Izvršni postupci koji se odnose na naplatu novčanih potraživanja iz radnog odnosa utvrđenih izvršnim ispravama protiv dužnika, subjekta privatizacije u restrukturiranju, neće se prekidati. Prekinuti postupci će se nastaviti i okončati.
Ministarstvo za ljudska i manjinska prava – Sektor za zastupanje pred Evropskim sudom za ljudska prava se aktom od 22.10.2010. godine, obratilo Vrhovnom kasacionom sudu zahtevom za zauzimanje stavova i pravnih shvatanja povodom nekih pitanja sadržanih u presudama Evropskog suda za ljudska prava, donetim protiv Republike Srbije, čime bi kao država ispunili obavezu u vezi sa generalnim merama u postupku izvršavanja ovih presuda a koje se odnose na izmenu postojećih zakona ili sudske prakse.
Građanskom odeljenju Vrhovnog kasacionog suda obratio se i Apelacioni sud u Kragujevcu sa zahtevom Osnovnog suda u Kragujevcu o preispitivanju pravnog shvatanja Građanskog odeljenja Vrhovnog suda Srbije koje je utvrđeno i verifikovano na sednici od 22.12.2006. godine.
Ovi zahtevi razmatrani su na sednici Građanskog odeljenja Vrhovnog kasacionog suda od 22.11.2010. godine na kojoj je usvojen predlog za preispitivanje navedenog pravnog shvatanja.
U presudi R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije od 15.01.2008. godine, Evropski sud za ljudska prava je konstatovao da se izvršenje presude koju je sud doneo mora smatrati sastavnim delom suđenja prema članu 6. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava, da se kašnjenje u izvršenju presude može opravdati u posebnim okolnostima, ali da to ne sme biti tako da ugrožava suštinu prava zaštićenog prema članu 6. stav 1. Konvencije i da bez obzira da li je dužnik privatni ili društveni akter, na državi je da preduzme sve neophodne mere da se pravnosnažna sudska presuda izvrši kao i da pritom obezbedi delotvorno učešće celog njenog aparata. Sud dalje navodi da propust države da izvrši pravnosnažne presude donete u korist podnositeljki predstavki, predstavlja mešanje u njihovo pravo na mirno uživanje imovine, predviđeno članom 1. Protokola broj 1, pa je utvrdio da je došlo do povrede člana 6. stav 1. Konvencije kao i do povrede člana 1. Protokola broj 1 i podnositeljkama u zavisnosti od dužine perioda neizvršenja dodelio naknadu nematerijalne štete na teret države u iznosima bliže označenim u toj presudi kao i troškove postupka. Evropski sud za ljudska prava je isti stav izrazio i u presudi Vlahović protiv Srbije (predstavka broj 42619/04) od 16. decembra 2008. godine i Crnišanin i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije.
U predmetu Crnišanin i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije, Evropski sud za ljudska prava, polazeći od relevantnog domaćeg prava – Zakona o privatizaciji sa izmenama („Službeni glasnik RS“, broj 38/01…123/07), utvrdio je da je tužena država dužna da iz sopstvenih sredstava isplati podnositeljkama predstavki iznose koji su dodeljeni pravnosnažnim domaćim presudama donetim u njihovu korist, pored nematerijalne štete na ime pravičnog zadovoljenja.
Izvršni postupci povodom kojih je Evropski sud za ljudska prava doneo navedene presude protiv Republike Srbije, vođeni su protiv dužnika društvenih preduzeća koja su se nalazila u postupku privatizacije, a u odnosu na koje je Agencija za privatizaciju donela odluku o restrukturiranju.
Ustavni sud Republike Srbije je odlukom Už 122/2009 od 21.01.2010. godine, usvojio ustavnu žalbu Vojislava Stojkovića izjavljenu zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku zajemčenog članom 32. stav 1. Ustava Republike Srbije i povrede prava na imovinu zajemčenog članom 58. stav 1. Ustava u izvršnom postupku koji se vodi u predmetu Četvrtog opštinskog suda u Beogradu I br.1182/05, utvrdio pravo podnosioca ustavne žalbe na naknadu nematerijalne štete i naložio Prvom osnovnom sudu u Beogradu, Narodnoj banci Srbije, Odeljenju za prinudnu naplatu i drugim državnim organima i organizacijama koje učestvuju u izvršnom postupku da preduzmu neophodne mere kako bi se izvršni postupak u predmetu I br.1182/05 okončao u najkraćem mogućem roku.
