– u praksi Evropskog suda za ljudska prava –
NAPOMENA: Ovaj tekst je prvobitno objavljen u časopisu „Advokatska kancelarija”, broj 131/132, Profi Sistem Com, jul/avgust 2025. sa nešto drugačijim naslovom i nešto širom sadržinom teksta.
Kako se to obično kaže svedoci smo trenutnih dešavanja u Srbiji kada su pitanju javna okupljanja, odnosno protesti građana, ali i reakcija organa vlasti. U ovom tekstu prikazaćemo neke od najvažnijih presuda Evropskog suda za ljudska prava (u daljem tekstu: ESLJP) u sličnim slučajevima u drugim državama.
U praksi ESLJP brojne su presude u vezi sa slobodom okupljanja, a u ovom tekstu bavićemo se, s obzirom na najskorije događaje efektom zastrašivanja, rasturanjem i upotrebom sile od strane policije kod javnih okupljanja.
Sloboda okupljanja garantovana je članom 11. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: EKLJP).
Naročito su interesantne presude koje se odnose na tzv. efekat zastrašivanja ljudi koji učestvuju ili nameravaju da učestvuju u javnim okupljanjima, kao i one koje se odnose rasturanje javnih okupljanja i upotrebu sile od strane državnih organa.
1. Relevantne odredbe
Članom 11. EKLJP propisano je:
“1. Svako ima pravo na slobodu mirnog okupljanja i slobodu udruživanja s drugima, uključujući pravo da osniva sindikat i učlanjuje se u njega radi zaštite svojih interesa.
2. Za vršenje ovih prava neće se postavljati nikakva ograničenja, osim onih koja su propisana zakonom i neophodna u demokratskom društvu u interesu nacionalne bezbednosti ili javne bezbednosti, radi sprečavanja nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih. Ovim se članom ne sprečava zakonito ograničavanje vršenja ovih prava pripadnicima oružanih snaga, policije ili državne uprave.”
Član 54. Ustava Republike Srbije takođe garantuje slobodu okupljanja. Ovaj član glasi:
“Mirno okupljanje građana je slobodno.
Okupljanje u zatvorenom prostoru ne podleže odobrenju, ni prijavljivanju.
Zborovi, demonstracije i druga okupljanja građana na otvorenom prostoru prijavljuju se državnom organu, u skladu sa zakonom.
Sloboda okupljanja može se zakonom ograničiti samo ako je to neophodno radi zaštite javnog zdravlja, morala, prava drugih ili bezbednosti Republike Srbije.”
Zakonom o javnom okupljanju (“Sl. glasnik RS”, br. 6/2016) uređuju se javna okupljanja (u daljem tekstu: okupljanja) u Republici Srbiji.
Zakonom je propisano da je mirno okupljanje slobodno, a da svako ima pravo da organizuje okupljanje i da u njemu učestvuje, u skladu sa ovim zakonom.
Okupljanjem, u smislu ovog zakona, smatra se okupljanje više od 20 lica radi izražavanja, ostvarivanja i promovisanja državnih, političkih, socijalnih i nacionalnih uverenja i ciljeva, drugih sloboda i prava u demokratskom društvu.
Okupljanjem, u smislu ovog zakona, smatraju se i drugi oblici okupljanja kojima je svrha ostvarivanje verskih, kulturnih, humanitarnih, sportskih, zabavnih i drugih interesa.
Celokupan tekst zakona ovde nećemo prikazati iz praktičnih razloga.
2. Značajne presude ESLJP
Ovde ćemo navesti neke od značajnjih presuda ESLJP. Kao izvor u pronalaženju samih presuda koristićemo “Vodič kroz član 11 Evropske konvencije o ljudskim pravima”[1].
U ovom dokumentu se navodi da se pri razmatranju srazmernosti mere mora uzeti u obzir njen efekat zastrašivanja (eng. chilling effect).
2.1. Prethodna zabrana okupljanja
Prethodna zabrana okupljanja može odvratiti učesnike da u njemu učestvuju kao npr. u slučaju iz presude Christian Democratic People’s Party protiv Moldavije, po predstavci broj 28793/02 od 24. januara 2006. godine (konačna od 14. maja 2006. godine).
