privrednim prestupima („Sl. list SFRJ“, br. 4/1977, 36/1977, 14/1985, 10/1986, 74/1987, 57/1989, 3/1990, „Sl. list SRJ”, br. 27/1992, 16/1993, 31/1993, 41/1993, 50/1993, 24/1994, 28/1996, 64/2001 i „Sl. glasnik RS“, br. 101/2005), u članu 14. kaže da odgovorno lice koje je pravnosnažno oglašeno krivim za krivično delo koje ima obeležja privrednog prestupa, neće se kazniti za privredni prestup.

I zaista, na prvi pogled, izgleda da VKS logično rezonuje. Jer, tačka 4. stava 1. član 248. ZoP, zaista predviđa da se rešenje o obustavi prekršajnog postupka donosi kada kad sud utvrdi da je okrivljeni u krivičnom postupku, odnosno u postupku po privrednom prestupu pravnosnažno oslobođen ili oglašen krivim za istovetan događaj koje obuhvata i obeležje prekršaja.

Ali, da nije neko primetio u čemu je problem?

Svi citirani zakoni govore o učiniocu kaznenog dela koji je pravnosnažno oglašen krivim (pravnosnažno osuđen) ili pravnosnažno oslobođen ili je optužba pravnosnažno odbijena ili je postupak pravnosnažno obustavljen.

Da li je nešto od toga pravnosnažno u slučaju primene načela oportinteta?

Oportunitetom sam se već detaljno bavio u tekstu „Da li je učinilac kriv ako se primeni načelo oportuniteta?“, koji je prvobitno objavljen u časopisu Advokatska kancelarija, broj 54, februar 2019. god. a potom i na Pravnom portalu. U navedenom tekstu sam detaljno analizirao i objasnio šta predstavlja oportunitet u našem pravnom sistemu, koji su problemi i sl. tako da se ne bih ponavljao, samo ću navesti neke zaključke i teze koje sam postavio nakon analize teksta propisa.

U ZKP jeste predviđena mogućnost odlaganja krivičnog gonjenja, koji u članu 283. predviđa da javni tužilac može odložiti krivično gonjenje za krivična dela za koja je predviđena novčana kazna ili kazna zatvora do pet godina ako osumnjičeni prihvati jednu ili više određenih obaveza, a ako osumnjičeni u roku izvrši obaveze, javni tužilac će rešenjem odbaciti krivičnu prijavu i o tome obavestiti oštećenog, s tim da se neće primenjivati o odredba podnošenju prigovora oštećenog.

Gore navedeno se u teoriji naziva „uslovljeni“ ili „uslovni“ oportunitet. Mogućnost primene načela oportuniteta krivičnog gonjenja postoji u još jednom slučaju, predviđenim st. 3. člana 284. ZKP, koji kaže da u slučaju krivičnih dela za koja je propisana kazna zatvora do tri godine, javni tužilac može odbaciti krivičnu prijavu ako je osumnjičeni, usled stvarnog kajanja, sprečio nastupanje štete ili je štetu u potpunosti već nadoknadio, a javni tužilac, prema okolnostima slučaja, oceni da izricanje krivične sankcije ne bi bilo pravično. Ovo se u teoriji naziva oportunitet iz razloga pravičnosti, odnosno „čist“ ili „pravi“ oportunitet.

Vidimo da ono o čemu govori član 283. nije ono što predviđa odredba st. 3. člana 284., jer tu imamo osumnjičenog koji se stvarno kaje i sam je preduzeo neke radnje. Član 283. ne govori o takvom osumnjičenom, već onom koji u stvari priznaje krivicu i tek treba da se „iskupi“ za učinjeno delo ispunjenjem nekih obaveza.

Praktično, primena načela oportuniteta znači da javni tužilac ima mogućnost da ne pokrene postupak za krivično delo za koje se goni po službenoj dužnosti, iako su inače ispunjeni svi potrebni zakonski uslovi. Znači, sve se svodi na njegovu procenu da li u konkretnom slučaju postoje razlozi za celishodnost krivičnog gonjenja (troškovi postupka, ubrzanje rada, stepen opasnosti dela), da li se učinilac stvarno pokajao i sl.

2. Da li je osumnjičeni pravnosnažno osuđeno lice?

Pitanje iz naslova ovog dela može izgledati besmisleno, ali logično se nameće ako tumačimo ono što je VKS zaključio.

Ovde moramo nešto da razjasnimo. Čl. 283. i 284. ZKP govore o osumnjičenom.

Malo podsećanje, po članu 2. ZKP, u kome je dato značenje izraza upotrebljenih u zakoniku „osumnjičeni” je lice prema kome je zbog postojanja osnova sumnje da je učinilo krivično delo nadležni državni organ u predistražnom postupku preduzeo radnju propisanu ovim zakonikom i lice protiv koga se vodi istraga. Dakle, osumnjičeni“ nije okrivljeni“, niti „optuženi” nitiosuđeni. O značenju ovih pojmova, te analizi termina „odbaciti“, te implikacijama na krivični postupak, takođe sam detaljno pisao u tekstu „Da li je učinilac kriv ako se primeni načelo oportuniteta?“.

