Odredbom čl.54. Krivičnog zakonika, propisana su opšta pravila o odmeravanju kazne:
Prema toj odredbi:
Sud će učiniocu krivičnog dela odmeriti kaznu u granicama koje su zakonom propisane za to delo, imajući u vidu svrhu kažnjavanja i uzimajući u obzir sve okolnosti koje utiču da kazna bude manja ili veća (olakšavajuće i otežavajuće okolnosti), a naročito: stepen krivice, pobude iz kojih je delo učinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede zaštićenog dobra, okolnosti pod kojima je delo učinjeno, raniji život učinioca, njegove lične prilike, njegovo držanje posle učinjenog krivičnog dela a naročito njegov odnos prema žrtvi krivičnog dela, kao i druge okolnosti koje se odnose na ličnost učinioca.
Pri odmeravanju novčane kazne u određenom iznosu (član 50) sud će posebno uzeti u obzir i imovno stanje učinioca.
Okolnost koja je obeležje krivičnog dela ne može se uzeti u obzir i kao otežavajuća, odnosno olakšavajuća okolnost, izuzev ako prelazi meru koja je potrebna za postojanje krivičnog dela ili određenog oblika krivičnog dela ili ako postoje dve ili više ovakvih okolnosti, a samo jedna je dovoljna za postojanje težeg, odnosno lakšeg oblika krivičnog dela.
Zakon dakle propisuje da se kazna za učinjeno krivično delo odmerava u okvirima propisane kazne za određeno krivično delo.
Međutim, krivično zakonodavstvo dopušta da se u nekim slučajevima kazna može odmeriti ispod minimuma propisane kazne za određeno krivično delo ili se čak propisana kazna može zameniti blažom vrstom kazne.
Ublažavanje kazne omogućava da kada se i sa ublaženom kaznom može postići svrha kažnjavanja, izrekne ta blaža kazna koja je odgovarajuća za konkretan slučaj.
Odredbom čl.57. Krivičnog zakonika propisane su granice ublažavanja kazne:
(1) Kad postoje uslovi za ublažavanje kazne iz člana 56. ovog zakonika, sud će ublažiti kaznu u ovim granicama:
1) ako je za krivično delo kao najmanja mera kazne propisan zatvor u trajanju od deset ili više godina, kazna se može ublažiti do sedam godina zatvora;
2) ako je za krivično delo kao najmanja mera kazne propisan zatvor u trajanju od pet godina, kazna se može ublažiti do tri godine zatvora;
3) ako je za krivično delo kao najmanja mera kazne propisan zatvor u trajanju od tri godine, kazna se može ublažiti do jedne godine zatvora;
4) ako je za krivično delo kao najmanja mera kazne propisan zatvor od dve godine, kazna se može ublažiti do šest meseci zatvora;
5) ako je za krivično delo kao najmanja mera kazne propisan zatvor od jedne godine, kazna se može ublažiti do tri meseca zatvora;
6) ako je za krivično delo kao najmanja mera kazne propisan zatvor ispod jedne godine, kazna se može ublažiti do trideset dana zatvora;
7) ako je za krivično delo propisana kazna zatvora bez naznačenja najmanje mere, umesto zatvora može se izreći novčana kazna ili rad u javnom interesu;
8) ako je za krivično delo propisana novčana kazna sa naznačenjem najmanje mere, kazna se može ublažiti do deset dnevnih iznosa, odnosno deset hiljada dinara.
Istič član ali u drugom i trećem stavu propisuje zabranu ublažavanja kazne za određena krivična dela:
Dakle, izuzetno od prvog stava čl.57. KZ, ne može se ublažiti kazna za krivična dela iz čl. 134. st 2. i 3 (Otmica) , 178 (Silovanje) , 179 (Obljuba nad nemoćnim licem), 180 (Obljuba sa detetom), 214. st. 2. i 3 (Iznuda), 246. st. 1. i 3 (Neovlašćena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga), 350. st. 3. i 4. (Nedozvoljen prelaz granice i krijumčarenje ljudi) i 388. (Trovina ljudima) Krivičnog zakonika.
Krivični zakonik u trećem stavu navedenog člana pravi izuzetak da se ne može ublažiti kazna učiniocu krivičnog dela koji je ranije osuđivan za istovrsno krivično delo.
Međutim, treba istaći, da prema četvrtom stavu istog člana, kad je sud ovlašćen da učinioca krivičnog dela oslobodi od kazne može mu kaznu ublažiti, bez ograničenja propisanih u st. 1. do 3. ovog člana.
Zabrana kažnjavanja ispod propisanog minimuma uvedena je 2009. godine samo za neka krivična dela i pre toga u našem pravu nikada nije postojala. Ublažavanje kazne poznaju sva zakonodavstva jer i u slučajevima najtežih krivičnih dela izuzetno mogu postoje razlozi za blaže kažnjavanje.
Ranije, država je u svojoj nemoći da suzbije neke česte negativne i vrlo štetne radnje propisivala visoke propisane kazne za ne tako teška krivična dela. Na primer, osamdesetih i devedesetih godina bila je rasprostranjena pojava izdavanja čeka bez pokrića, zbog čega je tada država za to krivično delo bila propisala kaznu zatvora od čak 15 godina.
Prema našem mišljenju, daleko je efikasnije zabraniti zabranu ublažavanja kazne, a ništa manje, možda još efikasnije, zabraniti izricanje uslovne osude za neka krivična dela.
Naime, kaznena politika je suština suzbijanja krivičnih dela, a njeno najače oružje jesu osude na kazne zatvora.
Nasuprot tome, svedoci smo brojnih izrečenih uslovnih osuda, čak i za krivična dela koja su jako teška, recimo: teška krađa, teška telesna povreda i brojna druga. Kod ovakvih, učestalih krivičnih dela, koja nanose ogromnu štetu građanima i državi, treba bar privremeno zabraniti ublažavanje kazne i po vrsti i po meri.
Izvor: Redakcija „Profi Sistema“.