U ovoj presudi je navedeno, između ostalog, da pošto su okupljanja u organizaciji Christian Democratic People’s Party održana na javnom mestu gde su svi mogli da prisustvuju, ESLJP je smatrao da je pre stvar ličnog izbora roditelja da dozvole svojoj deci da prisustvuju tim okupljanjima ili ne, i da bi se činilo suprotnim slobodi okupljanja i roditelja i dece da ih spreče da prisustvuju takvim događajima, koji su, treba podsetiti, bili protest protiv vladine politike o školovanju. Shodno tome, ovo nije bio dovoljan razlog za zabranu. Takođe, tvrdnja vlasti da su neke izjave na skupovima predstavljale pozive na javno nasilje, odnosno da se pevanje prilično blage studentske pesme može tumačiti kao podsticanje na nasilje, nije ubedila ESLJP.
Pošto su okupljanja bila potpuno mirna, nije bilo poziva na nasilno svrgavanje vlade ili bilo kakvo drugo zadiranje u principe pluralizma i demokratije, ne može se razumno reći da je mera koja je primenjena na nju bila srazmerna cilju koji se želeo postići i da je zadovoljila „hitnu društvenu potrebu“. Činjenica da je zabrana bila privremena nije bila od odlučujućeg značaja, jer bi takva zabrana mogla imati i „obeshrabrujući efekat“ na slobodu stranke da vrši svoju slobodu izražavanja i da sledi svoje političke ciljeve, posebno uoči lokalnih izbora. ESLJP nalazi da privremena zabrana aktivnosti Christian Democratic People’s Party nije bila zasnovana na relevantnim i dovoljnim razlozima i da nije bila neophodna u demokratskom društvu. Shodno tome, došlo je do kršenja člana 11. EKLJP.
Dalje, prethodna zabrana može imati efekat zastrašivanja na osobe koje nameravaju da učestvuju na skupu, bez obzira da li se skup desio, odnosno nastavio bez ometanja od strane vlasti, npr. zbog nepostojanja zvaničnog, formalnog odobrenja i što npr. zbog toga vlasti nisu obezbedile nikakvu službenu zaštitu od eventualnih kontrademonstracija. Ovakav primer imamo u presudi Bączkowski i drugi protiv Poljske, po predstavci broj 1543/06 od 3. aprila 2007. godine (konačna od 24. septembra 2007. godine).
U ovoj presudi je navedeno da je pozitivna obaveza države da obezbedi istinsko i efikasno poštovanje slobode udruživanja i okupljanja što je od posebnog značaja za one učesnike skupova sa nepopularnim stavovima ili pripadnike manjina, jer su ranjiviji na viktimizaciju. Iako su skupovi na kraju održani planiranih datuma, učesnici su, s obzirom na zvaničnu zabranu, rizikovali njihovim održavanjem. Odbijanje dozvole je moglo imati obeshrabrujući efekat i na učesnike i druge osobe koje bi želel da učestvuju, jer bez zvaničnog odobrenja nije postojala garancija zaštite vlasti od potencijalno neprijateljskih kontrademonstratora. U ovom delu dakle, ESLJP ponavlja stav iz presude Christian Democratic People’s Party protiv Moldavije. Prema tome, zaključak je da je došlo do mešanja u prava podnosilaca predstavki prema članu 11. EKLJP.
2.2. Službeno gonjenje i osude demonstranata
Efekat zastrašivanja može se postići osuđujućim presudama protiv demostranata odnosno učesnika skupova.
Ali, ovaj efekat može ostati prisutan i nakon oslobađajuće presude ili odustajanja od optužbi protiv demonstranata, s obzirom da samo gonjenje može uticati na učesnike ili potencijalne učesnike u vidu obeshrabrivanja da učestvuju na skupovima.
Ovo je slučaj iz presude Nurettin Aldemir i drugi protiv Turske po predstavkama broj 32124/02, 32126/02, 32129/02, 32132/02, 32133/02, 32137/02 i 32138/02 od 20. novembra 2007. godine (konačna od 2. juna 2008. godine).
