Prema podacima Agencije za privredne registre, u Srbiji ima oko 36.500 registrovanih udruženja, odnosno dobrovoljnih i nevladinih nedobitnih organizacija. Najveći uticaj ostvaruju u oblasti zaštite ljudskih prava, životne sredine, razvoja demokratije, borbe protiv korupcije, evrointegracija, i drugim. Srbija je, navodi Evropska komisija, ove godine usvojila Strategiju za stvaranje podsticajnog okruženja za razvoj civilnog društva do 2030. godine. Međutim, na terenu, navode, tek treba da se uspostavi povoljno okruženje za razvoj i finansiranje organizacija civilnog društva. Odakle se one finansiraju, i koliko je to transparentno?
Zakon o udruženjima (“Sl. glasnik RS”, br. 51/2009, 99/2011-dr.zakon i 44/2018-dr.zakon) propisuje:
“Pojam udruženja
Član 2.
Udruženje, u smislu ovog zakona, jeste dobrovoljna i nevladina nedobitna organizacija zasnovana na slobodi udruživanja više fizičkih ili pravnih lica, osnovana radi ostvarivanja i unapređenja određenog zajedničkog ili opšteg cilja i interesa, koji nisu zabranjeni Ustavom ili zakonom.
Na političke stranke, sindikate, udruženja organizovana radi obavljanja određenih delatnosti u cilju sticanja dobiti, sportske organizacije i udruženja, crkve i verske zajednice, spontana privremena povezivanja više lica i druga udruženja čiji je rad uređen posebnim zakonom, odredbe ovog zakona shodno se primenjuju u pitanjima koja nisu uređena tim posebnim zakonom.
Na udruženja koja nemaju status pravnog lica, shodno se primenjuju pravna pravila o građanskom ortakluku, osim ako ovim zakonom nije drugačije određeno.
Zabranjena su tajna i paravojna udruženja.”
Pitanje finansiranja nevladinih organizacija potegne se u javnosti obično kada nevladin sektor uputi kritiku na račun javnih politika. Zabeležila je i Evropska komisija da je u Srbiji, kako kažu, nastavljena kampanja protiv nekih nevladinih organizacija i njihovog finansiranja, u čemu učestvuju i visoki zvaničnici.
Najčešće dobijaju etiketu stranih plaćenika, izdajnika, Rokfelera, Soroševca, a etikete najčešće kreću od tabloida. Kreću se uglavnom među istim stranim donatorima, i država Srbija i nevladine organizacije u njoj.
Ključni donatori, kako civilnog sektora tako i države, jesu SAD, Evropska unija, i zemlje članice. Dakle, oni odvajaju sredstva pre svega u najvećem procentu za državu i za infrastrukturne projekte i slično, a u jednom manjem procentu se odvaja i za civilni sektor, koji može zapravo na bolji način nekada da sagleda potrebe građana.
Na primer, gde je granica u postavljanju kamera po gradu, koji projekti su moguća pretnja po životnu sredinu, kako efikasnije pomoći žrtvama nasilja. U raznim oblastima deluju nevladine organizacije i na razne načine mogu da se finasniraju – od članarina, dobrovoljnih priloga, donacija, poklona, subvencija i drugih, propisom određenih izvora.
Nevladine organizacije, kažu u Beogradskom centru za bezbednosnu politiku, obično na konkursima gde se javljaju sa svojim projektima, dobijaju finansijska sredstva, bilo da ih za to dodeljuje naša zemlja, bilo privatna strana fondacija, bilo druga država.
Uvek se raspisuje javni konkurs sa jasnim ciljevima, na primer podrška civilnom društvu za praćenje napretka Srbije u evropskim integracijama, na taj javni konkurs sve organizacije iz Srbije mogu da apliciraju sa projketima i idejama i uvek dostavljaju i budžet i onda ukoliko su uspešni, dobijaju taj novac, dakle na račun u banci i podležu svim vrstama finansijskih, poreskih, kontrola i inspekcija, kao i bilo koje drugo pravno lice.
Informacije o projektima na sajtu
Radi transparentnosti, neke nevladine organizacije praktikuju da na svom sajtu objavljuju informacije o projektima koje sprovode, ko ih je za to finansijski podržao i kojim iznosom.
Na APR-u objavljuju bilanse stanje i uspeha.
Šta je istina – da li među nevladinim organizacijama čija su se imena, prema navodima medija 2020. našla na spisku Uprave za sprečavanje pranja novca, zaista ima onih koje finansiraju terorizam i peru novac, jesu li bile predmet nadzora na osnovu sumnje, koji su, inače, kriterijumi za nadzor, Uprava nam nije odgovorila.
Nije ni dužna da odgovori javnosti šta je utvrdila, već da o tome razmeni podatke sa nadležnim organima, objašnjava naša sagovornica, ali i podvlači da nadzor ne sme da se zloupotrebljava protiv nevladinih organizacija, na šta su našu državu upozorila i međunarodna tela.
Da li neko treba da bude obavešten šta je Uprava uradila, ukoliko bismo svi bili obavešteni, onda ne bismo imali svrhu nadzora i onda bi onaj ko se bavi pranjem novca bio upozoren i mogao bi faktički da skloni dokaze koji su zaista neophodni pre svega tužilaštvu u pravcu otkrivanja tog krivičnog dela”, kažu iz Udruženja javnih tužilaca i zamenika javnih tužilaca.
Gongo organizacije
U našem društvu, ništa nije transparentnije od finansiranja nevladnih organizacija kada sredstva dobijaju od međunarodne zajednice za projekte. Problem su finansiranju tzv. gongo organizacija.
Gongo organizacije predstavljaju tzv. vladine nevladine organizacije, koje su osnovane sa namerom da budu tzv. protivteža organizacijama civilnog društva koje predstavljaju čuvare javnog interesa, kako to lepo kaže Evropski sud za ljudska prava.
Njihova ideja je, navodi, da prave zabunu u društvu, one se, kaže, obično osnivaju sa imenima čiji naziv je sličan nazivima respektabilnih organizacija civilnog društva.
Obično njihovo finansiranje upravo nije transparentno i vidljivo, i oni su finansirani od strane države.
Ima li nepravilnosti, protivzakonitih radnji, u finansiranju nevladinih organizacija, pokušali smo da saznamo najpre u Poreskoj upravi. Uputili su nas na Ministarstvo državne uprave, to Ministarstvo na Ministarstvo za ljudska i manjinska prava i društveni dijalog, koje nije odgovorilo. Iz Agencije za sprečavanje korupcije odgovor da naša pitanja nisu u njenoj nadležnosti, a Narodna banka Srbije uputila nas je na Upravu za sprečavanje pranja novca.
Izvor: sajt udruženja javnih tužilaca i zamenika javnih tužilaca Srbije (www.uts.org.rs)
Izvor: izvod iz propisa je preuzet iz pravne baze “Propis Soft”, redakcija Profi Sistem Com