Ovaj izvršni postupak pokrenut je po predlogu za izvršenje od 21. novembra 2005. godine, poverioca Vojislava Stojkovića, protiv dužnika DP „Teleoptik Žiroskopi“, radi izvršenja pravnosnažne i izvršne delimične presude Četvrtog opštinskog suda u Beogradu P1 br.448/01 od 02.06.2005. godine, kojom je tuženi dužnik obavezan da podnosiocu ustavne žalbe isplati neisplaćene zarade sa zakonskom zateznom kamatom. Predloženo je da se izvršenje sprovede na novčanim sredstvima na računu izvršnog dužnika. Do donošenja odluke Agencije za privatizaciju od 26.06.2009. godine, kojom se pokreće postupak restrukturiranja subjekta privatizacije DP „Teleoptik Žiroskopi“, izvršenje nije provedeno. Ustavni sud konstatuje da je odnos Četvrtog opštinskog suda i Narodne banke Srbije odnos državnih organa internog karaktera i kao takav izvan uticaja podnosioca ustavne žalbe, da je on učinio sve što je u njegovoj moći da ubrza izvršni postupak i na taj način što se više puta pismenim urgencijama obraćao i sudu i Narodnoj banci za sprovođenje izvršenja. Ustavni sud smatra da je nesprovođenje izvršenja u konkretnom slučaju uzrokovano pre svega aktima odnosno radnjama Narodne banke Srbije i Agencije za privatizaciju, ali i Opštinskog suda koji nije delotvorno postupao u izvršnom postupku, na kojima je stoga i odgovornost za neizvršavanje pravnosnažne presude kojom je utvrđeno novčano potraživanje podnosioca ustavne žalbe. Ustavni sud se poziva i na odluke Evropskog suda za ljudska prava u presudama Vlahović protiv Srbije, Kačapor i drugi protiv Srbije u kojima je izražen stav, da u slučaju kada je utvrđeno da je država, zbog akata i radnji svojih organa, odgovorna za neizmireni dug podnosiocu ustavne žalbe, ona se ne može pozivati na nedostatak sredstava dužnika kao opravdanje za neokončanje izvršnog postupka. Pri tome odgovornost Narodne banke za nesprovođenje izvršenja u konkretnom slučaju, Ustavni sud nalazi u nepoštovanju zakonskih obaveza u izvršnom postupku i prekidu postupka izvršenja bez pravnog osnova i protivno nalogu suda. Agencija za privatizaciju i Narodna banka Srbije, nisu preduzeli sve neophodne mere i radnje propisane zakonom da bi se izvršila pravnosnažna presuda suda, u periodu dužem od četiri godine, ocena je suda da to predstavlja i povredu prava na mirno uživanje imovine stečene presudom, koja je zajemčena odredbom člana 58. stav 1. Ustava. Ustavni sud podseća da svako novčano potraživanje dosuđeno pravnosnažnom sudskom odlukom ulazi u imovinu poverioca i da stoga nesprovođenje izvršenja sudske odluke kojom je to potraživanje dosuđeno predstavlja povredu prava na mirno uživanje imovine, zajemčeno članom 58. stav 1. Ustava Republike Srbije.
Postupajući po žalbama izvršnih dužnika subjekata privatizacije u postupku restrukturiranja, izjavljenim protiv rešenja o izvršenju radi namirenja novčanih potraživanja utvrđenih pravnosnažnim sudskim odlukama, Viši sud u Kragujevcu je ove žalbe odbio i potvrdio prvostepena rešenja o izvršenju sa obrazloženjem da je sud dužan da izvršnom poveriocu omogući ostvarenje svog prava u razumnom roku shodno članu 18. Ustava Republike Srbije i članu 6. stav 1. Evropske konvencije o ljudskim pravima, kao i članu 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju.
Ljudska i manjinska prava zajemčena Ustavom neposredno se primenjuju (član 18. stav 1. Ustava). Ustavom se jemče i kao takva neposredno primenjuju ljudska i manjinska prava zajemčena opšte prihvaćenim pravilima međunarodnog prava, potvrđenim međunarodnim ugovorima i zakonima. Zakonom se može propisati način ostvarivanja ovih prava samo ako je to Ustavom izričito predviđeno ili ako je to neophodno za ostvarenje pojedinog prava zbog njegove prirode, pri čemu zakon ni u kom slučaju ne sme da utiče na suštinu zajemčenog prava (stav 2).
Odredbe o ljudskim i manjinskim pravima tumače se u korist unapređenja vrednosti demokratskog društva, saglasno međunarodnim standardima ljudskih i manjinskih prava, kao i praksi međunarodnih institucija koje nadziru njihovo sprovođenje (stav 3).