U ovoj presudi ESLJP ističe da su podnosioci predstavki učestvovali u demonstracijama sa ciljem protesta protiv nacrta zakona predloženog u turskom parlamentu, kojim bi se izmenio Zakon o sindikatima. Njihov cilj je bio da skrenu pažnju javnosti i postignu povlačenje ovog zakona, koji, po njihovom mišljenju, nije ispunjavao međunarodne standarde. Međutim, njihove sastanke su nasilno prekinule snage bezbednosti uz obrazloženje da lokacija nije bila dozvoljena zakonom. Iako su dva podnosioca zahteva oslobođena optužbi, a protiv ostalih nije pokrenut postupak, mešanje u sastanke i sila koju je policija upotrebila da rastera učesnike, kao i naknadno krivično gonjenje, mogli su imati obeshrabrujući efekat i obeshrabriti podnosioce predstavke da učestvuju u sličnim sastancima.
ESLJP je zaključio da je došlo do povrede člana 11. EKLJP.
2.3. Naknadne mere
“Naknadne mere”, izraz je koji spominje ESLJP, a pod tim podrazumeva mere kao što su upotrebe sile za rasturanje javnih okupljanja, hapšenje I određivanje pritvora učesnika ovih okupljanja mogu imati za posledicu takođe mogu proizvesti efekat obeshrabrivanja onih koji su već učestvovali u ovim skupovoima, ali onih koji bi eventualno učestvovali u sličnim skupovima u budućnosti.
U presudi Balçık i drugi protiv Turske po predstavci broj 25/02 od 8. novembra 2007. godine (konačna od 29. februara 2008. godine) navedeno je:
Po prijemu obaveštajnih izveštaja da će se grupa demonstranata okupiti u ulici I. u Istanbulu kako bi pročitali saopštenje za štampu i blokirali tramvajsku liniju u znak protesta protiv zatvora tipa F, policajci i pripadnici „Snaga za brzu intervenciju“ (çevik kuvvet) su raspoređeni u tom području. U podne, podnosioci zahteva, zajedno sa trideset devet drugih, okupili su se u ulici I. kako bi dali saopštenje za štampu u znak protesta protiv zatvora tipa F. Policija je zamolila grupu da se raziđe i da prekine okupljanje i obavestila ih da su demonstracije nezakonite jer vlastima nije dostavljeno prethodno obaveštenje. Demonstranti su odbili da poslušaju i pokušali su da marširaju duž ulice I, skandirajući slogane i čitajući saopštenje za štampu. Nakon toga, oko 12:30 časova, policija je rasterala grupu, navodno upotrebom palica i suzavca. Podnosioci zahteva su uhapšeni zajedno sa još trideset devet osoba. Dva podnosioca predstavki su potom odvedeni u bolnicu.
Uzimajući u obzir domaće zakonodavstvo, ESLJP primećuje da u vreme predmetnog događaja nije postojalo ovlašćenje bilo je potrebno za održavanje javnih demonstracija; međutim, obaveštavanje je bilo potrebno sedamdeset dva sata pre događaja. U principu, propisi ove prirode ne bi trebalo da predstavljaju skrivenu prepreku slobodi mirnog okupljanja, jer je ona zaštićena EKLJP. Samo po sebi se razume da svaka demonstracija na javnom mestu može izazvati određeni nivo poremećaja svakodnevnog života i naići na neprijateljstvo. Po mišljenju ESLJP, važno je da se preduzmu preventivne mere bezbednosti, kao što je, na primer, prisustvo službi prve pomoći na mestu demonstracija, kako bi se garantovalo nesmetano održavanje bilo kog događaja, sastanka ili drugog okupljanja, bilo da je političke, kulturne ili druge prirode. S obzirom na to, udruženja i drugi koji organizuju demonstracije, kao akteri u demokratskom procesu, treba da poštuju pravila koja regulišu taj proces tako što će se pridržavati važećih propisa.
Iz dokaza pred ESLP proizlazi da je, u ovom slučaju, grupa demonstranata obaveštena od strane policije da je njihov marš nezakonit i da će poremetiti javni red u gužvi, i da im je naređeno da se raziđu. Podnosioci predstavke i ostali demonstranti nisu se pridržavali ovih naređenja i pokušali su da nastave svoj marš.
