Konkretan povod za pisanje ovog komentara je stav koji je u svom rešenju Prž 21062/2016 od 8. novembra 2016. god, izneo Prekršajni apelacioni sud, (u daljem tekstu: Sud), a koji, iako je to manir u mojim tekstovima, ne mogu da svedem i kažem ukratko šta je Sud mislio. Naprosto, ne razumem šta je htelo da se kaže, osim što vidim da nešto nije u redu i da je zaključak pogrešan, odnosno ne mogu da ispratim logiku kod donošenja istog.
Da prvo citiramo deo obrazloženja navedenog rešenja i vidimo šta je Sud zaključio:
„Veće ovog suda je u smislu člana 272. Zakona o prekršajima razmotrilo je spis, ožalbeno rešenje i cenilo je navode iz žalbe, pa je našlo da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbacio zahtev za pokretanje prekršajnog postupka podnetog od strane Policijske uprave Kraljevo, iz razloga što se događaj odigrao u stanu, koji ne predstavlja javno mesto, u skladu sa odredbom čl. 3. Zakona o javnom redu i miru.
Naime, čl. 3. st. 1 tač. 1. Zakona o javnom redu i miru, kako i prvostepeni sud navodi, javni red i mir jeste usklađeno stanje međusobnih odnosa građana nastalo njihovim ponašanjem na javnom mestu i delovanjem organa i organizacije u javnom životu radi obezbeđenja jednakih uslova za ostvarivanje ljudskih i manjinskih prava i sloboda građana zajamčenih ustavom, čl. 3. st. 1. tač. 3 istog Zakona, propisano je da su prekršaji protiv javnog reda i mira protivpravna dela kojima se na javnom mestu ugrožava ili narušava javni red i mir, stvara uznemiravanje građana i ugrožava sigurnost građana, ometanje i kretanje građana na javnim mestima ili ostvarivanje njihovih prava i sloboda, vređa moral, ugrožava opšta sigurnost imovine, vređaju i ometaju službena lica ili se na drugi način narušava javni red i mir. Čl. 3. st. 1. tač. 2. Zakona o javnom redu i miru propisano je da je javno mesto prostor dostupan neodređenom broju lica čiji identitet nije unapred određen pod istim uslovima ili bez posebnih uslova. Čl. 3. st. 2. Zakona o javnom redu i miru smatra se da je prekrašaj ili krivično delo iz ovog zakona izvršeno na javnom mestu kada je radnja izvršena na mestu koje se u smislu st. 1. tač. 2. ovog Zakona ne smatra javnim mestom, a koje je dostupno pogledu ili čujnosti sa javnog mesta ili je posledica nastupila na javnom mestu.
Shodno navedenim zakonskim odredbama za postojanje prekršaja iz čl. 9. st. 1. i st. 2. Zakona o javnom redu i miru nužno je da su vređanje, vršenje nasilja ili pretnja izazivanja na tuču i učestvovanje u njoj izvršeni na javnom mestu i mestu koje je dostupno pogledu ili čujnosti sa javnog mesta ili je posledica nastupila na javnom mestu. Iz samog zahteva u činjeničnom opisu gde podnosilac zahteva navodi da je A.A. u društvu svoje sestre… došao ispred ulaznih vrata svoje bivše supruge… i tom prilikom više puta pokucao na vrata govori upravo u prilog tome da je prvostepeni sud pravilno našao da se događaj odigrao u stanu okrivljenih, koji ne predstavlja javno mesto, a ne onako kako podnosilac zahteva interpretira u svojoj žalbi da se događaj odigrao u hodniku. Da se događaj odigrao u hodniku zgrade to bi bilo opisano u činjeničnom opisu samog zahteva, što u konkretnom slučaju nije učinjeno.“.
Dakle, prema iznetom, Sud je zaključio sledeće:
- javno mesto je prostor dostupan neodređenom broju lica čiji identitet nije unapred određen pod istim uslovima ili bez posebnih uslova;
- prekršaji protiv javnog reda i mira su protivpravna dela kojima se na javnom mestu ugrožava ili narušava javni red i mir te stvara uznemiravanje građana;
- smatra se da je prekrašaj ili krivično delo iz ovog zakona izvršeno na javnom mestu kada je radnja izvršena na mestu koje se ne smatra javnim mestom, a koje je dostupno pogledu ili čujnosti sa javnog mesta ili je posledica nastupila na javnom mestu;
- za postojanje prekršaja protiv javnog reda i mira nužno je da su vređanje, vršenje nasilja, pretnje, vređanje, vršenje nasilja, pretnja, tuča ili izazivanje iste i učestvovanje u njoj, izvršeni na javnom mestu i mestu koje je dostupno pogledu ili čujnosti sa javnog mesta;
- događaj se odigrao u stanu okrivljenih a ne u hodniku;
- stan ne predstavlja javno mesto.
