Privremeni i povremeni poslovi svrstani su u glavi XIII Zakona o radu (“Sl. glasnik RS” broj 24/2005, 61/2005, 54/2009, 32/2013, 75/2014, 13/2017-OUS, 113/2017, 95/2018-aut.tumačenje i 109/2025-dr. zakon) koja nosi naziv POSEBNE ODREDBE, u odeljku 1. Rad van radnog odnosa u okviru čl. 197. na sledeći način:
“Poslodavac može za obavljanje poslova koji su po svojoj prirodi takvi da ne traju duže od 120 radnih dana u kalendarskoj godini da zaključi ugovor o obavljanju privremenih i povremenih poslova sa:
1) nezaposlenim licem;
2) zaposlenim koji radi nepuno radno vreme – do punog radnog vremena;
3) korisnikom starosne penzije.
Ugovor iz stava 1. ovog člana zaključuje se u pisanom obliku.”
Iz navedenog člana jasno je trajanje ugovora, pravna priroda poslova, forma ugovora i koje lice može biti radno angažovano ovim ugovorom.
Ovome dodajemo da je iz odeljka u kom je član svrstan jasno da se radi o radu van radnog odnosa, odnosno radu za koji se ne zasniva radni odnos. Navedeno je vrlo važno zbog činjenice da radno angažovano lice zaključivanjem ugovora o privremenim i povremenim poslovima ne stiče status zaposlenog, a što znači da nema prava i obaveze koje su Zakonom o radu namenjene zaposlenom.
Ugovorom o privremenim i povremenim poslovima se ne zasniva radni odnos, već se radi o radu van radnog odnosa, po kom ugovoru angažovano lice ostvaruje pravo na naknadu za obavljeni rad na način i u visini utvrđenim tim ugovorom, kao i pravo na penzijsko, invalidsko i zdravstveno osiguranje, ali ne i ostala prava iz radnog odnosa, kao što su uvećana zarada, naknada troškova i druga primanja koja pripadaju licima koja se nalaze u radnom odnosu.
Naravno, bilo koje od prava i obaveza definisanih Zakonom o radu koje su rezervisane za zaposlenog, mogu ugovorom o privremenim i povremenim poslovima biti predviđene i za tako radno angažovano lice.
Privremeni i povremeni poslovi izazivaju brojne nedoumice. Na ovom mestu ćemo se osvrnuti na karakter poslova na kojima se angažuje ugovorom o privremenim i povremenim poslovima, kao jedno od spornih pitanja koja su upućena našoj redakciji u skorije vreme.
Karakter poslova na kojima se angažuje ugovorom o privremenim i povremenim poslovima
U pogledu poslova na kojima se lice angažuje ugovorom o privremenim i povremenim poslovima postavilo se pitanje da li takvi poslovi mogu biti sistematizovani.
U Mišljenju Ministarstva za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja, Sektor za rad, br. 011-00-947/2015-02 od 8. oktobra 2015. god. se između ostalog navodi da “kada poslodavac ima potrebu da u određenom ograničenom vremenskom periodu angažuje lica radi obavljanja poslova koji su sistematizovani, radi se o osnovama za zaključenje ugovora na određeno vreme. Ukoliko se javi potreba za obavljanje poslova koji nisu sistematizovani, tada se može primeniti i institut ugovora na određeno vreme i ugovora o privremenim i povremenim poslovima, u zavisnosti od konkretnog slučaja. Kada je reč o pitanju da li ugovor o privremenim i povremenim poslovima može da se zaključi za obavljanje poslova iz delatnosti poslodavca, mišljenja smo da nema zakonskih smetnji da se ovi ugovori zaključuju za obavljanje poslova koji su u ili van delatnosti poslodavca.”
Navedeno mišljenje je detaljno obrađeno u okviru teksta “Zašto uopšte postoje privremeni i povremeni poslovi?”, objavljenom u časopisu “Rad, prava i obaveze”,br. 17. autora dipl.prav. Nenada Jevtića, te ćemo se na ovom mestu osvrnuti na noviju sudsku praksu o ovom pitanju.
Iz presude Apelacionog suda u Beogradu, Gž1 2407/2023 od 6. marta 2024. god. proizlazi da će postojaće zloupotreba prava iz člana 197. Zakona o radu, ako je lice angažovano u kontinuitetu po više sukcesivnih ugovora o privremenim i povremenim poslovima za obavljanje poslova koji su trajni, kontinuirani, predviđeni sistematizacijom.
Isti sud u presudi Gž1 1397/2025 od 7. maja 2025. god. navodi da ugovor za rad van radnog odnosa poslodavac može da zaključi sa određenim licem samo radi obavljanja poslova koji aktom o sistematizaciji poslodavca nisu sistematizovani, odnosno za obavljanje poslova koji po svojoj prirodi traju najduže 120 radnih dana u kalendarskoj godini i privremenog su, odnosno povremenog karaktera, zavisno od toga da li traju kontinuirano, u jednom vremenskom periodu ili s vremena na vreme.
Dakle, iako Zakono radu načelno ne navodi izričito da poslovi za koje se angažuju lica po osnovu ugovora o prirvemenim i povremenim poslovima ne smeju biti iz delatnosti poslodavca odnosno sistematizovani, kao što je situacija sa npr. ugovorom o delu, napred navedeno je stav sudske prakse o ovom pitanju.
Umesto zaključka
Na osnovu izloženog, proizlazi da ugovor o privremenim i povremenim poslovima, iako nudi određenu fleksibilnost, ne sme služiti kao zamena za radni odnos na poslovima koji su trajne prirode i sistematizovani kod poslodavca. Ključna zaštita od zloupotrebe ovog instituta leži u stavu sudske prakse: ukoliko se lice angažuje za poslove koji su predviđeni sistematizacijom i koji traju kontinuirano, sudovi takvo postupanje kvalifikuju kao zloupotrebu prava. Time se jasno postavlja granica – ovaj ugovor je namenjen isključivo poslovima čija priroda i trajanje opravdavaju rad van radnog odnosa, uz obavezno poštovanje statusnih i formalnih ograničenja propisanih Zakonom o radu.
NAPOMENA: Ovaj i povezani tekstovi predstavljaju ekstarkt iz stručnog komenatara “Privremeni i povremeni poslovi, Sporna pitanja”, objavljenom u časopisu “Rad, prava i obaveze”, februar 2026.
Izvor: Izvodi iz propisa preuzeti su iz programa „Propis Soft“, Redakcija Profi Sistem Com-a.