Međutim, nema dokaza koji ukazuju na to da je grupa predstavljala opasnost po javni red, osim što je moguće blokirala tramvajsku liniju. ESLJP napominje da je predmetnu grupu činilo četrdeset šest osoba, koje su želele da skrenu pažnju na aktuelno pitanje, naime uslove u zatvorima tipa F. Primećeno je da je skup počeo oko podneva i da je završen hapšenjem grupe u roku od pola sata u 12:30 časova. ESLJP je upravo zato posebno skrenuo pažnju na nestrpljenje vlasti u pokušaju da okončaju demonstracije i podseća da, iako nije dato obaveštenje, vlasti su imale prethodno saznanje da će se takve demonstracije održati tog datuma i da su stoga mogle preduzeti preventivne mere.
Shodno tome, ESLJP smatra da je u ovom slučaju snažna intervencija policije bila nesrazmerna i da nije bila neophodna za sprečavanje nereda u smislu stava člana 11. EKLJP, te je došlo do povrede ovog člana.
2.4. Ukidanje mera protiv učesnika javnih okupljanja
Prema mišljenju ESLJP efekat zastrašivanja ne prestaje automatski čak i ako se mera određena učesnicima protesta, odnosno javnih skupova ukine, npr. od strane suda.
Takav primer imamo u presudi The United Macedonian Organisation Ilinden i Ivanov protiv Bugarske po predstavci broj 37586/04 od 27. septembra 2011. godine (konačna 18. januara 2012. godine), u kojoj je navedeno da ESLJP sa zabrinutošću primećuje da je u septembru 2007. godine i u maju i septembru 2009. godine policija u B. pooštrila svoj pristup, hapseći učesnike skupova bez navođenja bilo kakvih razloga za hapšenje i bez ikakvog nasilnog ponašanja koje bi opravdavalo takve mere, a u jednoj prilici ih je i novčano kaznila. Iako su kazne kasnije poništene od strane sudova, one su nesumnjivo imale obeshrabrujući efekat i na one koji bi eventualno učestvovali u sličnim skupovima u budućnosti.
2.5. Efekat zastrašivanja putem mera protiv javne ličnosti
Npr. u presudi Nemtsov protiv Rusije od 8. jula 2024. godine (konačna od 15. decembra 2014. godine) ESLJP ističe da efekat zastrašivanja može biti pojačan ako su mere usmerene na poznatu javnu ličnost, odnosno ako privuku široku medijsku pažnju.
Podnosilac predstavke je tvrdio da je uhapšen nakon učešća na odobrenom političkom skupu i da je pritvoren, a potom i osuđen za prekršaj kao odmazdu zbog javnog izražavanja svojih političkih stavova. Insistirao je da nakon što se obratio na odobrenom skupu, nije planirao niti pokušao da pozove na drugi, neodobreni skup. Tvrdio je da je jednostavno hodao prema izlazu iz ograđenog područja kada mu je policija preprečila izlaz i uhapsila ga bez ikakvog upozorenja ili razloga. Pozvao se na iskaze trinaest svedoka datih pred mirovnim sudijom, koji su potvrdili njegovu verziju događaja, a koje su sudovi odbacili kao irelevantne ili pristrasne.
ESLJP u ovom slučaju da su postupak protiv podnosioca predstavke i njegovo naknadno pritvaranje imali efekat obeshrabrivanja da učestvuje u protestnim skupovima ili čak da se aktivno angažuje u opozicionoj politici. Nesumnjivo je da su te mere imale ozbiljan potencijal da odvrate i druge pristalice opozicije i širu javnost od prisustva demonstracijama i, generalno, od učešća u otvorenoj političkoj debati. Zastrašujući efekat tih sankcija dodatno je pojačan činjenicom da su bile usmerene na poznatu javnu ličnost, čije je lišavanje slobode moralo da privuče široku medijsku pažnju. ESLJP nalazi da hapšenje podnosioca zahteva i optužbe protiv njega nisu bili opravdani hitnom društvenom potrebom.