- iz navedenog sledi da prekršaja nema.
Moraću ponovo da istaknem da sebe ne smatram stručnjakom za kazneno pravo (niti pokušavam da se predstavim kao takav), o filozofskim pitanjima ne raspravljam (da li nešto treba da postoji i kako nešto rešiti). Razmatram samo ono što je napisano i što se jedino može tumačiti. Zato uvek i podsećam na osnovna pravila kod tumačenja napisanog. Najpre se tumači jezički i gramatički (onako kako piše) a onda logički (veza, upućujuće odredbe, povezivanje) pa tek na posletku idejno (šta je pisac propisa hteo da kaže, intencija). Ono što se ne radi nikada, odnosno zabranjeno je tumačiti ono čega nema u propisu (nepostojeće odredbe) ili slobodno po nahođenju tumačiti postojeće odredbe (prilagođavati termine i izraze) ili podvesti nešto drugo čega nema u propisu pod te odredbe. A pre svega kod tumačenja se mora veoma voditi računa o jeziku i gramatici, značenju reči i upotrebi interpunkcijskih znakova. Prosto je. Tumači se ono što stvarno piše a ne ono što neko misli da je napisao. Zato, i pored sve dobre volje, te uvažavanja sudija sa gore iznetim zaključkom ne mogu se složiti. Nije dakle, reč o filozofskim gledanjima već isključivo o tumačenju teksta propisa, dakle pravilima struke (i pravne nauke). Idemo redom.
1.Šta je javno mesto?
Sud je ovakve zaključke doneo pozivajući se na odredbe čl. 3. i 9. Zakona o javnom redu i miru („Sl. glasnik RS“, br. 6/2016) – u daljem tekstu: ZJRM, koji je važio u kritičnom vremenu. Inače, pomenuti zakon je doživeo i izmenu objavljenu u „Sl. glasniku RS“, br. 24/2018, ali ista ne menja navedene članove, tako da nije bitna za ovo razmatranje.
Član 3. nalazi se u ZJRM u delu „I. OPŠTE ODREDBE“, nosi podnaslov „Značenje izraza“ i u celosti glasi:
„U smislu ovog zakona upotrebljeni izrazi imaju sledeće značenje:
1) javni red i mir – jeste usklađeno stanje međusobnih odnosa građana nastalo njihovim ponašanjem na javnom mestu i delovanjem organa i organizacija u javnom životu radi obezbeđenja jednakih uslova za ostvarivanje ljudskih i manjinskih prava i sloboda građana zajemčenih Ustavom;
2) javno mesto – jeste prostor dostupan neodređenom broju lica čiji identitet nije unapred određen, pod istim uslovima ili bez posebnih uslova;
3) prekršaji protiv javnog reda i mira – jesu protivpravna dela kojima se na javnom mestu ugrožava ili narušava javni red i mir, stvara uznemirenje ili ugrožava sigurnost građana, ometa kretanje građana na javnim mestima ili ostvarivanje njihovih prava i sloboda, vređa moral, ugrožava opšta sigurnost imovine, vređaju ili ometaju službena lica ili se na drugi način narušava javni red i mir;
4) svađa – je verbalni sukob dva ili više lica;
5) vika – je verbalno izražavanje jakog intenziteta;
6) buka – je neželjen ili štetan zvuk jakog intenziteta;
7) dozvoljena jačina buke – jeste maksimalna jačina buke čiji intenzitet je utvrđen propisima o zaštiti životne sredine od buke;
8) uvreda (vređanje) – jeste vršenje radnji kojima se omalovažava ličnost drugog lica;
9) vršenje nasilja – jeste primena fizičke ili druge sile na telu drugog lica, podobne da izazovu patnju ili bolove;
10) pretnja – je ugrožavanje sigurnosti drugog lica, stavljanjem u izgled da će se učiniti kakvo zlo, ili napasti na život ili telo tog ili njemu bliskog lica;
11) tuča – je uzajamno vršenje nasilja između dva ili više lica koje se sastoji u zadavanju udaraca rukom, drugim delovima tela ili predmetima;
12) nepristojno, drsko, bezobzirno ponašanje – jeste ponašanje lica ili preduzimanje radnji na javnom mestu, kojima se ugrožava sigurnost građana ili narušava javni red i mir, vređa moral građana, uništava ili oštećuje imovina;
13) neovlašćeno prikupljanje doborovoljnih priloga – jeste svako prikupljanje dobrovoljnih priloga suprotno odredbama ovog zakona;
14) kockanje – je igranje na sreću u novac ili neku drugu vrednost, čiji rezultat zavisi od slučaja;
15) prostitucija – je pružanje seksualnih usluga uz naknadu u novcu ili drugu vrednost;
16) pucanje iz vatrenog i drugog oružja – jeste svako pucanje iz vatrenog i drugog oružja na javnom mestu, kojim se stvara buka, korišćenjem municije bez projektila.