Ljudska i manjinska prava zajemčena Ustavom mogu zakonom biti ograničena ako ograničenje dopušta Ustav, u svrhe radi kojih ga Ustav dopušta, u obimu neophodnom da se ustavna svrha ograničenja zadovolji u demokratskom društvu i bez zadiranja u suštinu zajemčenog prava (član 20. stav 1. Ustava). Dostignuti nivo ljudskih i manjinskih prava ne može se smanjivati (stav 2).
Pri ograničavanju ljudskih i manjinskih prava svi državni organi, a naročito sudovi dužni su da vode računa o suštini prava koje se ograničava, važnosti svrhe ogrančenja i obimu ograničenja, odnosu ograničenja sa svrhom ograničenja i o tome da li postoji način da se svrha ograničenja postigne manjim ograničenjem prava.
Članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju predviđeno je da svako fizičko i pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine, da niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim načelima međunarodnog prava, a da prethodne odredbe ni na koji način ne utiču na pravo države da primenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulisala korišćenje imovine u skladu sa opštim interesima ili da bi obezbedila naplatu poreza ili drugih dažbina ili kazni.
Iz citiranog proizilazi da član 1. Protokola počiva na načelima prava na neometano uživanje imovine, zabrane lišenja imovine osim pod određenim uslovima i pravu države da reguliše korišćenje imovine pod određenim uslovima. Ograničenja ovih prava vezana su za javni, odnosno opšti društveni interes, pa je zbog toga neophodno prilikom njihovog ograničenja poštovati princip pravičnog balansa između prava pojedinca i opšteg interesa zajednice, da teret ne postane nesrazmeran kao i razumnog odnosa između mera koje se preduzimaju i željenog cilja. Pravična ravnoteža će se teško postići ako država prouzrokuje prekomerna odlaganja (na primer izjavljivanje pravnog leka, plaćanje naknade odnosno ako je na neki drugi način trajanje mešanja u prava podnosioca bilo prekomerno). Sud će pritom imati manje obzira prema podnosiocu predstavke koji pribavlja imovinu znajući za potencijalna ograničenja kao što su urbanistička kontrola, poslovni ili komercijalni faktori koji mogu uticati na vrednost imovine, ali ove okolnosti moraju biti poznate u vreme preduzimanja pravnih poslova (objavljene, određene, informacije svima dostupne i slično), te da je u pitanju zaštita povređenih prava, društveno ekonomski problemi ili nedostatak resursa, ne mogu opravdati propust države da ispuni obaveze po Konvenciji.Tako se država ne može pozvati na nedostatak finansijskih sredstava kao opravdanje zato što se nije povinovala presudi. Ovaj stav izražen je i u presudi ESLjP, Ilić protiv Srbije u pogledu izvršenja odluke upravnog organa za iseljenje zaštićenog podstanara iz stana u privatnoj svojini.
Odredbe stava 3. člana 20. Ustava, u sebi sadrže elemente iz člana 6. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava u pogledu legaliteta, legitimiteta i proporcionalnosti.
Članom 4. stav 1. Zakona o izmenama i dopunama Zakona o privatizaciji[, izmenjen je član 14. Zakona o privatizaciji i utvrđeno da „za privatizaciju neprivatizovanog društvenog kapitala javni poziv za učešće na javnom tenderu, odnosno javnoj aukciji mora da se objavi najkasnije do 31.12.2008. godine“. Članom 20ž st.1. i 7. propisano je da „od dana donošenja odluke o okončanju restrukturiranja ne može se protiv subjekata privatizacije, odnosno nad njegovom imovinom odrediti i sprovesti prinudno izvršenje niti bilo koja mera postupka izvršenja radi namirenja potraživanja. Postupak prinudnog izvršenja koji je u toku prekida se.“ Pri tome, predviđeni prekid nema vremensko ograničenje.
Na osnovu takvih normi prekidani su postupci izvršenja pravnosnažnih sudskih odluka. Članom 6. Evropske konvencije o ljudskim pravima kao osnovni principi između ostalog predviđeni su nezavisnost i nepristrasnost suda, koji se ostvaruju podelom vlasti. Izgrađeni standard određuje da vlasti ne smeju ni odbiti, ni propustiti da provedu sudske odluke (Hornby pr. Grčke).