2.6. Mere protiv učesnika koji nisu umešani u nasilne akte – član 3. i 11. EKLJP
U ovom slučaju pored člana 11. EKLJP, radi se i o povredi člana 3. koji propisuje da niko ne sme biti podvrgnut mučenju, ili nečovečnom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju.
Naime, presuda Zakharov i Varzhabetyan protiv Rusije po predstavci broj 35880/14 i 75926/17 ukazuje na slučaj kada je policija preduzela represivne mere protiv učesnika okupljanja koji su se mirno ponašali, odnosno nisu vršili nikakve nasilne akte.
Podnosioci predstavki učestvovali su na političkom skupu, koji iako je bio legalan i u početku miran, kulminirao je sukobima između policije i demonstranata, a policija ga je rasterurila, odnosno rastertala učesnike. Tokom ove akcije, oba podnosioca su tvrdila da ih je, uprkos njihovom mirnom ponašanju, policija udarila gumenim pendrekom u glavu. Bezuspešno su osporili odbijanje vlasti da pokrenu krivični postupak u tom pogledu.
U ovoj presudi dalje stoji da su sporni događaji bili su predmet opsežne domaće istrage koja je rezultirala krivičnim postupkom u kojem su organizatori osuđeni za masovne nerede, a više drugih pojedinaca je osuđeno za nasilna dela protiv policije. Međutim, svrha tih postupaka nije bila da se odgovornost države ili policajaca lično pripiše za sukobe i posledičnu štetu. Učešće policajaca u tim postupcima bilo je ograničeno na svedočenje kao žrtve ili svedoci u vezi sa masovnim neredima koje su počinili demonstranti, a sudovi nisu ispitivali njihovo ponašanje prema demonstrantima.
U datim okolnostima, bilo je dovoljno jasno da je moglo doći i do zlostavljanja učesnika javnog događaja. To je trebalo da pokrene zvaničnu istragu, čak i u odsustvu ili sa zakašnjenjem podnošenja pojedinačnih žalbi. Istražni organi su bili u potpunosti sposobni da identifikuju i brzo ispitaju oba podnosioca zahteva, i da preduzmu nezavisne, opipljive i efikasne istražne mere usmerene na: proveru uzroka njihovih povreda; identifikovanje krivaca, na primer dobijanjem spiska policajaca koji su bili uključeni u operaciju; ispitivanje umešanih policajaca; i identifikovanje i ispitivanje drugih svedoka i medicinskog osoblja koje je imalo posla sa podnosiocima zahteva.
Međutim, istražni organi nisu ništa od ovoga učinili. Iako su primili nekoliko konkretnih žalbi, kao i informacije o povredama podnosilaca zahteva koje su došle iz drugih izvora, to nije smatrano dovoljnim za nastavak istrage. Vlasti nisu otkrile konkretne korake preduzete u okviru internog postupka istrage, osim telefonskog poziva prvom podnosiocu zahteva. Ukratko, vlasti nisu sprovele efikasnu istragu koja bi mogla da utvrdi da li je upotreba sile od strane policije bila neophodna i srazmerna. Shodno tome, došlo je do povrede člana 3. EKLJP.
ESLJP dalje zaključuje da kako nije dato nikakvo objašnjenje o tome zašto je sila primenjena u odnosu na podnosioce zahteva, koji nisu bili uhapšeni i nisu učestvovali u bilo kakvim aktima nasilja. S obzirom da je sila upotrebljena u odnosu na podnosioce zahteva bila nepotrebna i prekomerna i stoga suprotna članu 3, ESLJP je takođe utvrdio da sporno mešanje nije bilo neophodno u demokratskom društvu, u smislu člana 11 stav 2. Štaviše, moglo je imati obeshrabrujući efekat i obeshrabriti podnosioce predstavki i druge da učestvuju u sličnim javnim okupljanjima.
2.7. Ograničavanje slobode izražavanja i javnog okupljanja na protestu protiv vladine politike – član 10. i 11. EKLJP
Ovda imamo primer gde pored povrede člana 11. EKLJP, postoji i povredi člana 10. koji garantuje slobodu izražavanja.