Smatraće se da je prekršaj ili krivično delo iz ovog zakona izvršeno na javnom mestu i kad je radnja izvršenja na mestu koje se u smislu stava 1. tačka 2) ovog člana ne smatra javnim mestom, ako je to mesto dostupno pogledu ili čujnosti sa javnog mesta ili je posledica nastupila na javnom mestu.“.
Član 3. nalazi se u ZJRM u delu „III. PREKRŠAJI“, nosi podnaslov (naziv prekršaja) „Vređanje, vršenje nasilja, pretnja ili tuča“ i u celosti glasi:
„Ko vređanjem drugog ili vršenjem nasilja nad drugim ili pretnjom narušava javni red i mir kazniće se novčanom kaznom od 20.000 do 100.000 dinara ili kaznom zatvora od 10 do 30 dana.
Ko izazivanjem tuče ili učestvovanjem u njoj narušava javni red i mir – kazniće se novčanom kaznom od 50.000 do 150.000 dinara ili kaznom zatvora od 30 do 60 dana.
Ko prekršaj iz st. 1. do 2. ovog člana izvrši u grupi od tri i više lica – kazniće se kaznom zatvora od 30 do 60 dana.
Za pokušaj dela iz st. 1, 2. i 3. ovog člana, kazniće se.“.
I sad kad se pročita navedeno, i ono što sam Sud navodi u obrazloženju, pitam se kako je Sud zaključio ono što je napisao? Moram reći da sam u najmanju ruku zbunjen.
Kako vidimo, sam Sud konstatuje da je javno mesto je prostor dostupan neodređenom broju lica čiji identitet nije unapred određen pod istim uslovima ili bez posebnih uslova. Dalje navodi da su prekršaji protiv javnog reda i mira protivpravna dela kojima se na javnom mestu ugrožava ili narušava javni red i mir, te stvara uznemiravanje građana kao i da se smatra da je prekrašaj ili krivično delo iz ovog zakona izvršeno na javnom mestu kada je radnja izvršena na mestu koje se ne smatra javnim mestom, a koje je dostupno pogledu ili čujnosti sa javnog mesta ili je posledica nastupila na javnom mestu. Na kraju, pravilno zaključuje da je za postojanje prekršaja protiv javnog reda i mira nužno je da su vređanje, vršenje nasilja, pretnja, tuča ili izazivanje iste i učestvovanje u njoj, izvršeni na javnom mestu i mestu koje je dostupno pogledu ili čujnosti sa javnog mesta. Inače, sve navedeno i nije bilo teško zaključiti jer piše doslovno u samom ZJRM.
Jedino baš ne razumem šta je Sud mislio kad je rekao: „ili pretnja izazivanja na tuču i učestvovanje u njoj“, jer pretnja je stavljanje u izgled da će nekome se učiniti kakvo zlo, ili napasti na život ili telo tog ili njemu bliskog lica, a izazivanje je doprinos nastanku, podsticanje odnosno poziv nekome da se upusti u nešto. Kako se onda može pretiti nekome da će se pozivati na tuču? Može se pretiti samim pozivom na tuču, a ne time da će poziv biti upućen. Verovatno je samo reč o nespretno formulisanoj rečenici, i da sam pravilno interpretirao misao, da je u stvari reč o vređanju, vršenju nasilja, pretnjama, tuči ili izazivanju iste i učestvovanju u njoj.
2.Da li su stan i hodnik zgrade mesta na kojima se se može kršiti javni red i mir?
Ono što mene zbunjuje u konkretnoj odluci su dalji zaključci Suda. Najpre, konstatuje da se događaj odigrao u stanu okrivljenih, a ne u hodniku. Dalje zaključuje da stan ne predstavlja javno mesto i da iz navedenog sledi da prekršaja nema.
Dobro, sa konstatacijom da stan ne predstavlja javno mesto ću se složiti, jer stan ne ispunjava osnovni preduslov, to nije prostor koji je dostupan neodređenom broju lica čiji identitet nije unapred određen bez posebnih uslova. Iako nije decidno tako rekao, može se zaključiti da Sud smatra da hodnik zgrade jeste javno mesto, jer ispunjava navedeni uslov.
U stvari, ono što me zbunjuje je logika kojom se Sud dalje vodi kod zaključivanja.
Sud kaže da u činjeničnom opisu samog zahteva podnosilac zahteva navodi da je: „A.A. u društvu svoje sestre došao ispred ulaznih vrata svoje bivše supruge… i tom prilikom više puta pokucao na vrata govori upravo u prilog tome da je prvostepeni sud pravilno našao da se događaj odigrao u stanu okrivljenih, koji ne predstavlja javno mesto, a ne onako kako podnosilac zahteva interpretira u svojoj žalbi da se događaj odigrao u hodniku.“.