Kako god posmatrali i tumačili odredbe propisa, osumnjičeni koji je iskoristio oportunitet nije pravnosnažno osuđeno niti pravnosnažno oslobođeno lice, niti je optužba protiv njega pravnosnažno odbijena niti je postupak pravnosnažno obustavljen. Krivična prijava protiv njega je odbačena. Njegova krivica za krivično delo nije utvrđena pravnosnažnom odlukom suda i nema ga u kaznenim evidencijama.

Specifično je jedino što u slučajevima odbacivanja krivične prijave primenom načela oportuniteta imamo osumnjičenog kakvog zakon (ni logika) ne poznaje. Jer, imamo osumnjičenog koji je praktično priznao krivicu, a ako je priznao krivicu onda po logici stvari nije više osumnjičeni jer je svaka sumnja otklonjena (sam ju je otklonio). Ako dalje logički razmišljamo, nameće se da lice koje je priznalo krivicu (direktno ili indirektno) mora nekako biti oglašeno krivim, a postupak sproveden. Da li će mu kazna biti izrečena ili oproštena, to je potpuno druga stvar.A ako odbacimo krivičnu prijavu, ispada da do postupka nije ni došlo, a to lice nije nijednim validnim aktom oglašeno krivim.

Inače, u ZKP nemamo ni definiciju odbacivanja niti odustanka niti obustave, i ako pogledamo slučajeve u kojima javni tužilac ili sud sprovode navedene radnje, vidimo da vlada poprilična konfuzija u upotrebi ovih pojmova u odnosu na fazu postupka i da nije jasno šta je šta i kad se šta preduzima. Ponegde se iz praktično istog razloga preduzimaju različite radnje u zavisnosti od faze postupka i organa koji ih preduzima?!?! Ali da ne širimo priču u tom smeru, koji nas može odvesti predaleko, logičke pretpostavke ipak važe. Odbacivanje po logici stvari znači da se o nečemu ne može razmišljati jer nema uslova za to (koji god bili). Odustanak može da znači da je nešto započeto po se ne može nastaviti niti završiti iz nekog razloga ili nije celishodno završavati ga, odnosno da inicijator nekog postupka nema interes da se isti nastavi. A obustva znači da se nešto započeto prekida zbog nastupanja određenih razloga.

3. Umesto zaključka

Da li i ovo potvrđuje tezu da glavni problem našeg pravnog sistema nije korupcija, već neznanje?

Koliko puta da podsetim da se mora povesti računa o onome što se u stručnim krugovima naziva nomotehnikom. Odgovornost pisaca teksta propisa je ogromna, zato što od njihovog delanja (i znanja) zavisi ono što ćemo primenjivati kao pozitivno pravo. A već sam mnogo puta rekao, nije bitno samo usko stručno znanje (o pravu) već i poznavanje jezika (rečnik, gramatika, sintaksa i interpunkcija) i pravilne upotrebe istog. U procesu stvaranja propisa moramo se truditi da se pravna norma što preciznije napiše, da bi se kasnije uvek mogao tačno utvrditi njen smisao.

To nam je inače zamerio i Evropski sud za ljudska prava u stavu koji je preneo i naš Ustavni sud: „[…] da bi se jedan opšti akt smatrao zakonom, ne samo formalno, nego i u sadržinskom smislu taj zakon, odnosno njegove norme moraju biti u dovoljnoj meri precizne, jasne i predvidive, tako da subjekti na koje se zakon odnosi mogu uskladiti svoje ponašanje sa zakonom […] da se izraz „zakon“ ne odnosi na puko postojanje zakona, već i na kvalitet zakona, zahtevajući da on bude saglasan vladavini prava […]“.

A propusti u pisanju propisa nikako se ne smeju nadomešćivati slobodnim tumačenjem istih (a što se najčešće čini). Jedino se može tumačiti samo ono što je stvarno napisano. A ovde je reč o zaključcima najviše sudske instance u zemlji, gde po logici stvari rade najiskusnije i najbolje sudije, oni koji treba da kontrolišu rad nižih sudova. Šta reći na to? Najbolje je ne davati komentar.

Na kraju, da ne bude zabune oko toga i pogrešnog tumačenja namere, ovim komentarom nikako ne želim nipodaštavati nečije znanje i umeće, niti neku konkretnu osoba (ili više njih) izvrgnuti ruglu niti optužiti za nešto. Posredi su samo konstatacije i citiranje onoga što su neka lica sama iznela odnosno napisala, i postavljanje uopštenih pitanja koja načelno zahtevaju odgovore. Sva izneta razmišljanja i stavovi predstavljaju stručnu analizu, te vrednosni sud autora teksta i kritički osvrt, dat u najboljoj nameri u cilju unapređenja našeg pravnog sistema. Jedino to i ništa drugo.

Napomena: Tekst prvobitno objavljen u časopisu “Advokatska Kancelarija”, broj 63, novembar 2019. god.

Najnoviji tekstovi