U presudi Bumbeș protiv Rumunije po predstavci br. 18079/15 od 29. marta 2022. godine (konačna 3. avgusta 2022. godine) radi se o tome da je podnosilac predstavke, poznati aktivista, uključen u različite građanske akcije, kažnjen je sa još tri osobe zbog toga što su se lisicama vezali za barijeru za parkiranje i blokirali pristup sedištu vlade i držali znakove, bez prethodnog obaveštavanja, u znak protesta zbog kontroverznog rudarskog projekta. Podnosilac predstavke je bezuspešno osporio novčanu kaznu pred domaćim sudovima.
Sankcionisanje podnosioca predstavke predstavljalo je mešanje u njegovo pravo na slobodu izražavanja koje je imalo pravni osnov u domaćem zakonu. Sud je takođe prihvatio da je izrečena sankcija mogla biti usmerena na sprečavanje nereda i na zaštitu prava i sloboda drugih; stoga je nastavio pod pretpostavkom da je težio tim legitimnim ciljevima.
U vezi sa tim da li je mešanje bilo neophodno u demokratskom društvu, Sud je primetio da su podnosilac predstavke i drugi učesnici događaja želeli da skrenu pažnju svojih sugrađana i javnih zvaničnika na njihovo neodobravanje vladine politike u vezi sa rudarskim projektom. Ovo je bila tema od javnog interesa i doprinela je tekućoj debati u društvu o uticaju ovog projekta i vršenju vladinih i političkih ovlašćenja dajući mu zeleno svetlo. S tim u vezi, Sud je ponovio da je prema članu 10 stav 2 bilo malo prostora za ograničenja političkog govora ili debate o pitanjima od javnog interesa i da su potrebni veoma jaki razlozi da se takva ograničenja opravdaju.
U ovom slučaju, protestna akcija se odvijala na trgu slobodno otvorenom za javnost. Službenici za sprovođenje zakona su ga brzo prekinuli, a podnosilac predstavke je, sa ostalim učesnicima, odveden u policijsku stanicu gde su kažnjeni pošto im je dato malo vremena da iznesu svoje stavove. Činilo se da su domaći sudovi rešili situaciju koja je proistekla iz protesta podnosioca predstavke kao pitanje koje prvenstveno spada u delokrug propisa koji se odnose na javne događaje koji zahtevaju prethodno obaveštenje i ostvarivanje prava na slobodu mirnog okupljanja. Sud se stoga pozvao na principe utvrđene u njegovoj sudskoj praksi u kontekstu člana 11. koji se posebno odnose na pravila koja regulišu javna okupljanja, kao što su sistem prethodnog obaveštavanja i stepen tolerancije koji su javni organi morali da pokažu prema mirna okupljanja.
Kada su odbacili prigovor podnosioca predstavke protiv policijskog izveštaja i novčane kazne koja mu je izrečena, nacionalni sudovi nisu procenili nivo uznemiravanja koje su njegove radnje izazvale, ako ih je bilo. Oni nisu nastojali da uspostave ravnotežu između uslova navedenih u članu 11 stav 2, s jedne strane, i onih za slobodno izražavanje mišljenja rečju, gestom ili čak ćutanjem od strane osoba okupljenih na ulicama ili u drugim javnostima. stavlja, s druge strane, dajući prevashodnu težinu formalnoj nezakonitosti dotičnog događaja. Tvrdnja nacionalnih sudova da se zahtevalo prethodno obaveštenje o događaju koji je iscenirao podnosilac predstavke nije bila praćena bilo kakvim očiglednim razmatranjem činjenice da li bi, s obzirom na broj učesnika, takvo obaveštenje služilo svrsi da se organima omogući da preduzeti neophodne mere kako bi se obezbedilo nesmetano odvijanje događaja. Dalje, primena tog pravila na izražavanje – a ne samo na skupove – stvorila bi prethodno ograničenje koje je nespojivo sa slobodnom komunikacijom ideja i moglo bi potkopati slobodu izražavanja.