Znači, kaže se da je neko kucao na nečija vrata, a što po logici stvari znači da je morao biti ispred istih, u hodiku, jer zašto bi kucao na vrata iznutra? Obično se kuca da bi neko otvorio vrata iznutra. Kako onda Sud zaključuje da se događaj odigrao u stanu? I sam Sud kaže da nigde nije navedeno šta se dalje i gde dešavalo. Ono što je iz navedenog opisa jedino sigurno je da je događaj počeo u hodniku (na javnom mestu) a ne znamo gde je nastavljeno dešavanje.
Ali bez obzira na gore navedeno, da Sud ipak nije zaboravio par bitnih detalja, između ostalog i ono što je sam citirao? Podsetiću, sam Sud navodi da se smatra da je prekršaj ili krivično delo iz ovog zakona izvršeno na javnom mestu kada je radnja izvršena na mestu koje se ne smatra javnim mestom, a koje je dostupno pogledu ili čujnosti sa javnog mesta.
Da li se buka iz stana može čuti u hodniku ili ispred zgrade? Sud uopšte ne vodi računa o tome, niti pokušava da utvrdi, ko je prijavio sporni događaj, po čijem pozivu je policija izašla na lice mesta. Jer ako je izašla po prijavi nekih trećih lica (stanara zgrade ili prolaznika), znači da su čuli da se nešto dešava, čak i ako je dešavanje bilo unutar stana. Drugo, i da su događaj prijavili sami akteri, zašto nije pokušano uzimanje izjava od ostalih stanara, da se vidi da li su išta čuli, da li je bilo njihovog uznemiravanja?
Ono o čemu se takođe ne vodi računa je da je zahtev za pokretanje prekršajnog postupka podnet za prekršaj „Vređanje, vršenje nasilja, pretnja ili tuča“ što znači da je bilo i tuče i vređanja i upućivanja pretnji, ali da nije bilo dovoljno ozbiljnih posledica da se podnese krivična prijava za neko od dela iz Krivičnog zakonika („Sl. glasnik RS“, br. 85/2005, 88/2005-ispr., 107/2005-ispr., 72/2009, 111/2009, 121/2012, 104/2013, 108/2014 i 94/2016), npr. telesne povrede iz čl. 121, 122., učestvovanje u tuči iz čl. 123., ugrožavanje opasnim oruđem pri tuči i svađi iz čl. 124. ili za nasilničko ponašanje iz čl. 344.
Znači bila je ozbiljnija situacija, jer da nije, bio bi podnet zahtev za pokretanje prekršajnog postupka zbog prekršaja „Svađa, vika i buka na javnom mestu“ iz člana 7. ZJRM, a koji čini onaj ko svađom ili vikom narušava javni red i mir ili stvara uznemirenje građana.
O logičkim sposobnostima je nezahvalno govoriti, ali ne sme se zaboraviti na elementarnu logiku. Postavljene premise moraju dati konkluziju. Da podsetim, u konkretnom slučaju, Sud je zaključio da se događaj odigrao u stanu jer je neko kucao na nečija vrata u hodniku?!?
U najmanju ruku čudno razmišljanje (ne želim da insinuiram da je tendenciozno).
3.Umesto zaključka
Sad se na kraju opet postavlja pitanje, šta reći a ne ponoviti se ili biti grub? Da li i ovo potvrđuje tezu da glavni problem našeg pravnog sistema nije korupcija, već neznanje? A ovde je reč o zaključcima jednog apelacionog suda, gde po logici stvari rade iskusnije i bolje sudije, oni koji treba da kontrolišu rad prvostepenih sudova.
Ne znam, najbolje je ne davati komentatr, te da svako donese sopstveni sud o ovome.
Na kraju, da ne bude zabune oko toga i pogrešnog tumačenja namere, ovim komentarom nikako se ne želi nipodaštavati nečije znanje i umeće, niti se neka konkretna osoba (ili više njih) izvrgnuti ruglu niti optužiti za nešto. U pitanju su samo konstatacije i citiranje onoga što su neka lica sama iznela, i postavljanje uopštenih pitanja koja načelno zahtevaju odgovore. Sva izneta razmišljanja i stavovi predstavljaju stručnu analizu, te vrednosni sud autora teksta i kritički osvrt, dat u najboljoj nameri u cilju unapređenja našeg pravnog sistema. Jedino to i ništa drugo.
Napomena: Tekst prvobitno objavljen u časopisu “Advokatska Kancelarija”, broj 51, novembar 2018. god.
[button link=”http://www.profisistem.com/propis_soft/akcija/98/advokatska_kancelarija” type=”big” color=”orange” newwindow=”yes”] DETALJNIJE[/button]