U suprotnosti je sa vladavinom prava ako bi zakonom data diskrecija izvršnoj i zakonodavnoj vlasti bila izražena u neograničenosti vlasti. Zakon mora naznačiti obim svake takve diskrecije koja je data nadležnim organima vlasti i dovoljno jasno navesti način njegovog sprovođenja vodeći računa o legitimnom cilju mere koja je u pitanju, kako bi pojedinac imao odgovarajuću zaštitu od proizvoljnog mešanja. Organi sudske vlasti moraju sprovesti ove standarde, jer pristup sudu mora biti suštinski, ne formalan.
Revidiranom Evropskom socijalnom poveljom, garantovano je svim radnicima pravo na pravičnu naknadu koja je dovoljna za pristojni životni standard njih i njihovih porodica da svi radnici i oni koje oni izdržavaju imaju pravo na socijalnu sigurnost i obavezane strane ugovornice da priznaju pravo radnika na naknadu koja će njima i njihovim porodicama obezbediti pristojan životni standard. Članom 25. je utvrđena obaveza strana ugovornica, potpisnica Povelje da obezbede efektivno ostvarivanje prava radnika na zaštitu njihovih potraživanja u slučaju nesolventnosti njihovih poslodavaca od strane neke garantne institucije ili garantovanjem nekog drugog oblika efektivne zaštite.
Zastupnik Republike Srbije pred Evropskim sudom za ljudska prava dostavio je Vrhovnom kasacionom sudu dana 08.12.2010. godine izveštaj sa 1100. sastanka Komiteta ministara Saveta Evrope posvećenog nadzoru nad izvršavanjem presuda Evropskog suda za ljudska prava koji je održan od 30. novembra do 03. decembra 2010. godine. U tom izveštaju je navedeno da su posebno razmatrana generalna pitanja odnosno poboljšanje efikasnosti i transparentnosti izvršavanja presuda Evropskog suda za ljudska prava i mere za poboljšanje izvršavanja presuda ESLjP i predlozi za primenu INTERLAKEN deklaracije i akcionih planova, mere koje se odnose na proces izvršavanja i posledice koje će to imati na izvršavanje presuda donetih protiv Srbije. Iz izveštaja proizilazi da je u pogledu Republike Srbije nagovešteno da će se grupa predmeta – presuda ESLjP koja se odnosi na problem neefikasnog izvršavanja presuda domaćih sudova, među kojima su najznačajniji predmeti koji se odnose na neefikasno izvršavanje presuda donetih protiv društvenih preduzeća, naći u grupi presuda koje se razmatraju po sistemu „pojačanog nadzora“. S tim u vezi, zastupnik zaključuje da će ubuduće biti potrebna efikasna saradnja svih nadležnih organa u cilju izrade akcionih planova i njihove primene koju će pratiti Komitet ministara SE.
Iz navedenog proizilazi da postupak izvršenja pravnosnažnih sudskih odluka ne sme da ugrozi načelo pravne sigurnosti, da novčano potraživanje dosuđeno pravnosnažnom i izvršnom sudskom odlukom spada u imovinu lica u čiju je korist dosuđeno i da mora da se obezbedi efikasna zaštita potraživanja koja proističu iz ugovora o radu odnosno radnog odnosa, garantovana socijalnom poveljom, bez obzira na nesolventnost dužnika. I drugi nacionalni zakoni daju prednost ostvarivanju prava iz radnih odnosa (Zakon o stečaju, Zakon o radu, pa ovakva zaštita je pozitivna diskriminacija određene grupe poverilaca u odnosu na ostale poverioce protiv dužnika nad kojima je pokrenut postupak stečaja. Država se ne može legitimno pozivati na opštu potrebu kako bi opravdala ograničenje prava i sloboda pojedinaca, a svako mešanje u uživanju nekog zaštićenog prava mora odgovarati određenoj hitnoj društvenoj potrebi, naročito mora biti proporcionalno cilju koji se želi postići.
Građansko odeljenje Vrhovnog kasacionog suda na sednici od 22.02.2011. godine, rukovodeći se standardima, stavovima i principima izraženim u presudama Evropskog suda za ljudska prava, što je i u skladu sa članom 18. Ustava Republike Srbije, usvojilo je pravno shvatanje da se izvršni postupci koji se odnose na naplatu novčanih potraživanja iz radnog odnosa utvrđenih izvršnim ispravama protiv dužnika, subjekta privatizacije u restruktuiranju neće prekidati, a prekinuti postupci će se nastaviti i okončati.
(Sentenca pravnog shvatanja verifikovana 24.02.2011. godine, a obrazloženje 25.3.2011. godine)