Osporene radnje vlasti zanemarile su naglasak koji je Sud više puta stavljao na činjenicu da sprovođenje pravila koja regulišu javna okupljanja ne bi trebalo da postane samo sebi cilj. Nedostatak prethodnog obaveštenja i „protivpravnost“ događaja, koji su vlasti smatrale skupom, nisu dali carte blanch vlastima; Reakcija domaćih vlasti na javni događaj ostala je ograničena zahtevima proporcionalnosti i neophodnosti iz člana 11.
Konačno, iako je izrečena novčana kazna bila minimalni zakonski iznos predviđen za spornu povredu i da podnosilac predstavke nije argumentovao niti podneo dokaze da je plaćanje kazne bilo iznad njegovih finansijskih mogućnosti, izricanje sankcije, administrativne ili druge, koliko god bila blage, na autora izraza koji je kvalifikovan kao politički mogao bi da ima nepoželjan efekat na javnu reč.
U svetlu gore navedenog, odluka o ograničavanju slobode izražavanja podnosioca predstavke nije bila potkrepljena razlozima koji su bili relevantni i dovoljni za potrebe testa „neophodnosti“ prema članu 10. stav 2. Mešanje stoga nije bilo neophodno u demokratskom društvu u smislu čl.10.
Zaključak je da kažnjavanje aktivista zbog kratkog i mirnog okupljanja protiv vladine politike u vezi sa rudarskim projektom, iz razloga što protest nije prethodno najavljen, čime je data prevashodna težina formalnoj nezakonitosti ovog događaja, predstavlja ograničavanje slobode izražavanja, jer su vlasti dužne da pokažu stepen tolerancije prema mirnim okupljanjima.
3. Umesto zaključka
Da li neki ili možda svi navedeni primeri zvuče poznato?
Verovatno Vam zvuči, ali šta je razlika u odnosu na slične događaje koji su se događali prethodnih meseci u Srbiji?
U svim slučajevima prava su prekršena od strane policije, odnosno zvaničnih organa vlasti. Ni u jednom navedenom slučaju nemamo primer lica koja krše prava učesnika skupa, a koja nemaju propisanu policijsku uniformu, policijske značke, neće da se legitimišu ili za koja niko ne zna ko su, a preduzimaju akte nasilja prema učesnicima protesta, pri čemu su se i oni spontano okupili baš na tom ili u neposrednoj blizinu skupa. Možda ovakva praksa ESLJP protiv drugih država i postoji, kada takva lica ugrožavaju prava učesnika javnih okupljanja, ali da bi ESLJP reagovao, ta lica bi morala da budu dovedena u vezu sa domaćim vlastima, odnosno da su neposredno ili posredno angažovana od strane vlasti, odnosno njenih predstavnika. Tokom pisanja ovog teksta takvu praksu nismo pronašli.
U svakom slučaju možda u nekom skorijem periodu vidimo i neku presudu ESLJP vezano za aktuelne događaje u Srbiji.
NAPOMENA: Celokupan tekst sa relevatnom sudskom praksom možete pročitati u časopisu „Advokatska kancelarija”, broj 131/132, Profi Sistem Com, jul/avgust 2025.
Izvor: Izvodi iz propisa preuzeti su iz programa „Propis Soft“, Redakcija Profi Sistem Com-a.
[1] Guide on Article 11 of the European Convention on Human Rights, Freedom of assembly and association, Updated on 31 August 2024, Council of Europe/European Court of Human Rights, 2024. Prevod delova presuda i zaključci nisu preuzeti iz ovog izdanja, već su delo autora ovog teksta. Dakle, ovo izdanje korišćeno je samo kao izvor pronalaženja konkretnih presuda vezanih za temu ovog teksta. Ovo navodimo zbog napomene iz ovog izdanja koja glasi:” Izdavači ili organizacije koje žele da prevedu i/ili reprodukuju ovaj Vodič u celini ili delovima u obliku štampane ili elektronske publikacije pozivaju se da popune kontakt formular: zahtev za reprodukciju ili ponovno objavljivanje prevoda kako bi dobili informacije o postupku ovlašćenja.” U originalu na engleskom: “Publishers or organisations wishing to translate and/or reproduce all or part of this Guide in the form of a printed or electronic publication are invited to complete the contact form: request to reproduce or republish a translation for information on the authorisation procedure.”